Kralj demagogije Muamer Zukorlić

Svi koji se bave društvenom i političkom realnošću u BiH i njenom okruženju trebaju imati u vidu značaj afirmacije i zaštite autentičnosti nacionalne politike Bošnjaka, kao i državne politike u ime svih patriotskih snaga BiH. Taj princip se odnosi i na Sandžak. Bošnjačka politika u Sandžaku će biti autentična ako proizilazi iz temeljnih, kulturno historijskih, socijalnih, ekonomskih i drugih društvenih interesa tog naroda.

dssdsd

Autentičnost tih interesa podrazumijeva posebne bošnjačke interese povezane sa vrijednostima univerzalnog dobra i ne smiju biti u koliziji općeprihvaćenim univerzalnim ljudskim vrijednostima. Bošnjačku politiku koju vode lideri Bošnjaka u Sandžaku treba preispitati u pogledu njene autentičnosti u naprijed navedenom smislu. Posebno treba preispitati deklarativnu stranu bošnjačke politike i njenu provedbeni dimenziju, dakle političku praksu.

Ako su bošnjački lideri Sandžaka izazvali haotično ponašanje i sukobe u narodu, nevjericu, neizvijesnost, dezorjentaciju, onda to znači da ili svi njihovi lideri, ili neki od njih, djeluju suprotno autentičnim interesima svog naroda, sa rizicima da takvo suprotno djelovanje odražava neke ili nečije izvanske interese, čime faktički bošnjačka politika gubi autentičnost.

Neki lideri, posebno Muamer Zukorlić, svojim ponašanjem potvrđuju da nemaju razumijevanja šta je to autentičnost nacionalne politike, tako da bez tog razumijevanja stvari, ili po osnovu svog neznanja ili po osnovu mogućnosti da ih je neko izvana instrumentalizirao za svoje interese suprotne interesima Bošnjaka, rade na štetu svog bošnjačkog naroda, pa je irelevantno da li to čine svjesno ili nesvjesno.

Lider SPP-a, bivši muftija sandžački  Muamer Zukorlić, u više navrata je pokazao da njegova politika ne odražava kontinuitet autentičnosti bošnjačke politike. Čak i njegov fizički imidž, ali i način života u poligamnoj zajednici, sugeriraju da Zukorlić u suštini promovira kulturalne obrasce muslimanskih naroda, etničkih grupa ili religijskih pravaca iz Sjeverne Afrike ili Azije. Na takav način daje argumente onima koji Bošnjake Sandžaka, ali i Bošnjake generalno, žele predstaviti ‘uvezenom’ vjerskom zajednicom, niječući njihova nacionalna obilježja. Sa druge strane, ostavljanjem religijske službe i koračanjem putem politike, Zukorlić je još više podebljao takve teze o Bošnjacima, koje su ‘propisane’ Prvim i Drugim memorandumom SANU-a.

Lider SPP-a je, kako bi naglasio neku univerzalnu poruku svoje politike, otišao čak dotle da je iz naziva svoje stranke uklonio prefiks ‘bošnjačka’ te je uklonio ljiljane iz njenog loga. Suhoparni naziv SPP sada stoji na bijeloj podlozi bez ikakvog nacionalnog obilježja. Onaj ko je imao priliku pratiti aktuelna predizborna obraćanja Muamera Zukorlića, vidjet će da on, ne samo da nacionalni element politike ne smatra važnim, već ga čak i nipodaštava, forsirajući ustaljene mantre ‘važno je kakav si čovjek, to je jedina važna kvaliteta’. To bi se moglo smatrati lijepom porukom, ali ako bi to Zukorlić propovijedao kao religijski službenik i ako bi tada naglasio da je to univerzalna ‘božanska perspektiva’. Međutim, ovdje na zemlji, narodu koji još uvijek muku muči da ostvari svoja osnovna ljudska, ekonomska i nacionalna prava, nuditi nebesko carstvo dok mu se tlo izmiče pod nogama je suluda politika. Nad Bošnjacima genocid nije izvršen zato što jesu ili nisu bili ‘dobri ljudi’, već zato što su bili to što jesu – narod sa svojim obilježjima i pripadajućim pravima.

U tom smislu posebno je zanimljiva Zukorlićeva teza o ‘pomirenju’, koja bi imala smisla samo nakon katarze, pokajanja i izvinjenja onog ‘aparata’, koji je na zasadima velikosrpske ideologije osmislio i proveo politiku agresije i genocida nad bošnjačkim narodom u Bosni i Sandžaku. Ako zvanični Beograd još uvijek nije spreman genocid nazvati genocidom, a ratne zločince nazvati ratnim zločincima i ako nije spreman naučiti tu historijsku lekciju sada, kako se takvo zlo ne bi ponavljalo u budućnosti, kakvog smisla ima da neko u ime naroda, žrtve genocida, poziva na pomirenje.

O državničkom pristupu ovom pitanju, Zukorlić bi mnogo mogao naučiti od člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, koji je boraveći u Srebrenici protekle sedmice  poručio da suočavanje sa istinom i suočavanje sa prošlošću Srbije treba da dovede do toga da se priznaju presude međunarodnih sudova, domaćih sudova, da se poštuju žrtve genocida, a ne da se negira, minimizira, omalovažava genocid ili da se glorificiraju oni koji su izvršili genocid. “Treba učiniti sve da oni koji su učinili genocid dođu pred lice pravde. To je elementarni uslov za dobre odnose u regionu, pa i između Bosne i Hercegovine i Srbije. Politički predstavnici iz RS-a ne pristaju da donesemo zakon o zabrani negiranja genocida. To bi značilo poštivanje univerzalnih civilizacijskih principa. Nadam se da će to ubuduće prihvatiti Parlament”, zaključio je Džaferović.

Druga je stvar, ako se Zukorlić takvim nastupom želi oprati pred državom Srbijom za svoj raniji ekstremizam, kada je prijetio egipatskim i libijskim scenarijem, maksimalno radikalizirajući međunacionalne odnose u Srbiji proteklih godina. Stiče se utisak da je Zukorlić tada, kao religijski lider ustvari vodio radikalnu nacionalističku politiku, jer mu je bila ugrožena fotelja muftije, da bi kada se definitivno otisnuo u politiku, počeo da zagovara politiku sa naglašenim ‘univerzalnim religijskim porukama’, kako mu ne bi došla u pitanje politička fotelja.  Ni onda kada je bošnjački narod bacao u vatru međusobnih sukoba i prkosa državi, ni sada kada od Bošnjaka traži da se ‘pomire’ sa Beogradom, on nije brinuo niti brine za univerzalne i pojedinačne interese tog naroda, već isključivo za svoje lične. Takvo njegovo ponašanje zaista je teško opravdati kao nenamjerno ili slučajno jer se na osnovu svega može zaključiti da se radilo o nekoj vrsti ‘strategije instaliranja Bošnjacima Sandžaka vjerskog službenika kao političkog lidera’.

Na koncu, Zukorlić se može smatrati kraljem demagogije, koji u svojim porukama biračima suptilno prepliće različite retoričke vještine, obilno se koristeći filozofskim i vjerskim terminima i konstrukcijama, koje mogu izgledati primamljive ljudskom uhu, ali one nisu realne. Od takve priče Bošnjaci neće napredovati ni na ekonomskom ni na kulturnom planu, ona neće proizvesti nikakvu novu vrijednost i kao takva je sama sebi svrha. Kada je u pitanju lično Zukorlić i njegova porodica, više je nego jasno da on stoji čvrsto na zemlji i da se hrani dobro kako bi što duže živio na ovom svijetu. Šta je Zukorlićeva suštinska životna filozofija najbolje svjedoče njegove kuće, vozni park i ‘institucije’. Kakav bi život građani Novog Pazara i Sandžaka mogli očekivati u slučaju Zukorlićeve vlasti, najbolje je opisano kroz primjer srušene berbernice u Novom Pazaru, koja je uništena u toku jedne februarske noći ove godine jer je navodno bila izgrađena na vakufskoj zemlji. Vlasnik je kazao kako posjeduje dokumenta da se radilo o objektu u njegovom vlasništvu, a Zukorlić ga je uputio da odštetu traži od države.Tolika predanost ‘zaštiti vakufa’ sigurno nije zabilježena nigdje na svijetu.

Premda se kao vjerski lider predstavljao kao protivnik  pokušaja  ‘odvajanja Sandžaka od Sarajeva’, Zukorlić kao političar sada aktivno radi na tom odvajanju pa čak i na zavađanju Bošnjaka u Sarajevu, kroz podršku strankama formiranim od ljudi koji su iz određenih razloga napustili SDA ili su izbačeni iz SDA u BiH. Zukorlić je u više navrata otvoreno omalovažavao prvog predsjednika RBiH Aliju Izetbegovića, ali i aktuelnog lidera SDA Bakira Izetbegovića. Pored toga, iznosio je niz uvreda i neistina na račun penzionisanog generala Armije RBiH Fikreta Muslimovića, a u nekoliko navrata je izjavljivao kako je on (Zukorlić) bio skloniji ideji ‘krnje Jugoslavije’, nego li nezavisne države BiH. Podsjećamo, ideju o ostanku Bosne u krnjoj Jugoslaviji zagovarali su prvi raskolnici u SDA na čelu sa Adil-begom Zulfikarpašić em. Dakle i u ovom kontekstu posmatrano, djelovanje Zukorlića je izuzetno štetno jer mu je cilj odvojiti Bošnjake od njihovih autentičnih političkih predstavnika i generala koji su učestvovali u pravednoj borbi za suverenu i nezavisnu državu BiH.

Za nadati je se da takvo Zukorlićevo djelovanje u BiH neće polučiti dublje podjele na političkom i nacionalnom planu, jer se one na vjerskom planu već uveliko osjećaju u IZ BiH. Za Bošnjake Sandžaka u BiH najbolje je da u okviru SDA BiH ostvaruju svoja politička prava, budući da je to i njihova stranka, kao što je BiH i njihova matična država. Stoga je štetno da se organizuju u ‘zavičajne partije’, ostavljajući dojam da u okviru postojećih ne mogu ostvariti sve ono što im je zakonom zagarantovano. Takvim zavičajnim strankama doprinosili bi razjedinjavanju Bošnjaka i davali poticaj i drugim regijama da na bazi zavičajnog porijekla formiraju političke opcije koje samo usitnjavaju političku moć Bošnjaka.

Na koncu, nakon što se Zukorlićevo djelovanje sagleda u svim navedenim aspektima, postavlja se logično pitanje u čijem je interesu da Zukorlić na ovakav način politički zastupa i profiliše Bošnjake i zašto je odjednom postao miljenik beogradskih medija i tamošnje elite, uključujući i pojedine ratne zločince, koji za Zukorlića imaju samo riječi hvale, kao što su to imale i ranije tokom ’92 i ’93 godine?

(Global CIR/Amel Jašarević)

  1. […] O VJERSKIM SLOBODAMA U BiH ZA 2019. GODINU! State Department prepoznao Konakovićev ekstremizam! Kralj demagogije Muamer Zukorlić Objavljeno […]

Komentiraj