Kako je Donald Tramp osujetio Jinpingovu strategiju ‘velike Kine’?!

Odnos između Sjedinjenih Američkih Država i Kine s pravom je opisan kao jedan od najvažnijih odnosa unutar međunarodnog poretka, a suparništvo između dvije svjetske sile, čiji bi animoziteti u slučaju eskalacije mogli imati nesagledive posljedice po globalni sistem, jedno je od temeljnih pitanja kojim su se proteklih decenija bavili svi značajniji geostratezi. Dešavanja povezana s pandemijom koronavirusa još su značajnije podebljala rivalitet između Washingtona i Pekinga, a administracija na čelu sa američkim predsjednikom Donaldom Trampom jasno je stavila do znanja da pandemiju ‘koronavirusa’ smatra ‘kineskim pokušajem osvajanja svijeta’.

kina123456

Kina je iz strateških, diplomatskih i ekonomskih razloga tri desetljeća svoju politiku prilagođavala Sjedinjenim Državama. Nastojeći se prikazati kao odgovoran međunarodni akter, Kina je željela ostale međunarodne aktere uvjeriti da je njen uspon miroljubiv te da kineski ekonomski razvoj i rast vojne moći ne predstavljaju prijetnju ni regiji ni svijetu. Kina je 1997. godine donijela “novi sigurnosni koncept” kojim je mirnu koegzistenciju, obostrano korisne gospodarske kontakte, dijalog među državama u cilju povećanja povjerenja i mirno rješavanje sporova proglasila svojim središnjim interesima. Ta prilagodljiva i kompromisna politika najbolje se ogledala u dvoiposatnom govoru na sedamnaestom partijskom kongresu 2007., kada se predsjednik Hu Jintao podrobno bavio ekonomskim, financijskim, industrijskim, socijalnim i ekološkim pitanjima – ali je potpuno zanemario vanjsku politiku.

Šta želi Xi Jinping?

Međutim, dugogodišnja vanjskopolitička paradigma počela se korjenito mijenjati ustoličenjem Xi Jinpinga, ambicioznog predsjednika koji je odlučio Kinu vratiti u epicentar svjetskih zbivanja. Za razliku od Hu Jintaoa, Xi se nije ustručavao od izjava kako Kina mora igrati važnu ulogu u izgradnji globalnog sustava. Štoviše, u februaru 2017. godine naglasio je da bi Kina trebala “predvoditi međunarodnu zajednicu u izgradnji pravednijeg i razumnijeg novog svjetskog poretka”. U svom troiposatnom izlaganju na devetnaestom partijskom kongresu u oktobru 2017. godine, Xi je rekao kako je došlo vrijeme da “preuzmemo središnje mjesto u svijetu i više učinimo za čovječanstvo” te najavio da će Kina do polovice 21. stoljeća ”po pitanju sveobuhvatne nacionalne moći i međunarodnog utjecaja postati globalni lider”. Tako je kineski predsjednik nekoliko dana nakon inauguracije američkog predsjednika Donalda Trampa ustvario iznio plan kojim želi “Kinu ponovo učiniti slavnom” na način da: vrati Kini nadmoć koju je uživala prije uplitanja Zapada; ponovo uspostavi kontrolu nad teritorijima koje Komunistička partija smatra dijelovima “velike Kine”, uključujući ne samo Xinjiang i Tibet na kopnenom dijelu nego i Hong Kong i Tajvan te obnovi historijsku sferu utjecaja duž njezinih granica i na obližnjim morima kako bi joj drugi odali poštovanje.

Kineska ekspanzija s ciljem stvaranja ‘sinocentričnog svijeta’ kreće se u tri osnovna pravca. Prije svega širenjem ekonomske moći kroz bilion dolara vrijedan projekat nazvan “Jedan pojas, jedan put“, Kina nastoji uspostaviti gustu infrastrukturnu mrežu od istočne Azije preko Afrike do zapadne Evrope kako bi potaknula trgovinsku i investicijsku integraciju država te se pozicionirala kao proizvodno i inovacijsko središte koje diktira pravila za sve koji mu gravitiraju. “Jedan pojas, jedan put” predstavlja plan promjene igre za ulazak u novu fazu globalizacije, ali ovoga puta pod uvjetima Pekinga. Kina je u tom procesu počela sklapati bliske ekonomske i političke veze s gotovo svakom zemljom na euroazijskom kontinentu zbog čega mnogi u Sjedinjenim Državama na “Jedan pojas, jedan put” prije gledaju kao na geopolitičku. Taj projekt u takvom tumačenju Pekingu služi više kao instrument uspostave nadzora nad ekonomskim tokovima, širenja političkog utjecaja i jačanja kineske meke moći na regionalnom i globalnom planu. Kinesko finansiranje  infrastrukturnih projekata u drugim državama temeljeno je na zajmovima, a ne donacijama, što znači da bi državne kineske kompanije u slučaju da strane vlade ne budu u mogućnosti otplatiti zajmove mogle postati vlasnicima njihovih rudnika, naftovoda i elektrana.

Druga komponenta kineske strategije, jeste osigurati svom ekonomskom stroju neometan i neograničen dotok sirovina. U svom nasrtljivom pohodu na sve države koje imaju određena prirodna bogatstva, Kina se ne libi služiti različitim strategijama pa čak i onima kojima održava najrigidnije diktatorske sisteme. Tako je recimo kupovala platinu i željeznu rudu od Zimbabvea, a zauzvrat prodavala Robertu Mugabeu oružje i uređaje za ometanje radija – unatoč zabrani SAD-a i Evropske unije – koje on upotrebljava za zastrašivanje, hapšenje i ubijanje domaćih opozicionara. Na istom principu komunistička Kina posluje i sa Sjevernom Korejom iz koje uvozi rijetke metale nužne za visokotehnološke komponente koje se ugrađuju u moderne elektroničke uređaje poput mobilnih telefona. Međutim, jedan ekonomski koridor koji bi trebao povezati grad Kashgar u krajnje zapadnoj kineskoj pokrajini Xinjiang s lukom Gwadar u pakistanskoj provinciji Baluchistan, je možda i najočitiji primjer ove kineske strategije. Uzevši u obzir blizinu Perzijskog zaljeva, luka bi mogla poslužiti kao pretovarna tačka za kineske energetske zalihe koje bi time zaobišle Malajski zaljev u jugoistočnoj Aziji.

I tu dolazimo do treće komponente kineske ekspanzije, jer osim komercijalne svrhe, Gwadar je dovoljno dubok da prihvati podmornice i nosače aviona. U biti, vojna logika iza razvoja luke postaje sve značajnija kako je Kineska oslobodilačka armija pokrenula udaljene operacije koje se kreću od antipiratskih misija u Arapskom moru do evakuacije kineskih radnika u Libiji. Na posljetku, Kina je u julu  2017. godine u Džibutiju uspostavila svoju prvu prekookeansku vojnu bazu kako bi se strateški odlučnije pozicionirala na Afričkom rogu i Indijskom okeanu. Baza je smještena u neposrednoj blizini tjesnaca Bab-el-Mandeba i Sueskog kanala kroz koje dnevno prolazi većina od milijardu dolara vrijedne kineske robe namijenjene evropskom tržištu.

Peking je pokazao iznimnu nepopustljivost u teritorijalnim sporovima u Istočnom i Južnom kineskom moru koje je proglasio središnjim vanjskopolitičkim interesima. Ranijih godina su središnjim interesima proglašavani specifični teritorijalni interesi poput Tajvana i Tibeta, koje Komunistička partija smatra unutarnjim kineskim pitanjima. Kineska “linija devet tačaka” prostire se stotinama kilometara dalje od najjužnijeg kineskog otoka Hainana i obuhvaća cijelo Južno kinesko more. Kina njome polaže “historijsko  pravo” na pomorska područja bogata naftom, plinom i ribljim fondom te svojata otočja Paracel i Spratly. Također polaže pravo na otočje Senkaku/Diaoyu u Istočnom kineskom moru koje kontrolira Japan. Peking je rezolutno odbacio presudu Međunarodnog suda u Haagu kojom je utvrđeno da Kina nema povijesno pravo na Južno kinesko more, čime je demonstrirao odlučnost suprotstavljanju međunarodnim normama koje smatra protivnim nacionalnim interesima. Kineska mornarica u Južnom kineskom moru konstantno širi svoj odbrambeni kapacitet pretvarajući grebene i atole u umjetne otoke na kojima gradi vojna postrojenja i postavlja savremene oružane sisteme, a jednostrano je proglasila zračnu odbrambenu identifikacijsku zonu u Istočnom kineskom moru te presreće japanske brodove i avione u blizini spornih otoka. Isto tako rutinski presreće letove američkih izvidničkih aviona unutar svoje ekonomske zone i agresivnim manevrima povremeno ometa plovidbu američkih ratnih brodova.

Zašto je upravo Južno kinesko more aktuelno i vrijedno “zveckanja oružjem”? Razlozi su vezani uz prirodne resurse i geostrateški položaj. Područje sadrži do 11 milijardi barela nafte, te oko 190 triliona kubičnih metara plina. Također, godišnja pomorska trgovina robe koja ovdje prolazi iznosi više od 5,3 triliona dolara (a 1,2 triliona pripadaju SAD-u). Međutim, ne radi se ovdje samo o tome, nego i o činjenici da bez aktivnijeg angažmana, Peking prijeti da preuzme ulogu regionalnog ili čak ‘azijskog supervizora za sva pitanja’, što bi bio presudni udarac američkim interesima u ovoj regiji baziranim na partnerstvima sa ‘srednjim igračima’ u cilju discipliniranja Kine.

Nastojanja Kine da istisne Sjedinjene Države iz istočne Azije i preuzme ulogu regionalnog hegemona postavljeno je kao veliki izazov za američku dominaciju u azijsko-pacifičkom prostoru, sa kojim se odmah po dolasku u Bijelu kuću pozabavio američki predsjednik Donald Tramp.

Tramp je dobro shvatio problem i krenuo u akciju

Aktuelni američki predsjednik Donald Tramp je ostvario izbornu pobjedu krajem 2016. godine na krilatici da će ‘Ameriku ponovo učiniti velikom’, ciljajući upravo na Kinu kao glavnog konkurenta američkoj svemoći u svijetu. Optuživao je sve svoje prethodnike da nisu dovoljno učinili na planu zaštite američkih interesa i interesa američke ekonomije, što je zorno pokazala i aktuelna pandemija koronavirusa koja je na vidjelo iznijela američku ovisnost od globalnih lanaca snabdijevanja lijekovima koji su za vrijeme demokratskih administracija razvijeni upravo američkim novcem, ali u Kini zbog jeftinije radne snage i drugih povlastica.

Predsjednik Donald Tramp je već na početku svog mandata demonstrirao da se ne ustručava od političkih konfrontacija s Pekingom kada je u decembru 2016. godine prihvatio telefonski poziv tajvanske predsjednice Tsai Ing-wen koja mu je čestitala na pobjedi. Poziv je u Pekingu shvaćen kao izravno miješanje u unutarnje kineske poslove i prijetnju nacionalnim interesima. Kasnije odobrenje 1,4 milijarde dolara vrijedne isporuke oružja Tajvanu te ubrzana instalacija proturaketnog sistema THAAD u Južnoj Koreji bile su nastavak Trampovih akcije na obuzdavanju Kine. Ovaj moćni radar Americi osigurava nadzor sjevernokorejskog prostora, ali i zadire duboko u kineski teritorij, čime je Amerika dobila mogućnost nadzora nad razmještanjem kineskih vojnih snaga. Žestoke reakcije Pekinga i uvođenje ograničenih ekonomskih sankcija Južnoj Koreji nisu uspjeli Ameriku odvratiti od nauma. Štoviše, američka je mornarica u novembru 2017. godine na zajedničke vojne vježbe s južnokorejskim pomorskim snagama uputila čak tri nosača aviona kako bi demontirala odlučnost Trumpove administracije u suzbijanju sjevernokorejske prijetnje i predanost zaštiti regionalnih saveznika. Nakon toga je i Kim Yong Un pristao da sjedne za zajednički sto i potpiše sa SAD-om sporazum o denuklearizaciji zemlje.

Jačanje odnosa s regionalnim saveznicima i partnerima zasnovanih na reciprocitetnoj saradnji, američki je predsjednik predstavio kao strateški cilj Washingtona tokom svoje azijske turneje u novembru 2017. godine. Posjetivši Japan, Južnu Koreju, Vijetnam i Filipine, američki je predsjednik ponudio “obnovljeno partnerstvo s Amerikom kako bi radili zajedno u cilju jačanja prijateljskih i trgovinskih veza između svih nacija indo-pacifičke regije i zajedno promovirali naš prosperitet i sigurnost”. Na bilateralnu suradnju je pozvao “svaku naciju koja želi biti američki partner i koja će se pridržavati principa poštene i recipročne trgovine”. Naglasio je kako će Sjedinjene Države “poštivati nzavisnost i suverenost” indo-pacifičkih nacija, istaknuvši da Amerika “teži prijateljstvu i ne želi dominaciju”. Time je neizravno prozvao Peking i njegovu nasrtljivu politiku prema susjedima koji strahuju da bi rast kineske moći mogao rezultirati njihovim ekonomskim, diplomatskim i vojnim podčinjavanjem te naglasio  “nužnost poštivanja principa koji svima idu u korist, poput poštivanja vladavine zakona, individualnih prava te slobodne plovidbe i zračnog prometa, uključujući otvorene trgovačke rute”, čime se referirao na kineske teritorijalne pretenzije u Istočnom i Južnom kineskom moru. Zamijenivši regionalni pojam azijsko-pacifičke regije geopolitičkim pojmom indo-pacifička regija, Američki je predsjednik jasno odredio svoju strategiju koja se nastavlja na politiku veće saradnje između Sjedinjenih Država, Japana, Australije, Južne Koreje i Indije.  U tom smislu, Indija je prepoznata kao krucijalni američki saveznik u ograničavanju kineskog utjecaja i ona služi  kao istočna i zapadna “osmatračnica” indo-pacifičke regije.

Na koncu, američka Strategija nacionalne sigurnosti iz decembra 2017. godine Kinu je uz Rusiju proglasila izravnim strateškim konkurentom. Tako je navedeno da Kina izravno “izaziva američku moć, utjecaj i interese te pokušava narušiti američku sigurnost i prosperitet”. Sjedinjene Države stoga moraju “objediniti sve elemente američke nacionalne moći – političke, ekonomske i vojne”, kako bi nadvladale izazove s kojima se suočavaju. Iako ne odbacuje nastavak suradnje s Kinom, predsjednik  Tramp je jasno pokazao da nije voljan zanemariti dugoročne američke interese samo zato jer Xi Jinping drži da bi Kina trebala biti u središtu svjetske pozornice do kraja ovog stoljeća.

Uslijedile su i ekonomske mjere, koje su zadale mnogo glavobolja Pekingu. Već u martu 2018. Washington je uveo tarife od 25 odsto na čelik i 10 odsto na aluminijum iz Kine, Rusije, Indije i Turske, da bi krajem maja iste godine ova “kaznena” mjera bila proširena i na donedavno najbliže saveznike i trgovinske partnere Sjedinjenih Država – Evropsku uniju, Kanadu i Meksiko. “Naša industrija čelika je u lošem stanju. Ako nemate čelik, nemate zemlju”, rekao je tada predsjednik Tramp i naložio svojoj administraciji da hitno uvede. Osim što je uveo “kaznene” takse na uvozni čelik i aluminijum, Tramp je sredinom juna uveo i nove carine od 25 odsto na uvoz kineske robe (na više od 1.100 različitih proizvoda) u vrijednosti od 50 milijardi dolara. On je, takođe, zaprijetio Pekingu da ne pokušava da odgovori kontramjerama jer će se u protivnom suočiti sa još većim ekonomskim pritiscima Washingtona. Na takav način je postepeno ka recesiji gurao i Kinu, ali i brojne druge države čiji ekonomski rast izravno zavisi od saradnje sa Kinom. Da misli ozbiljno, pokazao je već sljedeće godine. Samo nekoliko sati nakon što je Kina uzvratila na američke takse na njenu uvoznu robu, Tramp je u augustu 2019., kao odgovor, nametnuo još pet odsto carinskih taksi na kinesku robu. Vrijednost novih taksi procjenjuje se na oko 550 milijardi dolara, a kineske su bile  teške samo 75 milijardi dolara. Tramp je zbog toga što se Peking “drznuo” da odgovori na takse, zahtijevao od američkih kompanija da se povuku iz Kine.

Ali to nije sve, američki predsjednik Donald Tramp se nekoliko mjeseci toga okomio na kineske telekomunikacijske divove poput Huaweia. ‘Huawei je potencijalna opasnost za Ameriku’, bila je procjena prvog čovjeka SAD-a, pa je oštro zabranio upotrebu tehnoloških dostignuća pod markom Huawei u toj zemlji. Američkog predsjednika je u stopu pratio i Google, odnosno Android. Krovna Googlova firma Alfabet prestala je poslovati s kineskom multinacionalnom kompanijom Huawei. Jedna od najvećih kompanije na svijetu zabranila je pristup Huawei sistemima za nadogradnju, odnosno update telefona, koji imaju Android. Također, izgubili su pristup Google play storeu, Gmailu i drugim brojnim aplikacijama. Ove, ali i druge mjere, nagnale su Peking da se ozbiljnije uključe u trgovinske pregovore sa SAD-om, s ciljem ublažavanja posljedica po kinesku ekonomiju koja je sredinom 2019. Godine počela tonuti u recesiju, vukući sa sobom dobar dio svijeta.

Pritisak na Kinu je ojačao nakon što su ekonomski analitičari uvidjeli da američki predsjednik Donald Tramp svojim trgovinskim potezima mijenja globalne ekonomske procese. Poznato je da je predsjednik SAD- revidirao gotovo sve postojeće multilateralne sporazume koje je Amerika imala sa ostatkom svijeta. Već na startu svog predsjednikovanja Donald Tramp je povukao SAD iz Trans-pacifičkog partnerstva (TPP). Povukao se iz ranijih trgovinskih sporazuma sa Meksijom i Kanadom te zaključio nove bilateralne ugovore sa svakom od navedenih država, za koje kaže da su ‘pošteniji i pravedniji za Ameriku’. Pored toga, američki predsjednik se povukao iz Pariskog sporazuma o klimatskim promjenama, a SAD su napustile UNESCO i Vijeće za ljudska prava UN-a. Američka administracija na čelu sa Trampom prkosila je Svjetskoj ztgovinskoj organizaciji uvođenjem carina, a sa Rusijom Sjedinjene Države veže još samo jedan vojni ugovor, nakon što je Washington suspendovao Sporazum o neširenju nuklearnog oružja srednjeg dometa te nakon što se povukao iz Sporazuma o otvorenom nebu, pravdajući takvu odluku ‘ruskim špijunskim prijetnjama’. Odmah po dolasku u Bijelu kuću Tramp se povukao i iz Iranskog nuklearnog sporazuma.

Moglo bi se kazati da je američki predsjednik Donald Tramp zaključio da ako Amerika više nije u stanju da stabilizuje globalni kapitalizam, onda može i da ga sruši, raskine postojeće multilateralne konvencije i ispočetka izgradi novi globalni poredak koji će ličiti na točak, sa Amerikom u centru i ostalim silama simetrično raspoređenim oko nje sistemom bilateralnih sporazuma, koji osiguravaju da Amerika u svakom od njih bude jači partner. Svojom je strategijom ostvario dobre ekonomske rezultate kod kuće i izdejstvovao smanjenje poreza na dobit i prihode, te koncem 2019. uz evidentno visoku zaposlenost, naročito među Afroamerikancima, pri nezaposlenosti manjoj od 4 odsto, inflaciju pod kontrolom i rastu na berzama,  uspio da “dovede kuću u red prije nego što se okrenuo gostima iz inostranstva”. Na krilima tih ekonomskih uspjeha, skoro da je osigurao novu izbornu pobjedu već početkom 2020. godine, kada je Kina poklekla i potpisala prvu fazu novog trgovinskog ugovora sa SAD-om, što je označilo početak topljenja trgovinskog deficita SAD-a u razmjeni sa Kinom, koji je ranije  iznosio nevjerovatnih 420 milijardi dolara.

Pandemija i protesti u izbornoj godini

Sporazum je potpisan 15. januara 2020. godine, nekoliko sedmica prije proglašenja globalne pandemije koronavirusa koja je cijeli svijet okrenula naopačke te globalnu ekonomiju gurnula u recesiju. Već tada je bilo jasno da je otpočela i izborna godina u SAD-u u kojoj su razorni efekti pandemije po američku privredu prepleteni sa nasilnim protestima zbog policijskog nasilja, postali ključna karta na koju igra tamošnja demokratska partija u nastojanju da u predsjednički ured dovedu Joea Bidena, osobu koju Tramp drži kao najodgovorniju za sklapanje ranijih štetnih ugovora sa Kinom.

Zbog toga nije ni čudo što je Donald Tramp ‘kineski virus’, kako ga je u početku nazivao, shvatio kao isključivi atak na sva njegova prethodna dostignuća. Bez obzira koliko to Tramp shvatao lično, ne smije se zanemariti i da su objektivni nalazi američkih i međunarodnih obavještajnih službi došli do podataka da je Kina namjerno zataškavala razmjere i opasnost pandemije koronavirusa sve dok nije osigurala dovoljne količine zaliha medicinske opreme koja će joj osigurati lidersku poziciju u svijetu, barem u ovoj kriznoj situaciji. Istraživački dosije obavještajnog saveza pet država, tzv. “Pet očiju”, navodi da je Kina namjerno sakrila ili uništila dokaze o izbijanju epidemije koronavirusa što je dovelo do gubitka stotina hiljada života širom svijeta, U dokumentu na 15 stranica kojeg su sačinile obavještajne agencije SAD-a, Kanade, Velike Britanije, Australije i Novog Zelanda, a u koji je imao uvid australijski časopis Saturday Telegraph, navodi se da tajnost Kine po ovom pitanju predstavljala “napad na međunarodnu transparentnost”. Dosije dotiče teme o kojima se u medijskim izvještajima raspravljalo od izbijanja epidemije korona virusa, uključujući inicijalno poricanje Kine da se virus može prenijeti sa čovjeka na čovjeka, ušutkivanje ili “nestajanje” liječnika koji su pokušali govoriti, uništavanje dokaza u laboratorijama i odbijanje davanja uzoraka virusa međunarodnim naučnicima koji rade na vakcini. Najsurovije od svega, prema dosijeu, je činjenica da su kineske vlasti negirale da bi se virus mogao širiti sa čovjeka na čovjeka do 20. januara, “uprkos dokazima o takvom prenošenju od početka decembra”. Dosje je na sličan način nedvosmislen u vezi sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (WHO), navodeći kako su ponavljali kinesku verziju o prijenosu s čovjeka na čovjeka, uprkos činjenici da su “zvaničnici u Tajvanu izrazili zabrinutost po tom pitanju već 31. decembra, kao i stručnjaci u Hong Kongu 4. januara.“ U dosijeu se navodi da je tokom februara “Peking sugerirao SAD-u, Italiji, Indiji, Australiji, susjedima iz jugoistočne Azije i drugima da nema potrebe uvoditi ograničenja putovanja, uprkos tome što je sama Kina nametnula stroga ograničenja kod kuće.” Fox News je 15. aprila objavio da američki obavještajni dužnosnici sve više vjeruju da koronavirus vjerovatno potječe iz laboratorija Wuhan kao posljedica pokušaja Kine da pokaže da su njeni napori na identifikaciji i borbi protiv virusa jednaki ili veći od mogućnosti Sjedinjenih Država.

Ako se i pokaže da Kina nije namjerno izazvala pandemiju koronavirusa, više je nego jasno da je učestvovala u njenom zataškavanju, a takvo zataškavanje najviše pak odgovara onim političkim snagama u SAD-u koje žele vidjeti leđa predsjedniku Trampu. Direktan kao i uvijek do sada, Tramp je kazao kako je Biden kineski favorit i da će ‘Kina učiniti sve da ga dovede u Bijelu kuću’. Premda su demokrate gaijle nadu da će koronavirus biti presudna tema u okviru predizborne kampanje, brza i odgovorna reakcija Trampove administracije dovela je do brzog stavljanja pandemije pod kontrolu i ubrzanog otvaranja ekonomije. Prvi pokazatelji iz maja su ohrabrujući i čini se da će se američka ekonomija oporaviti mnogo brže nego što se očekivalo.

Zbog toga je valjalo osmisliti neku novu kampanju na domaćem planu kako bi se ugrozila Trampova pozicija. U tom smislu je iskorištena policijska brutalnost na primjeru nastradalog Afroamerikanca Georgea Floyda kako bi se širom države pokrenuo val protesta protiv policijske brutalnosti, odnosno protiv predsjednika Donalda Trampa. Pored koristi u svrhu predizborne kampanje, protesti dovode i do sporijeg otvaranja američke ekonomije jer su neke države i gradovi zbog njih ponovo blokirani što proizvodi dodatni negativni efekat za ekonomski oporavak. Također, postoje mišljenja koja aktuelne proteste povezuju i sa frustriranim narko-bandama u SAD-u, kojima je američki predsjednik stao na put izgradnjom gigantskog zida na granici sa Meksikom te im znatno otežao trgovinu kokainom i njegovo prebacivanje u SAD. Pored toga, američki predsjednik je angažirao mornaricu da patrolira uz južne američke obale kako bi se suprotstavila ‘narko terorizmu’, kako je ‘narko-biznis’ nazvao američki predsjednik.

U svakom slučaju, jedno je sigurno, pandemija više nije centralna tema ni u SAD-u ni u ostatku svijeta, ali je pitanje vremena kada će Peking biti pozvan na odgovornost. Također, nova zategnutost odnosa između Pekinga i Washingtona zbog koronavirusa odgodila je nastavak pregovora o novim fazama sveobuhvatnog trgovinskog ugovora između Kine i SAD-a.

To nije spriječilo američkog predsjednika da ustraje na svom pritisku na Peking. Nakon nedavne odluke da američku blokadu kompanije Huawei produži za još godinu dana, sada stiže još jedan težak udarac za kineskog ekonomskog diva. Naime, Trampova administracija želi blokirati isporuku čipova za Huawei telefone. To bi mogao biti katastrofalan udarac za Huawei jer najveće tvornice čipova kao TSMC koriste tehnologije koje su razvijene u SAD-u. Iako je TSMC tajvanska kompanija, analitičari tvrde da bi bilo iznimno teško napraviti cijeli proizvodni lanac bez barem nekih američkih dijelova. Iz TSMC-a su komentirali kako rade potpuno u skladu s Američkim izvoznim pravilima, te da su angažirali pravnu kompaniju koja će detaljno analizirati jezik pravilnika, te interpretaciju tih pravila. Novi pravilnik je na snazi od 15.05.2020. a kompanijama je dato još 120 dana da isporuče čipove i prilagode poslovanje. Poslije toga će trebati tražiti posebne licence. SAD tvrde da je Huawei do sada koristio “rupe u zakonu” da bi tokom zabrane dobili komponente koje sadrže američke tehnologije. Ovaj novi zakon samo se brine da više nema te rupe, tvrde oni. Kineska vlada je odmah reagirala na ovaj potez Američke vlade. Tražili su da se prestane s ovim “nerazumnom opresijom” kompanije Huawei.

Da se predsjednik Tramp neće suzdržati ni od novih vojnih pritisaka, svjedoče informacije da su SAD  ponovo rasporedila nosače aviona u Tihom okeanu. Prema saopštenju američke mornarice, nosači aviona Ronald Regan i Teodor Ruzvelt patroliraju zapadnim Pacifikom, dok je plovilo Nimic na istoku. Svaki od tih brodova nosi više od 60 aviona, što je naveće prisustvo američkih nosača u Tihom okeanu poslije 2017. godine. Kineski Global Times ističe da američki nosači aviona mogu da predstavljaju prijetnju u spornom Južnom kineskom moru. „Nagomilavajući nosače aviona, SAD žele da pokažu cijelom regionu, pa čak i svijetu, da su i dalje namoćnija pomorska sila jer mogu da uđu u Južno kinesko more i prijete kineskim trupama na ostrvima Siša i Nanša“,  rekao je za taj list pomorski stručnjak Li Ðe. Sve ovo ukazuje da američki predsjednik nikada ne skida oči sa Pekinga.

Međutim, u svojim planovima ekonomskog oporavka SAD-a nakon pandemije, Trampova administracija ozbiljno računa i na bogato evropsko tržište, posebno u domenu izvoza energenata. Stoga je svoje ranije sankcije rusko-njemačkom gasovodu ‘Sjeverni tok II’, nadopunio najavom povlačenja dijela američkih trupa iz Njemačke, što je svojevrsna kazna Berlinu za ‘ekonomsko šurovanje sa Moskvom’. Koliko god potezi Trampove administracije bili šokantni za evropske članice NATO saveza, oni mogu biti i ljekoviti te pomoći članicama EU da učvrste svoje partnerstvo i prošire ga u sigurnosnom sektoru na bazi već ozbiljnih tendencija o stvaranju zajedničke Evropske vojske, čime bi sama EU postala garantom svoje sigurnosti, pri tome ne ugrožavajući NATO. EU je u toku pandemije i Rusiju i Kinu optuživala da koriste nastalu krizu uzrokovanu pandemijom za ostvarivanje svojih geopolitičkih interesa u Evropi, ali nije se pridružila Trampovim napadima na Svjetsku zdravstvenu organizaciju.

U svakom slučaju, vjerovatna pobjeda Donalda Trampa na predsjedničkim izborima u novembru ove godine, sigurno će značiti i nastavak njegove političke strategije o ‘Americi na prvom mjestu’, što će značiti da o svojoj budućnosti i promjeni ranijih strategija ozbiljno moraju razmisliti i Peking i Moskva, ali i Brisel. Za sada se svi oni još uvijek nadaju da je Trampov ulazak u Bijelu kuću bio samo jedan eksces u okviru dobro uređenog sistema. Novembar će vjerovatno pokazati da nisu bili u pravu.

(Global CIR Team)

Komentiraj