TRAGOM JEDNOG DOKUMENTA: Fahrudin Radončić na „specijalnom zadatku“

Naučni radnici i historičari koji ozbiljnije izučavaju period srbijanske Agresije na RBiH primjećuju kako je 1993. godina bila ključna u konsolidaciji Armije RBiH i pozicioniranju države BiH u pregovorima pod okriljem međunarodne zajednice. Bio je to period ispravljanja anomalija u sistemu vojne bezbjednosti, odnosno period uspostavljanja efikasnog i transparentnog komandnog lanca od vrhovnog komandanta  do vojnika na nekom od ratišta.

Nije se moglo očekivati da državna delegacija BiH u bilo kojim pregovorima bude ozbiljno shvaćena ukoliko ne može efektno kontrolisati teritorije pod kontrolom Armije RBiH. U tom smislu, posebnu opasnost za poziciju BiH predstavljale su podrivačke aktivnosti pojedinaca u opkoljenom Sarajevu, gradu koji je postao simbolom rata i stradanja i u kojeg su bile uprte oči cijelog svijeta. U specifičnim okolnostima u Sarajevu su tako djelovale različite odmetnute i kriminalne grupe koje su , krijući se iza Armije RBiH i odbrane glavnog grada, izvršavali različita kriminalna djela, iskazujući neposlušnost nadređenima u komandnom lancu.

Rješavanjem ovih unutrašnjih pitanja na efikasan i državnički zreo način, državno rukovodstvo BiH na čelu sa prvim predsjednikom Alijom Izetbegovićem  je u očima ključnih aktera međunarodne zajednice uspjelo demantirati sve one propagandne spinove srbijanske strane, koja je koristeći se razgranatom diplomatskom mrežom i medijima širila dezinformacije o tome kako je Alija Izetbegović predstavnik samo jedne od strana u okviru bošnjačkog naroda, da legalne državne vlasti ne kontrolišu ni glavni grad, a kamo li ostatak BiH te da prema tome nisu relevantni sagovornici.

Rezultat aktivnosti koje je civilno i vojno rukovodstvo Republike BiH sprovelo te 1993. godine vidio se već sredinom marta 1994. godine kada je zaključen ‘Washingtonski sporazum’ kojim je dogovoreno primirje između HVO-a i Armije RBiH, a ustroj teritorija sa pretežnim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u Republici Bosni i Hercegovini, preoblikovan je u Federaciju Bosne i Hercegovine, koja se sastoji od federalnih jedinica, kantona, koji imaju jednaka prava i odgovornosti. Washingtonski sporazum je trebao biti samo prva faza dogovora, dok je druga faza trebala biti uključivanje srpske strane u pregovore. Prema toj zamisli, tzv. Republika Srpska je trebala nestati, a Bosna i Hercegovina bi na cijelom prostoru bila uređena po principu kantona. Potpisivanjem Washingtonskog sporazuma Beograd se našao ugroženim znajući da će sada zajedničkim snagama Armija RBiH i HVO krenuti u ofanzivu prema položajima VRS-a, što će znatno otežati srpsku pregovaračku poziciju.

Ovim iskoracima u okončanju rata u BiH nimalo nisu bile zadovoljne one strukture u Beogradu, ali ni neki njihovi istomišljenici u Sarajevu, koji su ili bili nezreli i nedorasli teškoj ratnoj situaciji ili su pak otvoreno radili za interese neprijateljske strane, kojoj je bio cilj  državu BiH prikazati nemogućom, njeno rukovodstvo nesposobnim, a Armiju RBiH raspuštenom bandom fundamentalista i kriminalaca. Nakon toga bi vjerovatno uslijedio scenarij kakav smo mogli vidjeti u Halepu 2015. godine, jer su Bošnjaci te 1993. godine bili u bezizlaznoj situaciji, opkoljeni sa svih strana, bez mogućnosti da nabave oružje.

U tom smislu veoma je važno naglasiti da su pored komandanata pojedinih jedinica, veoma važnu ulogu u stvaranju konfuzije u opkoljenom Sarajevu odigrali i pojedini intelektualci i novinari, koji su djelovali subverzivno te poticali podjele po raznim osnovama.

Tako je u dokumentu Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga R BiH od 18.10.1993. godine (Slike 1,2 i 3/ Preuzeto iz knjige ‘Lažovi i ubice’, Fikret Muslimović, Sarajevo 2013.), o podršci pojedinim neposlušnim komandantima jedinica u Sarajevu koji su izazivali nered, jer nisu poštovali sistem komandovanja, navedeno:

„Neposredni realizator takvih poteza je Fahro Radončić…Služba vojne i državne bezbjednosti su pretresom  kod Radončića u stanu pronašli 30-tak dokumenata sa oznakom ‘vojna tajna’. Uz to je važna i pravna činjenica  da Radončić  nije pripadnik ŠVK, odnosno da nema formacijsko mjesto u ŠVK što može da ukazuje da je angažovan za neke ‘specijalne namjene’ u komuniciranju  sa sredstvima  informisanja  među kojima je i angažovanje  na diskreditovanju  određenih uglednih ličnosti…“

Dakle, aktuelni lider SBB-a Fahrudin Radončić, je u najtežoj ratnoj situaciji prema dostupnim dokumentima imao ulogu da podstiče i podržava aktivnosti neposlušnih koji su prekidali lanac kontrole u vojsci, suprostavljajući se težnjama da se u Armiji R BiH uspostavi stabilan i siguran sistem komandovanja.  Pored toga što je to bila podrivačka, zavjerenička aktivnost sa teškim posljedicama sukoba unutar Armije, to je ujedno štetilo odbrani BiH i  odgovaralo agresoru budući da se radilo o opasnim  manipulacijama ljudima koji nisu imali obrazovanja i drugih osobina da zrelo i zdravorazumski odgovore konkretnoj ratnoj situaciji. Kao što niko iskren i dobronamjeran ne može osporiti patriotizam pojedinih komandanata u Sarajevu koji su se ponašali suprotno principima stabilnog, sigurnog i Vrhovnoj komandi lojalnog sistema komandovanja u vojsci, isto tako niko ne može osporiti ni činjenice da je Fahrudin Radončić učestvovao u aktivnostima kroz koje je zloupotrebljavan nijhov patriotizam jer su podsticani na štetna ponašanja iz kojih su nastajale teške posljedice produbljivanja i zaoštravanja sukoba unutar snaga odbrane BiH. Da nije bilo takvih negativnih utjecaja, sigurno je da bi svoje patriotske vrijednosti, i Mušan Topalović Caco i Ramiz Delalić, iskazali kroz lojalnost zahtjevima civilne Vrhovne komande na čelu sa predsjednikom Izetbegovićem. Oni koji su ih huškali na destruktivna ponašanja učestvovali su u njihovoj diskreditaciji i upropašatavanju koje se završilo tragično za mnoge od njih.

Da je Fahrudin Radončić bio upućen u najvažnije strane ratnih zbivanja, posebno u Sarajevu tokom 1992. i 1993. godine, kada se nalazio unutar Štaba Vrhovne komande, potvrđuje pronalazak u njegovom stanu tridesetak dokumenata označenih kao „vojna tajna“. Pošto nije imao nikakvu posebnu dužnost u Štabu Vrhovne komande, ostaje nejasno za kakve potrebe je koristio, kod njega pronađena tajna vojna dokumenta, jer da  je nešto radio u interesu odbrane BiH, takva tajna dokumenta bi sigurno čuvao u prostorijama Štaba Vrhovne komande. Budući da su se kod njega tajna dokumenta našla izvan službenih prostorija Štaba Vrhovne komande, to indicira zaključak da ih je i koristio izvan interesa odbrane BiH. Sa druge strane, samo iznošenje tajnih dokumenata izvan službenih prostorija se trebalo kvalificirati kao povreda vojne tajne, što podrazumijeva krivičnu odgovornost.

Gore istaknuti citat iz dokumenta Štaba Vrhovne komande od 18.10.1993. godine, sadrži i konstataciju da je Fahrudin Radončić „…angažovan za neke specijalne namjene…“ Ako to stoji u zvaničnom dokumentu ŠVK-a, onda bi bilo logično postaviti pitanja: Ko je angažovao Radončića za neke specijalne namjene? Koje su to specijane namjene? Kakva je priroda tih specijanih namjena u odnosu na ciljeve odbrane BiH? Da li su specijalne namjene za koje je angažovan Fahrudin Radončić bile u interesu odbrane BiH ili su bile u interesu agresora na BiH? U vezi tih i drugih pitanja koja se mogu postaviti, najvažnija je činjenica da je Fahrudin Radončić bio u Štabu Vrhovne komande, ali da „…nije pripadnik ŠVK, odnosno da nema formacijsko mjesto u ŠVK…“, što također stoji u istaknutom citatu.  Dalje bi se moglo postaviti još pitanja proizašlih iz dokumenta: Da li je podrivanje Armije, huškanjem njenih pripadnika na neposlušnost  bio „specijalni zadatak“? Da li bi agresor  mogao povjeriti takav zadatak nekome drugom osim onima koji su mu vrhunksi odani i koji su uspješno dovedeni u poziciju da mogu podrivački djelovati?

U tom pogledu vrlo je interesantno što u sadržaju naprijed istaknutog citata iz dokumenta Štaba Vrhovne komande od 18.10.1993. godine stoji da u domen specijalnih zadataka koje izvršava Fahrudin Radončić spada i njegovo „…angažovanje  na diskreditovanju  određenih uglednih ličnosti...“  I zaista, čitavo svoje ratno i poratno angažiranje  Fahrudin Radončić je usmjerio upravo s ciljem diskreditacije bošnjačkih kadrova. Nema istaknutijeg Bošnjaka koga nije oklevetao. To čini i sada. Specifičnost je Radončićev podmukli odnos prema Aliji Izetbegoviću,   koga je temeljito dovodio u pitanje. To je činio u toku rata kad je huškao na neposlušnost Izetbegoviću kao vrhovnom komandantu, kad je iznosio tajna dokumenta iz ŠVK, kad je klevetao mnoge ljude čiji je autoritet bio važan za efikasnost Izetbegovićeve državničke uloge …

Kad je 26.10.1993., znači osam dana nakon nastanka dokumenta Štaba Vrhovne komande od 18.10.1993., nažalost, uz tragične posljedice, „raščišćeno“ sa neposlušnim komandantima u Sarajevu, uslijedila je sasvim nova situacija. Unutar Armije R BiH više nije bilo neposlušnih komandanata, niti se Fahrudin Radončić više mogao kretati po Štabu Vrhovne komande ili raspolagati tajnim dokumentima. To je bila prekretnica koju su, kao olakšanje, osjetili građani Sarajeva, što je u pozitivnom smislu zapazila i međunarodna zajednica.  Značaj fizičkog odlaska Fahrudina Radončića iz Štaba Vrhove komande se ne može odvajati od značaja uspostave sigurnog lanca komandovanja u Armiji RBiH, bez neposlušnih u njenim redovima.

Zbog svega navedenog, svi oni dobronamjerni ljudi, koji su ušli u Radončićevu političku partiju iz čistih, patriotskih namjera jer iskreno žele bolju budućnost našoj domovini, njenim građanima i narodima, moraju saznati za naprijed navedene karakteristike ratnog i poratnog angažmana Fahrudina Radončića, s obzirom da se sudeći po onome što objavljuje Dnevni avaz o ljudima značajnim za odbranu BiH, takva njegova negativna praksa samo nastavlja. Stoga bi svi razumni ljudi u SBB-u trebali ozbiljno razmisliti koliko je opravdano njihovo dalje djelovanje  i angažovanje u toj političkoj stranci.

Slika 1
Slika 2
Slika 3

(Global CIR Team)

PROČITAJTE JOŠ:

  1. […] PRAVOSUĐA: Zaštita vrijednosti i autoriteta odbrane BiH mora biti sistematska, a ne kampanjska! TRAGOM JEDNOG DOKUMENTA: Fahrudin Radončić na „specijalnom zadatku“ Topine akcije protiv Armije Republike BiH! Kako je zaustavljeno divljanje Lučarevićeve […]

Komentiraj