ČLANAK IZ 1962. GODINE: Hoćemo li ovako putovati gradom?

“Hoćemo li ovako putovati gradom?” bio je naslov teksta, nekada izuzetno čitanog italijanskog nedjeljnika “Domenica del Corriere” broj 50 od 16. decembra 1962. godine u kojem je ilustrator i karikaturista Valter Molino dizajnirao “Singolettu”, vozilo sa samo jednim korisnikom u stajaćem položaju.

U stvari, to nije samo maštovita ilustracija Molinoa, već konkretan prijedlog iz 1962. godine. U svojoj idealnoj verziji Singolettu je trebao da pokreće električni motor koji pokreću akumulatori. Ideja koja je izričito formulisana da ne doprinosi zagađivanju životne sredine. Izgleda kao izum današnjice ali datira još od prije gotovo 60 godina, kada je – i to nas ne treba iznenaditi – razmišljanje o električnom vozilu bilo daleko od naučne fantastike.

Obzirom da je Valter Molino (1915 – 1997) bio samo illustrator ovog vozila, tekst o rešavanju problema u saobraćaju potpisuje Cesare Armano. Svakako stručnjak za saobraćajne probleme jer je u februaru 1958. godine pisao za informativno-tehnički časopis “Pirelli” o toksičnosti vazduha u gradovima.

Ali, Cesare Armano, je u stvari bio pseudonim velikog novinara Franca Bandinija (1921 – 2004) , koji je bio više od 40 godina dopisnik poznatog dnevnog lista Corriere della Sera. Bandini je pisao o svemu: historiji, naučnim dostignućima, naučnoj fantastici, istraživanju nafte… a i kritika mu je bila jača strana.

O atentatu na Musolinija je sproveo ozbiljno istraživanje koje je raskrinkalo lažne informacije, a 1953. je posvetio istragu o NLO-ima, lažnim viđenjima i naučnim studijama, , piše Art Montenegro.

Singoletta – ili, drugo ime koje mu je Bandini dao, „automobil jednog čovjeka“ bio je predlog za borbu protiv uskih grla i zagađenja. Njegova ideja je bila da bi dobro dizajniran mini automobil omogućio saobraćaj deset puta veći. Zahvaljujući maloj veličini vozila, 100 “singlova” bilo bi postavljeno na parkingu uz trotoar koji obično zauzima 10 automobila.

Karakteristike Singolette predstavljene su kao što slijedi:

„Brzina ne veća od četrdeset kilometara na sat. Minimalna zaštita od vremenskih prilika. Minimalno prostora. Minimalna potrošnja. Minimalni trošak “.

„Kada je u pitanju putovanje četiri minuta, ili čak dvadeset, sjedenje je beskorisno. Kao što dobro znaju milioni ljudi koji su prisiljeni da putuju tramvajem četiri puta dnevno i uvijek na nogama”, piše u tekstu.

Singoletta nije trebao koštati više od sto hiljada lira. U to vrijeme je prosječna mjesečna plata u Italiji bila oko 60.000 lira, dok je Fiat 500 iz 1960. godine koštao 395 hiljada lira. Brojke govore da bi ovaj automobile bio pristupačan gotovo svima.

Ipak, ova ideja kretanja kroz saobraćaj na nogama nije bila novina. To rešenje je zamišljeno skoro pedeset godina prije Bandinijevog i Molinovog automobila. Na fotografiji je jedan od prvih skutera kojim je upravljala žena. Zvao se Autoped i proizveden je u Sjedinjenim Državama, između 1915. i 1921. Imao je četvorotaktni motor od 155 kubika a takođe je postojala i elektrifikovana verzija sa motorom na prednjem točku.

(Global CIR/Agencije)

Komentiraj