GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ ODRŽAO PREDAVANJE NA TRIBINI ‘FONDACIJE ALIJA IZETBEGOVIĆ’: Predsjednik Alija Izetbegović bio je vrhovni komandant pobjedničke strane u nametnutom ratu, jer su ostvareni ciljevi odbrane – očuvana je država i spriječeno genocidno uništenje cjeline bošnjačkog naroda!

Danas je u Sarajevu, u organizaciji ‘Fondacije Alija Izetbegović’, upriličena tribina pod nazivom ‘Alija Izetbegović – Vrhovni komadant Oružanih snaga RBiH’, a predavanje na pomenutu temu održao je umirovljeni general Armije RBiH Fikret Muslimović.

sdsdsds

Na samom početku izlaganja, general Muslimović je pozdravio prisutne i izrazio nadu da će današnja tribina biti prilog obilježavanju 95. godišnjice rođenja prvog predsjednika nezavisne Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, a posebno da će biti prilog izučavanju “njegova historijskog doprinosa u ulozi vrhovnog komandanta Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine”.

Izetbegović je moralna, obrazovna, odgojna i duhovna obilježja ličnosti unio u državničko ponašanje

“To izučavanje u startu podrazumijeva poznavanje glavnih obilježja njegove ličnosti u moralnim, obrazovnim, odgojnim i duhovnim stranama, jer ih je unio u državničko ponašanje po svim pitanjima pa i po vojnim. Prema tome, treba znati da se Izetbegović od svoje rane mladosti interesirao o čovjekovom individualnom i društvenom životu; da je u tome nekoliko zadnjih decenija života dostigao izuzetno visok akademski i mislilački nivo; da je bio izvrsan poznavatelj književnosti i umjetnosti; da je pratio i poznavao političko stanje i tendencije u globalnim, balkanskim, regionalnim i lokalnim okvirima; da je poznavao teoriju i praksu političkih uređenja država i mjesta oružanih snaga u okviru tih uređenja; da je jednako poštovao sve religije u kojima je glavna vrijednost žrtvovanje bez idolatrije; da je bio istinski kosmopolita; da je u planetarnim okvirima želio jednako dobro svim ljudima i narodima, odnosno da je bosanskim, lokalnim i balkanskim regionalnim okvirima jednako dobro želio Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, Jevrejima, Slovencima, Makedoncima, Albancima i drugima. Na takvim je osnovama njegov san bila Bosna I Hercegovina istinski naroda i građana, koji u njoj žive.

Taj svoj moralni, odgojni, obrazovni i duhovni identitet i integritet Izetbegović je skladno uključio u političke osnove i ciljeve odbrane Republike Bosne i Hercegovine pa se sa pozicije vođe političkog pokreta, državnika i vrhovnog komandanta zalagao upravo za postizanje tih vrijednosti univerzalnog dobra. U tom smislu identificirao se sa vrijednostima svoje domovine BiH.

Upravo takav Izetbegović u toku odbrane od oružane agresije ’92-’95. godine, bio je vrhovni komandant, vojskovođa, pravedne zaraćene strane, kojoj je nametnuta oružana borba. Od kada je stao na čelo političkog pokreta 1990. godine, i pored velikog zalaganja, svojim utjecajem nije mogao očuvati mir jer su političke i vojne sile koje su uzrokovale rat, imale jači utjecaj  na štetu, nego što je on imao u korist mira. Predratni čuvar mira, u nametnutom ratu u ulozi vrhovnog komandanta, Izetbegović je odredio da što pravedniji mir bude glavni cilj oružane borbe u odbrani BiH. Mir, demokratija, sloboda su bili njegovi ideali i najveći izazovi. Njemu su po istim tim pitanjima, vrhovni komandanti agresorskih zemalja bili direktna neprijateljska suprotnost.

Dok je opseg Izetbegovićeve misli bio univerzalno ljudski, planetarni, kosmopolitski, oni su bili ostrašćeni nacionalisti s mržnjom prema drugim narodima i susjedima, nečovječno pohlepni za tuđim teritorijama, dakle, nepravedni i željni da njih historija upamti kao uspješne osvajače na štetu teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta BiH, ne mareći da li takvim ciljem mogu opravdati katastrofalne posljedice koje su se time podrazumijevale. 

Pravdeni odbrambeni cilj i nepravedni agresorski cilj odredili su ko je pobjednik, a ko poražen u ratu

Izetbegovićev pravedan odbrambeni izazov i cilj, bio je da se očuva država BiH, a njihov nepravedni agresorski cilj je bio da unište ovu državu i tragovanje postojanja njenog bošnjačkog/muslimanskog naroda. Sa stajališta postavljenih ciljeva zaraćenih strana po sociološkom učenju o ratu ocjenjuje se ishod svakog rata i zaključuje ko je pobjednik, a ko poražen, što se odnosi na rat u kojem su zaraćene strane bile Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Ishod rata 1992.-1995. je bio očuvana država i spriječeno genocidno uništenje cjeline bošnjačkog naroda, što znači da je postignut cilj snaga odbrane na čelu sa Izetbegovićem. Agresorske snage nisu ostvarile željeni cilj uništenja države BiH i bošnjačkog naroda. Prema tome, Izetbegović je vrhovni komandant pobjedničke strane u ratu, iako su patrioti željeli da kapacitet te pobjede bude potpuniji. Takav rezultat treba razumijevati u kontekstu izrazito teških političkih okolnosti i strateškog vojnog okruženja snaga odbrane BiH, i to okruženja po tajnom dogovoru Miloševića i Tuđmana, inače međusobnih neprijatelja, ali istomišljenika po pitanju odbrane Bosne i Hercegovine i uništenja bošnjačkog naroda.

Također, po sociološkom učenju, da je rat produžetak politike drugim sredstvima, nepravedne politike i njihove vođe zakonomjerno se koriste njihovim nepravednim i zločinčkim metodama ratovanja, a pravedne politike i njihove vođe, koriste metode ratovanja u okviru međunarodnih konvencxija o ratu. Izetbegović u ulozi vrhovnog komandanta nije dozvoljavao kršenje pravila ratovanja propisanih domaćim zakonima i međunarodnim konvencijama, dok su ratovodstva agresorskih strana, propagandnom i drugim sredstvima, praktički poticali na zločinačko ponašanje. Svakodnevno su putem medija, konkretnije i detaljnije nego čitav svijet gledali te zločine, a nisu ništa poduzimali da to zaustave i da upotrebu svojih vojski usklade s aopćeprihvaćenim međunarodnim konvencijama o ratu. Dakle, oni su sitematski i sistemski kršili i svoje domaće zakone i međunarodne konvencije o ratu. Njihov cilj oružane agresije je  podrazumijevao zločinačke metode, bez kojih nisu mogli postići zločinačke namjere uništenja bošnjačkog naroda. Dakle važno pitanje karaktera oružane agresije na RBiH, što posebno želim istaći obzirom da su ovdje studenti, je veza između cilja te agresije i praktičnih zločinačkih metoda postavljenih u toj agresiji.

Civilni vrhovni komandant je ustavom utvrđen najviši organ komandovanja oružanim snagama, šef države, nadređen stručnim nosiocima poslova u oblasti sigurnosti i odbrane te ima političku odgovornost za cjelinu stanja sigurnosti i odbrane. Pred rat i tokom rata civilni vrhovni komandant oružanih snaga bilo je Predsjedništvo Republike BiH na čelu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem. U okviru ustavne odgovornosti Skupština i Predsjedništvo donosili su političke odluke od značaja za oružane snage sigurnost i odbranu po Ustavu. Za vrijeme rata, zato što se nisu mogle održavati sjednice Skupštine, Predsjedništvo je donosilo uredbe sa zakonskom snagom, što je bio značajan mehanizam djelovanja civilne vrhovne komande na čelu sa Izetbegovićem.

Formalni i stvarni autoritet Vrhovnog komandanta – vojskovođe

Sinonim za pojam vrhovni komandant je vojskovođa. Ipak postoji određena razlika jer se ni za koga ko nije komandovao vojskom u ratu ne kaže da je vojskovođa, a ratovi se pamte upravo po imenima vojskovođa. Izetbegović je bio vrhovni komandant u uslovima rata, zato je vojskovođa, pa će ga prema tome historija vječno pamtiti u kontekstu drugih historijski izrazito važnih srana njegove mislilačke i političke i državničke uloge. Kao vojskovođa u ratu, Izetbegović je bio na čelu ratovodstva, koje je obuhvatalo ne samo vojno vođstvo, već i vođstvo u svim ostalim sadržajima rata. Kao civilni vrhovni komandant na čelu ratovodstva, najpotpunije je poznavao vojnu situaciju, stanje na frontovima gdje se vodi oružana borba i stanje unutar oružanih snaga. To poznavanje je bilo predpostavka za njegove naredbodavne koordinacijske utjecaje prema vojsci i civilnim subjektima odbrane, da svi u svom djelokrugu rade u korist borbenih mogućnosti oružanih snaga. Stanje u svim civilnim segmentima sistema odbrane se odražavalo na stanje u vojsci, a vojni rezultati su povratno pozitivno utjecali na djelovanje civilnih faktora odbrane. Izetbegović je duboko razumijevao suštinski značaj te veze pa je insistirao da ona bude što čvršća i da odražava jedinstvo sistema odbrane. On je u ulozi vrhovnog komandanmta bio integrativni faktor te veze.

Uloga predsjednika Izetbegovića bila je simbol patriotizma. Građani BiH na prvim demokratskim izborima 1990. godine, izabrali su članove Predsjedništva i njegovog predsjednika, odnosno izabrali su civilnog vrhovnog komandanta Oružanih snaga RBiH.  Praktički, građani su po svojoj volji odredili ko će u njihovo ime komandovati oružanim snagama. Shvatanje da je patriotizam odnos prema autentičnoj, legalnoj i legitimnoj volji naroda, praktički je značilo da je disciplinirano i motivirano izvršavanje Izetbegovićevih naredbi, bila potvrda patriotizma, potvrda pozitivnog odnosa prema takvoj volji naroda, a da je oponiranje ili suprotstavljanje njegovim odlukama značilo protivljenje takvoj volji naroda, što bi ako je urađeno svjesno bilo antipatriotski.

 To je formalna strana autoriteta vrhovnog komandanta predsjednika Izetbegovića, kao polazna osnova i okvir djelovanja, ali je politički, praktično presudno bio važan njegov stvarni autoritet.  Formalni i stvarni autoritet u međuovisnosti činili su cjelinu. U formalne okvire autoritete Predsjedništva i samog predsjednika, Izetbegović je ugradio svoj lični stvarni autoritet izgrađen moralnim, patriotskim, obrazovnim i drugim kvalitetima, koji su ga činili kompetentnim i relevantnim za ulogu vrhovnog civilnog komandanta. Taj spoj formalnog i stvarnog Izetbegovićevog autoriteta, bio je od preesudnog značaja za efikasnost djelovanja u pripremama oružanih snaga za oružanu borbu i za efikasnost borbene upotrebe komandi i jedinica.

U tom spoju formalnog i stvarnog, Izetbegović je izvanrednim ljudskim, moralnim, znalačkim osobinama, ušao u sve pore društva, stanovništva identificiranog sa vrijednostima  svoje domovine Bosne i Hercegovine; u sve pore vojne organizacije, policijskih struktura i civilne zaštite; u svijest svakog borca i starješine, što je bilo izvor moralne snage, a moralna snaga je bila najvažniji parametar borbene moći. Pojava Izetbegovića među borcima, njegovo obraćanje njima i državničke izjave putem medija, imali su snažan moralni, integrativni efekat u izgradnji čvrstine jedinstva vojske, u skladu sa političkim osnovama i ciljevima odbrane domovine BiH. Pripadnici sistema odbrane, imali su bezgranično povjerenje u Izetbegovića jer im je on svojim riječima i ponašanjem uvjerljivo osvjetljavao pravednost, ciljeve, perspektive borbe i davao optimizam za uspješno očuvanje države BiH, zajednice ravopravnih naroda i građana. Narod i borci su ga voljeli i iznad svih poštovali.

Prema naprijed iznesenom treba uočiti da su se u organizaciji sistema odbrane izdvajale dvije komponente uloge vrhovnog komandanta Izetbegovića, a to su: 1) priprema oružanih snaga za njihovu ustavnu ulogu; 2) njihova borbena upotreba.

U pitanjima pripreme u svojim nadležnostima učestvovali su svi civilni i vojni funkcioneri od najnižeg do najvišeg nivoa. Sve što su radili trebalo je jačati borbenu moć vojske. Dakle, svrha priprema vojske je osposobljavanje za oružanu borbu. Za razliku od priprema, o borbenoj upotrebi Armije RBiH mogao je odlučivati samo vrhovni komandant, predsjednik Izetbegović. Naravno, u okvirima Ustava, političke i vojne strategije odbrane. Ostali niži nivoi u lancu komandovanja, mogli su odlučivati o borbenoj upotrebi svojih jedinica, strogo u skladu sa odlukom civilnog vrhovnog komandanta Izetbegovića.  Ako nisu imali uporište u već donesenoj predsjedničkoj odluci ili direktivi, ni jedna vojni komandant na terenu nije imao nadležnost da odluči borbeno upotrijebiti jedinicu.

U ratnim okolnostima, pored pripreme vojske za oružanu borbu i borbene upotrebe vojske, u ulozi vrhovnog komandanta, Izetbegović je brinuo o svim ostalim, sadržajima rata gdje spada i ratna diplomatija, proizvodnja za ratne potrebe, informativna djelatnost usmjerena prema subjektima odbrane, saveznicima i cjelokupnoj svjetskoj javnosti, opća obavještajna i kontraobavještajna sigurnosna zaštita, političko djelovanje subjekata odbrane, zdravstvo, obrazovanje, komunikacije, mnoštvo činilaca civilnog društva, nevladinih organizacija i asocijacija i sve ostalo što su funkcije u društvu i državi. U svim tim pravcima Izetbegović je morao usmjeravati svoju pažnju, a pažnju svih drugih u sistemu odbrane kanalisati u korist jačanja borbenih mogućnosti oružanih snaga. Prema tome, uloga civilnog vrhovnog komandanta, Predsjedništva RBiH na čelu sa predsjednikom Izetbegovićem, je bila da sve nabrojane funkcije osposobljava i usmjerava prema glavnom sadržaju rata – oružanoj borbi-odnosno da u tom pravcu usmjerava vladu, njean ministarstva, regionalne i općinske organe vlasti, direkcije, preduzeća, sisteme diplomatije, zdravstva , obrazovanja, informiranja, odgoja itd. Dakle, predsjednik Izetbegović je bio na čelu jednog velikog tima, koga je oblikovao i usmjeravao tako da svaki od njegovih činilaca bude u korist svim ostalima, kako bi sinhronizirano djelovanje svih njih rezultiralo jačanjem borbenih mogućnosti oružanih snaga. U tom smislu, borbena moć Armije RBiH, bila je u centru Izetbegovićeve pažnje, što je značilo da je svojim utjecajem trebao osigurati da pažnja i svih ostalih subjekata društva i države bude usmjerena u korist jačanja borbene efikasnosti oružanih snaga.

U okviru Ustava, zakona, političkih odluka Parlamenta i Predsjedništva, djelokrug predsjednika Izetbegovića bio je da donosi konkretne odluke, o pripremama i upotrebi oružanih snaga, odnosno, da putem naređenja, direktiva, uputstava, smjernica, pa i uredbi sa zakonskom snagom, preko Vlade i njenih nadležnih ministarstva, operativno usmjerava i kontrolira provedbu odluka, da poznaje stanje sistema, da prima i procjenjuje premijerove, ministarske i komandantske obavještajne i kontraobavještajne izvještaje o tom stanju, donosi nove odluke i prati njihovu realizaciju. Dakle, bio je nadređen političkim i stručnim nosiocima poslova u oblasti odbrane, koje su činili vlada i njena ministarstva, posebno ministarstvo odbrane, u čijoj strukturi je bio i Generalštab, odnosno Štab vrhovne komande. Kreirao je ratnu diplomatiju i usmjeravao preko Ministarstvo vanjskih poslova i preko generalštaba u slučajevima vojno stručnih pregovora s neprijateljskim stranama uz posredovanje međunarodne zajednice. U ratnoj diplomatiji bio je glavni nosilac pregovora o mirovnim planovima koje je nudila međunarodna zajednica.

Važna strana Izetbegovićem ratne diplomatije je pridobivanje saveznika i jačanje već postignutog savezništva i kreiranje sadržaja implementacije suradnje sa saveznicima. Izvanredno obrazovani i iskusni Izetbegović je znao da savezništvo ima strateški značaj za državu. Stekao se utisak da su se saveznici posebno najmoćnija zemlje svijeta, odlučivale za svrstavanje uz sistem obrana i Bosne i Hercegovine, upravo zato što su u Izetbegoviću vidjeli veliku vrijednost solidnog partnera u njihovom menadžmentu krize u regionu. Državnici najmoćnijih zemalja su vjerovali u pravednost Izetbegovićevih postupaka, iako su agresorske strane činile sve što su mogle da ih odvrate od podrške Izetbegoviću i državi Bosni i Hercegovini.

Dakle, Izetbegović je u korist obrane pribavljao saveznike, a ne samo materijalne resurse. Proširujući i jačajući savezništvo Izetbegović je poboljšavao uslove snabdijevanja oružjem, municijom, vojnom opremom, hranom i drugim potrebama ratovodstva protiv agresora. U ulozi Vrhovnog komandanta, naročito su važni Izetbegovićevi česti obilasci vojnih jedinica na frontu u zonama odgovornosti korpusa, njihovih divizija, brigada, bataljona i četa. Tako je neposredno stjecao uvid u stanje, davao upute, savjete i naredbe za poduzimanje konkretnih mjera, što je imalo efekt koordinacije i usklađivanja u djelovanju vojnih i civilnih subjekata odbrane. Ovi obilasci su rezultirali jačanjem moralne snage Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Izetbegovićev ugled i odnos prema borcima

 Jedna od najvećih želja boraca i starješina je bila da njihov borbeni položaj, u zonu njihovog borbenog djelovanja dođe njihov vrhovni komandant Izetbegović. Željeli su da ga vide, da s njim razgovaraju, da ga upoznaju o svojim teškoćama, ali i o podvizima u borbi, da mu iznesu svoja mišljenja i prijedloge, da čuju od svog vrhovnog komandanta ono što im, niko drugi osim njega nije mogao reći. Izetbegovićeve posjete borci su dobro pamtili. Na borbenim položajima i u drugim prilikama iz susreta s njima prepričavali su utiske i osjećaje poštovanja prema predsjedniku. Još uvijek 25 godina nakon rata širom Bosne i Hercegovine, borci i građani najupečatljivije i najradije iznose sjećanja iz tokomratnih susreta sa Izetbegovićem. Citiraju šta im je rekao, opisuju kako je izgledao, objašnjavaju kako je susret s njima ojačao njihovu spremnost da podnose ratne napore i žrtve, sve dok se ne postigne pravedan ili što pravedniji mir.

Prilikom obilaska vojske na frontovima, redovno se sastajaoo s predstavnicima u okruzima, što je bilo regionalni nivo civilne vlasti. Lokalnim vlastima u općinama, upravama poduzeća koja proizvode za potrebe stanovništva i vojske,  predstavnicima zdravstvenih, obrazovnih, vjerskih, kulturnih i drugih ustanova. Na tim sastancima s civilima, redovno su sa svojim pomoćnicima prisustvovali komandanti jedinica, odnosno korpusa divizije i brigada. Na civilno-vojnim sastancima razmatrana su pitanja popune vojske ljudstvom i materijalnim resursima, snabdijevanje hranom, odjećom, obućom, naoružanjem i opremom te pitanja brige za probleme stanovništva, posebno prognanika, porodica poginulih, vojnih i civilnih ratnih invalida.

Posebnu pažnju je poklanjao preduzećima koja su za vojsku proizvodila predmete naoružanja, municije uniforme, obuću i raznu vojnu opremu. U tim prilikama, predsjednik Izetbegović je objašnjavao političku i vojnu situaciju, iznosio je detalje iz aktuelnih mirovnih pregovora, analizirao je neprijateljsku političku i vojnu strategiju agresora, ukazivao na složenost uslova borbe, isticao borbene rezultate koje je na raznim frontovima postižu jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine, ukazivao na perspektive u pravcu mira. Bio je beskompromisan u zalaganju za strateške ciljeve očuvanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine, hrabrio je, motivirao, upozoravao na opasnosti i poticao na red i  disciplinu. Na svakom od takvih. sastanaka zahtijevao je i naređivao da se poštuju pravila ponašanja u ratu. Isticao je da ni rat nije divljaštvo jer ima svoja pravila, posebno u pogledu odnosa prema stanovništvu i zarobljenim neprijateljskim vojnicima, sanitetskom osoblju, pripadnicima međunarodnih vojnih snaga i humanitarnih organizacija, stanovništvu, materijalnim i kulturnim dobrima na teritoriji koja se oslobađa i s kojie se potiskuje neprijateljska vojska. Govorio je o značaju crkvenih objekata, jer ne možemo slijediti svoje pravedne ciljeve ako koristimo metodama ratovanja kojima kojima se u nepravdi koristi agresor. U najsloženiji ratnim uslovima ukazivao je na značaj jačanja Armije Republike Bosne i Hercegovine, ne samo u pogledu snabdijevanja oružjem, municijom i vojnom opremom,  nego i u pogledu jačanja jedinstva sistema, duhovne i moralne snage stanovništva u podnošenju žrtava i napora u odbrani i jačanja duhovne i moralne snage vojnih jedinica i komandi jer je to bio glavni parametar odbrambene moći.

Iz sata u sat, primao je izvještaje s ratišta. Prema novim saznanjima procjenjivao je negativne i pozitivne utjecaje na borbenu moć Armije Republike Bosne i Hercegovine, njenih komandi i jedinica. Ažurno je poduzimao i naređivao mjere da se blokiraju negativni, a pospješe pozitivni utjecaji kako bi jačala borbena moći sistema odbrane, posebno u pogledu morala jer se tako, pored ostalog, gradila otpornost na neprijateljsku propagandu koja je bila izuzetno intenzivna i gruba. Dakle, djelovanje predsjednika Izetbegovića na terenu je bilo paralelno i sinhronizirano s civilnim i vojnim strukturama. Postigao je da između stanovništva, civilnih vlasti, vojnih komadi i boračkog sastava, nema čak ni zamišljene linije razdvajanja jer su bili jedinstveni.

Briga za borbenu moć Armije Republike Bosne i Hercegovine podrazumijevala je snabdijevanje stanovništva jer je tu bio uslov izgradnje i očuvanja borbenog morala. Izetbegović je težio da borac, koji se nalazi s puškom u ruci na borbenoj liniji, što manje brine da li njegova djeca i ostali članovi porodice imaju stanuju, s obzirom na veliki broj prognanog stanovništva, da li imaju dovoljno hrane, ogrjevnog drveta, lijekova i slično. Tokom rata stalno se povećavao broj ratnih vojnih invalida, poginulih boraca i civila s posljedicama invaliditeta. Tako su se pojavili problemi socijalnog i zdravstvenog zbrinjavanja porodica poginulih boraca, invalida, pripadnika Oružanih snaga i stanovništva u cjelini. Prilikom obilaska vojnih jedinica i ciljevi struktura, sastajao sa porodicama poginulih i ratnim vojnim invalidima. Iz prve ruke je dolazilo do spoznaja, koje su bile uslov njegovog pravovremenog i adekvatnog reagiranja, davanjem uputa, savjetima i naredbama svima u državi, koji su u svojim ulogama trebali brinuti o stanju socijalno i zdravstveno najugroženiji, posebno porodica poginulih i ratnih vojnih invalida.

Bilo je dosta funkcionera osjetljivih na probleme porodica poginulih i ratnih invalida, ali niko nije bio osjetljiviji od predsjednika. Briga o tim pitanjima bila je uslov izgradnje i održavanja borbenog morala i ukupnog stanja borbene spremnosti oružanih snaga. Za brigu o porodicama poginulih i o ratnim vojnim invalidima,  predsjednik Izetbegović je formirao fond, zadužen da prihvata i namjenski ispravno raspoređuje novčane i druge donacije.

Očuvanje lanca komandovanja i kontrole, sa posebnim naglaskom na ‘kičmu vojne organizacije’

Za vertikalu, lanac komandovanja i kontrole u oružanim snagama se kaže da je kičma vojne organizacije. Očito u smislu poruke da je osjetljivost tog sistema jednaka osjetljivosti i značaju kičme u ljudskom organizmu. Vrhovni komandant Izetbegović je bio na vrhu podužeg lanca u vertikali sistema komandovanja i kontrole.

Svako zna da ako se poremeti veza među pršljenovima kičme, dolazi do paralize dijelova čovjekovog organizma ili organizma u cjelini. Takva je i osjetljivost veze između pojedinih nivoa u vertikali, lancu komandovanja i kontrole od najniže vojničke desetine, preko voda, do čete, bataljona, brigade, divizije, korpusa generalštaba i civilne vrhovne komande. Prekidanjem veze između bilo koja dva nivoa komandovanja i kontrole, dolazi do paralize dijela vojske ili oružanih snaga u cjelini. U tom smislu sa stajališta sigurnosti Armije i države naosjetljivija je veza između pršljena koga ovdje zovemo ‘generalštab’ i pršljena koga zovemo ‘civilna vrhovna komanda’. Ako se poremeti njihova veza, onda to može biti katastrofalno, ne samo za vojnu organizaciju, nego i za državu u cjelini. Poremećaj te veze nastaje onda ako bi prvi general i s njim dio ostalih generala i oficira bili neposlušni prema civilnoj vrhovnoj komandi o čemu historija u svijetu ima dosta primjera, odnosno prema predsjedniku Izetbegoviću.

To smo znali, pa je zadaća sigurnosnog sistema države, posebno u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, bila da zaštiti sistem komandovanja i kontrole, odnosno da zaštiti kičmu vojne organizacije. Mi smo brinuli o tome, da na čelu Generalštaba i njegovih uprava i korpusa i njima podređenih komandi, budu pouzdani ljudi, da budu uz neprikosnoveno odani i lojalni civilnom Vrhovnom komandantu jer on simbolizira volju naroda, što je značilo da budu lojalni interesu naroda. Tu lojalnost smo smatrali mjerom patriotizma, neposlušnost prema civilnom vrhovnom komandantu antipatriotizam. U vojnoj organizaciji demokratske države nema demokratije. Demokratija se zatvara na ulazu u vojnu organizaciju.

U ratu sam bio na čelu dvije uprave Generalštaba, odnosno štaba Vrhovne komande prvo Uprave sigurnosti, a zatim Uprave za moral. Te dvije uprave su bile najznačajnije za poduzimanje mjera od značaja za sigurnost Izetbegovićeve veze s Generalštabom i dalje veza u cijelom lancu komandovanja i kontrole u vojsci. Kakve su i koje je mjere poduzimane u tom smislu iz ove dvije uprave, to bi mogle biti posebne teme, čije sadržaje moraju, za budućnost ove države dobro savladati svi političari i ne samo političari na državnom, već i oni na regionalnim i lokalnim nivoima, jer nerazumijevanje u ovim pitanjima proizvodi nesporazume koji su balast u društvu i sistemu odbrane. Znali smo za neprijateljsku propagandu propagandnu i subverzivnu aktivnost, s ciljem narušavanja jedinstva našeg sistema komandovanja. Protiv tajnih subverzivni operacija takvog karaktera organizirana je Kontraobavještajna zaštita, a protiv ostalih organiziran je intenzivan rad na izgradnji morala s efektima brane utjecajima neprijateljske propagande, u čemu je neposredno učestvovao i predsjednik Izetbegović. U ratovima je bilo slučajeva da lokalni političari žele ostvariti kontrolu nad pojedinim dijelovima vojne organizacije. Mi smo polazili od činjenice da u državi postoji samo jedan jedini civilni autoritet koji ima nadležnost da kontrolira vojsku, a to je bio predsjednik Izetbegović. Također smo osigurali da se vojni autoriteti ne miješaju u nadležnosti civilnih vlasti pa smo brinuli o metodama njihove suradnje kako bi se obavili potrebni poslovi, tako da civili ne diraju u vojnu, niti vojnici u civilnu nadležnost. Predsjednik Izetbegović je bio glavni moralno-politički i operativni faktor koordinacije civilnih i vojnih poslova.

Mi smo imali, po svim ovim pitanjima, o kojima sam ovdje govorio, problema. Najdrastičniji problemi su na primjer u Bosanskoj krajini, gdje je bilo ambicija da neko ko nije lojalan vrijednostima i autoritetima Bosne i Hercegovine preuzme dijelove političkog uređenja i dijelove vojske i da je ugradi u borbeni poredak agresorskih snaga, što vrlo vrlo opasno, a nastojali smo da nigdje, širom Bosne i Hercegovine u svim dijelovima, u svim zonama korpusa ne dođe do takvih i sličnih slučajeva, u čemu smo bili vrlo vrlo osjetljivi u poduzimanju preventivnih mjera“, kazao je umirovljeni general Armije RBiH Fikret Muslimović.

Naučiti napamet….

Izražavajući zahvalnost i zadovoljstvo što je imao priliku ovim povodom obratiti se studentima, general Muslimović je poentirao:

“Pošto su ovdje studenti, nećete me pogrešno shvatiti – ovo što sam vam rekao ovdje, volio bih da naši ljudi, intelektualci nauče. Jedna je stvar što vi ove stvari dok govorimo ovdje prepoznajete, ali po mom mišljenju, vi ove stvari trebate naučiti, ove i druge stvari u vezi sa ovim poznavati i tumačiti, jer ovoj zemlji trebaju ljudi koji razumiju osjetljivost, finese i specifičnosti djelovanja vojne organizacije u okviru političkog uređenja države, a posebno u ratnim uslovima“

(Global CIR)

Komentiraj