POLITIČKA SITUACIJA I SUKOBI UNUTAR SRBIJE: Aktuelna obilježja političkog ambijenta u Srbiji

Vlast u Srbiji je koncentrirana u rukama predsjednika Aleksandra Vučića. On ignorira državne i razne društvene institicije, kršeći Ustav i zakone Srbije.

 Aktuelna obilježja političkog ambijenta u Srbiji

Na vlasti u Srbiji je opasan autokratski režim

Njegova uloga naspram premijerke Ane Brnabić, karikira političko uređenje Srbije. Slično cijene ugledni srbijanski intelektualci:  akademik Ljubomir Simović, režiser Stevan Filipović, sociolog Božidar Jakšić, historičar Milan St. Protić, pisac David Filip …[1] Ukazuje se da je protivno Ustavu ako predsjednik Srbije, istovremeno obavlja i funkciju predsjednika političke stranke. Takvo stanje je rizičnije na štetu društva, ako je uloga opzicije marginalna. Tada, vladar i vladajuća stranka imaju dominantnu većinu u parlamentu i vladi, te opoziciju ni za šta ne pitaju, što je slučaj upravo u Srbiji. Prema tome, svrgavanjem Miloševića sa vlasti 05. oktobra 2000. godine, „promjene“ u Srbiji nisu bile suštinske. Autokratskom vladavinom, Vučić guši demokratski potencijal Srbije.

Po diktatu lidera SNS-a i predsjednika Srbije Vučića, na medijskoj sceni je intenzivna i bezobzirna propaganda protiv opozicije. U tu svrhu, zloupotrebljava se Bezbjednosna informativna agencija (BIA) kojoj je Vučić postavio zadatak da nadgleda opozicione političare i novinare, umjesto kriminalce i mafiju. Propaganda protiv neistomišljenika, proizvodi iskrivljene predstave, pa su sljedbenici Vučićeve političke volje, ubijeđeni su da je istina ono što ne vide iako je to laž, a nisu ubijeđeni u istinitost onoga što vide. Mnogi, iz straha ne smiju da ispolje ubjeđenje u ono što vide. Zato je, kao u rijetko kojoj državi, u Srbiji aktuelno odgovoriti na pitanje: Kako osloboditi građane da bez bojazni od posljedica, ispoljavaju svoje političke stavove? 

Vučićeva vlast zastrašuje građane u dva pravca istog smjera i konačnog cilja: (a) eksplicitnim i implicitnim, suptilnim prijetnjama represijom od strane te vlasti nad neistomišljenicima; (b) izazivanjem i širenjem straha od izvanjskih „mrskih neprijatelja“ protiv Srbije i srpskog naroda – Zapada, katoličanstva, islama …

Uz sve to, socijalna situacija u Srbiji je vrlo teška. Po ocjeni profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu, Ognjena Radonjića, većina građana Srbije od svojih tekućih primanja ne može zadovoljiti  osnovne potrebe za hranom, obućom, odjećom, lijekovima, stanovanjem, … a 10 posto najbogatijih ima prihode koji su 27 puta veći  od prihoda 10 procenata najsiromašnijih.[2] Bezobzirno prema takvim socijalnim problemina usložnjenim usljed komunalnih nedostataka od značaja za kvalitet života građana, kako navodi glumac i pozorišni redatelj, Radoslav Milenković, predsjednik Vučić ulaže milione eura u ono što podupire njegov populizam s ciljem održanja na vlasti: kupuje TV i druge medijske kuće; gradi crkve; u bh. entitetu RS-u finansijski pomaže Dodikovu autokratsku vlast, …[3]   

Vođe opozicije, neposlušne medije i novinare, Vučićev SNS, bez ikakvih argumenata proglašava  izdajnicima srpstva. Lov na „novinare izdajnike srpstva“, ima obilježja surovog progona neistomišljenika radi suzbijanja njihove kritičke misli. Mediji pod kontrolom vladajućih državnih autoriteta Srbije na čelu sa Vučićem, šire ekstremne nacionalističke ideje. Prema tome, radikalni nacionalizam je državna politika Srbije.

U pogledu slobode medija, Srbija pod autokratskom vlašću Vučića, nije postigla elementarne demokratske standarde. Primijećeno je čak, da kada na prodajna mjesta dođu novine u kojima nešto piše protiv Vučića i njegove vladavine, da ih Vučićeva vlast, sklanja od javnosti, vjerovatno otkupljuje „na veliko“ i uništava. Da postoji taj problem, može se zaključiti iz teksta zamjenice glavnog urednika NIN-a, Vesne Mališić.[4] Niz je slučajeva zlostavljanja novinara i opozicijskih aktivista, pa i lidera, ako se njihovo kritičko mišljenje ne dopada Vučiću.

Kako prolaze Vučićevi, odnosno SNS-ovi neistomišljenici, pokazao je i slučaj atentata na Olivera Ivanovića, u Kosovskoj Mitrovici, ispred kancelarije njegove stranke „Građanska inicijativa“. Atentat na Ivanovića se dogodio u kontinuitetu ranijih, među kojima su i atentati na Ivana Stambolića i Zorana Đinđića. Tako se u Srbiji potvrđuje zakonomjernost da je, radi održanja na vlasti, državni terorizam bitno obilježje autokratskih, antidemokratskih režima.  

Pažljivim izučavanjem obilježja aktuelne političke scene u Srbiji, sugerira se zaključak da su građani i srbijansko društvo pod teretom dva velika problema: (a) Kosovo; i (b) loše stanje u pogledu vladavine prava i ljudskih sloboda, a posebno je katastrofalno loše stanje medijskih sloboda. Teško je odrediti koji je od ta dva problema veći i prioritetniji za rješavanje, ali je logično da se bez rješavanja tog drugog problema, ne može riješiti problem Kosova. Zato se težina situacije unutar društva i države Srbije, izražava metaforom da je Srbija isprobala ratove sa svima u svom okruženju, ali da joj slijedi poslednji rat unutar same sebe, pa da će se, tek na ruševinama i žrtvama tog svog unutarnjeg rata u zbroju sa ruševinama i žrtvama u ratovima sa zemljama u okruženju, društvo i država Srbija normalizirati.

Srbija je zemlja dobrih ljudi i ekstremno zlih vođa u politici i „kulturi

 U Srbiji, osim nekih, po utjecaju slabih političkih partija i lidera, svi ostali su desničari – neki umjereni, neki radikalniji ili ekstremno radikalni, nacionalisti. Aktuelna Srbija je stjecište najretrogradnijih nacionalističko šovinističkih ideja, politika, lidera i njihovih sljedbenika.

 Uprkos tome, za Srbiju treba reći da je zemlja dobrih ljudi, zastrašenih od posljedica ako se ispolje u svojoj ljudskoj normalnosti. Po kriterijima nacionalista na čelu sa Vučićem, normalan građanin Srbije je „izdajnik srpstva“, a srpski i srbijanski „patriota“ je sljedbenik retrogradnih ideja i politika. Zato što je to upravo tako, ekstremno desničarska vlast u Srbiji je prijetnja miru i sigurnosti, odnosno prijetnja je ponovnim stradanjima srpskog i drugih naroda u regiji zapadnog Balkana. Srbija je zemlja koja, radikalno, civilizacijski i kulturalno nazaduje u odnosu na njenu političku i kulturalnu scenu u toku 20. stoljeća.

Sigurnosna strana demografskih problema u Srbiji

Srbija se suočava sa tendencijom opadanja natalitetita, uglavnom, uzrokovano teškim socijalnim problemima i zabrinjavajućim prijetnjama miru i sigurnosti. Broj rođene djece je daleko ispod broja umrlih. Tako lošu demografsku tendenciju, pogoršava intenzivno iseljavanje iz Srbije, posebno mladih. U poslednje vrijeme, iz Srbije je otišlo 650.000 ljudi. O tom problemu, reditelj, Dejan Mijač, nakon što je ukazao na bezperspektivnu, tešku društvenu i političku situaciju u Srbiji, rekao je: „Ko god je malo mlađi i ko može da se pouzda u svoju snagu, snalažljivost u bijelom svijetu, taj će da napusti … Srbija je po rubnim područjima već prazna. Bio sam na Staroj planini i vidjeo kako je tužno jer žive duše nema, pijetao nema  da zakukuriče, a to je nekada bilo izvorište naroda … I Češka je bila  na ivici da bude istrijebljena i da vidite kako sada funkcionišu … Istorija ih je naučila gdje im je mjesto. Valjda će i Srbiju.“[5]

Prema utvrđenom negativnom demografskom trendu, ako se isti nastavi, statističari predviđaju da bi u Srbiji, do 2100. godine ostalo samo 4,33 miliona stanovnika, a u nekim pesimističnijim predviđanjima se procjenjuje da bi do 2060. godine u Srbiji ostalo samo 3,96 miliona stanovnika.[6] 

Socijalni problemi, produbljuju političku, sigurnosnu uznemirenost građana Srbije, što je prepreka za sklapanje brakova i rađanje djece. U vezi s tim, Srbija poduzima razne mjere: povećava novčane naknade za rađanje, stimulira vantjelesnu oplodnju, novčano stimulira rađanje trećeg, četvertog … djeteta.[7] To su važne mjere, ali su palijativne jer ne zalaze u suštinu i uzroke demografskog pada Srbije. Lijek je: demokratizirati Srbiju, okaniti se mitova kojima se održava i proširuje mržnja prema drugima, urediti odnose sa susjedima, dokinuti vazalski položaj Srbije naspram paternalizma Rusije, iskreno se uključiti u euroatlanske integracije, priznati realnost na Kosovu, prestati sa prijetnjama teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine … Ako bi se dogodio takav zaokret unutarnje i vanjske politike Srbije, poboljšala bi se sigurnost građana, naroda i država na Balkanu, pa bi se ubrzo osjetili efekti rasta nataliteta i zaustavljanja iseljavanja iz Srbije i njoj susjednih zemalja. Dakle, velikosrpski ekstremisti su najveća prijetnja Srbiji i srpskom narodu.

Historijski revizionizam

Srbija se iscrpljuje u istorijskom revizionizmu, negirajući vrijednosti Narodnooslobodilačke borbe na čelu sa Titom u Drugom svjetskom ratu, uz rehabilitaciju četničkih vođa, što je za posljedicu imalo da Srbija uzrokuje ratove 1991.-1999. godine. Srbijanska upornost u pokušajima revidiranja historije i rehabilitacije ratnih zločinaca, osporava demokratske, društvene i političke reforme. Rehabilitacija vođe četničkog pokreta, zločinca Draže Mihailovića u Drugom svjetskom ratu i rehabilitacija četničkih zločinaca u ratovima 1991.-1999. godine, duboko i široko je zahvatila srbijansko društvo. Zločincima Mihailoviću, Miloševiću, Karadžiću, Mladiću i drugima, po Srbiji se podižu spomenici, a planira se premještaj, iz Slovenije u Srbiju kostiju, Dimitrija Ljotića, vođe četničke organizacije „Zbor“.

Osuđeni od strane Haškog tribunala za zločine genocida, proglašavaju se junacima. Liberalna opozicija zahtijeva da Vučioćeva vlast prestane sa šutnjom na aktivnosti grupa sa fašističkim, ekstremističkim idejama, dok se desničarska opozicija, ispoljava u ulozi organizatora i podstrekača fašističkih, ekstremističkih organizacija i grupa. Srbija skriva od bh. pravosuđa, zločinca Novaka Đukića presuđenog za zločin na Tuzlanskoj kapiji gdje je poginulo 71 a ranjeno 150 mladih ljudi. Dok na svojoj teritoriji skriva ratne zločince, u težnji da postigne efekat izjednačavanja odgovornosti za uzroke i posljedice ratova u procesu disolucije SFRJ, Srbija na svojoj granici sa susjedima, kršeći sporazume o saradnji sa BiH o pitanjima procesuiranja za ratne zločine, hapsi, zatvara i pred svojim pravosuđem, optužuje građane BiH i Hrvatske za, navodno, ratne zločine, a poslednji primjer je hapšenje i zatvaranje bivšeg  pripadnika HVO, Osmana Osmanovića iz Brčkog.[8]

Ekstremni velikosrpski nacionalizam, historijski revizionizam i težnje da srpski narod u Srbiji i njenom okruženju, bude „ravnopravniji[9] od drugih, bitno limitiraju reforme na putu Srbije prema članstvu u EU. U Srbiji je na sceni  radikalna desničarska  ideološka stranputica sa odrazima na susjedne zemlje. To je teško ispraviti bez sukoba  manjeg ili većeg obima, što podrazumijeva ljudske žrtave i materijalna razaranja. Vladajući lideri i politički faktori Srbije sa osloncima u BiH i Crnoj Gori, iluzorno misle da na miran način mogu postići ciljeve koji su se željeli postići oružanim agresijama 1991.-1999. godine. Sa takvim ciljevima, Srbija ugrožava mir i ne može biti faktor stabilnosti u regionu Balkana.

Osim  SNS-a i Vučića, vladajući utjecaj u Srbiji nema ni jedan drugi politički faktor.  Verbalno se distancirajući od svoje ratne prošlosti, a praktički usmjeravajući podršku četničkim vođama, organizatorima ratnih zločina, Vučić obmanjuje domaću javnost, susjede i međunarodnu zajednicu, o čemu beogradski NIN piše: „Za heroje i pobjednike proglašavaju se oni koji su u poslednjoj deceniji 20. vijeka tako uspješno branili srpska ognjišta da su Srbi završavali u zbjegu. To je bila sudbina Srba kojima su ti ‘heroji i pobjednici’ a u stvarnosti osuđeni ratni zločinci i gubitnici, pružali zaštitu.“[10] Autora naprijed citiranog stava, treba smatrati junakom, s obzirom na ukorijenjen i proširen strah koji odvraća od kritičkog mišljenja protiv vladajućih lidera i političkih stranaka u Srbiji, o čemu je beogradski pisac Gojko Božović  u intervjuu za NIN rekao: „Srbijom više čak ne vlada ni Vučić, Srbijom vlada strah. Vučić je zaštitno lice  tog straha i njegova personifikacija. U političkom pokretu u kome se toliko mnogo ljudi plaši, dok su drugi u stanju pokornosti, apatije i političke pasivnosti, nema nikakvih mogućnosti za razvoj društva.“[11]

Apsolutne izborne pobjede Vučića i Vučićevog SNS-a

Na predsjedničkim izborima, 2017. godine, Vučić je pobijedio sa 55 posto dobivenih glasova. Ta pobjeda je rezultat onemogućavanja opoziciji da bude predstavljena u medijima tokom predizborne kampanje i mahinacija u izbornom procesu. Koristeći vladajuću poziciju, u svrhu pobjede na izborima, Vučićev stranački aparat je uzurpirao javne resurse pod svojom kontrolom, koristeći se metodama zastrašivanja zaposlenih i njihovih porodica da će izgubiti izvore prihoda ako ne glasaju za Vučića, …[12]   

Dana 04.03.2018. godine, u Beogradu su održani lokalni izbori. Ubjedljivo je pobijedio Vučićev SNS sa oko 45 posto glasova. Drugoplasirana, sa 19 posto glasova je lista bivšeg gradonačelnika Beograda, Dragana Đilasa. Iza njih, bila je lista Aleksandra Šapića, te socijalisti Ivice Dačića. Raniji vladajući DS, nije dobio mjesto u gradskoj skupštini.[13]

 U medijima se ističu Vučićeve impresivne radne navike i organizacijske sposobnosti. Poznavatelji Vučića, čak i oni koji su njegovi ideološki i politički protivnici, naglašavaju da on svakodnevno radi najmanje po 15 sati, da prve aktivnosti u svom kabinetu počinje ujutro prije osam, a da radne aktivnosti završava kasno u noć.

Oslonci Vučićevoj autoritarnoj vladavini

Vladajući Srbijom, Vučić se oslanja na: (a) sebi lojalne medije; (b) obavještajne i kontraobavještajne službe; (c) kadrove iz vrha SNS-a zadužene za pojedine općine i regije, odnosno kadrove za koje se cijeni da su u sredinama gdje djeluju utjecajniji od zvaničnika lokalne vlasti; (d) sveštenstvo SPC na čelu sa patrijarhom Irinejem; (e) direktore brojnih firmi; (f) militantno organizirane sportske navijačke skupine, … Preko tih oslonaca, Vučić prikuplja glasačku podršku i diktira masovnost dolaska građana na skupove kada to njemu zatreba, kao što je bilo masovno okupljanje u Beogradu za doček predsjednika Rusije Vladimira Putina.

Sociolozi u Srbiji, profesionalno obavezni da naučnim metodama prate, analiziraju i procjenjuju stanje u društvu, cijene da su kriminalci i mafija oslonci Vučićevoj vladavini, pa da nije slučajno što je Vučić u sistem svog ličnog obezbjeđenja angažirao kriminalce. Ukazuje se da su unutar Srbije, ustvari, na sceni sukobi između onih koji se zalažu za državu i onih koji su na strani mafije koja uništava državu. Zaključuje se da su se Vučić u Srbiji i  Dodik u bh. entitetu RS-u, umjesto za državu opredijelili za mafiju, te da ih je mafija zarobila, a da bi, ako se bilo kada opredijele za državu, bili likvidirani od mafije, što je bila sudbina Zorana Đinđića, iako nije nikada pripadao mafiji.

Vučić je pokretač osnivanja nevladine fondacije pod nazivom „Za srpski narod i državu“,[14] koja pod kontrolom Vučića i njegovih sljedbenika treba da bude dopuna političkoj ulozi SNS-a, da se putem fondacije, realizira ono što se želi maskirati da je uži stranački interes. 

SNS je glavni mehanizam Vučićevog, radikalno autokratskog vladanja. Sredinom jula 2019. godine, on je testirao odnos SNS-ovih članova, lokalnih lidera i najbližih saradnika prema sebi, tako što je najavio napuštanje funkcije stranačkog predsjednika. Tim povodom je uslijedilo plebiscitarno stranačko propagiranje da je Vučićevo napuštanje funkcije predsjednika SNS-a  apsolutno neprihvatljio i štetno  jer je on „najbolji igrač … kamen temeljac stranke …“.[15]

Subjekti političke scene u Srbiji

 Politička scena u Srbiji je opterećena sićušnim političkim strankama. Pored Vučića, minijaturno djeluju liderska imena poput Ivice Dačića (Socijalistička partija); Vuka Draškovića (SPO); Vuka Jeremića (Narodna stranka); Saše Jankovića, (Pokret slobodnih građana); Čedomira Jovanovića (LDP); Dragana Đilasa (Stranka slobode i pravde); Borisa Tadića (Socijaldemokratska stranka Srbije); Dragana Šutanovca (DS); Nebojše Zelenovića (Zajedno za Srbiju); Miše Vacića (Srpska desnica) kojoj je uzor Šešelj; Nenada Čanka (LSV); Zorana Živkovića; Aleksandra Šapića,… Svi oni, čak i ako bi se ujedinili neizvjesno je da li bi imali dovoljnu moć da poraze Vučićev SNS i preuzmu vlast.[16] Ipak, značajni su zato što stavovima liberalne orjentacije, neki od njih održavaju kakav-takav, ali slabašan optimizam da će u Srbiji, kad-tad uslijediti pozitivne promjene, pobjedom nad velikosrpskom četničkom ideologijom i politikom.

U takvim okolnostima, u Srbiji se odvija debata o nuždi ujedinjenja opozicije s ciljem da se Vučićevom autokratskom režimu stane ukraj. Početkom septembra 2018. godine, u Beogradu je formiran opozicioni Savez za Srbiju u koga su ušli brojni politički subjekti: Narodna stranka, Demokratska stranka, pokret Dveri, Ljevica Srbije,  Zdrava Srbija, Pokret za preokret, pokret Otadžbina,  Udruženi sindikati Sloga,  bivši gradonačelnik Beograda Dragan Đilas sa Strankom slobode i pravde …[17] Savez za Srbiju je ideološki protivurječan politički subjekt sastavljen od ideološki sukobljenih, s jedne strane ekstremnih desničara, a s druge strane, liberala. Njih, približava isti cilj, da postignu uslove za fer izbore i fer medijsko izvještavanje, da se pokrene nova privredna politika i praksa zapošljavanja, … i da tako zajednički svrgnu sa vlasti Vučića i SNS.  Neformalno, glavni lider Saveza za Srbiju je, Dragan Đilas.

Protesti u Beogradu pod nazivom „1 od 5 miliona

Početak protesta

Decembra 2018. godine, ekstremisti Vučićevog SNS-a, fizički su napali lidera „Ljevice Srbije“, Borka Stefanovića  – „šipkama, skoro ubijen“. Nakon podnesenih udaraca, Stefanović se pred medijima pojavio u krvavoj košlji. Njegovo „prebijanje“ – „premlaćivanje“, bilo je povod protestima „hiljada“ Beograđana, počev od 08.12.2018. godine, pod parolom „Stop krvavim košuljama“. Proteste su organizirali nevladine asocijacije „Pokret slobodnih građana“ Sergeja Trifunovića; „Ne da(vi)mo Beograd“ i „Samodobrana“. Nakon Vučićeve izjave da neće izaći u susret zahtjevima protestanata, čak i u slučaju da ih bude pet milion, protesti su se odvijali pod nazivom „1 od 5 miliona“. Okupljenim protestantima, nisu se braćali opozicijski političari, sve do početka marta 2019. kada su se i oni pojavili da govore pred okupljenim građanima. Do tada, na tim skupovima  građanima su se obraćali uglednici iz kulture, glumci, novinari, naučnici, sportisti: Sergej i Branislav Trifunović, Mirjana Karanović, Branislav Lečić, Hadži Nenad Maričić, Nikola Kojo, Duško Vujošević, Milan Jovanović, Tihomir Stanić, Goran Marković …[18] Demonstranti su nosili transparente: „Živjeti slobodno“; „Dok svi nisu slobodni – niko nije slobodan“; „Proći će i vaše“; „Izvozite mlade, uvozite štangle“; …[19]

Širenje protesta i strah izlaska na proteste

Tokom zime 2018./2019., bez stranačkih obilježja, svake subote, protesti su  bili sve masovniji. Iz Beograda su prošireni na druge gradove Srbije – Novi Sad, Niš, Kragujevac, Čačak,  Zaječar, Šabac, … Protestirali su  inžinjeri, profesori, ljekari, studenti, učenici, sindikalni aktivisti… Cijenilo se da u Beogradu na subotnje proteste izlazi oko 35.000 građana, a u cijeloj Srbiji oko 100.000. Zbog bojazni za sebe, svoje porodice i sudbinu djece, mnogi su željeli ali nisu izlazili na proteste. Zato je brojnost demonstranata bila značajno ispod stvarnog negativnog raspoloženja građana protiv Vučićeve autokratske vlasti.

Podrška protestima je dolazila od studenata i profesora Univerziteta u Beogradu, posebno sa Filozofskog fakulteta. Do kraja februara 2019. godine, proteste su podržali 1.475 profesora, nastavnika i istraživača univerziteta u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu. Oni su  potpisali zajednički apel podrške protestima. Neposrednim učešćem, proteste su podržali i akademik SANU, Dušan Teodorović, profesor Fakulteta političkih nauka Čedomir Ćupić, bivši sudija Vrhovnog suda, Zoran Ivošević, … To je značilo da je Vučićev režim u sukobu, i sa akademskom elitom.

Od početka ljeta 2019., uključivanje u proteste radikalnih desničara i njihovih lidera iz opozicije, odvratilo je mnoge građane od izlaska na ulice. Zbog uključivanja lidera desnice, u protestne šetnje su prestali dolaziti istaknute javne ličnosti: akademik Dušan Teodorović,  karikaturista Dušan Petričić,  istoričarka  Dubravka Stojanović, glumac Radoslav Milenković,  glumac Nikola Kojo, … pisac Filip David, koji je o tome rekao: „Mnogi su proteste podržali dok su bili ‘građanski’, ali su od protestnih šetnji odustali kada je opozicija  pokušala da ih preuzme.“[20]

Protiv protesta su bili samo Vučićev SNS, Dačićevi socijalisti i crkvena elita uz patrijarha SPC-a, Irineja. Vrh SPC-a, na štetu opozicije slijedi politiku vladajućeg SNS-a. U vrijeme protesta, Vučić i Dodik su prisustvali sjednici Sabora SPC (13.05.2019. godine), a medijske slike patrijarha Irineja u sredini između Vučića i Dodika, djelovale su kao prkos protestantima i njihovom vođama.

Ulazak protestanata u zgradu RTS-a i protesti ispred zgrade Predsjedništva Srbije

Sredinom marta, 2019., tokom 15. po redu subotnjeg protestiranja, građani su ušli u zgradu RTS, gdje je došlo do sukoba sa policijom, iako demonstranti nisu ispoljavali nasilje. Ispred zgrade Predsjedništva Srbije, prvo se zahtijevalo da Vučić  podnese ostavku, ali je taj zahtjev kasnije reduciran na traženje da predsjednik Vučić „abolira“ uhapšene i zatvorene demonstrante, u čemu se također nije istrajalo. U vezi s tim, neki srbijanski mediji su izvještavali da je došlo  do apsurda da se po Beogradu na slobodi „šepure“ narkodileri i drugi kriminalci, a da u zatvorskim ćelijama budu učesnici protesta – srednjoškolci i studenti, što je jačalo revolt protiv Vučićeve vlasti.

Zahtjevi protestanata i Vučićevi odgovori

Od 42 tačke zahtjeva protestanata, posebno su važni: ostavka predsjednika Vučića; smjene premijerke Brnabić, ministra unutarnjih poslova Stefanovića, rukovodstava javnih RTV servisa …; formiranje prelazne vlade koja bi za šest mjeseci raspisala izbore; pronalaženje ubice Olivera Ivanovića; obrazloženje Vučićevog plana za Kosovo;  … Vučić je arogantno odgovarao da neće ispuniti ni jedan zahtjev, čak i ako bi na ulice protiv njega izašlo pet miliona ljudi. Pitao je vođe demonstranata da li žele njegovu glavu ili izbore, a oni su mu odgovarali da insistiraju na izborima pod uslovima da prije izbora šest mjeseci budu osigurane medijske slobode i medijska ravnopravnost opozicije.   

Miting protiv opozicije i protestanata, pod parolom „Budućnost Srbije“ uz neizostavno prisustvo Dodika, Vučić je održao 13. maja 2019. godine. To je bila demonstracija Vučićeve želje da pokaže kako ima nepobjedivu podršku građana koji su iz svih krajeva Srbije, organizirano, autobusima  došli u Beograd da podrže Vučića protiv opozicije.

Upornost Vučića da po svaku cijenu održi vlast, pored ostalog motivirana je prikrivanjem teških oblika kriminala i korupcije, u organizaciji ministara, direktora i drugih na koje se on oslanja u svom vladanju. Vučić zna da bi gubitkom vlasti, ministri i direktori koje bi postavila nova vlast iz sadašnje opozicije, otkrili njegovu odgovornost za organizirani kriminal i korupciju. Sumnje da je njegova autokratska vlast kriminalna i koruptivna pojačala je afera u kojoj su ministar unutarnjih poslova Nebojša Stefanović i njegov otac, optuženi za kriminalnu trgovinu minama za minobacače 60 mm i 120 mm iz fabrike Krušik, u čemu je žrtva, „uzbunjivač“ Aleksandar Obradović.[21] Vučićeva vlast se nije angažirala da procesuira ministra i njegovog oca, već je zatvorila i zlostavljala nevinog Obradovića zato što je javnosti  ukazao na problem kriminala, u kome je Krušik gomilao gubitke, a privatna firma ministrovog oca galupirajuće napredovala.[22] Za Vučića, njegovog ministra policije Stefanovića i sve ostale Vučićeve sljedbenike, Obradović je postao „špijun, izdajica“.

Komentirajući zahtjeve demonstranata, Vučić ih je vrijeđao etiketiranjem da su zavedeni od fašističkog pokreta koga, po Vučićevoj ocjeni vodi Boško Obradović, predsjednik pokreta „Dveri“ jer je sa grupom protestanata prvi ušao u prostorije RTS, opravdavajući to činjenicom što u toku višemjesečnih protesta, RTS nije pozvao nikoga da se ispred protestanata obrati javnosti Srbije koja je izložena propagandi vladajućeg SNS-a na čelu sa Vučićem.[23]

Kao u svim slučajevima kada su se u još aktuelnoj historijskoj situaciji, građani sa opozicijom ili bez nje dizali protiv antokratske vlasti u Srbiji, ta vlast je za otpore na koje nailazi, optuživala „strani faktor“, Zapad. Taj model Vučić je primijenio u pokušajima suzbijanja demonstracija krajem 2018. i tokom 2019. godine, usmjeravajući propagandu da domaći „tajkuni“, „fašisti“, „Soroševi plaćenici“, pod kontrolom stranaca (Zapada) žele „disciplinirati Vučića i natjerati ga da prizna nezavisnost Kosova...“[24] Vučić i njegovi mediji, optuživali su istaknute javne ličnosti, vođe protesta, da su fašisti jer ugrožavaju vlast, a da je Vučićeva vlast „žrtva“ opozicijskog fašizma. Takva manipulacija riječju „fašizam“ relativizira njen smisao i otežava njenu primjenu od strane istinskih atifašista.

U otporu demonstrantima, Vučić je primijenio, nigdje u svijetu viđene postupke: (a) cijeneći da protestanti i opozicija, u otpru Vučićevoj autokratskoj vlasti, mogu primijeniti štrajk glađu, da bi ih u tome preduhitrili, ministar odbrane Aleksandar Vulin zajedno sa nekoliko skupštinskih poslanika i nekih drugih iz Vučićevog SNS-a zaprijetili su da će se lično žrtvovati štrajkom glađu; (b) ispred demonstranata, umjesto policije angažirane su žene; (c) zamjenom teza, vlast koja je potonula u fašističke ideje, optužuje žrtve svoje fašističke prakse da su fašisti, što je satirično konstatirao Dušan Petričić, svojom karikaturom – crtežom, pod naslovom „Metastaza“, predstavljajući Hitlera, Musolinija i Pavelića kako svojim protivnicima dok protestuju protiv njih, uzvikuju „Fašisti! Fašisti! Fašisti! Fašisti!“.[25]

Povodom najave od strane opozicije da će blokirati puteve, Vučić je odgovorio: „Ajd, probajte da blokirate, pa ćete da vidite … bando fašistička, da fašizam u Srbiji  neće proći“.[26] Angažiranje žena da umjesto policije stanu ispred demonstranata, Vučić je okarakterisao kao „najljepšu sliku Srbije i njene budućnosti“.[27] Neviđen slučaj da se vlast, u borbi protiv opozicije odlučuje za štrajk glađu, ilustrira kako ekstremno desničarska politika, da bi se održala na vlasti, manipulira „kulturom žrtve“, odnosno tradicionalnim narodnim emocijama sažaljenja prema žrtvi. Da bi očuvala vlast i podršku građana, zla politika, maskirajući svoje zločinstvo, često fingira da je „žrtva“.

Vučićev SNS i mediji pod njegovom kontrolom, po svaku cijenu žele održati Vučića na vlasti, pa se inceniraju medijske priče o ugroženosti Vučića, proizvodeći emocije sažaljenja. U tom smislu je karakteristična propaganda da je  izvjesni Nihad Aličković iz BiH planirao atentat na Vučića, zbog čega je „četnički pokret“  za Aličkovićem raspisao potjernicu i nagradu od 60.000 eura  za onoga ko im ga privede.[28] U takvu propagandu izazivanja emocija sažaljenja, spada i Vučićevo hitno hospilatiziranje na VMA zbog izmišljenih srčanih problema koje su mu, navodno, uzrokovali demonstranti, novinari i opozicija. U tom smislu, posebno je zanimljivo reagiranje Vučićevih propagandista, povodom izlaska iz štampe sedmičnika NIN, 28.11.2019., gdje je slika Vučića ispred mitraljeza, što je ocijenjeno da je prijetnja atentatom na Vučića. 

U vrijeme protesta, dijalog vlasti i opozicije u Srbiji

Tokom 2018. i 2019. godine, glavno pitanje za opoziciju u Srbiji je bilo da li bojkotirati izbore 2020. godine ili na njih izaći. Pri tome treba imati u vidu da je odluka za bojkot ustvari poziv na apstinenciju, jer suviše niska izlaznost na izbore uništava njihovu legitimnost, odnosno, dovela bi se u pitanje legitimnost sasvim izvjesne Vučićeve izborne pobjede. Tako bi uslijedila nužda za ponavljanje izbora, što bi za opoziciju protiv Vučićeve autokratske vladavine bio najpovoljniji razvoj situacije, jer bi to bio dodatni pritisak da se ispune opozicijski zahtjevi.   Zagovarajući bojkot izbora i građansku neposlušnost, opozcija je bojkotirala rad Skupštine Srbije.[29] Pri tome, treba imati u vidu da bi validnost bilo kakvog sporazuma o Kosovu, bila oštećena bez aktivnog političkog utjecaja opozicije, što bi Vučića trebalo motivirati za dijalog i saradnju sa opozicijom.  Ako opozicija proglasi bojkot, a izlaznost bude prihvatljiva, Skupština Srbije bi bila jednostranačka, SNS-ova, što bi produbilo krizu.

U potrebi za konačnu odluku da li ili ne bojkotirati izbore, iniciran je dijalog opozicije i vladajućeg Vučićevog SNS-a. Do ljeta 2019., Vučić je odbacivao inicijative za javni dijalog sa opozicijom i protestantima, jer je to podrazumijevalo da javnost putem TV ekrana i drugih medija potpunije sazna stavove opozcije i protestanata protiv Vučićeve autokratske vlasti. Umjesto dijaloga, Vučić je vršio propagandni pritisak na protestante i opoziciju. Ipak, u ljeto 2019. godine, početnu, prvu rundu tog dijaloga su pokrenuli Fond za otvoreno društvo i Fakultet političkih nauka u Beogradu. Po zahtjevu opozicije koju je Vučić etiketirao da je fašistička, trebalo je postići izmjene pravila izbornog procesa i promjene u medijima, što je Vučić  koga je opozicija nazivala diktatorom, kategorički odbacivao.

Otvorenim pismom, Sergej Trifunović, vođa „Pokreta slobodnih građana“ je pozvao da se u dijalog između predstavnika građana i Vučićeve vlasti, uključi Evropska unija, odnosno Odbor Evropskog parlamenta  za vanjske poslove.[30] To je praktički značilo internacionalizaciju  stanja i sukoba unutar Srbije, jer rješavanje krize nije moguće pomoću institucija njenog političkog uređenja zloupotrijebljenih od strane predsjednika Vučić.    

Krajem augusta 2019. godine, prekinut je dijalog predstavnika građana i vlasti, upravo zato što Vučić nije popuštao u odnosu na zahtjeve protestanata. Tada je dilema o bojkotu nadolazećih izbora 2020. godine, porasla, jer, s jedne strane opozicija nije imala šanse da bude zastupljena u medijima, a s druge strane, u slučaju bojkotiranja izbora, nestaje mogućnost da u predizbornoj kampanji opozicija kaže građanima ono što želi, pa makar to bilo putem slabih medija koji podržavaju opoziciju.

Početkom septembra 2019. godine, Narodna stranka Vuka Jeremića, pokret Dveri Boška Obradovića i Stranka slobode i pravde Dragana Đilasa su odlučili da bojkotiraju izbore, a ostali opozicijski subjekti su, uglavnom ostali u dilemi, uključujući i većinu članica Saveza za Srbiju.

Akademik Teodorović je ocijenio da se jedino masovnim protestima može promijeniti vlast u Srbiji i da se ta promjena neće dogoditi na izborima, jer Vučić zloupotrebljava medije, pravi lažne biračke spiskove bez postojanja jedinstvenog spiska glasača, potplaćuje glasače, glasačima dijeli artikle ishrane i sendviče … Također, akademik Teodorivić se zalaže da opozicija bojkotira izbore jer njihove rezultate namiješta Vučić. Isticao je da opozicija treba izaći na izbore samo ako se osigura kontrola izbornog procesa od strane opozicije ili pak da tu kontrolu obavlja međunarodna zajednica – OSCE i Savjet Evrope.

Sredinom novembra 2019. godine, uz posredovanje Evropskog parlamenta, pokrenuta je nova runda unutarnjeg dijaloga između vlasti i opozicije. Teme tog dijaloga su:  uslovi pod kojima će se održati izbori 2020. godine; analiza napretka mjera Vlade Srbije za poboljšanje izbornih uslova; finansiranje predizborne kampanje; ponašanje medija u predizbornom, izbornom i postizbornom procesu; …[31]      

(Global CIR Team/General Fikret Muslimović)

[1]             NIN, Beograd, 11.07.2019. godine, strana 10.-20.

[2]             Radonjić Ognjen, NIN, Beograd, 27.06.2019. godine, strana 8.-9.

[3]             Milenković Rade, Vreme, Beograd, 27.06.2019. godine, strana 12.

[4]             Mališić Vesna, NIN, Beograd, 31.10.2019. godine, strana 3.

[5]             Mijač Dejan, NIN, Beograd, 27.06.2019. godine, strana 22.-24.

[6]             Pejović Dragana, NIN, Beograd, 13.06.2019. godine, strana 18.

[7]             Aleksić Jelenena, Oslobođenje, 19.05.2018. godine, strana 9.         

[8]             Oslobođenje, 26.11.2019. godine, strana 8.

[9]             Berisavljević  Živan, Dani, 01.03.2019. godine, strana 69.

[10]            Cvijić Z. Vuk, NIN, Beograd, 08.11.2018. godine, strana 22.

[11]            Božović Gojko, NIN, Beograd, 08.11.2018. godine, strana 47.

[12]            Aleksić Jelena, Oslobođenje, 13.04.2018. godine, strana 16.

[13]            Aleksić Jelena, Oslobođenje, 05.03.2018. godine, strana 10.

[14]            Pejović Dragana, NIN, Beograd, 14.11.2019. godine, strana 13.-15.

[15]            Aleksić Jelena, Oslobođenje, 10.07.2019. godine, strana 12.

[16]            Slavković Stefan, NIN, Beograd, 03.05.2018. godine, strana 9.-11.

               Didanović Vera, NIN, Beograd, 03.05.2018. godine, strana 11.-16.

               Lečić Branislav, Dani, 01.06.2018. godine, strana 83.-85.

[17]            Oslobođenje, 03.09.2018. godine, strana 10.

[18]            Aleksić Jelena, Oslobođenje, 09.12.2018. godine, strana 8.

               Aleksić Jelena, Oslobođenje, 14.12.2018. godine, strana 8.

[19]            Aleksić Jelena, Oslobođenje, 24.12.2018. godine, strana 9.

               Stav, 31.01.2019. godine, strana 35.

[20]            Aleksić Jelena, 24.07.2019. godine, strana 13.

               Filip David, NIN, Beograd, 11.07.2019. godine, strana 20.

[21]            Didanović Vera, NIN, Beograd, 14.11.2019. godine, strana 16.-17.

[22]            Z. Cvijić Vuk i Ćulibrk Milan, NIN, Beograd, 31.10.2019. godine, strana 24.-27.

[23]            Obradović Boško, NIN, Beograd, 28.03.2019. godine, strana  10.-14.

[24]            Didanović Vera, NIN, Beograd, 21.03.2019. godine, strana 8.-13.

               Ivanović Aleksandar, u intervjuu za NIN, Beograd,  21.03.2019. godine, strana 14.-18.

               Aleksić Jelena, Oslobođenje, 22.03.2019. godine, strana 16.

               Jašović Boris, NIN, Beograd, 02.05.2019. godine, strana 16.

[25]            Petričić Dušan, NIN, Beograd,  11.04.2019. godine, strana 6.

[26]            Vučić Aleksandar, po kolumni Aleksić Jelene, Oslobođenje  18.04.2019. godine, strana 13.

[27]            Vučić Aleksandar, Oslobođenje, 05.04.2019. godine, strana 14.

[28]            Oslobođenje, 25.03.2019. godine, strana 4.

[29]            Teodorović Dušan, Dani, 01.02.2019. godine, strana 25.

               Aleksić Jelena, Oslobođenje, 29.01.2019. godine, strana 12.

[30]            Didanović Vera, NIN, Beograd, 29.08.2019. godine, strana 10.

[31]            Didanović Vera, NIN, 14.11.2019. godine, strana 16.-17.

Komentiraj