NEKE OD STRANA VANJSKE POLITIKE SRBIJE (I): Rusija usmjerava politiku Srbije prema susjedima na Zapadnom Balkanu

Članovi i simpatizeri Srpske napredne stranke (SNS), smatraju da Vučić ima poseban dar za vanjsku politiku i diplomatiju.

Uloga Vučića u vanjskoj politici Srbije

Njegovi mediji ga predstavljaju da je „mirotvorac“ i lični prijatelj sa državnicima najmoćnijih država u svijetu.

U Veneciji, početkom decembra 2018. godine, Vučiću je dodijeljena međunarodna nagrada „Zlatni lav“ za „snažan napor u promicanju mira“.1 To znači da su realizatori velikosrpske ideologije uspješni u plasiranju neistina, a da su bitno manje uspješni faktori koji na osnovama istine treba da organiziraju zaštitu od njihovih nesitina. Upravo u tim okolnostima, Vučiću je dodijeljena međunarodna nagrada za mir, iako on rehabilitira ratne zločince, negira genocid u BiH, podstiče i usmjerava ekstremnu desnicu protiv teritorijalnog integriteta BiH, …

Vanjska politika Srbije prema susjedima

Srbija ima izrazito bolju saradnju sa Mađarskom, Rumunijom, Bugarskom i Grčkom, nego sa susjedima sa kojima je bila u zajedničkoj državi, bivšoj SFRJ (Hrvatska, BiH, Crna Gora, Makedonija, Kosovo). Predsjednik Vučić je govorio da su za Srbiju najvažniji odnosi sa BiH, iako praktički nije poduzimao što je mogao i trebao da ti odnosi budu bolji.

Problemi u odnosima Srbije sa susjedima su vrlo komplicirani. Za njihovo rješavanje, nužni su hrabri i odvažni lideri čiju „veličinu“ treba mjeriti po stepenu približenosti univerzalnoj pravdi, a ne po približenosti velikosrpskoj ideologiji koja isključuje pravdu za nesrbe u regionu Balkana. Za sigurnost i mir nije dovoljno da samo u srbijanskom susjedstvu postoji pozitivan liderski potencijal. Ako se želi mir i sigurnost onda je pozitivan liderski potencijal potreban, istovremeno u Srbiji i njenom susjedstvu. Dok se to ne postigne, politički sukobi Srbije sa susjedima će se zaoštravati sa rizicima oružanih neprijateljstva.

Jačanje Srbije pod vlašću ekstremnih desničara koji djeluju na osnovama četničke ideologije, najveća je opasnost za mir i sigurnost u regionu Balkana. Srbija treba da jača na osnovama dobrih odnosa sa susjedima, što podrazumijeva da Srbija svoje vanjske granice treba smatrati trajnim i konačno riješenim. Srbija se još uvijek zavarava da svoje odnose sa susjednim Kosovom treba riješiti u paketu sa rješavanjem otvorenih pitanja sa ostalim susjedima, posebno sa BiH. Taj stav srbijanske vanjske politike direktno ugrožava mir i sigurnost na Balkanu. Zato, faktori odbrane BiH trebaju ažurno sagledavati vanjskoplitičke ambicije Srbije, pripremajući se za odgovor na složenije uslove zaoštravanja krize u regiji Zapadnog Balkana.

Rusija usmjerava i kontrolira vanjsku politiku Srbije

Rusija, preko beogradskih vlasti i Ruska pravoslavna crkva (RPC) preko Patrijaršije SPC i njenog patrijarha Irineja, zajednički diktiraju ideološke osnove i ciljeve vanjske politike Srbije prema susjedima na Zapadnom Balkanu. Ono što o velikosrpskim ideološkim osnovama i ciljevima, iz taktičkih razloga predjednik Vučić implicitno poručuje, to isto eksplicitno, poručuje patrijarh Irinej. Tako naprimjer, na jesenjem sajmu knjiga u Beogradu, 2019. godine, Irinej je rekao da „gdje god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori i drugim mjestima“.2 Na tu Irinejevu izjavu, reagirao je Ured za odnose s javnošću Rijaseta IZ u BiH, izražavajući zabrinutost, ali i nadanje da „pravoslavno sveštenstvo i vjernički pravoslavni narod u BiH ne podržava ovakve izjave gospodina Irineja koje potkopavaju suverenitet naše države i siju razdor među narodima.“3

Moskva koordinira prijateljstvo i saradnju Srbije sa Bjelorusijom, čiji je predsjednik Lukašenko uspostavio isti koncept autokratskog vladanja kao Putin u Rusiji i Vučić u Srbiji. Dok Srbija treba da kreće prema članstvu u EU, Putin i Lukašenko otvaraju vrata Srbiji prema Evroazijskoj ekonomskoj uniji. Početkom decembra 2019. godine tokom posjete Srbiji, uz savjete Vučiću da se ne nada puno ulasku u članstvo EU, predsjednik Lukašenko je pozvao Srbiju da sa Evroazijskom ekonomskom unijom postigne sporazum o slobodnoj trgovini, te savjetovao da Srbija treba jačati svoju vojsku, uz obećanja da će pomoć u tom pogledu dobijati od Bjelorusije.4

Vanjska politika Srbije kao izraz ruske dominacije kojom se ograničava srbijanski suverenitet, odnosno kao izraz vazalskog položaja Beograda naspram paternalističke pozicije Moskve, determinira subverzivnu praksu koju Rusija i Srbija zejednički provode putem tajnih, polutajnih i transparentnih operacija ugrožavanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta zemalja u susjedstvu Srbije. Vazalski položaj znači biti podanik pod zakletvom na vjernost ruskoj vanjskoj politici, dakle potčinjen Rusiji i zavisan od Rusije. Tajne operacije Moskve na Balkanu, oslanjaju se na subverzivne kapacitete Srbije, ali dio takvih operacija, na teritoriji Srbije i njenih susjeda, Moskva provodi samostalno, ne dozvoljavajući Srbiji da u njima bude subjekt saradnje s Rusijom. U toj komponenti, Srbija je objekat obavještajnih i subverzivnih operacija Rusije, odnosno u toj komponenti Rusija u Srbiji kontrolira vladajuće političke autoritete i lidere, kako bi isključili mogućnost da oni u vezi sa Zapadom, osujete ostvarenje ciljeva ruskog prisustva na Zapadnom Balkanu. U onoj mjeri u kojoj je Srbija objekat tuđe vanjske politike i subverzivne prakse, a ne subjekat svoje vanjske politike bez ikakve i bilo čije subverzivne prakse, u toj mjeri je ograničen njen suverenitet, odnosno u toj mjeri je uspostavljen njen vazalski položaj naspram tuđina.

Takve zaključke o subverzivnom prisustvu Rusije na Zapadnom Balkanu, sugeriraju činjenice izašle na vidjelo u procesu optuživanja i izricanja presude za 13 osoba iz kriminalne terorističke organizacije koja je planirala i pokušala državni udar u Podgorici, 16.10.2016. godine, s ciljem spriječavanja ulaska Crne Gore u članstvo NATO-a. O tome, u intervjuu za „Dane“, činjenice je iznio, Milivoje Kantić, glavni specijalni tužilac Crne Gore.5 Pored ostalih, crnogorski Sud je zatvorske kazne izrekao vođama opozicijskog, velikosrpskog Demokratskog fronta, Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću, te ruskim državljanima Eduardu Šišmakovu i Vladimiru Popovu. U tom sudskom procesu, izašle su na vidjelo ruske operacije finansiranja kriminalnog plana putem pokušaja državnog udara u Podgorici, operacije nabavke naoružanja, priprema paravojnih formacija za djelovanje protiv policije Crne Gore, za hapšenje i likvidacije visokih funkcionera koji su se zalagali za nezavisnost Crne Gore i uključivanje u članstvo NATO-a.

Od strane Rusije diktiranom vanjskom politikom, Srbija ugrožava mir

U pogledu odgovornosti za stabiliziranje mira, zanimljiva je ocjena predsjednika Slovenije, Boruta Pahora. Krajem januara 2019. godine, on je prilikom posjete Beogradu, obraćajući se Skupštini Srbije upozorio: „Ako se ponovo ovaj dio Evrope uplete u neki konflikt, moramo svi znati da bi to bila potpuna oluja“.6

Općepoznato je da je „Oluja“ operacija Vojske Hrvatske, izvedena 1995. godine i da je u toj operaciji došlo do egzodusa iz Hrvatske oko 250.000 Srba. Vjerovatno je da je predsjednik Borut, u težnji jačanja aktuelne i buduće odgovornosti za izgradnju mira, putem citirane rečenice preventivno ukazao na „olujne“, katastrofalne posljedice svih ratova u procesu raspada bivše SFRJ.

Sa stajališta iskustava naroda koji su žrtve velikosrpske politike i ratne prakse, cijeni se da bi, u slučaju ponovnog rata u zemljama zapadnog Balkana, četnici pod vođstvom Vučića i Dodika, počinili višestruko veće i masovnije zločine genocida nad nesrbima nego što su to počinili pod vođstvom Miloševića i Karadžića.

(Global CIR Team /General Fikret Muslimović)

Nastavit će se…


 

1 Oslobođenje, 02.12.2018. godine, strana 8.

2 Subašić, E., Preporod, 01.11.2019. godine, strana 20.

3 Subašić, E., Preporod, 01.11.2019. godine, strana 20.

4 Lukašenko, Aleksandar, Oslobođenje, 04.12.2019. godine

5 Nikčević, Tamara, Dani, 01.10. 2019. godine, strana 71.

6 Borut Pahor, po kolumni Aleksić Jelene, Oslobođenje, 29.01.2019. godine, strana 12.

Objavljeno u:

Komentiraj