IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Sead Rekić i problem zlonamjernog ponašanja u SDB-u (UDBA-i)

…Kompromitirati Fikreta Muslimovića, i time ga eliminirati iz borbe u odbrani BiH, bio je značajan zadatak političke agenture, zadatak dobiven iz centra iz koga se usmjerava agresija na BiH. U centrima iz kojih se usmjeravala agresija na BiH, znali su za njegove osobine. Znali su da ako njegove osobine dođu do izražaja u okviru napora za odbranu BiH, da će njihovi agresorski ciljevi biti teže ostvarivi i u tome su, možda, precjenjivali i njegovu poziciju i njegove mogućnosti.

Međutim, nisu precijenili sljedeće: Muslimović je sa velikom voljom i entuzijazmom, srcem i razumom, svim svojim psihofizičkim i profesionalnim sposobnostima, stavio sebe u funkciju ciljeva odbrane naše zemlje. To je činio iz dubokog razumijevanja ukupne nepravde koja se čini protiv BiH, posebno protiv Bošnjaka, od strane velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalista. U tom smislu, Muslimović je bio žrtva svojih profesionalnih osobina, kojih su se bojali oni koji su ga znali među agresorima na RBiH. Ovo potvrđuju svi ljudi koji imaju iskustva u radu sa Muslimovićem. Mnogi sa kojima su autori ovog djela razgovarali, upravo su potvrdili naprijed navedenu ocjenu o profesionalnim vrijednostima Muslimovića.

U tome treba tražiti neprijateljske motive, da se organizira i preko Radončića provede medijska hajka, s ciljem kompromitacije generala Muslimovića i njegovog eliminiranja iz sistema odbrane RBiH. U tom kontekstu treba posmatrati neljudsko i zločinačko ponašanje prema Seadu Rekiću. U bivšoj JNA, Muslimović je Rekiću bio nadređeni. Rekić je bio komandant bataljona Vojne policije. Imao je izrazite oficirske sklonosti da komanduje i da se u svemu, kao oficir, ponaša primjerno. Svoje oficirske kvalitete je pokazao i u toku rata.

Od svog napuštanja JNA, septembra 1991. godine, Muslimović nije viđao Rekića niti je o njemu bilo šta čuo sve do decembra 1991. godine, kada je u Sarajevu saznao da je Rekić iz JNA određen na službu u civilnu policiju, odnosno u MUP RBiH. To je bilo vrijeme intenzivnog rata u Hrvatskoj i vrijeme približavanja oružane agresije na RBiH. Cijeneći da je dolazak Rekića u MUP RBiH zanimljiv i značajan, jer je trebalo poduzeti mjere da se organizira zaštita od obavještajnih i kontraobavještajnih akcija iz Beograda protiv BiH. Muslimović je smatrao da bi bilo dobro da SDB RBiH stupi u kontakt sa Rekićem, da sagleda okolnosti njegovog raspoređivanja u civilnu policiju, te da se on angažira da pravovremeno i potpuno izvještava SDB RBiH ako Služba bezbjednosti (KOS) JNA ispolji bilo kakvu aktivnost na štetu odbrane BiH. Muslimović je smatrao da ima dovoljno autoriteta i utjecaja na Rekića, da ako bi u naprijed navedenom smislu operativcima SDB RBiH trebala pomoć, da bi on mogao utjecati da se sa Rekićem kontraobavještajno uspješno radi u korist odbrane RBiH. Tada je situacija u Jugoslaviji bila prilično teška i za mnoge nejasna. Očekivala se mogućnost raspleta krize u korist ostanka Jugoslavije, ali i mogućnost raspleta raspadom Jugoslavije.

Da je u tadašnjoj SDB RBiH bilo potrebnog profesionalnog pristupa toj situaciji, za Rekića bi poduzeli upravo naprijed navedene mjere: razgovarali s njim i kontraobavještajno usmjeravali. Međutim, tadašnji kadrovski sastav SDB, koji je odlučivao o slučaju Rekića, više se bavio medijskom propagandom i kompromitacijom ljudi nego profesionalnim djelovanjem, s obzirom na kontraobavještajnu i obavještajnu ulogu koju su imali.

Isti dan kada je saznao za Rekićev dolazak u MUP RBiH, iz naprijed navedenih razloga i motiva, Muslimović je, uveče, pozvao telefonom profesora doktora Enesa Pelidiju. S njim se sastao i upoznao ga o svojim ocjenama u vezi dolaska Rekića, te ga zamolio da to prenese nadležnima koji mogu računati i na Muslimovićevu pomoć.

O tome, nakon sastanka sa profesorom Pelidijom, Muslimović više nije više brinuo. Rekića nije viđao. Nije znao ni za zločinačko ponašanje prema njemu od početka 1993. godine, kada je Munir Alibabić organizirao da se u trajanju od dva mjeseca nad Rekićem vrši neviđena, zločinačka tortura koja je rezultirala iznuđenim iskazom Rekića ne samo protiv Muslimovića, već i protiv sebe. Naravno, pošto se radilo o brutalnim lažima, to je i na Sudu dokazano. Međutim, cilj nije bio Rekić, već je cilj bio Muslimović. Na osnovu iznuđenog Rekićevog iskaza, Munir Alibabić i Sefer Halilović su organizirali da se podnese krivična prijava protiv Muslimovića. Tu prijavu su dali predsjedniku Izetbegoviću, jer se bez njegovog znanja nije mogao pokretati krivični postupak protiv Muslimovića.

Kad je dobio pripremljenu krivičnu prijavu protiv generala  Muslimovića, predsjednik Izetbegović ga je pozvao da dođe u njegov kabinet. Pošto je u to vrijeme češće kontaktirao sa predsjednikom Izetbegovićem, Muslimović je otišao kod njega, smatrajući da će to biti jedan od uobičajenih susreta, kada je on nešto zahtijevao i postavljao zadatke. Međutim, predsjednik Izetbegović je generalu Muslimoviću dao u ruke papir po kome se on optužuje da vodi špijunsku mrežu u korist agresora, i da je u toj mreži i Rekić. Vidjevši šta na tom papiru piše, Muslimović je rekao: “Gospodine Predsjedniče, i Vi ste mi svjedok da ovo što mi se stavlja na teret nije istina“, a zatim je opisao svoj kontakt sa profesorom Pelidijom, od prije godinu i po dana. Predsjedniku je rekao da je njega (Muslimovića) profesor Pelidija jedne prilike upoznao da je Predsjedniku lično prenio sve što mu je rekao u opisanom razgovoru, od kraja 1991. godine. General Muslimović je predsjedniku Aliji Izetbegoviću rekao da nije logično da on upozorava zvanične državne organe BiH o sigurnosnom značaju Rekićevog dolaska u MUR RBiH, a da, uz to, radi s njim u korist četnika. Predsjednik se nije odmah prisjetio svog razgovora sa Pelidijom, ali je Muslimović predložio da Pelidija odmah dođe u njegov kabinet i da ga na to podsjeti. Situacija je išla onako kako je Muslimović želio, jer je Pelidija za desetak minuta bio u Predsjednikovom kabinetu. Samoinicijativno, Muslimović je izašao da ne bude prisutan dok profesor Pelidija podsjeća Predsjednika o spornim detaljima. Ubrzo su Muslimovića pozvali da uđe u kabinet. Predsjednik je Muslimoviću kratko rekao da ide i da radi svoje poslove. Dakle, plan Alibabića i Sefera je propao.

Kako je nastala krivična prijava s ciljem da general Muslimović bude spriječen u obavljanju funkcije načelnika Uprave bezbjednosti i da se tako zaštite glavni krivci za haos u Sarajevu, objašnjava razgovor jednog od autora ove knjige, Amela Jašarevića, sa Seadom Rekićem.

Uplašeni da će general Fikret Muslimović ponovnim dolaskom na dužnost načelnika Službe vojne bezbjednosti Armije RBiH otkriti ono što Sefer Halilović i Fahrudin Radončić nisu željeli da iko sazna, u saradnji sa Munirom Alibabićem, organizirali su hapšenje Seada Rekića, s ciljem da od njega, po svaku cijenu, dobiju iskaz kojim će iskompromitirati Muslimovića. Bez znanja Rekićeve porodice gdje se nalazi, te bez zakonom propisanih obaveza u slučaju lišavanja slobode, Rekić je isljeđivan gotovo tri mjeseca. Opaki isljednik je bio Jovica Berović, i to pod kontrolom Munira Alibabića, kao svog nadređenog.

Rekić je bio optuživan da je “kosovac”, a Berović je od njega tražio da nabroji sve oficire bivše JNA koji su radili u kontraobavještajnoj službi. Odgovorio je da su u toj službi bili Fikret Muslimović, Nedžad Ajnadžić, Senad Mikić… Berović je svakom od oficira koje je Rekić pomenuo, putem svoje pokvarene mašte, dodjeljivao razne špijunske uloge: da je Fikret Muslimović na čelu špijunske organizacije, da je na direktnoj vezi Aci Vasiljeviću u Beogradu i da upravlja špijunskom mrežom u kojoj su svi ostali oficiri bivše JNA, uključujući komandanta 1. korpusa Mustafu Hajrulahovića Talijana, Hajru Osmanagića, Envera Mujezinovića, Sifeta Podžića,… Sead Rekić je kazao da je odgovarao da ne zna ni za kakvu špijunsku mrežu, da Fikreta Muslimovića uopće ne viđa, te da Muslimović nema nikakvog utjecaja na njegovo angažiranje u ratu. Međutim, prema Rekićevim riječima, Berović je odbacivao njegove tvrdnje, govoreći mu da laže, da su svi oficiri iz bivše JNA isti i da su špijuni koji rade za srpsku agresorsku stranu, što je bila zlonamjerna i neljudska tvrdnja isljednika Berovića, koji će ubrzo pobjeći.

Tokom Rekićevog tromjesečnog zlostavljanja, Berović je odlazio na odmor, a dok odmara angažirao je druge istražitelje da ga ispituju, ponižavaju, tuku, pljuju. Za sve vrijeme ispitivanja, Rekiću su rijetko dopuštali da radi nužde ide u WC, tako da je bilo situacija da se pomokri u odjeću. U Berovićevom odsustvu, mijenjala su se četvorica istražitelja, a u Rekićevom sjećanju posebno je ostao upečatljiv “jedan ćelavi”, sa naočalima, koji je imao zadatak samo da ga drži budnim, po čitavu noć dok sjedi na stolici. Rekićeva glava je često padala zbog iscrpljenosti od nedostatka sna, ali bi ga katil odmah budio da ne zaspi i podizao njegovu snom obuzetu glavu. Rekića su tako, održavanjem i jačanjem nesanice iscrpljivali do ludila. Kad su ga, sa trećeg sprata zgrade MUP-a u Sarajevu vodili na prizemlje, u nekoj od prostorija je ležao na nosilima za ranjenike umrljanim krvlju, a pokrivao se nečijim smrdljivim zimskim kaputom po kome su, također bili tragovi od krvi. Bukvalno, svakog dana i noći, u toj prostoriji Rekića su šamarali, snažno udarali pesnicama i nogama, što je trajalo do besvijesti.

Stražari angažirani da čuvaju Rekića su bili izuzetno krupni, visoki, a od njihovih udaraca, imao je krvne podljeve po cijelom tijelu, licu, nogama, rukama… Izbili su mu dva prednja zuba. Čak, i kada bi se “smilovali” i tokom noći dopustili mu da ide u WC, prvo su gasili svjetlo, pa su ga u WC-u divljački tukli, pa se više puta iz WC-a vraćao sav krvav od udaraca po glavi.

Tokom višemjesečnog, tako surovog isljeđivanja, Rekićevi nokti su narastali i više od centimetra, ali mu nisu dozvolili da ih odsiječe. Kosa i brada mu je bila zarasla, tako da ga takvog ni njegovi najbliži ne bi mogli prepoznati. Glava i ostali dijelovi tijela mučno su ga svrbili, pa se češao, od čega su mu svud po glavi i tijelu nastajale kraste, koje bi zbog mučne svrbeži dodatnim češanjem iritirao pa je iz njih tekla krv. Svih mjeseci takvog zločinačkog zlostavljanja, Rekić se nikako nije umivao, ni prao ruke, a kamo li kupao. U drugom mjesecu boravka u zatočeništvu, dobio je vaške.

Dok su ga ispitivali, često su naređivali da ustane, da se približi uza zid, da nosom, gotovo dodiruje zid i da tako satima stoji, što je bilo izuzetno naporno. Neko ko nije bio u timu istražitelja, a poznavao je Rekićevu svastiku, vidio ga je da tako stoji uza zid, te joj je prenio u kakvom ga je položaju vidio. Ona je to Rekiću ispričala poslije, kada je izašao iz zatvora. Istakla je da nije poznavala čovjeka koji joj je to rekao, ali je taj čovjek koji je rijetko dolazio u komandu Kenana Ušanovića, gdje je u ratu bila angažirana, znao da je ona Rekićeva svastika.

U pauzi jednog ispitivanja, Rekiću je prišao jedan čovjek, operativac u Alibabićevom Sektoru državne bezbjednosti, i rekao mu: “Sejo, nisam ništa kriv za tvoju situaciju. Kriv je Munir Alibabić. Moraš imati u vidu da je Jovica Berović najveći konstruktor raznih laži u našoj službi. Čuvaj se tog čovjeka.”

Istražitelj Jovica Berović, nezadovoljan što Rekić ne govori što želi čuti, prijetio je da će UDB-a, kako je nazivao službu u kojoj radi, ubiti svu Rekićevu porodicu do desetog koljena, da će ga on lično ubiti i “isisati svaku koščicu” iz njegovog tijela, stavljajući prst između zuba da bi pokazao kako će “isisati svaku koščicu” iz Rekićevog tijela, da, kada ga ubije, nikada niko neće znati gdje se nalazi njegov “grob”, niti će se znati za “grob” bilo koga iz njegove poubijane porodice do desetog koljena. Kada je, prijeteći tako, Berović izgovarao riječ “grob”, Rekić je prepoznao da je njegov isljednik nemusliman, iako su mu se ranije svi istražitelji koji su učesvovali u njegovom zlostavljanju predstavljali kao “muslimani”.

Prema Rekićevim riječima, Berović mu je jednom prilikom kazao: “Ovo je UDB-a. Šta ti misliš da se možeš zaj…vati sa UDB-om.” Pretpostavlja da je na takvo Berovićevo ponašanje imalo utjecaja što je u jednom dijelu ispitivanja rekao, da su njegov stric i dedo proganjani od UDB-e pod optužbama da su Mladi muslimani te da su bili zatvarani. Berović je, saznavši za te pojedinosti, ironično kazao: ‘Ah…dobro nam došao’.

Takva dugotrajna iscrpljujuća maltretiranja, omalovažavanja i brutalna ponižavanja, Rekića su dovodila u teške krize, iscrpljenosti, psihičke iznurenosti, malaksalosti, iz čega je nastajalo strašno stanje u kome je cijelo njegovo tijelo drhtalo. Nakon dugotrajnijeg drhtanja cijelog njegovog tijela, pojavljivala se strašna ukočenost, tako da nije mogao mrdnuti ni jednim dijelom svog tijela. Smjenjivale su se strašna drhtavica i strašna ukočenost, pa Rekić ni sada ne može reći šta je od toga bilo strašnije. Osjećao je da njegovo srce kuca nevjerovatnom brzinom, a da zatim kuca sve sporije i sporije, pa mu se pričinjavalo da umire jer će prestati kucati. Imao je osjećaj da iz njega izlazi neka para, a zatim se pojavljivao osjećaj pospanosti.

U takvom stanju, Rekić je gubio osjećaj za bilo šta oko sebe. Halucinirao je. Na tim prizorima, kao da je viđao koru svog mozga, da iz te kore izbija krv pa moždana opna postaje potpuno krvava. Zatim je imao osjećaj da lebdi, da negdje u svemiru nestaje. Tako je padao u nesvijest, a isljednici su ga polijevali vodom i šamarali da se osvijesti. Kada bi se osvijestio, imao je strašan osjećaj izmorenosti i malaksalosti. Za vrijeme isljeđivanja imao je najmanje desetak takvih strašnih, šokantnih napada. Rekićev život je postao strašan, sa trajnim posljedicama.

Za dva mjeseca koliko je trajalo isljeđivanje pod kontrolom Berovića, uz znanje Alibabića, Rekić je sa preko 90, spao na samo 48 kilograma. Od Berovića i drugih istražitelja koji su se radi svog odmora smjenjivali, Rekić je zahtijevao da ga odvedu ljekaru ili da ljekar dođe na mjesto gdje se nalazi, da ga pregleda i da dobije nužnu zaštitu svog života i zdravlja. Odbacili su taj zahtjev kao nepristojan i bezobrazan, govoreći da je zdrav i da njemu ne treba ljekar.

Prema vlastitom svjedočenju, više puta je pomišljao da je bolje da sam sebe ubije, nego da dalje trpi mučenje. Pomišljao je da sa trećegsprata iskoči kroz prozor koga su istražitelji povremeno otvarali. Budući da se u prostoriji nalazio gusani radijator, pomišljao je da se iznenada, na njihove oči, trgne i munjevitom brzinom udari glavom u taj radijator toliko snažno da mu se glava odmah rasprsne. Odustajao je od tih strašnih pomisli jer, ipak, očekivao je da će se pojaviti ljudi koji će svjedočiti da nije istina ono što mu se stavlja na teret, te zaključio da ne bi bilo dobro da sebi oduzima život. U slučaju da je iskočio kroz prozor ili da je udario glavom od radijator, s obzirom da niko od njegovih najbližih nije znao gdje se nalazi, mogli su, u tom slučaju skupiti njegovo tijelo i baciti u smeće, da niko nikada ne sazna šta je sa njim bilo.

Montirali su situaciju u kojoj se Rekiću pružala mogućnost da pobjegne od njihovog zločinstva. U toku jedne noći, kada je zatražio da ode u WC, sa trećeg sprata, odveli su ga u WC na prizemlju, iako su ga prije tog slučaja odvodili u WC na istom spratu gdje je zlostavljan. Kada je ušao u WC, prozor je bio širom otvoren, a visina iznad zemlje je bila mala. To je bila “idealna šansa” da pokuša bijeg. Bio je dovoljno svjestan da je to provokacija, da pokuša bijeg, pa da ga negdje u bijegu ubiju.

 U jednom dijelu ispitivanja, Berović je zahtijevao da mu kaže, šta smatra da je dobro, a šta da je loše urađeno od početka rata u sredinama gdje je bio angažiran. Kasnije, kada je trebao da potpiše izjave, koje je svojom pokvarenom maštom Berović pripremao, Rekić je vidio da sve ono što je smatrao da je pozitivno, da on iskrivljuje i upravo to stavlja Rekiću na teret da je kriv, isto kao i ono za šta mu je govorio da mu se ne dopada. Ono što je govorio da ne zna i da nije učinio, Berović je upisivao da zna i da je učinio. U situaciji kada je zbog strahovitog psihičkog mučenja i još strašnijeg fizičkog zlostavljanja, da bi ostao živ, Rekić je potpisao izjave koje je Berović pripremio. Dakle, u prostorijama Ministarstva unutarnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (MUP RBiH), Sektor Službe državne bezbjednosti (UDBA) Sarajevo, u uslovima strašne torture, Rekić je potpisao izjave koje je svojom pokvarenom maštom iskonsruirao Jovica Berović, te ih datirao kao da su nastale 30. 03., 07. 04., 10. 04. i 11. 04.1993. godine. Čak ni to sa datumima nije tačno, jer je Berović sve vrijeme dvomjesečnog zločinačkog isljeđivanja pripremao te izjave, da bi ih Rekić na kraju potpisao.

Upravo te tako uzete izjave od Seada Rekića, Alibabić je dao Seferu Haliloviću i Fahrudinu Radončiću za objavljivanje u listu “AS” kako bi kompromitirali generala Muslimovića i udaljili ga sa funkcije načelnika bezbjednosti…

Imali ste priliku pročitati odlomak iz knjige ‘General Fikret Muslimović’, koji razjašnjava spornu situaciju iznuđene izjave Seada Rekića protiv generala Armije RBiH Fikreta Muslimovića, a koja je poslužila neprijateljima naše zemlje da orkestriraju neviđenu kampanju protiv jednog od autoriteta odbrane RBiH, kakav zaista jeste general Muslimović. U istraživanju tokom rada na knjizi ‘General Fikret Muslimović’, kao jedan od autora knjige, Amel Jašarević, uradio sam intervju sa gospodinom Rekićem. U tom razgovoru Rekić mi je otkrio dosta činjenica i pojedinosti koje su me frapirale i o kojima ću vjerovatno kasnije imati priliku da detaljnije pišem i govorim. Međutim, s obzirom na osnovnu temu knjige, u kojoj je centralna tema ličnost i angažman na odbrani RBiH generala Fikreta Muslimovića, u knjizi je svoje mjesto moglo naći samo ono što se odnosilo na spornu izjavu i način na koji je ona iznuđena.

(Global CIR/Odlomak iz knjige ‘General Fikret Muslimović’, 214-221. str./ Za objavu na internet portalu priredio Amel Jašarević)

PROČITAJTE JOŠ:

Objavljeno u:

Komentarion this Post

  1. Neue Zeit

    Sta su radili covjeku za sta, za nista, idioti mahniti

    Reply
  2. Edhem Curevac

    Onaj mali šepavi jad alibabic koji se s učiteljskom skolom zaposlio prvi kao obicno pandur pa onda vezom pozderaca dogurao takav alkogolicar i seprtlha od 20 kila koji bi zbog saobracajke u pijanom stanju sa smrtnim ishodom trebao biti u zatvoru i u cijem su sdb vecinom srbi i srpkinje radili on je odlycuvao o necemu..

    Reply
  1. […] Zmaja od Bosne, poručuje bh. patriotama: ‘Bit ćete sigurniji sa mnom, nego bez mene’ IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Sead Rekić i problem zlonamjernog ponašanja u … Radončić: ‘Šefe, ja Vam se izvinjavam, napravio sam veliku grešku’ […]

Komentiraj