Vojna politika Srbije i NATO

U srpskom narodu mitski se tretiraju pojmovi: vojska, naoružanje, uniforma, neprijatelj, izdajnik … Ta svijest vapi da se Vučić hvali kako Srbija ima najsnažniju vojsku na Zapadnom Balkanu, govoreći da „niko u regionu ne može da se poredi sa Vojskom Srbije“ i  da su izdvajanja Srbije za vojsku sve veća.

Militarizacija srbijanskog društva

Indikatori militarizacije

Autokratska vladavina i militarizacija su kompatibilne strane istog društvenog i političkog stanja. Dok ulažu napore za jačanje vojnih, borbenih resursa Srbije, militarizirajući ne samo Srbiju, već i bh. entitet RS, kao i četničku, odnosno prorusku partiju DF u Crnoj Gori, autokratske srpske vođe zagovaraju demilitarizaciju Bosne i Hercegovine, što je izraz secesijskih namjera protiv teritorijalnog integriteta BiH. U srpskom narodu mitski se tretiraju pojmovi: vojska, naoružanje, uniforma, neprijatelj, izdajnik … Ta mitska svijest je pogodna  za utjecaje ekstremnih desničara, nacionalista – vučićevaca, dodikovaca, šešeljevaca … Ta svijest vapi da se Vučić hvali kako Srbija ima najsnažniju vojsku na Zapadnom Balkanu, govoreći da „niko u regionu ne može da se poredi sa Vojskom Srbije“ i  da su izdvajanja Srbije za vojsku sve veća.1 Predsjednik Vučić i ministar odbrane Vulin kontinuirano i intenzivno propagiraju napredak u izgradnji borbenih sposobnosti Vojske Srbije.

Militarizacija Srbije, odnosno militarizacija svijesti sljedbenika srpskih ekstremnih desničara, obuhvata učestale akcije demonstracije vojne sile, putem smotri – izložbi savremenog naoružanja Vojske Srbije, vojnih parada i vojnih vježbi na kojima, uz državni vrh Srbije, počasno mjesto imaju predsjednik i premijer bh. entiteta RS-a, što je više nego simbolička poruka usmjerena protiv BiH. Ističu se srbijanske mogućnosti proizvodnje za vojne potrebe. Kompanija „Srboauto“ iz Ostružnice kod Beograda razvija borbeno vozilo „Kurjak“ sa tenkovskim oklopom i protivminskom zaštitom, koje je, navodno,  za „trećinu bolje od svih konkurenata u svijetu“.2

Zahtjevi srpskih ekstremista

Srpski ekstremisti zahtijevaju da Srbija poveća ulaganja za vojne resurse, u dvije komponente: (a) izgradnju legalne vojske u Srbiji i (b) izgradnju paravojske na teritorijama Srbije i njoj susjednih država – BiH (u njenom entitetu RS-u), Crnoj Gori i Kosovu. Pored, općepoznatih paravojno organiziranih ravnogorskih četnika, poslednjih godina djeluju paravojne strukture koje se bave vojnom obukom djece i omladine na Zlatiboru,3 …, čemu faktori mira i sigurnosti u regiji Zapadnog Balkana, uključujući i međunarodnu zajednicu, ne poklanjaju nužnu pažnju. Također, ne poklanja se nužna pažnja radi sagledavanja motiva i posljedica vojne obuke djece i omladine u organizaciji parohija SPC-a, po BiH i Srbiji. Lokacije i objekti izvođenja te obuke, unakaženi su slikama ratnih zločinaca Mladića i Karadžića. Paravojni kamp za obuku djece i omladine na Zlatiboru, organiziralo je Udruženje učesnika oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, na čelu sa Željkom Vukelićem, a uz podršku ruske privatne vojne komapanije ENOT.4 

Ocjene da Srbija nije sposobna za oružane pohode na susjedne zemlje

Iako se intenzivno i obilno naoružava, po ocjeni bivšeg ambasadora bivše SFRJ u Londonu, Živana Berisavljevića, Srbija je „objektivno nesposobna, a subjektivno moralno nespremna“ da primjenjuje vojnu silu radi postizanja političkih ciljeva na štetu teritorijalnog integriteta svojih susjeda. O tome, Berisavljević je zaključio da bi „svaki pokušaj“ Srbije „posezanja za silom bio samoubilački put u još fatalniji sunovrat od onog devedesetih, u koji ju je uvalila memorandumsko-nacionska i miloševiućevska politička bratija.“5 To je tačno, ali je za sigurnost i mir važnije kakvi su o tome politički stavovi i ciljevi Putina i „putinovaca“, Vučića i „vučićevaca“, Dodika i „dodikovaca“, Šešelja i „šešeljevaca“, Mandića i „mandićevaca“, Irineja i „irinejevaca“, …

Negativan odnos Srbije prema NATO i trka Srbije u naoružavanju

Problem je što Srbija smatra da su sve zemlje koje ulaze u NATO neprijatelji srpskog naroda i Srbije. Taj politički stav, Srbiju izlaže trci u naoružavanju, sa posljedicama usložnjavanja socijalnih i ekonomskih problema. U tom smislu, Rusija i Srbija, pridaju  posebnu važnost Bosni i Hercegovini, ne samo političku već i spcifično vojnu važnost. Da Srbija pridaje poseban vojni značaj Bosni i Hercegovini, indiciraju „borbene“ izjave ministra odbrane Srbije,  Vulina, slično kakve su „borbene“ izjave Dodika. Poslije njihovih izjava, u istim povodima, Vučić se eksponira blefirajući da brine o miru, što djeluje, i naivno i ironično, jer su ljudi koji ga posmatraju pametniji nego što to Vučić misli o njihovom smislu za razumijevanje njegovog blefiranja i ironiziranja, samim tim što se on nikada ne distancira od Vulinove i Dodikove borbenosti.

U Srbiju i BiH, posebno u bh. entitet RS, dolaze ruski lideri koji su eksponirani u operacijama ugrožavanja teritorijalnog integriteta Ukrajine i Gruzije. To su osobe i lideri koji su zbog uloge u aneksiji Krima 2014. godine, pod sankcijama SAD i EU. Među takvima je, i predsjednica Savjeta Federacije ruskog parlamenta, Valentina Matvijenko. Tokom posjete BiH, u Sarajevu i Banjoj Luci, ona je davala „skandalozne izjave o karakteru rata u BiH, o potrebi zatvaranja OHR-a, …“ uz podršku secesionističkim ambicijama, Milorada Dodika.6

Strategija priprema Srbije za slučaj rata

Strategija priprema Srbije za slučaj rata je usmjerena na postizanje dva cilja: (a) naoružavanje kako bi, radi uništavanja neprijatelja, borbena moć Vojske Srbije bila što veća; (b) osposobljavanje vojnog kadra u aktivnoj službi i rezervi. U postizanju tih strateških ciljeva, Srbija nailazi na dva problema: (1) nedostatak finansijskih sredstava, jer je skupo proizvoditi, kupovati i održavati borbenu tehniku i vojnu opremu, odnosno jer troškovi personala  rastu srazmjerno brojnosti aktivnog i rezervnog sastava, pri čemu treba imati u vidu da za Srbiju i srpski narod može biti najskuplje ono što poklanja Rusija, jer tako Srbija gubi slobodu i suverenost; (2) nedostatak ljudi motiviranih za profesionalnu vojnu službu, što je problem koji se samo djelimično može ublažiti povećavanjem plaća i poboljšavanjem  radnog i općeg životnog standarda vojnih osoba i njihovih porodica, u šta spada i izgradnja stanova za njihove potrebe. Usmjeren od strane političkog vođstva, vojni vrh Srbije analizira uslove i mogućnosti da se uvede obavezno služenje vojnog roka, tri ili šest mjeseci, ali računice o tome, odudaraju od budžetskih mogućnosti.

Procjena opasnosti zbog kojih Srbija povećava ulaganja za vojne potrebe

Srpski političari i generali smatraju da su za Srbiju opasnost  migrantska kriza, IDIL i narastajući nacionalizam u Evropi i SAD-u. Naravno, oni su daleko od pomisli da je njihov stav da granice Srbije nisu konačne, glavna prijetnja sigurnosti Srbije. Pri tome zanemaruju da li ili ne, ikakvu opasnost, za bilo koga predstavlja eskalacija  ekstremnih, paravojno organiziranih četničkih organizacija u Srbiji.

U takvoj percepciji opasnosti za Srbiju, što u Dodikovoj politici znači i opasnosti za bh. entitet RS, bitno je uočiti ideološke i političke motive da se ekstremna desničarska, velikosrpska politika, opravdava isticanjem opasnosti od narastajućih islamskih i evropskih desničarskih pokreta.

U vezi s tim, ohrabruje mišljenje koga je poslanik u Skupštini Srbije, predsjednik Savjeta za strateške politike, bivši ministar odbrane Srbije, Dragan Šutanovac iznio za beogradski sedmičnik NIN, pored ostalog navodeći da je „potenciranje i plasiranje informacija“ o opasnostima od IDIL-ovaca koji se vraćaju sa ratišta u Siriji i Iraku, „služi  samo općoj destabilizaciji situacije u regionu, ali i za eventualnu  argumentaciju nekog hipotetskog bezbjednosnog incidenta. Svi znamo da na Balkanu  nikada nije  bilo teško  režirati bilo kakav  scenario.“7 Ta Šutanovčeva konstatacija sugerira bojazni kojih ima u BiH da zlonamjerne politike i njihove subverzivne službe insceniraju sigurnosne ekscese sračunto s ciljem da se opravdaju politike protiv države BiH, mira i sigurnosti u regiji Zapadnog Balkana, a takvih pokušaja je bilo iz Hrvatske da se insenira da „vehabije“ imaju skladišta oružja na području BiH.

Vjerovatno je da državni vrh Srbije u saradnji sa državnim vrhom Rusije, usaglašava ocjene o opasnostima za Srbiju. Rusko-srbijanske ocjene o tim opasnostima, u političkom i vojnom smislu, srbijanski susjedi i NATO, smatraju da su daleko izvan realnosti. U onoj mjeri u kojoj su od realnosti daleko rusko-srbijanske ocjene o izvorima ugrožavanja, u toj mjeri stoji obaveza srbijanskih susjeda i NATO-a da se preventivno postave za slučaj da Srbija, jačanje svojih vojnih resursa, motivira pripremama da izvrši napad na svoje susjede.

Vjerovatno je da Srbija, jačanjem i usmjeravanjem svojih političkih oslonaca u susjednim zemljama, predviđa mogućnost eskalacije krize u okolnosti koje bi uzela kao povod za borbeno angažiranje Vojske Srbije na teritorijama jedne ili više susjednih država. Pri tome treba imati u vidu da je mala vjerovatnoća da Srbija uđe u rat samo sa jednim od svojih susjeda. Ulaskom u rat sa jednim, Srbija bi protiv sebe izazvala ulazak i drugih država u ratni sukob. Mala je vjerovatnoća da će Srbija bilo kada biti spremna da vodi rat, jednovremeno sa više svojih susjeda.

Odnos Srbije prema NATO-u – sukobi kombinirani saradnjom

Razilaženja Srbije i NATO-a

Militaristički duh srpskih desničara podrazumijeva, apriori negativne stavove prema stranim državama i njihovim vojskama ako su identificirane kao aktivni ili potencijalni protivnici velikosrpske, četničke ideologije i politike. Primarno iz tih razloga, NATO je „trn u oku“ vladajućoj srpskoj eliti, pa tek onda i zbog NATO-vog bombardovanja po Srbiji, 1999. godine.8 NATO je tada zaustavio srbijanski progon Albanaca na Kosovu, eliminirao srbijansku vojsku sa Kosova te omogućio proglašenje nezavisnosti Republike Kosovo, što je ideološki pogodilo i porazilo Srbiju, pa je ta ideološka rana, u percepciji velikosrpskih ideologa, mnogo važnija od svih ljudskih žrtava i materijalnih razaranja tokom NATO-vog bombardovanja.

Velikosrpska propaganda je proizvela vrlo štetne predrasude o intervenciji NATO-a. Takve predrasude su zid koji spriječava da građani Srbije realno sagledaju uzroke NATO-ve intervencije, na šta je tokom 62. međunarodnog sajma knjiga u Beogradu, jednostavnim ali snažnim riječima, ukazala nobelovka Herta Miler: „Neka situacija može  da bude uništena pričom, baš kao što može da bude poboljšana. Iz govora mogu da nastanu konflikti … Mislim da nekada treba intervenisati, i takvo postupanje spada u ljudsku moralnu odgovornost … Nekada je rat neizbježan. Ljudima koji su napadnuti mora se pomoći, ako ne mogu sami … Milošević je morao da bude zaustavljen za sva vremena. Vodio je četiri rata, zbog njega  su se punila groblja, on nije mogao da bude obuzdan  riječima. Toliko zla se desilo na Kosovu i u BiH, sve je prourokovao grozni nacionalizam. I Pravoslavna crkva tome je  dosta doprinijela  … Srbi su sami sebi  nanijeli patnju i s tim treba da žive. Kao što će žene Srebrenice uvijek patiti …”9

 Ne treba očekivati da srbijanska, vladajuća elita kaže da je usmjerena protiv NATO-a, primarno zbog ideoloških i politički razloga, a sekundarno zbog bombardiranja po Srbiji 1999. godine. Srbija maskira suštinu razloga u svom antagoniziranju naspram NATO-a, tako što insistira na hipotetičkim, teško provjerljivim, a vrlo osjetljivim propagandnim tezama pomoću kojih odlučujuće utječe na širenje i produbljivanje negativnih emicija i političkih stavova  protiv NATO-a. Tako naprimjer, „naučnicima“ i ekolozima,  vladajuća politika u Beogradu je odredila do kakvog „stručnog“ nalaza trebaju doći da bi se putem propagande uspješno manipuliralo, navodno, o trajnoj ugroženosti srpskog naroda zbog 15 tona osiromašenog uranijuma u oko 30.000 projektila koje je NATO upotrijebio tokom bombardovanja po Srbiji. Da bi  pojačala mržnju i negativne političke stavove protiv NATO-a, srpska propaganda ističe da nije tačan NATO-ov podatak o 30.000 projektila upotrebljenih u bombardovanju, već da je NATO po Srbiji upotrijebio 50.000 projektila, što se utvrdilo,  navodno, brojanjem od strane srbijanske vojske. 10

Dok tendenciozno istražuju posljedice NATO-vog bombardiranja, insistirajući da stručni nalazi budu u skladu sa ideološkim i političkim potrebama srbijanskih ekstremnih desničara na vlasti, Srbija ignorira posljedice zbog njenog bombardovanja po teritorijama Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova.  

Pri tome treba imati u vidu da je Srbija uzrokovala ratove u procesu disolucije bivše SFRJ i da je kao uzročnik tih ratova odgovorna za sve njihove posljedice. Nema akcija s ciljem da se materijalne, psihološke, ekonomske i slične posljedice ratova stave na teret Srbiji kao njihovom izazivaču i pokretaču. Srbija je zadovoljna činjenicom što nema validnih zahtjeva da plati ratnu štetu državama na koje je izvršila oružanu agresiju.

Uz razilaženje i saradnja Srbije i NATO-a

Istraživanja javnog mnijenja u Srbiji su pokazala da 10 posto građana podržava ulazak Srbije u NATO, da se 79 posto njih tome protivi, a da saradnju sa NATO podržava trećina građana. Pojedini opozicijski političari tvrde da je, prema sadržajima i intenzitetu saradnje sa NATO, praktički, Srbija na vratima NATO-a, u vezi čega se navodi da su od 2012. do početka 2019. godine, Srbija i NATO imali 109 zajedničkih vojnih vježbi. Saradnja Srbije i NATO se ilustrira  činjenicama da  Ministarstvo odbrane Srbije, većinu donacija dobija od članica NATO-a, da je Srbija članica NATO-vog Partnerstva za mir, da se oficiri Vojske Srbije školuju u američkim i NATO školama, da Vojska Srbije učestvuje u misijama  mira pod rukovodstvom NATO-a, te da je Srbija sa NATO-om  potpisala više sporazuma i zajedničkih planova: (a) Individualni akcioni plan  partnerstva; (b)  Sporazum o slobodnom tranzitu NATO trupa preko Srbije; (c) Sporazum o statusu američkih trupa u Srbiji (SOFA). 11Tokom posjete Beogradu, predsjednik Francuske, Emanuel Makron, sa predsjednikom Srbije, Vučićem, potpisao je sporazum o prodaji za protivzračne snage Vojske Srbije, 18 sistema raketa „mistral“ sa 50 raketa, jer taj sistem „bez greške uništava neprijatelje“.

Pri tome treba imati u vidu šire okolnosti prisustva NATO-a u zemljama koje okružuju Srbiju. Susjedi Srbije, na svojim teritorijama imaju baze NATO-a. Na Kosovu, SAD ima  veliku vojnu bazu (Bondstil).

Suštinski, Srbiji je potreban NATO i zato s njim sarađuje. Formalno članstvo Srbije u NATO-u je pitanje procesa demokratizacije Srbije i oslobađanja od vazalske, ponižavajuće pozicije prema Rusiji, odnosno članstvo Srbije u NATO je sudbinski određeno reafirmacijom slobodarske tradicije Srbije i srpskog naroda. Rusija provodi politiku ograničavanja suvereniteta Srbije, što se maskira ruskom demagoškom brigom i težnjom da se Kosovo vrati u okvire Srbije.

Ulazak Srbije u NATO će biti izraz nužde i objektivnih okolnosti, kako zbog fizičkog okruženja Srbije zemljama NATO-a, tako i zbog slobodarskih i demokratskih tradicija Srbije i srpskog naroda, u čemu će se relativizirati značaj slavenske i pravoslavne emocije prema Rusiji.  U tom kontekstu nužnog kretanja zemalja Zapadnog Balkana prema članstvu u NATO, treba cijeniti činjenicu što je NATO odobrio MAP za BiH, a odobrio je upravo na osnovu procjene da će se unutar BiH događati pozitivne političke promjene u korist mira, stabilnosti i jače afirmacije države BiH, što će biti procesi od direktne koristi za Srbiju i poboljšano stanje u njoj.  

Kako Srbija ugrožava Bosnu i Hercegovinu?

Indikatori ugrožavanja BiH od strane Srbije

Ni jedan susjed Srbije nema teritorijlane pretenzije prema Srbiji, ali Srbija, ima teritorijalne pretenzije prema BiH, Hrvatskoj, Kosovu i Crnoj Gori.

Općepoznat je subverzivni utjecaj Srbije s ciljem rušenja države BiH, što se odvija putem težnji da se bh. entitet RS, integrira u političko uređenje Srbije. Logično je da ta secesijska, subverzivna integracija bh. entiteta RS-a prema Srbiji, znači dezintegraciju BiH. Vladajući lideri Srbije i bh. entiteta RS-a, podrazumijevaju da ta dezintegracija BiH može biti efikasna samo ako je totalnog karaktera, odnosno da se odvija u svim oblastima društvenog i političkog organiziranja i djelovanja, u šta spada i težnja ekstremiste Dodika da uništi Oružane snage BiH, uspostavi entitetsku vojsku, a da jačanje aktivne i rezervne policije RS-a ima karakter tranzicije sa konačnim efektima integracije u oružane snage Srbije.

U vezi s tim, treba cijeniti napore entieteta RS-a u pogledu nabavke naoružanja, jačanja rezervne policije i osnivanja žandarmerije. Vođstva Srbije i bh. entiteta RS-a, sve to čine uz demagoške poruke da se zalažu za mir, a Dodik ističe kako u BiH nema nikakvih pretpostavki za novi rat, što je sračunato, pored ostalog i s ciljem da za slučaj sukoba, opravdaju svoje angažiranje a za uzroke sukoba optuže susjeda ili susjede sa kojima bi Srbija ušla u oružani sukob. Ako se zalažu za mir, postavlja se pitanje: Čemu onda služe finanskijski i organizacijski napori za jačanje vojnih i policijskih efektiva pod kontrolom Beograda?

Predviđanja o Srbiji kao uzročniku ponovnog rata na Balkanu

Politička situacija u regiji Balkana je vrlo rovita i opterećena sukobima koji obavezuju na razmišljanja da li su ili ne mogući ponovni ratovi na Balkanu. U takvim razmatranjima Srbija zauzima centralno mjesto, kako u pogledu mogućnosti da odlučujuće utječe na stabilizaciju mira, tako i u pogledu mogućnosti da izazove nove ratove.

Jedno je predviđati mogućnost obnove ratnih neprijateljstava u aktuelno vrijeme i bližoj budućnosti, a drugo je predviđati mogućnost ratova na Balkanu u kasnijoj i daljoj budućnosti. Također, jedno je želja građana i naroda da rata ne bude, a sasvim je drugo da li će se ostvariti ili ne ta želja, jer, da su se o tome pitali narodi, u procesu disolucije bivše SFRJ ne bi se dogodili ratovi, već bi se kriza riješila, civilizirano, mirnim putem. Zato, nisu realna predviđanja onih koji kažu da rata neće biti jer, navodno, ne žele građani i narodi.

Također, u predviđanjima da li su mogući ili ne novi ratovi na Balkanu, nije odlučujuće važno što su vojni resursi zanemarivi u odnosu na resurse sa kojima je raspolagala Srbija kada je uzrokovala ratove kroz proces rasprada bivše SFRJ. Ni tada, vojni resursi sami po sebi nisu uzrok rata. U to vrijeme, za izbijanje ratova veći značaj su imali resursi nacionalizma, izazivanja, širenja i produbljivanja   mržnje i nepovjerenja među narodima i republikama bivše SFRJ. Municiju za nacionalističku propagandu, širenje i produbljivanje netrpeljivosti i mržnje su proizvodili autoriteti u oblasti kulture, obrazovanja i odgoja, a tu municiju su distribuirali mediji, političari i njihove političke stranke. I u aktuelno vrijeme, za preveniranje rata najvažnije je zaustaviti negativne tendencije u oblasti kulture i odgoja, odnosno spriječiti da se u oblasti kulture, odgoja, političkih subjekata i medija, proizvodi i među građane distribuira municija za mržnju, nepovjerenje, netrpeljivost i međunacionalne odnosno međudržavne antagonizme.

 Stajati po strani dok se u svrhe izazivanja međunacionalnih i međudržavnih sukoba, zloupotrebljavaju sadržaji kulture, obrazovanja i odgoja, a istovremeno očekivati mir, krajnje je iluzorno. Ratova će biti ako se ne stane na put negativnoj kulturi, negativnom obrazovanju i negativnom odgoju. U tom smislu veći sigurnosni značaj u preveniranju sukoba imaju konfesionalne organizacije, odgojne i obrazovne institucije, književnici i drugi razni subjekti kulture nego političari, vojni i sigurnosni instrumenti državnog aparata. Apsurdno je širiti mržnju, a očekivati stabilan mir. Ako se širi i produbljuje mržnja, treba očekivati rat. Fascinantno je ignoriranje značaja kulture u težnjama da se preveniraju sukobi i osigura trajan i stabilan mir.

Ako se proizvodi, širi i produbljuje mržnja, iluzorna su očekivanja da ulazak u NATO garantira mir.  Zato je, književnik Gojko Božović iz Beograda, ukazao da se „evropski mir, niti bilo koji mir, ne može sačuvati pred naletom netolerantnih i totalitarnih ideologija. Svaki kompromis sa netolerantnim ideologijama na kraju se pokaže kao opasnost, zapravo kao pogonsko gorivo.“ 12 Ovu poruku treba koristiti u sagledavanju štetnih posljedica za sigurnost i mir zbog legaliziranja bh. entiteta RS-a. To legaliziranje  je izraz toleriranja retrogradnoj ideologiji, zbog čega je uslijedilo da bh. entitet RS postane deponija uzroka za  sukobe. Izlaz iz tog stanja je potreba da se taj entitet u BiH emancipira pa neće biti problema sa njegovim prihvatanjem, ali onakav kako ga predstavljaeju vladajući lideri na čelu sa Dodikom, taj entitet je neprihvatljiv, štetan, rizičan za mir i sigurnost.

(Global CIR/General Fikret Muslimović )


1 Vučić, Aleksandar, Oslobođenje, 11.06.2018. godine, strana 9. ; Vučić,  Aleksandar, Oslobođenje, 11.11.2018. godine, strana 8.

2 Oslobođenje, 19.08.2019. godine, strana 9. 

3 Oslobođenje, 12.01.2019. godine, strana 7.

4 Oslobođenje, 20.07.2019. godine, strana 10.

5 Berisavljević, Živan, Dani, 01.03.2019. godine, strana 69.

6 Kovač,  Mirnes, Preporod, 01.05.2018. godine, strana 17. 

7 Šutanovac,  Dragan, NIN, Beograd, 10.10.2019. godine, strana 15.

8 Napadi NATO na SRJ (Srbiju i Crnu Goru) dok je Kosovo bilo u sastavu Srbije, trajali su 78 dana, od 24.03. do 10.06.1999. godine. Zvaničnici režima u Beogradu ističu da je tada bilo „gotovo 3.000 civilnih žrtava NATO agresije, 5.173 ranjenih, 956 ubijenih vojnika i policajaca, 44 srušena mosta“. Fond za humanitarno pravo navodi da su stradanja od NATO bombardiranja bila „manja od 800 ljudi“. (Pejović Dragan, NIN, Beograd, 21.03.2019. godine, strana 19.

9 Miler,  Herta, po kolumni Vuličević Marine, Politika, Beograd, 25.10.2017. godine, strana 1. i strana 14.

10 Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 01.05.2018. godine, strana 11. 

11 Pejović,  Dragan, NIN, Beograd, 21.03.2019. godine, strana 19.-21.

12 Božović,  Gojko, NIN, Beograd, 08.11.2018. godine, strana 45. 

 

Objavljeno u:

Komentiraj