INTERVJU S GENERALOM FIKRETOM MUSLIMOVIĆEM! Potomak Hasana efendije Muslimovića, glavnog oslonca čuvenog Zmaja od Bosne, poručuje bh. patriotama: ‘Bit ćete sigurniji sa mnom, nego bez mene’

General Fikret Muslimović, rođen  tri godine nakon okončanja Drugog svjetskog rata, dijelio je sudbinu generacije tog vremena obilježenu napornim radom, ali čestitim životom. Oskudjevalo se u mnogim materijalnim stvarima koje se danas uzimaju zdravo za gotovo. U njegovom djetinjstvu, siromaštvo je olakšavala prijateljska i bratska atmosfera među ljudima, njihovo međusobno poštivanje i razumijevanje, te ljubav porodice i bližnjih.

Kemal G.: Generale Muslimoviću, šta smatrate glavnim činjenicama iz svoje biografije?

General Muslimović: Rođen sam 09. 12. 1948. godine u selu Rašljeva, kod Gračanice. Osnovnu školu sam završio u Bosanskom Petrovom Selu, a Srednju ekonomsku školu u Doboju. Vojnu akademiju kopnene vojske, smjer artiljerije, završio sam u Beogradu, 1971. godine. Također u Beogradu, 1980. godine, kao prvi u rangu, sa prosječnom ocjenom 9,68, završio sam dvogodišnju Visoku vojno-političku akademiju, po programu za postdiplomski studij. 

Tokom službovanja u bivšoj JNA, obavljao sam komandne dužnosti u jedinicama artiljerije, a zatim rukovodne dužnosti u Službi vojne sigurnosti visokih komandi jedinica JNA, pa sam  stekao značajna komandna i štabna iskustva, posebno u pogledu integriranja sigurnosnih i obavještajnih poslova u cjelinu uloge i zadataka visokih i njima podređenih komandi i jedinica. Sa takvim iskustvima, 1991. godine upućen sam u Ratnu školu u Beogradu, koja je pripremala kadrove za generalske dužnosti.

Septembra 1991. godine, napustio sam JNA. Odazvao sam se pozivu iz Štaba TO RBiH, pa sam od 09. aprila 1992. godine, raspoređen na dužnost načelnika Službe vojne bezbjednosti Teritorijalne odbrane RBiH, a zatim i na dužnost savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH. U drugoj polovini rata – odbrane RBiH od oružane agresije, bio sam načelnik Uprave za moral u Generalštabu Armije RBiH i čelni bošnjački predstavnik u Združenom štabu Armije RBiH i HVO-a.

Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, zadužen sam da, kao čelni predstavnik Bošnjaka, učestvujem u pregovorima sa generalima HVO-a i VRS-a za definiranje sporazuma o vojnim mjerama za izgradnju povjerenja. Sa  srpskim i hrvatskim generalima potpisnik sam tog sporazuma.

Od početka 1997. godine do aprila 2000. godine obavljao sam visoku operativno-štabnu dužnost pomoćnika ministra odbrane za odbrambene pripreme. Za to vrijeme, pokrenuo sam časopis „Odbrana“, inicirao i koordinirao poslovima oko izrade studentskog udžbenika za predmet „Odbrana“ na fakultetima u BiH, u kojem je objavljen i moj autorski prilog o pitanjima odbrane i sigurnosti. Sličnu ulogu imao sam i u izradi udžbenika za učenike ondašnjih srednjih škola za predmet „Sigurnost demokratskog društva“, u kome je moj autorski tekst o sistemu odbrane i sigurnosti.

Od 1994. do 1996. godine bio sam član Glavnog odbora Stranke demokratske akcije. Od osnivanja Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, krajem 1992. godine, bio sam član Izvršnog odbora te prestižne organizacije.

Penzionisan sam, zajedno sa desetak generala, 01. aprila 2000. godine.

Kemal G.:Šta izdvajate kao Vama posebno važne događaje iz svog djetinjstva?

General  Muslimović:Osnovnu školu sam pohađao u izuzetno teškim uslovima. Opće siromaštvo i daljina do škole od 11 kilometara u jednom i 11 u drugom pravcu, za savremene uslove izgledaju da su izmišljena priča. U mom selu je bila četverogodišnja osnovna škola, a osmogodišnju u Bosanskom Petrovom Selu su završavali samo hrabri i izrazito motivirani da uče.  Radovali smo se vremenu bez padavina, jer je kiša donosila obilno blato, a snijeg, posebno ako je dubok, dodatnu prepreku. Ali, i pored svega toga, i mi koji smo podnosili takve uslove, imali smo svoje radosti i izazove. Školovati se, stjecati znanje i tako izaći iz siromaštva, bila je osnovna naša misao koja nam je donosila snagu da savladavamo napore. 

Nakon četiri razreda osnovne škole, malo djece je iz mog sela pohađalo osmogodišnju i srednju školu. Ostajali su na selu, obrađivali zemlju, zapošljavali u rudnicima i raznim preduzećima rudarsko industrijskog bazena u Tuzli, a kasnije su odlazili uglavnom na fizičke i zanatske radove u Hrvatskoj i Sloveniji, rijetko ko u Srbiju i druge republike tadašnje Jugoslavije, a bilo je i onih koji su odlazili izvan Jugoslavije. Tadašnje generacije, pa i ja, znali smo da jedino svojim radom i zalaganjem možemo ostvariti nešto u životu. Nisu se tražile ‘prečice’, a moglo bi se reći da ih nije ni bilo. Za uspjeh, nije bilo alternative marljivom radu i učenju.

Dakle, djetinjstvo sam proveo u ambijentu tipične radničko-rudarske, muslimanske sredine, gdje su se poštovale tradicionalne norme ponašanja, iako je u narod ulazila komunistička i socijalistička ideologija. Puno pažnje se poklanjalo riječima starijih, držalo se do čednosti i čestitosti. Živjelo se skromno.

Kada kažem da se oskudijevalo u mnogim stvarima, ne želim reći da smo bili gladni, ali smo bili, u cjelini gledano, vrlo siromašni, slabo odjeveni i obuveni, bez struje, puteva i drugih osnovnih infrastrukturnih potreba što su dobile kasnije generacije i mog i drugih sela.  To su bile životne lekcije koje sam na početku naučio, a ticale su se samodiscipline. Sve što nam je materijalno nedostajalo, nadomjestili smo bogatstvom lijepih odnosa i lijepih običaja, posebno u pogledu seoske solidarnosti i međusobnog poštivanja.

Sanjao sam ono što nisam imao kako sam želio – lijepe cipele, pantalone, lijepo nalivpero, dobru knjigu, sveske i školski pribor. U kasnijim školskim danima sanjao sam da radim i da imam platu. Kasnije, kada sam završio visoke škole, napredovao u karijeri, i mogao sebi priuštiti sve što poželim, prevazišao sam te svoje maštarije iz djetinjstva, znajući da je disciplina važna i u vremenima izobilja i u vremenima oskudice.

Kemal G.Gdje ste nastavili obrazovanje nakon osnovne škole?

General Muslimović:  Po završetku osnovne škole, upisujem i uspješno završavam Ekonomsku školu u Doboju. Bila je to izuzetno cijenjena, ali i zahtjevna škola koju su završavali samo oni koji su imali radne navike i izgrađen odnos prema knjizi i školskim zadacima.  Kriteriji su bili oštri. Dosta učenika je padalo na godinu. Jednostavno, moralo se znati pa preći iz nižeg u viši razred. U Ekonomskoj školi susreo sam se sa predmetima poput prava, političke ekonomije, privrednog sistema, finansijskog poslovanja, knjigovodstva, statistike…

Velika pažnja se poklanjala pismenosti, kroz tadašnji srpskohrvatski jezik. U srednjoj školi, u meni se pojavilo interesovanje za društvena pitanja i politiku. Osim izvrsnih nastavnika, kojih se rado sjećam, nisam imao nikog drugog da mi pomaže u učenju.  Borio sam se sa životom i učio. Po završetku Ekonomske škole, osjećao sam da mogu sasvim solidno razmišljati i govoriti o društvenim temama i ekonomiji.

Kemal G.Šta je presudno utjecalo da Vaš izbor bude vojska?

General Muslimović: Vjerovatno bih, kao i dobar dio mojih školskih drugova, završio ekonomski fakultet i radio u privredi i administraciji, da tadašnju SFRJ nije zapljusnula nova klima u odnosu prema Bošnjacima i drugim narodima. Naime, nakon poznate afere u vrhu države i smjene Aleksandra Rankovića, Tito je zatražio od svojih generala da mu predoče nacionalnu strukturu komandnog kadra JNA. Nakon što je utvrdio da nacionalna struktura JNA ne približno ne odražava nacionalnu strukturu stanovništva Jugoslavije, Tito je naredio da se i kod mladih generacija u nesrpskim sredinama razvija interes za vojnu službu. Među učenicima srednjih škola pokrenuta  je akcija popularisanja vojnog poziva. 

Tada, krajem 1966. i početkom 1967. godine, kada sam bio četvrti razred Ekonomske škole, učenicima je bio dostupan omladinski list “Mladost”, u kome se popularisao oficirski poziv. Prikazivali su se filmovi o JNA. U školu su dolazili oficiri JNA da govore o vojnom pozivu i školovanju u raznim akademijama kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva. Provodile su se i slične aktivnosti, da se roditelji djece u osnovnim školama odlučuju poslati svoje sinove u podoficirske škole. Petnaestak učenika iz svih srednjih škola u Doboju se prijavilo na konkurs za nastavak školovanja u Vojnoj akademiji. Prijavio sam se i ja. Uslijedili su pozivi na zdravstvene preglede, prvo u vojnoj ambulanti u Tuzli, a zatim Vojnoj bolnici Sarajevo, i konačno u VMA u Beogradu. Prošli smo kroz različita psihofizička testiranja. Pri aplikaciji predali smo svjedočanstva od završenog prvog polugodišta, a kandidati koji dobiju potvrdu da su primljeni, naknadno su dostavljali završnu diplomu srednje škole.

Kako je vrijeme prolazilo, a nije bilo poziva, odlučio sam predati dokumenta za upis na Ekonomski fakultet u Sarajevu. U međuvremenu je uslijedio poziv iz Beograda da sam primljen na Vojnu akademiju Kopnene vojske, nakon čega sam odustao od upisa na Ekonomski fakultet.

Kemal G.Kakvo je obrazovanje davala vojna akademja?

General Muslimović: To je zaista bila vrhunska škola, koja je pružala, i vojno i opće obrazovanje. U mojoj generaciji, akademiju je upisalo oko 700, a  završilo tek 280 polaznika. U prve dvije godine akademije, imali smo  općeobrazovne predmete: matematiku, fiziku, hemiju, biologiju, političku ekonomiju, sociologiju, motoristiku…, ali i vojnostručne predmete i treninge iz vještina taktike, poznavanja i upotrebe oružja. Te prve dvije godine završio sam prosječnom ocjenom 9,12, što je bio najbolji rezultat.

Na trećoj godini smo birali uža usmjerenja. Zbog izvanrednih rezultata iz matematike, fizike i drugih oblasti, određen sam za smjer zemaljske artiljerije. Obradovan sam, jer sam time dobio priznanje za svoj protekli rad i učenje. Bilo mi je značajno što je artiljerijska specijalizacija bila u Sarajevu, u “Kasarni Maršal Tito”. O kakvom nivou školovanja se radilo, svjedoči i činjenica da su nam nastavu iz matematike, nacrtne geometrije, statike, dinamike, otpornosti materijala, … držali profesori sa Mašinskog fakulteta u Sarajevu. Izučavali smo balistiku, topografiju, teoriju gađanja, opću i artiljerijsku taktiku, rukovođenje i komandovanje artiljerijskim jedinicama, meteorologiju, telekomunikacije, odnosno praksu uspostavljanja i održavanja veza, vojnu psihologiju, andragogiju…  Četvrtu godinu akademije proveli smo u Zadru, gdje se nalazila i Vojna akademija Ratnog zrakoplovstva i Vojna akademija Protivzračne odbrane. To je bila nastava u kojoj smo savladali i teoriju i praksu gađanja iz minobacača, topova, haubica, protivtenkovskih i drugih raketa zemaljske artiljerije. Bili smo elitno obučeni i osposobljeni za oficirske dužnosti.

Dok sam bio u Sarajevu, pored nastave i učenja, bio sam preokupiran druženjem sa prijateljima i svojom budućom suprugom, što je obogatilo i usrećilo moj cijeli život, pa sam u toj trećoj godini, pored desetki i devetki, na ispitima dobijao i osmice. U četvrtoj godini, u Zadru, dobijao sam samo desetke i rijetko koju devetku. Vojnu akademiju sam završio sa visokim prosjekom 8,86.

Kemal G.Kako i kada ste primljeni u Službu vojne bezbjednosti?

 General Muslimović:  Po završetku Vojne akademije, 1971. godine,  prvu službu sam dobio u garnizonu Doboj, gdje je bilo više artiljerijskih jedinica. U početku sam bio komandir mješovite baterije minobacača i topova, a ubrzo sam postavljen na dužnost komandira baterije teških haubica 155 mm. Ujedno sam bio komandant ratnog diviziona haubica 155 milimetara, koga je iz rezerve razvijala mirnodopska baterija kojom sam komandovao.

Nakon četiri godine komandirskog staža, ponuđeno mi je da budem u Službi vojne bezbjednosti, što je bilo vrlo popularno i prestižno. Rečeno mi je da se mora provesti procedura provjera za mene i još jednog mog kolegu iz iste jedinice, Rečeno je da će jedan od nas dvojice, ako prođemo provjere i kriterije, biti u pratnji vrhovnog komandanta Tita, a jedan da će biti u trupnoj službi vojne bezbjednosti. Ja sam priželjkivao, pa čak i sanjao da sam već u službi neposrednog osiguranja Tita, čiji sam poštovalac ostao zauvijek. Nije se to ostvarilo. Bilo mi je žao, ali sam tek kasnije shvatio da je bolje što sam određen da budem oficir Službe vojne bezbjednosti u operativnim, trupnim jedinicama JNA. Da bih obavljao taj posao, trebao sam završiti jednogodišnju  Školu oficira bezbjednosti u Pančevu. Poslije sam raspoređen na dužnost oficira Službe vojne bezbjednosti za sve jedinice JNA u garnizonu Doboj, gdje je bio jedan pješadijski, dva artiljerijska puka, jedan inžinjerijski bataljon, više skladišta ratnog materijala od naročite osjetljivosti i nekoliko takozvanih komandi za razvoj ratnih jedinica.

Moj pretpostavljeni, po stručnoj liniji, tada je bio Aleksandar Vasiljević, načelnik bezbjednosti 17. divizije, čija je komanda bila u Tuzli. Nakon dvije godine obavljanja te dužnosti u Doboju, vanredno sam dobio čin kapetana, te ubrzo upućen da u Beogradu pohađam dvogodišnju Visoku vojnopolitičku akademiju, koja je pripremala kadrove za komandne, političke, partijske i druge štabne dužnosti. Tu školu sam pohađao u vremenu 1978-1980. godine.

 Program škole je bio postdiplomskog nivoa, jer smo trebali savladati metodologiju naučnog istraživanja u oblasti vojnih i društvenih nauka. Moj diplomski rad su bile dvije oblasti, odnosno dvije teme: “Rat kao sredstvo politike u djelima Edvarda Kardelja” i praktično rješenje zadatka po temi: “Motorizovana brigada u napadu” – izrada zapovijesti za napad i izrada plana za borbena djejstva. Prva tema se radila sa mentorom, a druga tema se realizirala u jednom danu. Ujutro se dobijao zadatak, a tokom cijelog dana, uz strogu kontrolu da ne bude izvanjske “pomoći”, pisalo i napisano predstavljalo šematski, po strogim pravilima na vojnogeografskoj karti. Općepoznato je bilo da je ta škola bila vrlo teška i zahtjevna. Diplomirao sam sa desetkom. Prosječna ocjena u dvogodišnjem redovnom školovanju je bila 9,86. Kao prvom u rangu, Savezni sekretar mi je dodijelio nagradu: pištolj sa posvetom.

Tada, pri završetku Visoke vojnopolitičke akademije, pozvao me  general August Vrtar. Nudio mi je da ostanem u Visokoj vojnopolitičkoj akademiji kao predavač, uz obavezu da na Filozofskom fakultetu u Beogradu doktoriram po temi koju bi odredili nadležni tog fakulteta u saradnji sa Centrom visokih vojnih škola u Beogradu. To sam odbio, a nakon ubjeđivanja, general Vrtar je rekao: “Šteta, velika šteta!”

Raspoređen sam na dužnost načelnika bezbjednosti 4. motorizovane divizije, čija je Komanda, na čelu sa generalom Sakibom Pozdercem, bila u Lukavici kod Sarajeva. Kasnije sam obavljao odgovorne dužnosti u Odjeljenju bezbjednosti Komande 7. armije u Sarajevu. Bio sam načelnik bezbjednosti 4. korpusa JNA. U status zastupnika, jednu godinu sam bio načelnik bezbjednosti 7. armije.

U početku vojne karijere, bio sam sekretar organizacije SKJ u svojoj jedinici, a zatim član komiteta SK u diviziji, 7. armiji, pa i delegat 14. kongresa SKJ.

Kemal G.Kako su izgledali Vaši radni dani tokom agresije?

General Muslimović: Isto kao što je nevjerovatna činjenica da sam kao dijete u školu u oba pravca išao 22 kilometra, često po blatu, dubokim snijegom, uz obilne kišne i sniježne padavine, tako je nevjerovatan i moj radni dan u toku rata, ali i poslije sve do penzionisanja 2000. godine i do dan-danas. To je odgovor o velikom obimu, a nadam se i dobrom kvalitetu, mog publicističkog djelovanja.

Tokom cijelog rata, u svom stanu sam prenoćio možda i manje od pet puta. Lijegao sam ranije, oko 22.00 sata, nakon što pročitam  i signiram aktuelnu poštu pristiglu iz korpusa i sa drugih strana. Signiranje znači da sam na svakom dokumentu, prema njegovom sadržaju, napisao ko i šta treba da uradi. Uveče, pred moje lijeganje, kurir bi na jedan mali rešo stavio poveću džezvu sa vodom, a pored nje pribor i materijal za pripremu kafe.

Neizostavno, svakog jutra, ustajao sam oko 03.00 sata, dok su svi, osim dežurnih i stražara, spavali. Kad ustanem iz kreveta, koji je bio u ćošku mog kabineta, odmah uključujem rešo podešen da voda provri dok se umijem i obrijem. Zatim sebi pripremim punu džezvu kafe, stavljam na sto i počinjem raditi, sve ono što sam, uveče pred spavanje, na signiranoj pošti  označio da trebam lično uraditi. Sadržaj mog rada od 03.00 – 08.00 sati, kada je počinjalo radno vrijeme, je bio tekstualno oblikovanje planova,  naredbi, informacija, analiza i raznih tekućih akata. U 08.00 je počinjao sastanak kolegija Uprave kojom sam rukovodio (bezbjednost, moral). Na tom sastanku, u odnosu na razne materijale koje sam u ranim jutarnjim  satima sačinio, vršio sam potrebne konsultacije i nakon korekcija po sugestijama svojih saradnika, davao da se daktilografski obrade.

Sastanak kolegija Uprave za moral je trajao do 09.00, a odmah zatim rukovodio sam sastankom Združenog štaba Armije RBiH i HVO, po istoj metodologiji kao i na sastanku sa kolegijem Uprave za moral.

Kad završim oba kolegija, do mene su dolazili daktilografski obrađeni materijali iz mog noćnog rada, što sam pregledao, neka akta potpisivao u svojoj nadležnosti, a neka dostavljao da potpiše komandant Generalštaba Rasim Delić ili predsjednik Predsjedništva RBiH, Alija Izetbegović.

Poslije 10.00 sati, održavao sam razne sastanke sa članovima Generalštaba  i Združenog štaba, raznim funkcionerima civilnih vlasti, predstavnicima međunarodne zajednice, ljudima koji su dolazili iz udaljenih mjesta da se sastanu sa mnom, … Uglavnom svaki radni dan je bio izrazito intenzivan, sadržajan i usmjeren da se pozitivno doprinosi borbenoj izgradnji Armije RBiH. 

  Kemal G.Koji period rata je Vama bio najteži i zašto?

 General Muslimović: Situacija u Sarajevu, u drugoj polovini 1992. bila je izrazito teška, a ulaskom u 1993. godinu, komplicirala se sve dublje i dublje, sve opasnije i opasnije za opstanak države BiH. Tada su bile dvije opasnosti: od neprijateljskih snaga koje su okružile Sarajevo i ubijale nevine ljude, djecu, žene i stare osobe, te unutar Sarajeva od mnoštva pojedinaca,  grupa i pojedinih samovoljnih komandanata na čelu jedinica Armije RBiH. U Sarajevu je bilo na hiljade raznih policajaca, što civilnih, što vojnih, ali u gradu nije bilo ni jedne firme, ni jedne trgovačke radnje a da nije opljačkana. U Tuzli, naprimjer, možda nije bilo ni stotinu policajaca, a sve je bilo na svom mjestu. Neki kažu da je u Tuzli, tokom rata, bilo manje provalnih krađa nego u vrijeme mira.

Moj zadatak, u ulozi načelnika Uprave bezbjednosti je bio da zaštitim sistem vojne organizacije od posljedica neposlušnosti i samovolje, odnosno moj  zadatak je bio da se vojna policija stavi u svoju doktrinarnu funkciju, jer nije imala ovlaštenja da djeluje u ambijentu civilnog stanovništva, osim izuzetno kada se radi o krivičnim djelima protiv oružanih snaga, ali i tada uz prisustvo civilne policije.

 Tada su u Sarajevu bili mnogi od novinara koji su i dan-danas u toj profesiji, ali oni u svojim medijima nisu smjeli ni jednu jedinu riječ napisati ili reći protiv glavnih organizatora kriminala, neposlušnosti, samovolje i rušitelja linije komandovanja, kičme vojne organizacije od čije je zaštite zavisio opstanak države BiH. Sve te novinare razumijem što nisu smjeli pisnuti o tim problemima, jer bi istog dana u kome bi to učinili postali žrtve vođa kriminalnih grupa i neposlušnih komandanata. Omrknuli bi, ali ne bi osvanuli. Tada na funkciji načelnika Službe vojne bezbjednosti, sa svojim saradnicima, bili smo jedini u okruženom Sarajevu koji smo jasno, nedvosmisleno stali na put kriminalcima i od njih još opasnijim neposlušnim komandantima. Simbol tog otpora, u očima kriminalaca i neposlušnih, bio sam ja, Fikret Muslimović.

Zato su prema meni usmjerene njihove prijetnje, da me neće strijeljati kada me uhvate, već da će žiletom guliti moju kožu dok me tako ne ubiju. Ako ja razumijem sarajevske novinare koji nisu smjeli ni pisnuti o glavnim akterima i proizvođačima haosa u Sarajevu, onda se pitam zašto ti isti novinari neće priznati mojim saradnicima i meni hrabrost što smo organizirali rad protiv kriminalaca, samovoljnih i neposlušnih komandanata. Vrijeđa me što se ćuti o našem radu u kome smo za spas države i naroda rizikovali svoje živote.

Posebno je uvredljivo kada se uz sve ono što se zna ko je bio na kojoj strani, pojedini mediji afirmiraju osobe koje su neposlušne komandante huškali na neposlušnost. Moji saradnici i ja, s obzirom na doprinos da se u kritičnoj 1993. godini stane na put kriminalcima i odmetnutim komandatima, da ima korektnog pogleda u istinu tog vremena, zaslužujemo da nam se u sred Sarajeva sagradi spomenik zahvalnosti. Ovo metaforički kažem, s ciljem  da naprečac, bez mnogo riječi ukažem u kojoj mjeri je grijeh što nam se umjesto pohvala i nagrada u glavama onih koje smo spriječili u destrukciji, određuje stub srama. I to je brutalna anomalija, u mnoštvu anomalija ratne kataklizme i poratnog nesnalaženja.

Kemal G.Kako objašnjavate herojsku odbranu glavnog grada BiH  – Troja je pala, a Sarajevo pod opsadom, nije?

General Muslimović: Nisam nikada razmišljao o takvoj usporedbi. Fokusiran sam bio na svoje obaveze u ulogama koje sam imao u toku rata na čelu Službe vojne bezbjednosti Armije RBiH. Znao sam da je vertikala u lancu komandovanja od najnižeg nivoa desetine, voda, čete, bataljona, brigade, divizije, korpusa, Generalštaba, pa do civilne Vrhovne komande, ustvari kičma vojne organizacije, a kičma je najosjetljivija na eventualne izvanjske udare, jer posljedice mogu biti kobne – paraliza cijele vojne organizacije ili paraliza njenih dijelova. Najosjetljiviji pršljen na toj kičmi je onaj između civilne Vrhovne komande i Generalštaba. Zato je centralni, najprioriteniji, zadatak svih subjekata vojne organizacije da zaštite tu kičmu, odnosno, vertikalu komandovanja i poslušnosti. Služba vojne bezbjednosti, kao subjekt vojne organizacije, imala je posebnu, specifičnu odgovornost da primjenjuje kontraobavještajne mjere, što su mehanizmi koje nemaju na raspolaganju ostali subjekti. U tome je njena posebna odgovornost. Ako se nešto, na štetu kičme događa ili se sumnja da se događa, mora se djelovati po principu, kako se kaže u narodu, „čast svakome, veresija nikome“, jer je kasno ako uslijede posljedice totalne ili djelimične paralize.

Moji podređeni i ja kao njihov šef u Službi vojne bezbjednosti, ponosni smo što smo  tokom rata, a posebno u kritičnoj 1993. godini, kada se stanje u Sarajevu graničilo sa haosom,  spriječili da se dogodi iznenađenje na štetu vitalnosti sistema komandovanja kao kičme vojne organizacije. Uspostavom kontrole u vojsci, posebno u pogledu spriječavanja neposlušnosti i samovolje, sistem sigurnosti u Armiji RBiH je potvrdio svoju zrelost. U našoj Armiji se nije moglo raditi što god i kako god to neko želi. Svaku sitnicu smo registrirali i poduzimali mjere.

Kemal G.Kroz istraživanje smo saznali da ste potomak jednog od bliskih saradnika Huseina kapetana Gradaščevića. Ko je taj Muslimović iz Gradašćevićevog pokreta?

 General Muslimović: Da, u historijskim knjigama je zapisano da je hadži Hasan ef. Muslimović iz sela Rašljeva kod Tuzle bio najbliži saradnik i oslonac  Husein-kapetanu Gradaščeviću. Osnivač je medresa u Gradačcu i Gračanici.  Navodno, u narodu je prozvan evlijom, mudracem. Njegov mezar je ispred džamije Huseinije, u centru Gradačca. Hadžiefendijina česma“ ispred te džamije, u narodu se tako zove upravo po hadži Hasanu ef. Muslimoviću. Zapisano je, također, da su potomci Besima ef. Korkuta, najpoznatijeg prevodioca Kur’ana iz Srednje Bosne, dolazili u Gradačac da obiđu mezar hadži Hasana ef. Muslimovića u znak poštovanja što su njihovi preci bili njegovi učenici. 

Kemal G.Šta biste poručili građanima i čitateljima intervjua i naše knjige o Vama?

General Muslimović: Svima želim zdravlje i u zdravlju povećanu odgovornost prema općim društvenim interesima. Čitatelji ovog intervjua i Vaše knjige o meni, odnosno građani koji su se identificirali sa vrijednostima svoje domovine BiH, trebaju znati da je u njihovu korist ako i ja Fikret Muslimović budem zdrav i što duže živ. Bit će sigurniji sa mnom, nego bez mene. Zato želim da spoznaju moju tokomratnu i poratnu ulogu u korist bh. društva, svih građana i naroda u tom društvu. Nikada ništa ne bih učinio u korist Bošnjaka, ako bi to povrijedilo normalne interese Srba, Hrvata i Ostalih.

Visoka vojnoplitička škola JNA je bila postdiplomski studij – dokaz da je general
Fikret Muslimović osposobljen za komandantske, štabne i političke dužnosti,
te za primjenu naučnih metoda istraživanja u tim oblastima

Ovaj intervju predstavlja uvodni dio knjige ‘General Fikret Muslimović’, koja je završena sredinom januara ove godine i pripremljena za štampu. U knjizi se nalazi još mnoštvo zanimljivih detalja iz života i profesionalne karijere generala Muslimovića, uz dosta fotografija iz njegove lične arhive, koje je autorima ljubazno ustupio. Ovaj odlomak, odnosno intervju sa generalom Fikretom Muslimovićem, ujedno je najava ove knjige, ali istovremeno i odgovor na medijsku harangu koja se ovih dana provodi u dijelu bh. javnosti. Tekst za objavu na portalu uredio Amel Jašarević, glavni urednik Global CIR-a.

(Global CIR/Razgovarao: Kemal Gicić, Uvodni dio iz knjige ‘General Fikret Muslimović’, Sarajevo, januar 2020.)

PROČITAJTE JOŠ:

Komentarion this Post

  1. Aferim Generale.

    Reply
    • Ragib H.brifadir i gen.ins.policije u penziji

      Sta reci na ovaj razgovor? On je istinit,skroman u odnosu na zasluge generala Muslimovica i mogu da potvrdim da se radi o vema zasluznom oficiru u odbrani BiH. Posebno se isticao u subotdinaciji primjene RIK-a u OS i Predsjednistvu BiH. Odani je protivnik svih negativnih pojava za vrijeme rata,poslije rata i danas. General smeta kriminalcima koje smo uspjeli vratititi tamo gdje im je mjesto. I danas dizu glavu ali nece dugo.

      Reply
  2. Rusmir Jahić

    Aferim, odličan intervju…sve iskreno i istinito…Lično poznajem generala već dugi period, od 1980- te god. Jaka i stabilna licnost i patriota.

    Reply
  3. Svjetla tačka za moju dušu i moj um.Vi ste popunili praznine koje su se kod mene pojavljivale kao pitanja ZAŠTO CACO ZAŠTO SVE KRIMINALNE GRUPE U Sarajevu koje su terorisale sve poštene Sarajlije a pogotovo Srbe i Hrvate što me dovodilo u dilemu o multietičnosti odbrane BiH.Kao što se i sada iza odbrane važnog nacionalnog pitanja krije i kriminal i urušava iskrenu borbu za multietničnu BiH Hvala za ovaj intervju

    Reply
  4. Hajrudin Babajic

    Generale,zemljace moj iz Rasljeve,gdje sam i ja kao i vi rodjen,zahvaljujem se Bogu sto postojis,jer takvih ljudu je malo,ali isto tako hrabrih i odanih nasoj drzavi koji se suprostavio kriminalu i kriminalcima za vrijeme agresije na nasu jedinu domovinu u opkoljenom Sarajevu.Zdrav i živ ti meni bio.Sreli smo se jednom u kancelariji generala-zemljaka u Doboju davne 1984/85 godine.

    Reply
    • Salih Sabovic

      Velika mi cast sto sam imao priliku da upoznam generala Fikreta Muslimovica. Dosta knjiga sam procitao, koje je general Muslimovic napisao. Licno sam se uvjerio da se radi o vrhunskom intelektuacu, bosnjaku, bosancu, generalu, patrioti. Ovaj kratki interiu govori o kakvoj se intelektualnoj gromadi radi. Citao sam i slusao kritike na racun generala. Siguran sam da su sve izmisljene i netacne. Da ima bilo kakva mrlja na lik generala Fikreta Muslimovica, da li bi ga rahmetli Alija Izetbegovic, uzeo za jednog od prvih saradnika i savjetnika a to isto nastavio predsjednik Bakir Izetbegovic. Nisu oni bili neinformisani. Generale, zelim Vam, dug zivot i dobro zdravlje, sa nadom da ce te jos dugo koristiti, drzavi BH i svim gradjanima BH.

      Reply
  5. Očekivano dobar intervju. Profesionalac, patriota i veoma mudar i pronicljiv Titov oficir. Branio i odbranio čast i slobodu BiH. Hvala i živ nam bio generale.

    Reply
  1. […] […]

Komentiraj