‘Nije Đorđe, ne može da dođe, već je Nijaz Slobu, poslao narodu’

U bh. javnosti proteklih sedmica ponovo su prisutne tendencije ka historijskom revizionizmu događaja iz bliske nam prošlosti i to na temelju ustaljenih matrica koje kao krajnji cilj postavljaju degradaciju uloge prvog predsjednika Predsjedništva BiH u osamostaljenju i odbrani BiH. Ide se čak i dotle da se direktno ili indirektno Izetbegović etiketira kao krivac za izbijanje rata u BiH. Da stvar bude gora, takve zlonamjerne teze u svojim tekstovima i nastupima provlače i pojedini poznati novinari, koji su se iz prve ruke još devedesetih mogli uvjeriti kako ono što danas pričaju nije istina.

nije-or-e-ne-mo-e-da-do-e

Zašto se tako ponašaju i svjesno iznose neistine postoji nekoliko mogućih odgovora, ali mi osjećamo obavezu da istaknemo neke važne činjenice, koje će javnosti nedvojbeno ukazati na mudru politiku ratnog rukovodstva Republike BiH na čelu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem, ali i na beskrupulozne laži koje ovih dana pojedinci iznose vezano uz ovu temu.

Prije svega, valja istaći kako je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović na svaki način pokušavao izbjeći rat i bio je protiv rata, kako na području bilo koje republike Jugoslavije, tako i na području BiH. Izetbegović nije imao nikakvih namjera niti uslova da organizira neku unitarnu državu jer bi takva država podrazumijevala hegemoniju, koja je bila strana Izetbegovićevom odgoju, njegovoj privrženosti slobodi i demokratiji. Izetbegović je posljednji čovjek od šest milijardi ljudi koliko ih je bilo tada, koji bi mogao učiniti bilo šta na štetu bilo kojeg čovjeka, a kamoli na štetu svojih komšija Srba i Hrvata sa kojima je želio zajednički život jer bez potvrde pozitivne prakse zajedničkog života nije moglo biti govora o opstanku države BiH.

Ono što su zamjerali Aliji, danas zamjeraju Bakiru

To što je želio Izetbegović, otvoreno je govorio, pa su agresorske ideologije shvatile da je ideja zajedničkog života, odnosno da je Izetbegovićeva privrženost demokratiji i slobodi, najveća prepreka njihovim ekspanzionističkim i genocidnim namjerama prema Bošnjacima i prema državi BiH. Zato su organizirali strahovitu propagandu da Izetbegovića predstave da je unitarista koji želi uspostaviti hegemoniju nad Srbima i Hrvatima u BiH, čime su motivirali Srbe i Hrvate da se uključe u oružanu agresiju na RBiH, tumačeći da tako brane Srbe i Hrvate od nepostojeće opasnosti, Izetbegovićevog unitarizma i islamskog poretka. To je ustvari bila propagandna zamjena teza, koja i danas traje.

Na kraju, Izetbegović se istinski zalagao za opstanak Jugoslavije. SDA koju je osnovao Izetbegović, bila je organizirana na cijeloj teritoriji Jugoslavije, a ne samo u BiH. Izetbegović je tražio da SFRJ bude ili federacija ili konfederacija, što se već bude dogovorilo, ali da obavezno u svakoj varijanti treba da bude demokratska, da u njoj BiH bude ravnopravna sa ostalim republikama, a da Bošnjaci budu ravnopravni sa ostalim narodima, što je Izetbegović naglasio u svom intervjuu za ‘Borbu’, 1990. godine.  Posljednji pokušaj očuvanja kakve-takve Jugoslavije bio je kroz inicijativu Izetbegović-Gligorov gdje se predlagala asimetrična Federacija, što ni Milošević ni Tuđman nisu htjeli uzeti u ozbiljno razmatranje. Ova ‘Platforma za mirno rješenje jugoslovenske krize’ je predviđala «asimetričnu federaciju», odnosno da Jugoslavija, umjesto savezne države, bude savez država.

Kada je otpočeo napad na Hrvatsku od strane JNA, koja je ranije svedena na četničku vojsku, Izetbegović je pozvao građane BiH da se ne odazivaju pozivima na služenje vojnoga roka u JNA ili na mobilizaciju. ‘Ono što možemo učiniti je to da odbijemo da učestvujemo u ovom bezumlju. (…) Vaše je pravo i dužnost kao građana BiH da se ne odazovete na mobilizaciju. (…) Ja vas pozivam da smognete hrabrosti i da odbijete da učestvujete u ovom zlodjelu. Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat.’ Dakle do samog kraja želio je mirno rješenje krize i izbjegavanje bilo kakvog konflikta, znajući da bi se on mogao prenijeti na BiH i najveću cijenu bi u svakom slučaju platili Bošnjaci. Izetbegović je uvijek državu BiH smatrao okvirom u kojem je moguć opstanak i bošnjačkog  i srpskog i hrvatskog naroda i uvijek se trudio sačuvati taj okvir. Kada se odlučivalo o optimalnoj bosanskohercegovačkoj strategiji za opstanak i očuvanje BiH državno rukovodstvo, odnosno onaj dio koji je bio odan vrijednostima na kojima počiva naša domovina, imao je na stolu dvije opcije.

 Prva opcija je značila poduzimanje političkih akcija koje bi dovele do ubrzanog zaoštravanja odnosa sa nosiocima velikosrpskog koncepta i dovodenja tih odnosa na nivo direktnog sukoba sa JNA na prostoru BiH, pa da se ratom do kojeg bi u BiH došlo u toku 1991. godine proizvede vojni poraz velikosrpskog koncepta, te da se na bazi takvog rezultata ostvare pretpostavke za medunarodno priznavanje države BiH. Takav koncept je teško bio provodiv jer među stanvništvom svih nacionalnosti još uvijek nije bila dovoljno sazrela svijest da je JNA postala istrument velikosrpske politike pa je postojao rizik čak i od međubošnjačkog sukoba unutar JNA. Sa druge strane, teško je bilo povjerovati da će rukovodstva ostalih republika stati na stranu BiH u tom slučaju. Posebno se to odnosilo na susjednu Republiku Hrvatsku i njenog predsjednika Franju Tuđmana, koji je svaku priliku pokušao iskoristiti da Hrvatskoj pripoji dio BiH. Svije namjere nije krio ni 25.03.1991 u Karađorđevu gdje je u tajnosti održan iznenadni sastanak Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Pored toga jasne su bile i namjere rukovodstva SDS-a u BiH, izražene na mitingu u Banjoj Luci 03.03.1991. godine kroz Karadžićev stav da ‘za srpski narod izvan federativne Jugoslavije postoji još jedna opcija – velika Srbija’.

Drugi mogući i stvarno ispoljeni političko-strategijski pristup u godinama pred početak rata bio je da se iskoriste sve šanse za očuvanje Jugoslavije koju je trebalo demokratizirati, da se paralelno s tim, u onoj mjeri u kojoj su se gubile perspektive opstanka Jugoslavije, razvijaju aktivnosti za očuvanje državno-političkog subjektiviteta Republike BiH. Upravo je to bio politički kurs predsjednika Alije Izetbegovića, koji je na razne načine taktizirao kako bi došlo do očuvanja mira i supstance zajedničkog života u BiH i Jugoslaviji. Kada je već bilo jasno da nema političke volje za takvo što, Republika BiH je zahvaljujući tekovinama ZAVNOBiH-a i Ustava iz 1974., kojeg je prvi srušio Slobodan Milošević oduzimajući autonomne ovlasti Kosovu i Vojvodini, krenula u proces organiziranja referenduma i tako je izborila svoju nezavisnost.

Velikosrpska politika je priželjkivala prvi scenarij pa je na razne načine provocirala bosanskohercegovački narod i njegovo rukovodstvo da preduzmu nesmotrenu akciju koja bi bila povod za otpočinjanje istog onog genocida koji je nastupio kasnije, početkom aprila 1992. godine, ali tada za agresora u manje povoljnim okolnostima kada je BiH već međunarodno priznata država, čime je JNA i pravno postala strano tijelo, uz okolnost da je svijest Bošnjaka i Hrvata i bosanski opredijeljenih Srba sazrela u ubjeđenju da je JNA sa svojim generalima postala srpskocrnogorska četnička vojska, pa je vojno organiziranje ovih naroda postalo lakše jer je zavladalo veliko patriotsko jedinstvo prema BiH.

Na osnovu onoga što danas pričaju pojedini novinari neupućenom slušatelju moglo bi se učiniti kako je Izetbegović, zajedno sa užim krugom svog rukovodstva navodno želio rat kako bi osigurao neku mini državicu gdje bi suvereno vladao, što kao što smo gore pojasnili ne odgovara istini. Cijela država BiH u AVNOJ-evskim granicama je primljena u UN kao punopravna članica, kao takva je odbranjena i kao takva je definisana u Dejtonskom sporazumu. Na isti način kako su zamjerali prvom predsjedniku borbu za nezavisnu i suverenu BiH, domovinu svih njenih naroda i građana, tako danas Bakiru Izetbegoviću, lideru SDA, zamjeraju zbog njegovog istrajavanja na NATO putu, pokušavajući svaki pomak na tom polju okarakterizirati kao ‘izdaju, predavanje države srpskoj politici i sl’. Valja istaći da, kao što Alija Izetbegović nije podržavao nezavisnost BiH kao atak protiv Srba, već kao način da u zajedničkoj državi definišemo naša prava i obaveze, tako isto Bakir Izetbegović ne zagovara ulazak u NATO u inat Srbima. Pojedini novinari njegove izjave vade iz konteksta i krivo tumače, kada kaže da neće niko prisiljavati Srbe na ulazak u NATO, jer nakon toga Izetbegović govori da će ih život i stvarnost demantirati pa će sami pristati da žive pod zaštitom najmoćnije svjetske alijanse, zbog toga što će to osigurati perspektivu i njima i njihovim potomcima. Izetbegović smatra da će vidjevši kako u cijeloj regiji rastu one ekonomije koje su članice NATO-a i EU to dovesti i do promjene stava srpskih političkih lidera u BiH.

Ulazak BiH u NATO u ličnom smislu, osim patriotskog zadovoljstva, neće donijeti ništa ni Bakiru Izetbegoviću ni njegovoj porodici, pa da bi on iz uskih ličnih interesa zbog toga podnosio medijski linč sumnjivih novinara i medija, već je to dobrobit cijele zemlje. Međutim,  žrtva Izetbegovića i drugih koji su izašli na crtu destruktivnoj politici, je lična i ona se ogleda u svakodnevnom izdržavanju svakojakih neutemeljenih napada i optužbi.

General Fikret Muslimović o ulozi generalštaba JNA u naoružavanju bosanskih Srba

Da su još uvijek živi ostaci onih ideologija koji se ne mogu pomiriti sa činjenicom da je BiH izborila nezavisnost u neprijateljskom okruženju dok su je susjedi željeli rasparčati, svjedoči nekoliko novinara koji su stasavali u okvirima Centralnog komiteta dok se on pretvarao u podružnicu Miloševićevog SPS-a. Oni i danas spominju ‘nekoliko kamiona’, koje je navodno Alija Izetbegović pod uticajem bliskih savjetnika prepustio JNA, umjesto da ih zaplijene pripadnici MUP-a koji su ih navodno otkrili. Prije svega, uzimajući u obzir gornja objašnjenja, jasno je kako se kod bošnjačkog rukovodstva tražila i najmanja greška kako bi se iskoristila za provociranje sukoba prije referenduma. U tom smislu velikosrpska propaganda je mogla plasirati tezu kako se Bošnjaci i Hrvati naoružavaju, što bi imalo dalekosežne posljedice i izazvalo intervenciju četnicizirane JNA pa Izetbegović nije mogao u prvi mah dozvoliti MUP-u niti bilo kojoj njegovoj struji da zapljenjuje oružje koje je bilo u vlasništvu JNA i ono je smješteno u kasarnu, gdje je po tadašnjem zakonu i pripadalo.

Ali kada se govori o operaciji razoružavanja TO na području BiH i dijeljenja njenog oružja srpskoj paravojnoj strukturi, koja se u BiH formirala pod okriljem SDS-a, valja istaći kako je prve takve slučajeve otkrio i istražio upravo danas umirovljeni general Armije RBiH Fikret Muslimović. U jednoj od svojih knjiga opisuje slučaj, koji je, između ostalih, odigrao važnu ulogu da napusti JNA ne slažući se sa njenim ideološkim deformacijama i praktičnom svođenju nekada velike armije na četničku vojsku. Svoje iskustvo opisao je u knjizi ‘Kako su nas slagali’, a mi ga prenosimo bez intervencija:

„Ulogu Generalštaba u planskom naoružavanju srpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, otkrio sam, neposrednim uviđanjem aprila ili maja 1991. godine na slučaju zaustavljanja jednog teretnog motornog vozila u kojem je prevoženo naoružanje iz pravca Nikšića prema Trebinju i Bileći. Policija je zaustavila to vozilo, pa je nakon kontrole ono smješteno u krug kasarne u Bileći, o čemu sam službeno obaviješten pa sam, postupajući u skladu sa svojim profesionaInim obavezama, formirao ekipu za uviđaj u kojoj su bili predstavnici Vojnog suda i Tužilaštva, oficiri Vojne policije i oficiri Službe vojne bezbjednosti. Pošto nisam znao sve bitne činjenice o tom vozilu i naoružanju, nisam htio izvještavati rukovodstvo u Beogradu sve dok ne dobijem zvaničan izvještaj ekipe koju sam iz Sarajeva poslao u Bileću. Međutim, nije bio prošao ni sat vremena nakon odlaska ekipe iz Sarajeva, iz Beograda me telefonom pozvao general-major Aleksandar Vasiljević i pitao šta ima novo, kako to obično pitaju pretpostavljeni. Odgovorio sam da nema ništa posebno, osim što mi je javljeno o zaustavljenom civilnom vozilu u kome su bili tri civila koji su prevozili oružje i da su ti civili, vozilo i oružje smješteni u kasarnu u Bileći. Vasiljević me odmah upitao ko je otišao na uviđaj. Misleći da provjerava kako sam strukturirao ekipu u stručnom pogledu, rekao sam mu da su otišli oficiri iz Vojnog suda, Vojnog tužilaštva, Vojne policije i Vojne bezbjednosti. Međutim, on nije bio za-dovoljan odgovorom, pa je upitao: “Ne, ne to, reci mi poimenično ko je otišao?” Shvativši da je generalu bitna nacionalna, a ne profesionalna struktura ekipe rekao sam mu i imena tih oficira, među kojima je bilo i Srba, i Bošnjaka, i Hrvata. Kad je čuo njihova imena,  „iz pika” mi je naredio da se ta ekipa hitno vrati, da oni ne vrše uviđaj i da će se taj posao uraditi u nadležnosti Titogradskog, a ne Sarajevskog korpusa.

To je bio presedan svoje vrste koji se u mojoj dugoj praksi nikada nije dogodio, jer su teritorije u pogledu takvih nadležnosti bile strogo podijeljene, tako da je Bileća uvijek bila u zoni odgovornosti Sarajevskog korpusa i Vojnog suda u Sarajevu. Iz svega sam shvatio šta je u pitanju. To je za mene predstavljalo još jedan krupan argument da Generalštab rukovodi ilegalnom podjelom oružja Srbima i Crnogorcima širom Jugoslavije, te da su trojica civila, vozilo i naoružanje u inkriminiranom slučaju u stvari u takvoj funkciji.

Zbog toga što nisam imao vezu s ekipom dok je još bila u putu, nisam ih bio u stanju vratiti direktnim pozivom. Mogao sam to učiniti preko policije, tako što bi ih patrola zaustavila na putu, jer su se mogli nalaziti tek u Foči, ali to zbog ogorčenosti i razočarenja namjerno nisam htio učiniti, tako da je ekipa odmah po dolasku u bilećku kasarnu izvršila uviđaj fotografiranjem, TV snimkom i uzimanjem izjava od trojice civila, članova Srpske demokratske stranke za područje istočne Hercegovine. Kada mi je podnesen izvještaj ekipe o ovom slučaju, date su mi i originalne naljepnice skinute sa sanduka u kojima je bilo oružje na kojima su bili podaci da je to oružje bilo na remontu u Hadžićima, da je poslije toga bilo vlasništvo nekih jedinica JNA u Surdulici i Leskovcu i još nekom mjestu južne Srbije, te da je iz magacina u tim mjestima ovo oružje utovareno i preko Nikšića distribuirano Srbima i Crnogorcima po bosanskohercegovačkom prostoru.

Odmah po prijemu izvještaja depešom sam informirao vojni vrh u Beogradu o svim detaljima i naveo da me ovaj slučaj zbilja zbunjuje, budući da je vidijivo da su fašističko-četnički elementi u direktnoj sprezi sa JNA i da će iz toga uslijediti teške političke posljedice. To se i dogodilo, a posebnu ironiju i poniženje za sve narode Jugoslavije predstavljala je činjenica da se tobožnji sudski postupak vodio nigdje drugdje do u Nikšiću, ni od kog drugog do od civilnih vlasti – za krivično djelo iz nadležnosti vojnih sudova, a za što je trebalo biti angažiran vojni sud u Sarajevu, što bi značilo da se zločinci sprovedu u Vojni zatvor u Sarajevo. Štaviše, povodom ovog suđenja, tobožnji okrivljeni su demonstrirali i pjevali koljačke četničke pjesme ispred Suda u Nikšiću, što su putem TV ekrana pokazali čitavom svijetu. To je bilo već potpuno otvoreno izigravanje naroda od strane JNA i njenog vrha, izigravanje sa porukom u smislu: “Eto, šta hoćete, ne možete nam ništa, oružje je kod nas, Srba i Crnogoraca. JNA nije jugoslavenska nego naša, i to od temelja do vrha”.

 Kad je dobio izvještaj, general Vasiljević me pozvao telefonom i strogo me prekorio što nisam izvršio njegovo naređenje, pa je insistirao da mu se dostavi sva dokutmentacija iz uviđaja, da se ne umno-žava i da de se sve to koristiti u postupku koji budu vodili sudski organi koji će za taj slučaj biti posebno određeni.

Taj slučaj, kao i mnogi prethodni u kojima sam se eksponirao kao protivnik politike Slobodana Miloševića i takvog ponašanja vojnog vrha, učvrstili su uvjerenje kod generala Vasiljevića da ja moram ostati po strani i da se sve što je bitno mora prikrivati od mene. Iz istih razloga učestala su neprekidna kontaktiranja rukovodilaca Vojne bezbjednosti (Vasiljevića, Babića i Tumanova) sa oficirima bezbjednosti Srbima, posebno potpukovnikom Petrom Simovićem. Mene su zaobilazili, što je bilo u potpunoj suprotstavljenosti principu subordinacije i jednostarješinstva u vojsci. Doduše, uza sve ostalo što se dešavalo, to nije bilo nikakvo čudo. Fašistička politika je definitivno zavladala u JNA, diktirala njeno ponašanje i rušila Jugoslaviju…’, napisao je između ostalog general Fikret Muslimović koji je, kao jedan od prvih visokorangiranih bošnjačkih vojnih časnika iste godine napustio JNA te kasnije,  na poziv rukovodstva države, tačnije Predsjedništva BiH, stavio se na raspolaganje legalnim organima Republike BiH. Svoj odlazak iz JNA nikada nije patetizirao i predstavljao kao neki poseban čin, već je uvijek navodio duboko ljudske i civilizacijske artgumente za tu odluku.

Oni koji i dan-danas preispituju angažman generala Muslimovića kako u nekadašnjoj JNA, tako i u Armiji RBiH, kasnije će se to saznati, imali su mnogo dublje i intimnije odnose sa jugoslovenskim službama, prije svega UDBA-om, ali i KOS-om.

Ovdje valja istaći kako general Muslimović nikada nije negirao ulogu Generalštaba JNA u raspadu Jugoslavije i svođenju tadašnje narodne armije na četničku vojsku u službi politike Miloševićevog režima, ali nikada nije ni zabravljao neospornu činjenicu da su u bezbjednosnom smislu za ostvarivanje planova velikosrpske okupacije BiH mnogo veću ulogu nego Služba vojne bezbjednosti imale “mjere prikupljanja, sistematizacije i obrade podataka“, kao i izvještavajnja o tim podacima unutar Srpske demokratske stranke. Članovi te stranke bili su fantastično uigrani u tom pogledu, a iste takve aktivnosti su preduzimali kadrovi MUP-a BiH srpske i crnogorske nacionainosti. Naime, ove institucije (Srpska demokratska stranka i MUP) u brojčanom i tehničkom smislu bile su mnogo superiornije od Službe vojne bezbjednosti, pa su u tom pogledu imali daleko veću mogućnost podrivačkog djelovanja. Pored toga, ove institucije su i inače djelovale u civilnom ambijentu koji je, kad je u pitanju praćenje zbivanja unutar bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, bio njima bliži nego kadrovima Službe vojne bezbjednosti.

Zbog toga je u svakom pogledu interesantna uloga pojedinih političara, novinara i javnih ličnosti koje su nominalno zastupale probosansku državnu stranu, ali suštinski nevjerovatno doprinijele realizaciji velikosrpskih planova u BiH. Upravo takvi, koji bez ‘pomoći službe’ u onom sistemu nisu mogli dobiti funkcije i društvene uloge, koje su obnašali, danas su najgrlatiji da se sprovede ‘lustracija’, ali samo nad određenim osobama.

Nijaz, Sloba, irski ili škotski viski

Jasno je kako i posljednji val napada na lidera SDA, njegovu suprugu i generala Fikreta Muslimovića, savjetnika prvog predsjednika RBiH Alije Izetbegovića, ima političku pozadinu i nezadovoljstvo zbog određenih integracijskih procesa, prije svega napretkom naše zemlje na NATO putu. Ova prilika se, međutim, ipak može iskoristiti da se definitivno raščistiti kakva je to bila politička, ideološka, medijska i sigurnosna uloga određenih lica u predratnom, ratnom i poratnom vremenu.

Budući da se pojedini novinari u svojim istupima u kojima poštene i čestite ljude etiketiraju negativno konotirajućim nadimcima poput onog ‘kosovci’ ili čak ‘izdajnici’, a hvale recimo ulogu i djelo Nijaza Durakovića, ne bi bilo loše da objasne javnosti, kako je to Nijaz Duraković u suštini odgovoran za politički uspon Miloševića, budući da ga je kao najviše rangirani ‘Musliman’ u Centralnom komitetu ocijenio kao pozitivnu ličnost, koja neće koketirati sa četničkom i nacionalističkom ideologijom.

Taj događaj se desio 1986. godine, a evo šta je drug Duraković kazao o tome u jednom intervjuu: ‘Prilikom prvog susreta sa Miloševićem moj zadatak je bio, kao što sam rekao, da ga malo propitam da li on ideološki podržava četništvo i jedan u osnovi velikosrpski nacionalizam i velikodržavlje koje se već eksponiralo u historiografiji, u literaturi, u medijima i u mnogim segmentima društvenog, političkog i kulturnog života. Moj prvi dojam je bio da je on jedan rigidni boljševik i da je operiran od nacionalizma. Na direktan upit šta će uraditi, recimo, sa napisima Ostojića, Čavoškog, Koštunice, Đuretića i raznih drugih pera nacionalizma, on je rekao: “To ćemo lako riješiti, prvo ćemo im uskratiti finansije, pa ćemo onda vidjeti šta ćemo dalje.” Otprilike je minimizirao cijeli problem. Djelovao mi je kao jedan moderni američki političar, kratko ošišan, pušio je “kubu” cigaru. Ja sam vjerovao da se radi o čovjeku koji je bliži ovako jednom staljinističkom modelu političara’, kazao je Duraković. Slobe više nema, ali metode obračuna sa neistomišljenicima od strane ‘UDBA-e’ i danas su ostale iste.

Ne znamo da li se tada izvjesni novinar zaljubio u ‘velikog srpskog vožda’, ili je to bilo nakon što je upoznao njegovu suprugu Miru Marković, o kojoj je pisao hvalospjeve.

 Nije jasno ko je koga navukao na irski viski, da li Nijaz Slobu, ili Slobo Nijaza, ali se pouzdano zna ko im je bio kelner, te da je braneći drugarstvo sa Slobom i jedinstvo partije, Duraković u rijetkim trenucima dok je bio trijezan, pisao i slovenskom komunističkom rukovodstvu na čelu sa Kučanom, optužujući ih za izdaju nakon odluke o napuštanju saveznih organa, navodeći da mu je čak ‘žao što su bili drugovi’. Ovakvim postupanjem je svjesno išao u korist Velike Srbije, ako ćemo se voditi načinom razmišljanja izvjesnog novinara. Drugačije kazano, da li to znači da su Duraković i taj novinar ključni krivci za raspad Jugoslavije, agresiju i genocid koji su uslijedili, jer je jedan dao propusnicu Miloševiću u vrh partije i omogućio mu da eliminira Stambolića, dok je drugi medijski pravio i održavao mit o njegovoj supruzi Miri Marković.  Valja razmisliti i o tome da li bi Radovana Karadžića kao ključne političke figure bosanskih Srba uopće i bilo da nam ga preko Slobe nije instalirao Duraković i izvjesni novinar. Tako oni koji se pitaju ‘otkuda Fikret Muslimović kao savjetnik Bakiru Izetbegoviću’, bolje bi bilo da istraže ili nam objasne, kako je Nijaz birajući između Stambolića i Miloševića ipak se odlučio za Slobu.

Samo recimo na osnovu ovog ‘krimena’ nekadašnjeg lidera SDP-a, po logici izvjesnih novinara, trebalo bi zabraniti rad ovoj partiji, kao i fašističkom SDS-u,  jer je proistekla iz rukovodstva koje je na vlast dovelo Slobodana Miloševića, pretvarajući se u podružnicu SPS-a. Ali da priča bude potpuna, dok je pisao svoje knjige, Duraković se tokom rata krio u stanu Fahrudina Radončića, lidera SBB-a, jer je prema Radončićevim riječima njegov stan bio siguran od četničkih granata…Da li su se tada sprijateljili Radončić i izvjesni novinar koji je bio prijatelj sa Durakovićem još iz vremena CK, ostaje misterija, ali je još misterioznije kako je Duraković na koncu završio u Zukorlićevoj BANU, odnosno ‘kako je zaradio’ da mu dženazu obavi reis-ul-ulema Mustafa ef. Cerić. Tako je prošao put od Tita, preko Slobe do Cerića, a ne sumnjamo da ga je pratio izvjesni novinar kroz sve te faze.

Naravno, niko ne spori da je Nijaz Duraković bio historijska ličnost sa očito velikom ulogom u razbijanju Jugoslavije. Također, niko ne spori njegovu pozitivnu ulogu dok je zajedno sa drugim članovima svoje partije sjedio u ratnom Predsjedništvu BiH te mu dao legitimitet i legalitet. Međutim, ne može se izostaviti da je s obzirom na praksu bratstva i jedinstva koja je vladala u bivšoj Jugoslaviji, za zeleno svjetlo Slobinom usponu u partiji, pomogao upravo Durakovićev potpis, kao predstavnika ‘Muslimanskog naroda’. Kada vidimo Durakovićeve omaške, onda nas ne treba čuditi odakle takav dar i sposobnost za analitiku izvjesnom novinaru, pa bismo vjerovatno trebali pustiti da nam on i slični njemu kreiraju analize regionalnih i globalnih zbivanja. Kada su stigli uništiti onakvu Jugoslaviju, šta li bi tek uradili sa BiH da im se pruži šansa.

Zaista je zanimljivo kako taj novinar, koji se predstavlja eskpertom za događaje iz prošlosti,  redovno propušta da se pozabavi ključnim činjenicama u novonastalim aferama u koje su prste umiješali njegovi veliki prijatelji instalirani u SDA. Bilo bi dobro da istraži ko je organizovao operaciju ilegalnog snimanja pojedinih članova SDA što je preraslo u aferu ‘Asim’, zatim kakva je uloga istih ‘prijatelja’ u operaciji  dodjeljivanja statusa gradova za sedam općina u FBiH, vjerovatno u čast ruskog generala Nikolaja Klokotova i Aleksandra Dugina, na istoj sjednici Doma naroda Paralamenta FBiH na kojoj je data garancija za kineski kredit EP BiH, a još bi bolje bilo da se pozabavi prodorom ruskih vazdušno-kosmičkih snaga na teritorij BiH, koje su u jeku pandemije koronavirusa sa tri teretna aviona i nepoznatim teretom sletjeli na banjalučki aerodrom uz nečiju prethodnu dozvolu. Pored toga, ko je oganizirao aferu ‘respiratori’ i koji je to ministar na sjednici apelovao da se zaobiđe i zakon samo da se naruči oprema, koji ministar se dovodi u vezu s narko kartelima…i koliko će još afera ti instalirani prijatelji jednog novinara organizovati po želji Aleksandra Dugina i generala Nikolaja Klokotova?

To bi za njega trebale biti mnogo primamljivije teme, nego li bavljenje statusom jednog penzionera, koji je kada je to trebalo bio na prvoj liniji odbrane ove države i uvijek na raspolaganju svom vrhovnom komandantu.

(Global CIR/Amel Jašarević)

PROČITAJTE JOŠ:

Objavljeno u:
  1. […] ‘Nije Đorđe, ne može da dođe, već je Nijaz Slobu, poslao narodu’ Objavljeno u: […]

  2. […] ‘Konakovićev rektor’ u političkoj areni i Čamparino ‘iščuđavanje’ ‘Nije Đorđe, ne može da dođe, već je Nijaz Slobu, poslao narodu’ Objavljeno […]

  3. […] zajedno sa svojim doživotnim partijskim šefom Nijazom Durakovićem, početkom devedesetih imao i ličnu historiju sa porodicom Milošević. (Podsjećamo, dva zemljaka iz Stoca, Nijaz Duraković i Rusmir Mahmutćehajić, jedno vrijeme su […]

Komentiraj