Berija i sigurnost države

Lavrentiy Pavlovič Berija, najžilaviji i najdugovječniji šef i može se reći otac najjače tajne policije na svijetu, koja je bila u službi Josefa Staljina u Rusiji i Istočnoj Europi, hvalio se da može dokazati zločinačko ponašanje nad bilo kim, čak i nevinima. “Pokaži mi čovjeka, a ja ću ti pokazati zločin”, kazao je lukavi Berija. Berija je prvo ciljao na “čovjeka”, a zatim nastavio otkrivati ili izmišljati zločin. Berijin “modus operandi” trebao je proglasiti čovjeka krivim i popuniti praznine kasnije. Jednom prilikom je izjavio ‘dovedite mi proroka/poslanika, dokazat ću da laže’.

Bio je zamjenik premijera od 1941. do Staljinove smrti 1953., nadzirajući širenje gulaga i drugih tajnih pritvorskih prostora za političke zatvorenike. Bio je vrlo inteligentan, iznimno sposoban i neumoran administrator dovoljno dalekosežne vizije da na kraju odbaci marksizam i predloži program kakav je Gorbačov kasnije ostvario poslije mnogo godina. Postao je dio post-Staljinove, kratkotrajne vladajuće trojke sve dok nije pogubljen za izdaju nakon ‘državnog udara’ Nikite Hruščova 1953. godine.

Smatra se ocem ‘psihopolitike’ odnosno ‘psihološkog specijalnog rata’, naučnog  metoda osnovanog u boljševičkoj Rusiji, koji je zajedno s njim osmislio istraživački tim psihologa regrutovan za potrebe NKVD-a (Bezbjednosne službe ondašnjeg SSSR-a). Metod se temelji na naučnim postavkama Ivana Pavlova, posebno na fenomenu uslovnog refleksa, i ima za cilj da ostvari kontrolu, kako nad pojedincima, tako i nad kolektivima, zarad instaliranja komunizma kao planetarnog poretka. Dakle, psihopolitika je naučna grana psihologije koja se stavlja u službu političke doktrine radi postizanja određenog cilja. Preciznije rečeno, psihopolitički metod je oružje za lomljenje volje pojedinaca ili grupacija koji trebaju biti pokoreni ili uništeni.

Tako je Berija nasilju i iživljavanju nad nevinim ljudima dao “naučni karakter”. Dobri poznavaoci njegovog djelovanja saglasni su u ocjeni da se Berija uvijek krio iza “činjenica”, koje je sam proizvodio, odnosno, sam sebe je citirao kroz izjave drugih političara, koji su napamet učili njegove monologe i kasnije ih ponavljali. Često je govorio funkcionerima kojima je držao svoja predavanja: “Ne dirajte mi direktrisu, nemojte je pretrpavati nevažnim činjenicama, koje mogu biti tačne, ali nisu relevantne za nju”.

 On je imao razrađenu čitavu stratifikaciju područja i naroda  u bivšem SSSR-u i primjenjivao je različite “lijekove” za različite grupacije i regije. Posebno je bio brutalan prema kadrovima u službi, ali i stanovnicima planinskih predjela, smatrajući da su previše buntovni, a uz to neradnici i lijeni ljudi, premda je i sam poticao iz planinske Gruzije. Blagonaklono je  gledao na etničke skupine i gupe nastanjene u ravnicama. Iz onoga kako je pravio podjelu stanovništva na ‘perspektivno i neperspektivno’, u njegovim se strategijama ustvari ogledala ideologija fašizma. U svakom slučaju, šta god da je radio, Berija je prilagao svoje ‘činjenice i naučna objašnjenja’.

Staljinov zamjenik, Molotov, za Beriju je rekao kako je bio ”iznimno pametan i imao neljudsku energiju. Ustajao je prije svih, veoma rano i radio na pripremama i planovima za naredne dane. Ne bi ni trepnuo kada bi morao ubiti najboljeg prijatelja. Bio je nizak, zdepast i ćelav, spljoštenog lica i velikih usana, zelenkasto sive kože. Na prvi pogled, svako bi rekao ‘smotan čovjek’, ali je bio energičan, okretan, duhovit, bistar i volio je čitati o historiji”.

Uspon Berije

Rođen je u Merkheuli, Gruzija, u blizini Crnog mora 1899. godine. Unovačen je u rusku carsku vojsku i vidio je kratke akcije tokom Prvog svjetskog rata prije nego što je dezertirao 1917. godine da bi sudjelovao u ruskoj revoluciji. Stekao je diplomu na tehničkom fakultetu u Bakuu 1919. godine, ali postao je član boljševičke stranke i pridružio se ČEKU-u, boljševičkoj tajnoj policiji. Vraćen je u rodnu Gruziju gdje je špijunirao prijatelje i obitelj i sve druge koji su manje podržavali boljševičku revoluciju. Kao rezultat njegovih izvještaja, stotine ljudi su pogubljene. Smatrao je da svaki čovjek radi uspjeha revolucije i napretka obavještajne službe mora biti spreman okrvaviti ruke čak i od svoju najužu porodicu, rodbinu i prijatelje. Čak šta više, od njega je potekao zlotvorski sistem sovjetske tajne policije, da se napreduje tek onda kada “doneseš glavu” onoga na čije mjesto ciljaš.

Brzo se popeo u vrh ČEKE, GPU-a, OGPU-a i kasnije NKVD-a. Nemilosrdno je ucjenjivao službenike kako bi stekao političku podršku i napredovanje. Često bi svojim nadređenim ‘organizovao’ afere s udatim  ženama, a zatim bi razotkrivao afere, upropaštavao ljude i potom zauzimao njihove pozicije kada oni osramoćeni podnesu ostavke. Bio je još nemilosrdniji sa svojim korištenjem nasilja.

Vladimir Lenjin imenovao ga je šefom sovjetske obaveštajne službe uz podršku Josefa Staljina. Podržavao je Staljinovu kandidaturu za šefa Komunističke partije, a Staljin ga je nagradio, kada je Berija imenovan  članom u Centralnom komitetu Komunističke partije. Vjerno je nastojao ukloniti sve Staljinove potencijalne rivale ili neprijatelje, gurajući na hiljade njih u smrt. Staljin, krajnje paranoičan, naredio je nekoliko čišćenja vlastitih ‘hitmena’, uključujući šefa OGPU-a Felixa Dzeržinskog, kojeg je ubio njegov nasljednik Vjačeslav Menžinski, zatim Genrikha Yagoda, a potom Nikolaja Ježova.

Svoju odanost šefu iskazivao je u svakoj situaciji. Kad je Staljin svoje dvorjane tjerao da s njim obrađuju vrt, Berija je uzeo sjekiru i rekao da će njome uništiti svaki korov za koji mu se kaže da ga odstrani. Shvatajući koliko je Staljin tašt, Berija je napisao knjigu o povijesti komunizma na Kavkazu u kojoj je preuveličao Staljinovu ulogu prije revolucije.

Staljinov saveznik na Kavkazu bio je Nestor Lakoba koji je Beriji pomogao u napredovanju. Kad su se njih dvojica sukobili, Staljin je Beriji dopustio da ubije Lakobu, što je Berija i učinio, otrovavši ovoga poslije večere provedene u operi. Nakon toga, to je postalo obrazac njegova djelovanja, a nije stao na ubistvu samog Lakobe. Ubio mu je i čitavu porodicu.

Krajem 1938. Staljin je Beriju doveo u Moskvu i postavio ga za pomoćnika Ježovu, šefu NKDV – a, sovjetske tajne policije. Nije dugo trebalo da se Berija prvo sprijatelji s Ježovim, a zatim ga ubije, te zasjedne na njegovo mjesto. Kao šef NKDV- a nastavlja s praksom ubijanja sovjetskih vođa i generala. Volio je osobno ih mučiti, a omiljena razonoda Berije bila je smišljanje zanimljivih načina likvidacije svojih neprijatelja. Kada bi neki general napravio neki propust, ili kada bi mu Berija iskonstruirao aferu, dolazio bi u njegov ured, jednim potezom ruke sklanjao sve sa stola i pred njega stavljao pištolj sa jednim metkom u cijevi, uz ciničnu opasku ‘da zaobiđemo birokratiju’. Za one koji su tako sebi oduzimali živote govorilo se, ‘otišli sa Berijom na kaficu’. Berija nije trpio visočije ljude od sebe i oni su u pravilu redovno stradavali.

Morbidne metode mučenja

Posebna frustracija su mu bile žene, koje su po njegovoj psihoanalitici predstavljale prvorazrednu sigurnosnu prijetnju. Porodične veze je smatrao opanošću po državnu sigurnost. Govorio bi često da je prema vlastitim iskustvima i istraživanjima došao do saznanja da ‘sestra neće izdati sestru ili brata, kćerka neće izdati oca, ali supruga, brat, sin i zet, skloni su izdaji’. Po ovoj bolesnoj teoriji, uspostavljao je sigurnosni sistem u Komunističkoj partiji SSSR-a. Kada je Berija doznao da Lakobina žena ima fobiju od zmija, dotjerao ju je do ludila stavivši joj zmije u ćeliju. Otimao je i ubijao žene svojih drugova, a neke je ubijao u namještenim automobilskim nesrećama.

U tom smislu, ni Staljinova supruga nije bila pošteđena. Berija je uspio posijati razdor između neprikosnovenog vođe SSSR-a i Nadežde Alilujeve. Prikazivao ju je ljubomornom,  paranoičnom i nesposobnom kako bi navodno izolovao Staljina od bilo kakvih ‘negativnih emocija i uticaja’, a njoj bi dostavljao informacije o navodnoj Staljinovoj nevjeri. Službeno nikada nije bilo objašnjeno zašto je Nadežda izvršila samoubistvo. Ostalo je zabilježeno da je Berija i njeno samoubistvo iskoristio kao dokaz i još jednu ‘činjenicu’ da je bio u pravu, kada je za nju govorio da je poludjela.

Sva Staljinova djeca su imala tragične sudbine. Sina Jakova su zarobili Nijemci i ubijen je 1943. godine. Kada je Nadežda izvršila samoubistvo, njezin sin Vasilij je imao samo 12 godina. Staljin se tada  još više usredotočio na politiku gotovo ne obraćajući pažnju na Vasilija. “Loše smo živjeli”, kratko je kasnije izjavio Staljinov sin. Međutim, to što Staljin nije pretjerano obraćao pažnju na sina, nije značilo da ga ne motri Berija. Opisivao je ‘Vasju’ kao promiskuitetnu osobu, sklonu pijančenju, laganju i svakoj vrsti nemorala koja ne smije postojati kod pravog komuniste. Poslije Staljinove smrti 1953. godine sve je krenulo nizbrdo za Vasilija.

Nakon sukoba s novim rukovodstvom Vasilij je uhićen i osuđen na 10 godina, od kojih je proveo 7 godina iza rešetaka kao običan zatvorenik. Kada je izašao iz zatvora živio je još godinu dana. Umro je od ‘trovanja alkoholom’ 1962. godine. Presuda Staljinovom sinu, kasnije se saznalo, bila je Hruščovljeva osveta za “10 neprespavanih godina” koje je proveo uz njegova oca. Vasja je, također, bio primoravan da govori protiv svog oca ili makar da potpiše izjavu da mu je otac griješio, ali je to odbio.

Staljinova kćerka Svjetlana je također bila pod budnim okom Berije. Ona je najduže živjela od sve Staljinove djece i umrla je 2011. godine. Međutim, iako se sjećala očeve nježnosti,  ona je kasnije tvrdila da je otac želio kontrolirati njen život te ga je u kasnijim istupima kritikovala. Na kraju je završila kao najpoznatija azilantkinja u SAD-u, a iza sebe je imala šest neuspješnih brakova. U njenom slučaju pokazalo se da je Berija pogriješio u svojim postavkama jer je Staljina na kraju izdala kćerka.

Berija je uspostavio ‘ideal savršenog vođe’, koji je trebao biti asketa poput Staljina koji se skromno nosio – slučaj njegovog kaputa, koji je znao postaviti ženu “gdje joj je mjesto” i koji je, tako izolovan od supruge i djece, mogao bez “pogubnih emocija” voditi državničke poslove. Djeca “velikog vođe” bi morala biti slabiji ljudi i političari nego što je bio on, kako bi ideal ostao besprijekoran, a uz taj ideal “velikog vođe” potpis Berije bi ostao vječan.

Staljin se bojao da je svaki krvoločni likvidator kojeg je on opunomoćio moćniji od njega. Berija je bio još jedan od tih ubica, a u jednoj od svojih prvih akcija po usponu na čelo NKVD-a, Lavrentiy je naredio pogubljenje pet visokih dužnosnika u Ukrajini. Naredio je atentat na prognanog Leona Trockog u Meksiku 1940. godine.

Imenovan je potpredsjednikom vlade u februaru 1941., zadužen za rusku sigurnost nakon invazije Nijemaca. Iskoristio je ovu priliku kako bi ubio što više starih boljševika, eliminirajući što više Staljinovih starih političkih suparnika. Započeo je stravičnu čistku, išao je tako daleko da je naredio masovno pogubljenje više od 10.000 političkih zatvorenika koje je poslao u logore, dok je bjesnio Drugi svjetski rat. Upravljajući golemim sistemom gulaga, kao i većim dijelom industrijske proizvodnje, nastavio je voditi tajnu policiju i terorizirati generale i komandante, krijući se iza navodnih Staljinovih naredbi. Berija je sa Staljinom otišao na Jaltu 1945. godine, Roosevelt je za večerom pitao Staljina ko je on, na što mu je odgovoreno: “To je Berija, moj Himmler”.

Staljinova i Berijina smrt

Staljin je umro četiri dana nakon što mu je pozlilo u noći nakon večere sa Berijom i drugim sovjetskim vođama. Politički memoari sovjetskog ministra vanjskih poslova, Vjačeslava Molotova, objavljeni 1993., navode da se Berija hvalio Molotovu da je on otrovao Staljina.  ”Učinio sam to! Spasio sam sve vas ”, citirano je Molotov Beriju. Nakon Staljinove smrti, Berija je postavljen za prvog zamjenika premijera, i ponovo postavljen na čelo MVD-a.

Berija se ubrzo nametnuo kao vođa novog režima. Službeno je bio zamjenik premijera iako je potpuno dominirao nad slabim Maljenkovim.

Previše samopouzdano Berija je predložio popuštanje sovjetske hegemonije nad Istočnom Europom, ali je istodobno i dalje ubijao i zatvarao ‘neprijatelje’. Tri mjeseca nakon Staljinove smrti, Hruščov je, uz pomoć maršala Žukova, organizirao ‘vojni puč’, uhitili su Beriju i odveli ga u vojni bunker. Ondje je molio za milost, pisao patetična pisma bivšim ‘drugovima’, ali uzalud. Osuđen je na smrt. Na dan kad je trebao umrijeti, 22. decembra 1953. plakao je, uneredio se i kolabirao, a tada mu je njegov krvnik, sovjetski general, gurnuo ručnik u usta i pucao u čelo u prostorijama zloglasnog moskovskog zatvora Lubjanke. Njegovi posmrtni ostaci su pokupljeni iz zatvora i nepoznato je da li su i gdje sahranjeni.

Nakon Berijine smrti, komunističke obavještajne službe i u drugim državama su primjenjivale njegovu doktrinu koja je targetirala supruge vodećih državnika kao neprijatelje i sigurnosnu prijetnju. U tom smislu znakovita je sudbina supruga velikih komunističkih lidera poput Mao Ce Tunga, čija je supruga nakon njegove smrti uhapšena i držana u pritvoru do pred samu smrt. Drugačije nije prošla ni Titova udovica, Jovanka Broz. Tešku sudbinu doživjela je i supruga rumunskog diktatora Nikolaja Čaušeskog, Helena, koja je na kraju okrivljena da je i samom Nikolaju ‘došla glave’. Komunistička  služba u Rumuniji nije blagonaklono gledala na bliskost predsjednika i njegove supruge, koja je optuživana da je bukvalno preko noći postala doktorantica hemije, a da je ustvari obična laborantica. Zamjerali su joj da se pretjerano luksuzno oblači, a posebno su kritikovali njeno aktivno bavljenje politikom, smatrajući da se žena predsjednika može baviti jedino ‘humanitarnim radom’. U tom smislu su sugerirali Nikolaju da mu Helena ‘umanjuje moć i otežava državničke poslove’. Kasnije se spominjalo da je navodno vrh jugoslovenske službe, koji je razdvojio Tita i Jovanku, izradio plan za svrgavanje bračnog para Čaušesku, kroz satanizaciju njegove supruge.

(Global CIR/Amel Jašarević)

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj