Politički sukobi Srbije i Hrvatske 2018. i 2019. godine

Suprostavljeni stavovi o prošlosti, dominantan su sadržaj hrvatsko-srbijanskih sukoba. Toga su svjesni lideri, glavni akteri takvog sukobljavanja…

a) Srbija i Hrvatska su u teškim sukobima o prošlosti

Početkom 2019. godine, odnosi Srbije i Hrvatske, po ocjeni bivšeg hrvatskog predsjednika, Ive Josipovića, „gori su nego prije pet pa i deset godina, a da ne govorim o povijesnom revizionizmu i porastu ustašofilije.“ Slično zaključuju brojni publicisti u Srbiji i Hrvatskoj.[1] Iako je Hrvatska, kako ističe Josipović postala članica EU, njene aktuelne vođe na vlasti su „zanemarili mnoge evropske vrijednosti“.[2] Pokušaji da odnosi Srbije i Hrvatske budu prijateljski, uglavnom su propadali.

Po ocjeni profesora Žarka Puhovskog, životni standard u Srbiji je vrlo nizak – „s polovinom  životnog standarda u odnosu na Hrvatsku“ i da je tri decenije nakon rata, „u odnosu na Hrvatsku“, Srbija   „objektivno slabija no ikada“.[3] Također, i profesor Žarko Korać, negativno cijeni stanje u Srbiji, ukazujući da je uzrok tome „autoritarno ponašanje destruktivnog karaktera državnih lidera Srbije od Miloševića do Vučića “.[4] Profesor Korać je zaključio, da je autoritarno ponašanje srbijanskih vođa, barijera njenom izlasku iz krize.

 Putem medija, lideri Hrvatske i Srbije se međusobno vrijeđaju. Loše stanje njihovih odnosa, potvrđuje Vučićev  prijedlog za šestomjesečni „moratorij“ na međusobne optužbe.  Učestale su liderske afere, od kojih je posebno karakteristična „provokacija“ od strane državnog vrha Srbije, slanjem na manifestaciju Dana jasenovačkih novomučenika „delegacije Vojske Srbije koju čine starješine s Vojne akademije, kadeti i pitomci Vojne gimmnazije“.[5] Na granici sa Hrvatskom, ta srbijanska delegacija je zaustavljena, zadržana i pretresena. Tim povodom, zvaničnici Hrvatske su poručili predsjedniku Srbije, Vučiću, da se ni Srbija ni Hrvatska ne nalaze u 91. godini pa da srpski vojnici mogu ulaziti u Hrvatsku kad požele. Zbog izjave koju su državni zvaničnici u Zagrebu, ocijenili kao negiranje suvereniteta Hrvatske, aprila 2018. godine, ministru odbrane Srbije je zabranjen ulazak u Hrvatsku.[6]

Suprostavljeni stavovi o prošlosti, dominantan su sadržaj hrvatsko-srbijanskih sukoba. Toga su svjesni lideri, glavni akteri takvog sukobljavanja. Predsjednik Srbije, Vučić, od predsjednice Hrvatske, Kolinde je zahtijevo da u svojim javnim istupima, ne ističe riječi „velikosrpska agresija“ i „genocid u Srebrenici“. Nepomirljivi stavovi međusobnog optuživanja za događaje iz prošlosti, velika su barijera za dijalog o aktuelnim pitanjima i o budućnosti. Srbija optužuje Hrvatsku da revidira historiju, na šta istom mjerom odvraća Hrvatska ističući da Srbija revidira historiju. Srbija bi najradije da izbriše činjenicu da je od Hrvatske „poražena u ratu“.

Sukobi u vezi vojne operacije „Oluja“

Pobjednički, Hrvatska slavi 4. august. Tog datuma 1995. godine, vojna operacija „Oluja“ je rezultirala uništenjem paradržavne tvorevine, takozvane „Republike Srpske Krajine“, koju je Beograd uspostavio na teritoriji Hrvatske. Vojno poražena Srbija, taj dan smatra najtužnijim danom „novije srpske“ historije, jer je iz Hrvatske trajno iseljeno oko 200.000 Srba, poginulo preko 1.000 a nestalo oko 900.

Dok je Hrvatska slavila, u isto vrijeme, 04. augusta 2018. godine, u Bačkoj Palanci okupili su se svi lideri Srbije i bh. entiteta RS-a. Tom prilikom za egzodus Srba, Dodik je okrivio Zapad i NATO.[7] Vučić je obećao da neće dozvoliti da srpski narod bude „proganjan i ubijan“, slično kako je na Gaimestanu, Milošević rekao da Srbe ne smije niko da „bije“. Srbe u Hrvatskoj, Milošević je uveo u rat govoreći da Srbija ne može bez Krajine i krajiških Srba, a Vučić je  rekao da „Srbija možda (podvukao a.) može  bez Krajine, ali bez Krajišnika ne može.“[8]  U naprijed citiranoj rečenici, podvučena riječ „možda“, indicira da se velikosrpska politika, još uvijek nije odrekla teritorija gdje je bila uspostavila paradržavu „Republiku Srpsku Krajinu“.

Dakle, i dalje se nastavlja iracionalnost velikosrpske politike koja je dovela do ratova i stradanja u oružanim sukobima 1991.-1999. godine. U takve iracionalnosti spadaju činjenice što je radi podjele BiH,  velikosrpska politika ušla u savez sa velikohrvatskom politikom.

Međunacionalna netrpeljivost

Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj se osjeća ugroženom i poniženom, isto kao i hrvatska manjina u Srbiji. Istraživanje koje je provela agencija „Faktor plus“ su pokazala  da se „čak 45 posto ispitanika izjasnilo negativno“ o građanima zemalja susjeda Srbije, te da je najlošije mišljenje građana Srbije o Hrvatima, a zatim o Albancima.[9] Svaki od ekscesa direktnog ugrožavanja Srba u Hrvatskoj ili Hrvata u Srbiji, povod je za izjave najviših zvaničnika, što se nikada ne dopada drugoj strani. Tako naprimjer, krajem augusta 2019. godine, povodom napada na goste srpske nacionalnosti u kafićima Uzdolja i Đevrska kod Kinina, predsjednik Srbije, Vučić je rekao da i taj slučaj pokazuje da je „razumljivo što su se prije 30 godina  Srbi pobunili protiv hrvatskih vlasti“.[10] Na tu Vučićevu izjavu uslijedile su reakcije od strane hrvatskih zvaničnika. Osudili su Vučića što je naprijed citiranom izjavom negirao odgovornost Srbije za izazivanje oružanih sukoba i agresiju na Hrvatsku.

Brojni su ekscesi fizičkog i psihičkog zlostavljanja Srba u Hrvatskoj. Međutim, ima i pozitivnih primjera gdje se  hrvatski zvaničnici stavljaju u zaštitu ugroženih Srba. Tako naprimjer, gradonačelnica Supetra, Ivana Marković je  obustavila donacije za Torcida-kup zbog napada huligana na sezonce iz Srbije koji rade na ostrvu Brač. Navodno, u vrijeme turističke sezone, u Hrvatskoj sezonski radi oko 10.000 građana Srbije.

b) Hrvatsko-srbijanske posjete bez korisnih rezultata

Vučićeva posjeta Hrvatskoj, februara 2018. godine

Razgovori o otvorenim političkim pitanjima u susretima između najviših zvaničnika Hrvatske i Srbije, ne daju nikave rezultate, pa se završavaju besmislenim zaključkom da su se  „dogovorili da će ponovo razgovarati“.

Sredinom februara 2018. godine, prilikom posjete Hrvatskoj, u delegacij na čelu sa predsjednikom Vučićem, bio je predsjednik Demokratskog saveza vojvođanskih Hrvata, Tomislav Žigmanov. Tokom posjete, pored prijema od strane najviših državnih zvaničnika Hrvatske, Vučića je primio i kardinal Josip Bozanić. Posebnu pažnju, predsjednik Vučić  je poklonio Srbima u Vrginmostu i okupljenim Srbima u zagrebačkoj dvorani „Vatroslav Lisinski“. Taj skup su organizirali Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) i Srpsko narodno vijeće (SNV) na čelu sa Miloradom Pupovcem. U prisustvu predsjednice Hrvatske, Kolinde, na tom skupu, Vučić je izložen neugodnim upozorenjima da je on tokom rata u svom govoru u hrvatskom gradu Glini, lokalnim Srbima obećao da taj grad nikada neće biti dio Hrvatske.[11] Pored problema u vezi sa ugroženim položajem Srba u Hrvatskoj, sa najvišim zvaničnicima Hrvatske – predsjednicom, Kolindom i premijerom, Plenkovićem, predsjednik Vučić je razgovarao i o drugim  otvorenim međudržavnim pitanjima kao što su: nestale osobe; granice; ratna šteta; srbijanski zakon o univerzalnoj jurisdikciji  po kome pravosuđe Srbije, za ratne zločine  može suditi državljanima susjednih zemalja; sukcesija; zaštita kulturnih dobara; srbijansko ometanje da kardinal Stepinac bude proglašen blaženim; težnja Hrvata da bezuslovno, u Narodnoj skupštini Srbije imaju svog predstavnika,  …

Posjeta Beogradu državne delegacije iz Zagreba

Dva mjeseca nakon Vučićeve posjete Hrvatskoj, sredinom aprila 2018., u Beograd, na dvodnevne razgovore došla je državna delegacija Hrvatske na čelu sa predsjednikom Sabora, Gordanom Jandrokovićem. Posjeta je prekinuta nakon što je lider Srpske radikalne stranke, Vojislav Šešelj, u prisustvu gostiju iz Zagreba, pocijepao i zgazio zastavu Hrvatske, uz vulgarne psovke članovima delegacije etiketirajući ih da su ustaše.[12] Radikali na čelu sa Šešeljom, kontinuirano zastrašuju neistomišljenike, prijete Hrvatima, posebno predsjedniku vojvođanskih Hrvata,  Tomislavu Žigmanovu. Zločinac Šešelj je zaprijetio da će nad Hrvatima ponoviti zločine  zbog kojih je osuđen u Hagu.

I pored tih problema, u porastu je privredna saradnja Hrvatske i Srbije, što se cijeni da je povoljna okolnost za poboljšanje političkih odnosa.

c) Podjela BiH, cilj koji zbližava Srbiju i Hrvatsku

Srbija i Hrvatska, svaka iz svojih razloga, smatraju da njihove granice sa susjedima nisu konačne, čak ni u slučaju da se riješe već pokrenuti granični sporovi. Zato je težnja za podjelom BiH, jedino pitanje po kome su, u uslovima svojih vrlo loših odnosa, Srbija i Hrvatska spremne na međusobnu saradnju. Protiv teritorijalnog integriteta BiH, Hrvatska primjenjuje iste subverzivne metode kao i Srbija, što se manifestira u formi saveza između Dodika i Čovića. Zvanični Zagreb, što prećutno, što transparentno, opravdava velikosrpsku subverziju u BiH, odnosno opravdava politiku i praksu Vučića u podršci Dodikovoj destrukciji na štetu BiH, mira i sigurnosti. Služeći se činjenicama o velikosrpskoj subverziji protiv BiH, hrvatski državni i politički vrh opravdava svoju destruktivnu politiku prema BiH.

Zapad se istinski protivi idejama podjele BiH, odnosno EU i SAD se protive i velikosrpskoj i velikohrvatskoj politici za podjelu BiH. Iako, diplomatski ističe priznavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH, subverzivno, netransparentno, Rusija podržava Srbiju i Hrvatsku u njihovim teritorijalnim ambicijama na štetu integriteta  BiH. Taj stav Rusije je bitna okolnost u kojoj Hrvatska gradi dobre odnose sa Rusijom. Pri tome, Rusiji ne smetaju činjenice što je Hrvatska kao članica NATO i članica EU, naklonjena Zapadu, pa se solidarisala sa mjerama koje je Zapad poduzimao protiv Rusije, kao što je naprimjer bila hrvatska podrška sankcijama koje su EU i SAD poduzele prema Rusiji zbog aneksije Krima. Po zahtjevu Velike Britanije, Hrvatska je  protjerala jednog ruskog diplomatu. Povodom toga, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je poručila da je Hrvatska i dalje odlučna da razvija dobre političke i privredne odnose sa Rusijom.

d) Sukobi između SPC-a i RKC-a podgrijavaju političke sukobe Hrvatske i Srbije

Pokušaji da se poprave odnosi između SPC-a i RKC-a, ne daju rezultate. Početkom februara 2019. godine, svi biskupi „Hrvatske biskupske konferencije“ su potpisali pismo patrijarhu SPC-a, Irineju, optužujući ga da brani srpske zločince a izmišlja ili preuveličava zločine izvršene od strane Hrvata. Biskupi su patrijarha Irineja optužili da je „zakrvio“ odnose između pravoslavaca i katolika, da ne poštuje državu Hrvatsku, da kleveće članove Hrvatske biskupske konferencije, da se ispoljava kao tužilac u „montiranom procesu“ protiv Stepinca, da izaziva međunacionalnu mržnju, uzrokuje nove sukobe i da su u optužbama protiv Stepinca, sveštenici SPC-a jugokomunistički lažovi.[13]

Iz činjenica o sukobima SPC i RKC, stiče se utisak da se iz njihovih sredina poručuje, kako iz proteklih ratova treba žaliti žrtve svog naroda a radovati se žrtvama drugih naroda, što je udaljavanje od moralnih, etičkih i izvornih vjerskih kriterija koji upućuju da treba žaliti i žrtve drugih naroda, odnosno da treba priznati krivnju za zločine koje su izvršili pripadnici svoje vjere i nacije. 

(Global CIR/General Fikret Muslimović)


[1]              Popov, Aleksandar, NIN, 22.02.2018. godine, strana 18.

[2]              Josipović, Ivo, NIN, Beograd, 15.08.2019. godine, strana 19.

[3]              Puhovski, Žarko, NIN, Beograd, 22.02.2018. godine, strana 19.

[4]              Korać, Žarko, NIN, Beograd, 22.02.2018. godine, strana 20.

[5]              Krstičević, Damir, Oslobođenje, 09.09.2019. godine, strana 9.

[6]              Oslobođenje, 24.04.2018. godine, strana 11.

[7]              Dodik, Milorad, po kolumni, Aleksić Jelena, Oslobođenje, 05.08.2018. godine, strana 10.

[8]              Vučić, Aleksandar, po kolumni, Aleksić Jelena, Oslobođenje, 05.08.2018. godine, strana 10.

[9]              Oslobođenje, 07.03.2019. godine, strana 13.

[10]             Vučić, Aleksandar, Oslobođenje, 26.08.2019. godine, strana 9.

[11]             Oslobođenje, 14.02.2018. godine, strana 12.-13.

[12]             Aleksić, Jelena, Oslobođenje, 19.04.2018. godine, strana 13.

[13]             Pilsel, Drago, Oslobođenje, 21.02.2019. godine, strana 36.-37.

Komentiraj