NEKE OD STRANA VANJSKE POLITIKE SRBIJE (III): Politika Srbije prema Kosovu

Srbija se „davi“ u kosovskom problemu. To, što bi željela, Srbija ne može, a što može neće ili ne smije. Političke akcije Srbije u vezi Kosova su pogrešne, poltikantske, populističke i obzirne samo prema mitologijskim predrasudama, koje ne jenjvaju, već, naprotiv, produbljuju se.

Diplomatija Srbije je vrlo aktivna u dva pravca: (a) da utječe na zemlje koje su priznale Kosovo da povuku to priznanje i (b) da spriječi prijem Kosova u međunarodne organizacije. U tom pogledu, srbijanska diplomatija postiže uspjehe. Sredinom novembra 2018. godine, u Dubajiu, glasanjem je odbijen zahtjev Kosova za prijem u Interpol. Od 135 zemalja koje su glasale, 68 je bilo „za“ prijem Kosova u Interpol, 58 „protiv“ a 16 „uzdržano“, što znači da nije postignuta nužna dvotrećinska većina.11

Aktuelne su srbijanske diplomatske akcije s ciljem da se spriječava ulazak Kosova u međunarodne organizacije, da se zemlje koje još nisu priznale Kosovo odvrate od toga, a da na neke zemlje, povuku svoje već donesene odluke o priznanju Kosova. Do kraja 2019. godine, diplomatija Srbije je uspješno utjecala da 13 zemalja povuku svoje doluke o prizanju Kosova. Također, aktuelna je inicijativa da se izlaz iz kosovske krize nađe u razmjeni teritorija, što je ustvari anticivilizacijski, ksenofobični pogled na odnose među ljudima i narodima, jer se time demonstrira da ljudi različitih etničkih skupina ne mogu živjeti zajedno na istim teritorijama.

Zapažena je težnja Vučića da Srbija poboljša saradnju sa Albanijom, smatrajući da tako može smanjiti tenzije sa Vladom u Prištini. Vladajući politički faktori i SPC, nemaju hrabrosti da donose krupne odluke, ponašajući se kukavički prema dolazećim generacijama kojima šalje teret odgovornosti da one u bližoj ili daljoj budućnosti rješavaju to pitanje, bitno narušavajući kvalitet njihovog života. Vladajućim političkim faktorima i liderima Republike Kosova, nije teško boriti se protiv pogrešnih političkih utjecaja Beograda prema Kosovu. Kosovski lideri, komforno, ležerno, bez frustracija, na akcije Beograda s ciljem da se spriječi integriranje Kosova u međunarodne organizacije, zavodi stopostotne takse na robu iz Srbije, hapsi Srbe na sjeveru Kosova ako su se ogriješili o kosovske zakone, kontroliraju granicu prema Srbiji i efektivno provode odluke o zabranama ulaska srbijanskih političara na teritoriju Kosova.

Srbija želi da Kosovo bude prioritetno predmet njene unutarnje, a tek sekundarno i vanjske politike, isto kao što unutarnjim srpskim pitanjem, tretira okupljanje srpskih lidera iz BiH, Crne Gore, Kosova i Hrvatske, što Beograd čini u direktnoj komunikaciji s njima, zaobilazeći državne institucije u Sarajevu, Podgorici, Prištini i Zagrebu. U tom smislu, pored političkih i državnih autoriteta Srbije, kao faktor svesrpske integracije ispoljava se SPC. Maja 2019. godine, predsjednik Vučić i lider bosanskih Srba, Milorad Dodik, prisustviovali su zasijedanju Sabora SPC-a. Patrijarh Irinej ističe stav da Kosovo nije samo političko pitanje na koje imaju monopol državni autoriteti. Dio najutjecajnijih sveštenika SPC-a insistiraju na „zamrzavanju“ kosovskog konflikta, odnosno, insistiraju na zaustavljanje pregovora o Kosovu sve dok ne budu povoljnijih međunarodnih okolnosti. Sveštenstvo je nezadovoljno što nije realiziran dogovor o Zajednici srpskih općina (ZSO) na Koasovu.

Zato što je više od stotinu zemalja priznalo nezavisnost Kosova, Srbija je prinuđena da Kosovo bude glavna preokupacija njene vanjske politike. Zvaničnici Beograda ističu da su u pregovorima sa predstavnicima Vlade u Prištini, spremni na kompromise. U vezi s tim, sugerira se pitanje: Da li zvaničnici Srbije očekuju da predstavnici Kosova pristanu na kompromis o suštinskim pitanjima nezavisnosti i teritorijalnog integriteta Republike Kosova, ili očekuju kompromis samo u pogledu unutarnjeg uređenja Kosova, u formi entitetske podjele, odnosno uspostavom države u državi,  kao što je učinjeno u BiH. Ima indicija da bi Beograd pristao da prizna Kosovo ako bi Kosovo unutar sebe bilo uređeno po modelu entiteta, kao što je entitet RS u BiH. Dakle, vjerovatno je da bi Beograd kompromisno priznao Kosovo, ako Vlada u Prištini prihvati radikalne promjene kosovskog unutarnjeg uređenja, po modelu entitetske podjele. Ako postoje, iluzorna su očekivanja Beograda da Vlada Kosova prihvati takvo rješenje. Upravo zbog negativnih iskustava u BiH, međunarodna zajednica treba utjecati da odvrati pregovarače Beograda i Prištine od entitetskih razmišljanja, jer bi se tako i na Kosovu deponovali uzroci za trajno ugrožavanje mira i sigurnosti.  

Isključena je vjerovatnoća da kosovski Albanci prihvate unutarnje uređenje Kosova po modelu entiteta u BiH, pored ostalog i zato što znaju  kakve probleme srpski ekstremisti na čelu sa Dodikom čine protiv BiH. Činjenice o tome, drastično udaljavaju bilo kakvu mogućnost autonomije za Srbe na Kosovu ublažavanjem suvereniteta Prištine u lokalnim dijelovima Kosova gdje su Srbi u većini. Ponašanje Srbije u pogledu ugrožavanja sigurnosti regiona, kako se to ispoljavalo u Crnoj Gori i Makedoniji, odnosno kako se to ispoljava u BiH, otežava rješavanje kosovske krize. Albanci znaju, da bi popuštanje zahtjevima Beograda, otvaralo prostore za nove zahtjeve što bi produžavalo i produbljivalo krizu.

Humano preseljenje naroda, razmjena teritorija – razgraničenje, primjena entitetske formule u obliku ZSO kao što su entiteti u BiH i zamrznuti konflikt, osnovne su ideje za rješavanje kosovske krize.  Sve ideje, osim priznanja Kosova u njegovom punom suverenitetu i integritetu, Beograd bi prihvatio. Albanci neće dozvoliti da se pod bilo kakvim nazivom, i u bilo kakvoj formi, u Kosovu kopira entitet RS. Neće dozvoliti srpsku autonomiju, da imaju svoju skupštinu i vladu, sa nadležnostima u zdravstvu, obrazovanju, privredi, policiji, … jer se to, kako cijeni Albin Kurti, lider pokreta Samoopredjelenje, „ne podudara sa duhom i slovom našeg Ustava.“12

Pri tome treba imati u vidu da Rusija kontrolira proces pregovora između Srbije i Kosova, odnosno da Rusija Beogradu diktira uslove i ciljeve raspleta kosovske krize. Vanjska politika Srbije prema Kosovu nije autentično srbijanska, beogradska, srpska. Srbija realizira vanjsku politiku Rusije prema Kosovu. Dakle, Srbija je, i po tom pitanju ruski vazal, podanik pod zakletvom  na vjernost ruskoj vanjskoj politici, dakle potčinjen Rusiji i zavisan od Rusije. U situacijama kada se osjećalo popuštanje Beograda od tvrdih stavova o Kosovu, kritički su reagirali ruski zvaničnici, te Beograd vraćali na početne tvrde stavove. Tako je bilo kada se raspravljalo o ideji razgraničenja putem razmjene teritorija između Srbije i Kosova. Tada je Rusija iznijela stav da ne dolazi u obzir nikakva podjela na Kosovu.

Najveće evropske sile neće dozvoliti da rješavanje teških problema unutar Evrope prepusti silama izvan Evrope, što znači da će EU maksimalno uskladiti svoju politiku o Kosovu sa politikom SAD-a, a da, ni EU ni SAD neće dozvoliti da glavni sudionici rješavanja te krize budu Rusija, Kina ili bilo koja druga utjecajnija zemlja. Prilkom posjete Beogradu, 15.-16. jula 2019. godine, predsjednik Francuske, Emanuel Makron, o tome je rekao: „Ko god vjeruje u Evropu, ne može da prihvati fatalnost konflikta koji će u Evropi  trajati unedogled i ideju da tim konfliktima upravljaju sile koje nisu evropske. Zapravo naš angažman je znak evropskog suvereniteta.“13

SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska …, zalažu se da prestane misija UNMIK na Kosovu, jer bi tako ojačala kosovska državna samostalnost. Generalni sekretar UN-a, Srbija i zemlje koje nisu opriznale Kosovo, zalažu se da UNMIK i dalje djeluje na Kosovu, sve dok je na snazi Rezolucija 1244, uz podršku dijalogu Beograda i Prištine. Srbija razvija najbolje odnose sa zemljama članicama EU koje nisu priznale Kosovo, među kojima je i Grčka. Predsjednik Vučić je podržao grčko-makedonski sporazum u Prespi. Uz zahvalnost što Grčka nije priznala Kosovo, Vučić je isticao da je Sjeverna Makedonija  most, a ne zid između Srbije i Grčke. Prijateljstvo Srbije i Grčke je ispoljeno prisustvom grčkog premijera Aleksisa Ciprasa, na 10. kongresu SPS-a na kome je Ivica Dačić, po četvrti put izabran za predsjednika te stranke.14

 

(Global CIR Team/General Fikret Muslimović) 

Nastavit će se…. 

 


 

11 Aleksić,  Jelena, Oslobođenje, 21.11.2018. godine, strana 11. B.P., Politika, Beograd, 09.10.2017. godine, strana 5.

12 Kurti,  Albin,  Dani, 01.09.2018. godine, strana 14.

13 Makron,  Emanuel, po kolumni Aleksić Jelene, Oslobođenje, 17.07.2019. godine, strana 11.

14 Oslobođenje, 23.12.2018. godine, strana 8.

Objavljeno u:

Komentiraj