Radončić: ‘Šefe, ja Vam se izvinjavam, napravio sam veliku grešku’

...Krajem ljeta 1993. godine, Radončić je uhapšen, jer je u njegovom stanu pronađeno na desetine tajnih vojnih dokumenata, i zato što je putem medija, napadajući generala Muslimovića, u ratnim uslovima otkrivao tajne vojne podatke. O planovima i ciljevima hapšenja Fahrudina Radončića, Muslimović nije znao ništa, jer je to bila akcija MUP-a RBiH, u vrijeme kada je Muslimović sa funkcije načelnika bezbjednosti postavljen za savjetnika u Predsjedništvo RBiH. Radončićevo hapšenje je bila akcija SDB-a RBiH, a ne vojne bezbjednosti, ali u njihovoj saradnji.

O tome da je Radončić uhapšen, Muslimović je upoznat naknadno, dok se s njim obavljao „informativni razgovor“ u „Kasarni Maršal Tito“. Generalu Muslimoviću je tada rečeno da je Radončić u razgovoru sa policajcima, pripadnicima državne i vojne bezbjednosti, izrazio želju da general dođe na mjesto gdje se s njim obavlja razgovor, jer želi da mu nešto saopći i da ga pita. Policajci su Radončiću obećali ispuniti taj zahtjev, pored ostalog, i zbog toga što su mislili da bi Muslimovićev kontakt s njim mogao pomoći istragu. Kada su Muslimovića u tom pogledu zamolili, on je izrazio spremnost da ode na mjesto gdje se sa Radončićem obavlja razgovor. 

U „Kasarni Maršal Tito“, u jednoj kancelariji, general Muslimović je zatekao Radončića. Bilo je popodne. Radončić se obradovao. On tada nije imao jasnu predstavu ko ga je i zbog čega uhapsio. Radončić se odmah počeo izvinjavati Muslimoviću. Govorio je: “Šefe, ja vam se izvinjavam. Napravio sam veliku grešku. Morao sam. Sefer je insistirao da o tebi pišemo što ružnije. On je insistirao da se u cilju tvoje kompromitacije obnovi novina „AS“. Molim vas, pomozite mi. Bit ću vam vječno zahvalan“. Postoji snimak tog Muslimovićevog razgovora sa Radončićem.

Tom prilikom, Radončić je od Muslimovića tražio da mu oprosti jer mu je nanio zlo, uz obećanja da će po izlasku iz zatvora demantirati svoje pisanje protiv Muslimovića u listu „AS“. Razgovoru je prisustvovao pripadnik Službe vojne bezbjednosti, Dževad Jusić. Radončić je tada Muslimoviću rekao: „… Ja ću ti reći, u četiri oka, zbog čega je to. Da razgovaramo u četiri oka … Nema problema samo, samo da ja u četiri oka kažem … Ne, ne, ja bih to samo u četiri oka …“

Na Radončićevu upornost da sa Muslimovićem razgovara u „četiri oka“, Muslimović je Radončiću rekao: „Znaš šta, ja imam jedno loše iskustvo sa razgovorima u četiri oka. Ustvari, ti moraš shvatiti da ću ja to ponovo, kasnije, njima reći. Ja to njima moram kasnije reći. Ja ne bih želio da budem neiskren, da ti sada kažem: Hajde sada ti to meni reci, ja neću nikom reći, a ja kasnije ponovo kažem ljudima. Znači, ja sam dužan i obavezan da to kažem.“

Radončić je zatim nastavio govoriti Muslimoviću: „Fikrete, ima razloga, ima razloga da se ljutiš … Oni su mene dezavuisali … Fikrete, ja neću uopšte da minimiziram svoju ulogu niti da uvećavam. Moja uloga u svemu tome, evo ja to prvi put kažem, je čisto novinarska. Meni je to dato. Rečeno je – spašavaj državu, daj  nekom novinaru … Sefer je smijenjen … Negdje sam ja došao do pogrešnog zaključka … Ja ti kažem, ja sam sinoć shvatio neke svoje predrasude … Ja sam jedan od najpoznatijih jugoslovenskih novinara … Ja tebi otvoreno kažem, da ja izađem odavde. I ja ću napisati za taj „AS“ ili za drugu novinu moj tekst o svemu tome … Moja je moralna obaveza da sutra, kada izađem odavde, da dam intervju ili da napišem šta se desilo … Shvatio sam da nisi naivan čim ja sjedim ovdje … Držati tri novinara u zatvoru je kontraproduktivno. Bolje pustite da oni sami u slijedećem broju objave i način i sve kako su nasankani … Ja sam te mrzio do sinoć u dvanaest sati. Ali, kad su mi ova dva čovjeka rekli da to nije to, vjeruj mi, znaš što se čovjek osjeća kao g…., kao prevaren, kao izmanipulisan. Pametnom čovjeku je to teže nego ne znam što, nego pet godina zatvora. U pitanju je moja budalaština. U pitanju je to da sam ja nanio štetu ogromnu …   Ali, sinoć, kad su mi rekli – Fikret je častan čovjek, patriota, e onda sam ja počeo drugačije da razmišljam … I samo sam te zbog toga najviše zvao, da ti… Evo vidiš sad suze mi krenu … Ali, ovaj moralni moj dug prema tebi, to me boli, i budi siguran, ako ikad izađem iz zatvora, ja ću znati javno da ti kažem … Zabluda je bila katastrofalna … Ja tebi, Fikrete, odavde ne mogu milimetra minimizirati koliko štete koju sam ti napravio. Ali ti, evo, garantujem, kad odem odavde, ne zbog tebe, nego zbog svoje savjesti, ja ću znati da kažem šta je bilo i koja je igra bila. Bolje, ja kada sjednem da pišem tekst, ja ću ga uvijek sto puta  bolje napisati. Bolje nego izjavu ovdje koju dajem …  Ja tebe ne mogu folirati kada je to u pitanju. U pitanju je moja savjest a ne ti. Ja sam ti rekao kad god izađem. Nisam ti rekao, ali te uvjeravam da je igra bila monstruozna. Ovo je prvi put u životu da me neko nasadi, da napravi majmuna od mene  … Oni su jednostrano nama predočili da je to završeno, to je dokazano, i tu nema šta da se ispituje, vjeruj mi … Fikrete, ja tebi ne mogu izaći iz duga izjavom pred njima. Molim te, omogući mi izlazak odavde i da izađe slijedeći broj „AS“-a … Jednostavno, Fikrete, ja sam radio petnaest godina kao novinar. Pisao o svemu i svačemu. Meni se takva glupost nije desila … Evo, ja sam razmišljao, da, osamdeset osme godine ja sam prvi put krivično gonjen. Ostao bez posla … Ti uvijek znaš gdje ti možeš uvijek biti superioran u mom odnosu. Zato, što sam ja tvoj moralni dužnik. Nema veze, intervenisao ti za mene ili ne intervenisao, ja sam tvoj dužnik zato što sam to griješio prema tebi jednostavno … Vjeruj mi, ja sam bio spreman da pobjegnem … Ja ti kažem, Fikrete, što se mene tiče, ja što mognem, javno da ublažim zbog svoje savjesti, ne zbog tebe, ja ću to uraditi … U pitanju je argumentacija koja je tendenciozno plasirana. I, niko neće ići dalje poslije ovoga. Zna se gdje će se ići dalje. Ne zbog toga što si ti sad tu, a ja ovdje, nego zbog moralnih stvari …“

Nakon što je Halilović izgubio čelnu poziciju u Armiji RBiH, smatrajući da se to dogodilo pod utjecajem Muslimovića, da bi se osvetio Muslimoviću, Halilović je krenuo u akciju smjenjivanja Muslimovića. Radi toga je iskoristio svoj autoritet prema vojnom tužitelju, Mustafi Bisiću, i predsjedniku Vojnog suda, Senadu Krehi. Prema izjavi Radončića, Halilović je njih dvojicu obmanjivao tvrdnjom da će Muslimović, ako i dalje ostane načelnik Uprave bezbjednosti, smijeniti i njih dvojicu, te da zbog toga trebaju preduhitriti Muslimovića  i pokrenuti sudski proces protiv njega, u okviru čega je Radončiću, od strane Halilovića dodijeljena uloga medijske kampanje u toj aferi protiv Muslimovića, te je upravo radi toga tada obnovljeno izdavanje lista „AS“.

Savjeti  Radončiću, 1993. godine

Sa distance od dvije i po decenije od kritičnih događaja 1993. godine, zanimljivo je kako je Muslimović, tada 1993., objašnjavao Radončiću okolnosti u kojima je Halilović, zbog grešaka koje je činio zajedno sa Radončićem, praktički smijenjen sa čelne funkcije u Armiji RBiH. Muslimović je Radončiću rekao:

„Griješi Sefer u odnosu na Predsjednika. Griješi, siguran budi. To proizilazi iz neke načete strukture Seferove ličnosti. Sefer nema argumenata za svoje ponašanje. Sefer je vojnik, shvataš! Predsjedništvo je Vrhovna komanda i centar političke moći. Taman da nešto nije uredu u Predsjedništvu, Seferovo je da sastavi ‘kopite’ i da kaže ‘razumijem’, shvataš! Tako radi vojnik. I, vojnikovo nije, razumiješ li ti, da on raspreda  da li je Predsjedništvo u pravu ili nije u pravu. I to na širim skupovima, i to da, maltene, niko nije ušao njemu u kancelariju da on ne galami i psuje sve u životu Predsjedniku. Pravo da ti kažem, ja sam se bojao, bojao te relacije. Razumiješ li ti, meni treba država u kojoj će vojnik bez pogovora, beskompromisno poštovati političku volju. Ako nije to uredu, to, to ode naopako. A on je sam sebi skakao u stomak. Ja sam mu rekao – nemoj to tako. Sjedni sa Predsjednikom, poravnajte vi račune u četiri oka, razumiješ. Nemoj sa tim izlaziti. Ovaj, to jako, jako štetno djeluje na vojsku … Znači, mora da postoji čvrst, čvrst, čvrst autoritet i komanda u vojsci, shvataš. Vidiš kako je trebalo Seferu da ga slušaju, bez pogovora. I, ako neko ne sluša, njemu je kriv. Tako, isto, i ako neko ne sluša Predsjednika … Slušaj, elemenat moje sigurnosti, vlastite, je čvrsta veza između Predsjedništva i komandanta, itd. Elemenat moje nesigurnosti je u njihovim sukobima … A i tvoja nesigurnost i svih nas. To nije sukob između dva slučajna prolaznika na ulici, nego je nešto od čega zavisi sudbina ovog naroda.  A Sefer je ušao u neku avanturu. Zato što i ona, Omerbegović Sadika, jezivo napada Predsjednika, govoreći to je budala, to je lud čovjek, to je ovo, to je ono, to treba ubiti… Sefer nema pravo da se kočoperi protiv Predsjednika. Nek ide u četiri oka, nek s njim raspravlja koliko hoće, a ne da ode u jedinicu, ne da ode u korpus, ne da ode ovdje, ondje. Zainteresovan sam za to da shvatimo u kojoj se poziciji nalazi naš narod. Zainteresovan sam za to da shvatimo da je taj agresor u jednoj fazi – njihov cilj da spriječe  ovaj narod  da se organizuje za oružanu borbu, da spriječi  organizovanje ove vojske. I taj cilj mu nije ispunjen, jel tako? Mi smo organizovali vojsku. E, sad, kad mu nije uspjelo da spriječi naše organizovanje za oružanu borbu, kad mu to nije uspjelo, on je preformulisao cilj, i on hoće da unese  što veću pometnju. Hoće da unese što više dezorijentacije, da ima što više sukoba između  faktora odbrambenog sistema, da unutar svakog faktora odbrambenog sistema izazove što više ovakvih svađa, nesporazuma, nedoumica, sumnjičenja itd. Vjeruj mi da je ovo na tragu, na tragu tog četničkog cilja … Vidi, jedini je problem u ovome  što je meni sada životna opasnost prisutna, gdje ti nosiš moralnu odgovornost. Da znaš da nosiš neki dug …“ 

Reakcija na naprijed citirano objašnjenje od strane Muslimovića je bila Radončićeva izjava, da će napustiti Armiju, praktički priznajući da je sa Halilovićem, iako su bili pripadnici vojske „ušao u političke igre i na kraju ostao magarac“. O tome, Radončić je rekao: „Poslije ovoga, ja ne ostajem ni u tom Kabinetu, niti u Armiji. Vjeruj ti meni, ja se vraćam svojoj profesiji, novinarstvu … Pravo da ti kažem, sad ja ne želim … U Armiji ja nikad više što se mene tiče, tu samo da ovo prođe … Ko budala uđe čovjek u Kabinet i političke igre. I, na kraju, ispadneš magarac. I nema šansi, ja čim odem kod Delića, ja mu kažem  da mi dozvoli …“

Poslije razgovora sa Radončićem, Fikret Muslimović je telefonom pozvao tadašnjeg, tek postavljenog ministra unutarnjih poslova Bakira Alispahića i obavijestio ga o svom kontaktu sa Radončićem. Rekao je ministru Alispahiću da se prema Radončiću, zbog njega (Muslimovića) ne poduzimaju nikakve represivne i sudske mjere. Muslimović je u tim trenucima sveopćeg haosa i rata tražio načine da unutar Armije RBiH bude što manje sukoba, a cijeneći Radončićevu saradnju u ovom slučaju, priznanje i izvinjenje, smatrao je da će se bolji efekat postići ukoliko protiv Radončića, zbog klevete protiv njega, ne bude pokretan sudski postupak.

Sličnog stava je bio i rahmetli predsjednik Alija Izetbegović, koji se po ovom pitanju susreo i sa pritiskom Udruženja novinara, te je dobro znao koliko bi se i na koji način u medijima eksploatisala priča o suđenju novinarima koji ‘pišu protiv vlasti’. Uprkos činjenici da je većina ostalih članova Predsjedništva RBiH bila za suđenje, kod Izetbegovića je preovladao obzir prema tadašnjoj haotičnoj situaciji koja bi se samo usložnila sudskim procesom.

Kako se kroz historiju u ratovima postupalo sa onima koji su odavali vojne tajne?

Najvažniji međunarodni dokumenti o ljudskim pravima propisuju mogućnost kojom se pojedina prava i slobode mogu privremeno opozvati. Privremeno opozivanje, odnosno odstupanje od proklamovanih ljudskih prava, ima drugačiji karakter od ograničenja po tome što se uvodi samo u najtežim situacijama (radi se o ratnom i vanrednom stanju) i može da traje samo do okončanja tih situacija.

Za ove “najteže situacije” Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima koristi složenicu “u slučaju da izuzetna opšta opasnost ugrozi opstanak nacije”, dok su prema Evropskoj konvenciji odstupanja moguća kada se radi “o ratu ili drugoj javnoj opasnosti koja prijeti opstanku nacije”. U takvim okolnostima prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima za odstupanje je potrebna odluka nadležnog državnog organa. Ovo pravo obično pripada parlamentu, a kada on nije u mogućnosti da se sastane, odluku najčešće donosi organ izvršne vlasti.

Nakon što je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost, a tu činjenicu priznala međunarodna zajednica, počeo je rat protiv Republike Bosne i Hercegovine. Predsjedništvo Republike je 8. aprila 1992. godine donijelo Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti, a 20. juna 1992. donesena je i Odluka o proglašenju ratnog stanja, a što je po tada važećim ustavnim normama značilo da se sastav Predsjedništva proširuje s predsjednikom Skupštine, predsjednikom Vlade i komandantom Teritorijalne odbrane Republike.

Ovom odlukom Predsjedništvo je ovlašteno da donosi uredbe sa zakonskom snagom, kao i odluke o izboru ili imenovanju i razrješenju, a koje će podnijeti Skupštini Republike Bosne i Hercegovine na potvrđivanje čim se steknu uslovi da se ona sazove. U Federaciji Bosne i Hercegovine ratno stanje je ukinuto. 22.12.1995.

Odluka o proglašenju ratnog stanja podrazumijevala je ograničenja određenih prava i sloboda, uključujući i prava na okupljanja, organizovanja i udruživanja te plasiranje medijskih sadržaja bez poštivanja rigoroznih pravila koja se podrazumijevaju u ratnim okolnostima. Također, ratno stanje omogućava organima reda da ograniče slobodu kretanja licima za koja se posumnja da mogu ugroziti sigurnost ili da ih duže zadržavaju u pritvoru, sve po zakonu, uključujući čak i mogućnost da se izriču najstrožije kazne u nadležnosti sudova, o čemu postoji predodžba o takozvanim ‘prijekim sudovima’, posebno u najtežim slučajevima nelojalnosti, neposlušnosti i odavanja vojne tajne.

Međutim, i da nije bilo navedenih mjera kojima je zakonski proglašeno ratno stanje, hapšenje Fahrudina Radončića, krajem ljeta 1993. godine, bilo je opravdano budući da je kroz propagandne tekstove i objavljivanje povjerljivih dokumenata, direktno ugrožavao odbranu RBiH, a grupa sa kojom je bio povezan učinila je sljedeća kaznena djela: iznošenje povjerljivih dokumenata iz Štaba Vrhovne komande, odavanje vojne tajne, osnovanje političke stranke s ciljem rušenja vlasti u uslovima rata, odbijanje poslušnosti civilnim i vojnim organima, poticanje drugih na neposlušnost, podrivanje autoriteta odbrane, širenje propagande s ciljem zbunjivanja javnosti…, a sve te aktivnosti išle su u smjeru slabljenja odbrane BiH.

Međutim, malo ko zna da se zbog tih svojih nečasnih i protiv odbrane usmjerenih radnji te klevetničkih tekstova, Radončić izvinjavao generalu Fikretu Muslimoviću, okrivljujući  Sefera Halilovića da ga je tjerao da obnovi novinu ‘AS’ i  ‘piše što ružnije o Muslimoviću’. Ovaj podatak mnogo je važan, s obzirom na činjenicu da je u više navrata ‘Dnevni avaz’, kroz medijsku kampanju pokušavao iskompromitirati ličnost i ulogu generala Fikreta Muslimovića u odbrani RBiH…

U svjetlu aktuelnih dešavanja i medijskih napada na generala Fikreta Muslimovića, odlučio sam objaviti ovaj odlomak iz knjige ‘General Fikret Muslimović’, koji će pomoći da se detaljnije objasne događaji iz 1993. godine. Prema arhivskoj građi u koju sam imao uvid, kao jedan od autora knjige, saznao sam nekoliko važnih detalja, koji iz današnje perspektive bacaju novo svjetlo na te događaje.

(Global CIR/Odlomak iz knjige ‘General Fikret Muslimović’/226-233/ Priredio za objavu na portalu: Amel Jašarević)

PROČITAJTE JOŠ:

Objavljeno u:

Komentarion this Post

  1. Nema idealnog čovjeka, a dobar Muslimović je Halid. Ne znam zašto vi ovog izdajnika i prodavača bosanske teritorije dižete u zvijezde. Dobro, promjene se finansijeri ali budite dosljedni nečemu što se zove ideja ili zdrav razum.
    Budite pozdravljeni i cijenim vas uveliko. Samo mi ovaj Muslimović pjeva dobro četničke pjesme ili se krsti u prvom safu.

    Reply
  2. Fakat ovaj sajt se degradira pisuci o ovom levatu.
    Historija ce dat sud o njemu. Kljucne uloge su odigrali oni koji su napravili Armiju BIH, Sefer i ostali. Ovaj se javio kasnije i sad gleda da pripise sebi neku senzacionalnu kljucnu ulogu.
    Gdje je bio ’92-e. Sad odjednom on neki skriveni igrac organizotar iz kuta sve kontrolise i svojim nevidljivim koncima vuce poteze.
    Mislim da je ovaj lik totalno nebitan i onda i sada. Njegovu ulogu je mogao svako da odigra bilo da je pozitivac ili negativac a za Sefera nine bilo zamjene!

    Reply
  1. […] FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Sead Rekić i problem zlonamjernog ponašanja u SDB-u (UDBA-i) Radončić: ‘Šefe, ja Vam se izvinjavam, napravio sam veliku grešku’ Objavljeno […]

Komentiraj