IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Beograd stoji iza propagande protiv ljudi koji najviše doprinose odbrani BiH!

…Zašto je onda problem bivših oficira JNA kao navodnih “KOS-ovih zavjerenika” aktueliziran samo u BiH, a ne u Hrvatskoj, Sloveniji ili Srbiji? Zbog toga što u zločinačkim projekcijama Miloševićevog režima s ciljem stvaranja “Velike Srbije” nije planiran nestanak Slovenije kao države, niti pak Hrvatske – ona država koja je trebala nestati je BiH…

1. Beograd stoji iza propagande protiv ljudi koji najviše doprinose odbrani BiH

Dakle, ovo su neki od stavova desetina naših sagovornika koje smo inervjuirali i koji su govorili o ličnosti i djelu generala Fikreta Muslimovića, a koje imamo potrebu prezentirati javnosti kako bismo afirmirali i zaštitili dignitet istinskih patriota i heroja odbrane, u vremenu kada ih se pokušava diskreditovati. Naše jedino, ali ujedno i najmoćnije oružje je istina, i ona će uvijek naći put do onih kojima je do nje stalo.

Na kraju, dugo godina recikliranoj priči u bh. medijima o navodnoj “KOS-ovoj zavjeri” protiv BiH treba se konačno stati u kraj. Bilo je iluzorno očekivati da neko drugi učestvuje u organizaciji Armije RBiH osim ljudi koji su bili školovani za to. Valja istaći kako svugdje u svijetu, pa tako i u BiH, vojsku pravi politički faktor, a oficiri su samo ‘zanatski radnici’ na tom poslu. Oficiri koji tvrde ili su tvrdili suprotno su neuki.

Zašto je onda problem bivših oficira JNA kao navodnih “KOS-ovih zavjerenika” aktueliziran samo u BiH, a ne u Hrvatskoj, Sloveniji ili Srbiji? Zbog toga što u zločinačkim projekcijama Miloševićevog režima s ciljem stvaranja “Velike Srbije” nije planiran nestanak Slovenije kao države, niti pak Hrvatske – ona država koja je trebala nestati je BiH. Zbog toga su u Beogradu procjenjivali, ako bude vojnog organiziranja u BiH, ko su ti bivši kadrovi JNA koji bi mogli biti nosioci vojnog ustrojstva armije naše domovine. Nakon što su napravili analizu i detektovali po njih “najopasnije ljude”, pokrenuli su masovnu i beskrupuloznu kampanju protiv njih, šireći mržnju u bošnjačkom narodu prema bivšim oficirima JNA, kako bi na taj način proizveli efekat da ih narod odbaci, a uz narod i glavni politički faktori. Sudeći po medijskoj sceni u BiH, ta kampanja još uvijek traje.

2. Izvještavanje o političkoj i sigurnosnoj situaciji u BiH

General Muslimović, u ulozi načelnika Službe vojne bezbjednosti u Komandi 4. korpusa JNA na Bistriku, u Sarajevu, izvještavao je vojni vrh u Beogradu o terorističkom djelovanju Srpske demokratske stranke. Argumentirano je ukazivao da se ponašanjem Karadžićevih bandita ozbiljno narušavaju međunacionalni odnosi te je isticao ocjene da su zbog toga u BiH i Hrvatskoj mogući sukobi širih razmjera. Zbog sumnji koje je tada, 1990. godine, imao u vojni vrh, posebno je obrazlagao da bi se jedinice JNA u eventualnim sukobima morale angažirati s ciljem očuvanja SFRJ i tradicija zajedničkog života. To je značilo da bi JNA morala zaštititi žrtve zločinačkih akcija koje svakodnevno provode četnici – aktivisti Srpske demokratske stranke. Zaštita je trebala svim građanima BiH – Bošnjacima i Hrvatima, pa i Srbima, jer je svim ljudima u BiH i Hrvatskoj bilo nemoguće trpiti četničke bandite i ekstremiste Srpske demokratske stranke. S obzirom da je teroristički karakter djelovanja Karadžićevih ekstremista bio očit, vojni vrh nije mogao ni zabraniti nadležnoj službi vojne bezbjednosti da ga o tome informira.

Međutim, problem je bio u tome što su generali prećutno prelazili preko očitog terorizma u režiji Miloševićevog štaba i lidera Srpske demokratske stranke. Premda su o tome imali mnoštvo argumenata, u vojnom vrhu su ćutali, ali su insistirali da im se dostavljaju informacije o aktivnostima “ustaša i fundamentalista” kako su obično nazivali aktiviste Hrvatske demokratske zajednice i Stranke demokratske akcije. To je bio krupan dokaz da je vojni vrh JNA stao na stranu fašističke politike Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. Na osnovu toga, Muslimović je procjenjivao da će Milošević i Karadžić za svoje velikosrpske ciljeve upotrijebiti JNA i da će ta oružana sila postati četnička vojska. Takve procjene su se, nažalost, obistinile.

Poslije prvih višestranačkih izbora u BiH, kada su predratni sukobi i previranja kulminirali, general Muslimović je vojnom vrhu realno predstavljao stanje u BiH, ne samo što se tiče terorizma Karadžićevih ekstremista, nego i u pogledu predrasuda i zlonamjernih ocjena od strane vojnog vrha o “ustaškom” i “fundamentalističkom” karakteru hrvatskih i bošnjačkih političara i političkih partija. Radi prevazilaženja nesporazuma o tome, s ciljem da vojni vrh stekne realne ocjene o stanju u BiH, Muslimović je predlagao da se general Veljko Kadijević češće sastaje i otvorenije razgovara s Alijom Izetbegovićem i Stjepanom Kljujićem. Cijenio je da bi njihovi razgovori mogli polučiti rezultate od velikog historijskog značaja. Muslimović je znao da je interes ekstremista SDS-a da propagandom i lažnim informacijama okrenu vojno rukovodstvo protiv političkih predstavnika drugih naroda. Bez takvog usmjeravanja vojnog vrha, Miloševićeva i Karadžićeva velikosrpska politika nije vidjela perspektivu ostvarivanja zacrtanih ciljeva, ali u saradnji s vojnim vrhom i četničkim paravojnim formacijama, činilo im se da će uspjeti. Vrijeme im je pokazalo da veliku Srbiju nisu mogli ostvariti, čak i u toj varijanti, kada su imali na raspolaganju i vojni vrh i ogromne resurse JNA.

Muslimovićevo realno predstavljanje političkih prilika u BiH nije se dopadalo generalima Aleksandru Vasiljeviću i Miletu Babiću, s kojima je službeno kontaktirao. To je bilo dosta osjetljivo, jer su oni stalno motrili na ponašanje oficira, posebno Bošnjaka i Hrvata, koji su bili na nekim rukovodnim funkcijama. Prijetilo im se etiketom “izdajnik”. Psihološki efekat i etikete “izdajnik” proizvodio je strah od posljedica u slučaju suprotstavljanja vojnom vrhu i Miloševićevoj politici. Taj strah je usporavao proces napuštanja JNA, a i neke oficire srpske nacionalnosti u potpunosti je odvratio od napuštanja JNA. Veliki pritisak i strah koji je iz njega proizilazio, bili su dijelom velikosrpske strategije kako bi se što više oficira, nakon teških dilema, konačno angažiralo na strani Karadžićevih terorista i fašista. Osloboditi se straha od posljedica proglašenja “izdajnikom”, u fašističkom i četničkom ambijentu bilo je zaista teško, posebno ako ste bili svjesni moći tadašnje jugoslovenske službe.

3. Naoružavanje srpskog stanovništva i oduzimanje oružja od Teritorijalne odbrane (TO)

I prije rata, general Muslimović je sagledavao i pratio društvene i političke procese. Ažurno je pratio zbivanja u tadašnjoj Jugoslaviji, Evropi i svijetu. Ipak, od kraja osamdesetih godina 20. stoljeća, najviše pažnje je poklanjano zbivanjima u tadašnjoj Jugoslaviji, a posebno o onome što se ticalo stanja u sistemu sigurnosti, vojske i odbrane. Od početka 1990. godine, njega je zabrinulo kada je u listu “Narodna armija” pročitao izjavu generala Veljka Kadijevića: “Teritorijalna odbrana je podvala, jer se iz nje formiraju republičke vojske”. Ubrzo zatim, maja 1990. godine, Borisav Jović je od Janeza Drnovšeka preuzeo dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ, pa je donesena odluka da se naoružanje TO Slovenije i Hrvatske oduzme i prenese u magacine JNA. O tome je u svojoj knjizi “Posljednji dani SFRJ” (izdanje “Politika”, Beograd, 1995.), Borisav Jović napisao: “Preduzimamo mere da se u Sloveniji i Hrvatskoj oduzme oružje iz civilnih magacina TO i da se prenese u vojne magacine. Nećemo dozvoliti da oružje TO zloupotrebe u eventualnim sukobima ili za nasilno otcepljenje. Praktično smo ih razoružali”. Veljko Kadijević je svoje stavove o TO objasnio u knjizi “Moje viđenje raspada”. O planiranju upotrebe Oružanih snaga, Kadijević piše: “Teritorijalnu odbranu maksimalno paralisati u onim delovima zemlje gde bi ona mogla poslužiti kao baza za stvaranje vojske secesionističkih republika, odnosno, secesionističkih snaga. U tom cilju je sva Teritorijalna odbrana razoružana prije nego što su počeli oružani sukobi u SFRJ. Pored toga, preko starešina u TO nastojali smo istu maksimalno držati izvan kontrole secesionističkih političkih rukovodstava. U tome smo delimično uspeli svugde više nego u Sloveniji. Naravno, da smo Teritorijalnu odbranu srpskih delova u Hrvatskoj i Bosni i Herecgovini upotrebili u dejstvima zajedno sa JNA”. (Kadijević, Veljko: Moje viđenje raspada, Politika, Beograd 1993. godine, strana 94.)

Prema ovakvim stavovima, komandant 1. vojne oblasti generalpukovnik Aleksandar Spirkovski je 15.05.1990. godine, komandama podređenih korpusa naredio da “sa odgovarajućim štabovima TO u svojim zonama odgovornosti organiziraju preuzimanje, smještaj i čuvanje kompletnog naoružanja i municije od Teritorijalne odbrane u magacine JNA”. Precizirano je da se od magacina TO do magacina JNA naoružanje i municija prevoze motornim vozilima JNA. Insistirajući da se cjelokupno naoružanje i municija premjeste u magacine JNA, naredbom je ostavljena mogućnost da se za smještaj koriste i “prostorije i kasarna”. Samo izuzetno, ako su objekti TO udaljeni 50 i više kilometara od objekata JNA, oružje i municija se mogu zadržati u magacinima TO, s tim da ih obezbjeđuju jedinice JNA. Rok za preuzimanje naoružanja i municije TO i smještaj u skladišta JNA bio je 21.05.1990. godine. TO RBiH je, do predaje oružja i municije u skladišta JNA, svoje oružje čuvala u 632 objekta: u 30 objekata TO RBiH, koje je obezbjeđivala TO; u 71 objektu MUP-a RBiH, koje je obezbjeđivao MUP; 383 objekta privrednih preduzeća, koje su obezbjeđivala preduzeća; i 148 objekata JNA koje je obezbjeđivala JNA. U tim objektima se čuvalo: 269.356 cijevi streljačkog oružja; 18.240 minobacača raznih kalibara (60 mm, 82 mm i 120 mm); 211 protivoklopnih raketa; 84.724.089 metaka za puške; 580 tona minsko-eksplozivnih sredstava; preko 2.000 raznih radiouređaja. Komandanti TO RBiH, od njenog osnivanja pa do početka agresije na RBiH bili su: general Franjo Herljević, general Mirko Vranić, general Mujo Mujkić, general Sakib Pozderac i general Drago Vukosavljević.

To je bila planska aktivnost velikosrpske politike koju je realizirao Miloševićev režim, s ciljem razaranja svih institucija političkog, sigurnosnog, odbrambenog, ekonomskog, obrazovnog i drugih aspekata sistema SFRJ. Muslimović se, kao i milioni ljudi, nadao da će se pronaći rješenje za opstanak Jugoslavije, ali su njegova nadanja bila sve manja, posebno kada je vidio da se naoružanje oduzeto od TO dijeli srpskom stanovništvu po BiH. U vezi s tim, Muslimović je ukazivao da se JNA pretvara u svoju funkcionalnu suprotnost, jer umjesto da bude faktor stabilnosti i očuvanja države, postala je faktor njenog ugrožavanja. Titov koncept JNA je napušten, a Armija je pretvorena u svoju funkcionalnu suprotnost, jer je od faktora sigurnosti za sve građane, narode i narodnosti u SFRJ, postala faktor u velikosrpskim rukama. Zbog ovoga su, zavisno od mogućnosti iz JNA odlazili brojni oficiri koji se nisu slagali sa onim što se događa u smislu radikalnog mijenjanja te Armije, koja je od Armije svih građana, naroda i narodnosti, pretvarana u Armiju po mjeri Miloševićeve velikosrpske politike.

Proces naoružavanja srpskog i crnogorskog stanovništva širom SFRJ se odvijao ilegalno, angažiranjem lokalnih i viših lidera SDS-a te ostalih srpskih i crnogorskih nacionalističkih partija. General Muslimović je govorio da oficiri JNA – Bošnjaci, Hrvati, Slovenci, Albanci, Mađari i Makedonci, u početku, nisu ni slutili da bi se vojni vrh mogao na taj način staviti u funkciju politike za koju se već jasno vidjelo da je fašistička, šovinistička, četnička i velikosrpska. Njemu, kao i mnogim drugim oficirima JNA, je bilo zabrinjavajuće što vojni vrh ćuti o četničkom teroru po SFRJ. Prema Muslimovićevom svjedočenju, osim blagih otpora u jednoj od općina Zapadne Hercegovine, proces razoružavanja TO RBiH okončan je bez posebnih tenzija.

Analitički posmatrajući tadašnju situaciju, general Muslimović je ukazivao da činjenica što se republička i pokrajinska rukovodstva, politički faktori i građani nisu suprotstavljali akciji oduzimanja oružja i municije od TO i smještanja iste u magacine JNA, osim u Sloveniji, demantira stav generala Veljka Kadijevića i ostalih Miloševiću odanih generala i političara, da je formiranje TO, kao komponente Oružanih snaga SFRJ, za čije su opremanje i finansiranje bile odgovorne republike i pokrajine bivše SFRJ, bilo motivirano secesionističkim ambicijama političkih vođstava u republikama. Da su takve ambicije postojale u vrijeme kada se oduzimalo oružje od TO 1990. godine, uslijedili bi otpori, pa i pobuna naroda protiv toga. Naprotiv, narod i politički faktori u republikama i pokrajinama su naivno vjerovali u vojni vrh, jer nisu ni razmišljali o alternativama SFRJ kao zajedničkoj državi. Samo u glavama velikosrpskih nacionalista su se vrzmale ideje o prekrajanju i rušenju SFRJ. Akcija oduzimanja oružja od TO nije realizirana u Srbiji i Crnoj Gori, što je posebno važan argumenat za razjašnjavanje ukupnih okolnosti u kojima je velikosrpsko vođstvo, na čelu sa Miloševićem, pripremalo i ostvarivalo oružane agresije.

Nisu se suprotstavljali ni lideri političkih partija ni nosioci lokalne i republičke vlasti. Ta akcija Generalštaba se pravdala zaoštravanjem političkih prilika u SFRJ, postojanjem takozvanih paravojnih formacija, koje su navodno ugrožavale mjesta u kojima je smješteno naoružanje pod kontrolom štabova Teritorijalne odbrane, jer, navodno, oni nisu imali mogućnosti fizičke zaštite tog oružja i municije, što je u magacinima JNA bilo moguće obezbijediti.

Muslimović je doprinosio rasvjetljavanju operacije oduzimanja naoružanja od TO RBiH. Govorio je da su tada djelovale paravojne formacije, ali da je za sve nepristrasne i realne ljude bilo vidljivo da su postojale samo četničke paravojne formacije koje su u to vrijeme, počev od augusta 1990. godine, intenzivirale teroristički rad na prostoru Knina, Banije, Like i Slavonije, uglavnom na taj način što su podmetali eksploziv i minirali pruge, posebno prugu od Splita do Bihaća, zatim rušili ugostiteljske radnje čiji su vlasnici Hrvati, zaustavljali, maltretirali i pretresali putnike, pa čak i strane turiste koji su se kretali magistralnim putevima. Ocijenio je da su četničke paravojne formacije bile pod tajnom kontrolom Generalštaba, a eksponirale su se u pravom, izvornom, fašističkom, četničkom, šovinističkom, velikosrpskom, terorističkom i, za SFRJ, razbijačkom smislu. Narod je u takvim prilikama bio zbunjen. Očekivalo se “tada ja ikada” da JNA stupi na scenu, da pohvata tu bandu, da se stane četništvu i Miloševiću na put. Uostalom, to je bila ustavna uloga JNA. Međutim, umjesto toga, Generalštab se poslužio prevarom, tako što je pomenutim trikom oduzeo oružje od štabova Teritorijalne odbrane i podijelio ga Srbima i Crnogorcima. Prevara se sastojala u tome što je narod mislio da se akcija povlačenja oružja od štabova Teritorijalne odbrane vrši radi priprema da se sa manje posljedica likvidiraju četničke terorističke grupe, naročito oko Knina, u Baniji, Lici i Slavoniji. Te grupe su bile vidljive na srpskim mitinzima i manifestacijama Srpske pravoslavne crkve. U takvim uslovima, narod se sve brže trijeznio i shvatao da baš Generalštab stoji iza terora četničkih bandi koje su faktički postale sastavni dio JNA. Tokom 1991. godine, četničke bande su se učestalije aktivirale i u BiH.

4. Sistem bezbjednosti SFRJ se raspadao, pa i Služba vojne bezbjednosti JNA (KOS)

General Muslimović je bio visoki funkcioner u Službi vojne bezbjednosti JNA. Pred ratove u procesu raspada Jugoslavije, on je bio kao između čekića i nakovnja. S jedne strane su bile njegove želje da opstane Jugoslavija i da tome istinski doprinese, a s druge strane je bila sumorna stvarnost, jer je ponašanje vrha JNA bilo suprotno željama miliona ljudi, pa i njegovim. On je svjedok kako je došlo do preusmjeravanja bezbjednosnog sistema, da od faktora zaštite Jugoslavije i njenih vrijednosti postane instrument politike koja je razarala Jugoslaviju. Dijelovi tog sistema u republikama, koje su se politički osamostaljivale, funkcionirali su na zaštiti novih političkih ustrojstava republika bivše SFRJ, dok je dio bezbjednosnog sistema u kome su dominirali srpski kadrovi, gdje spada i Služba vojne bezbjednosti JNA, preusmjeren tako što je napustio vrijednosti SFRJ, a prihvatio velikosrpsku politiku. Služba vojne bezbjednosti JNA u potpunosti je bila u funkciji velikosrpske politike Slobodana Miloševića, ali su njeni kadrovi koji se nisu slagali sa takvom politikom odlazili iz JNA. Među tim kadrovima bio je i general Muslimović. On je obrazlagao da je preusmjeravanje Službe vojne bezbjednosti sa jugoslovenskog na velikosrpski karakter izvršeno postupno, tako što se oficirski kadar te službe činio obaveznim da prikuplja podatke, ne samo o stanju bezbjednosti jedinica, nego i o političko-bezbjednosnoj situaciji iz nadležnosti civilne vlasti na teritoriji SFRJ, što znači u svim republikama. Približavanjem rata, paralelno s eskalacijom paravojnog četničkog divljanja po SFRJ, vojni vrh je tražio da Služba vojne bezbjednosti prioritetno otkriva naoružavanje i vojno organiziranje pripadnika slovenačkog, hrvatskog, bošnjačkog, albanskog i makedonskog naroda.

Međutim, Muslimović je tada ukazivao da su kadrovi Službe vojne bezbjednosti u JNA, u najvećem obimu, otkrivali podatke o paravojnom organiziranju Srba i Crnogoraca, o čemu je izvještavan vojni vrh, koji tome nije pridavao značaj, jer ih je isključivo interesiralo ono što rade pripadnici drugih nacionalnosti. Takvo ponašanje vojnog vrha je sugeriralo zaključak da su upravo oni organizatori četničkih terorističkih bandi. General Fikret Muslimović je primijetio da su srpski kadrovi Službe vojne bezbjednosti nekritički prihvatili takvu rukovodeću ulogu vojnog vrha prema Službi vojne bezbjednosti, pa su potpuno izostavljali izvještavanje o paravojnom organiziranju Srba i Crnogoraca, i uporno, neprovjerene, potpuno lažne i falsificirane podatke o naoružavanju Bošnjaka i Hrvata prezentirali vojnom vrhu, što su oni prihvatali kao tačno i, prema lažnim informacijama, dolazili do apsurdnih ocjena.

Sasvim je sigurno da je vojni vrh, u skladu sa velikosrpskim scenarijem, za takvu ulogu iskoristio nacionalističko raspoloženje članstva Srpske demokratske stranke, čiji su kadrovi bili glavna saradnička mreža Službe vojne bezbjednosti. Ti kadrovi su, u skladu sa svojom potrebom širenja mržnje i nepovjerenja prema Bošnjacima i Hrvatima u BiH, širili raznovrsne glasine kako se Bošnjaci i Hrvati masovno naoružavaju, da će oni pribavljeno naoružanje upotrijebiti za genocid nad Srbima, što je snažno psihološki djelovalo na široke narodne mase Srba i Crnogoraca. To je kod Srba i Crnogoraca jačalo želju da dođu do oružja koga im je dijelila JNA i Srpska demokratska stranka, jer je to bilo u skladu sa političkim ciljevima te stranke – pripremiti srpski narod za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima.

Prema Muslimovićevom svjedočenju o tome, falsificirani podaci o navodnom paravojnom organiziranju Hrvata i Bošnjaka, nastali kao rezultat propagande, a ne realnosti, dolazili su do oficira Službe vojne bezbjednosti, koji su ih obrađivali u obliku zabilješki i informacija. Izvještavali su vojni vrh, koji je na bazi takvih podataka temeljio svoje procjene. Koristeći upravo takve ocjene, vertikalom komandovanja u JNA, te putem Srpske demokratske stranke, vojni vrh je podsticao naoružavanje Srba i Crnogoraca, što su bile neposredne pripreme za rat. Istiniti podaci o podjeli naoružanja Srbima i Crnogorcima dolazili su do oficira Službe vojne bezbjednosti nesrpske nacionalnosti. Izvještavanje vojnog vrha o tome je bilo besmisleno, jer je upravo vojni vrh stajao iza podjele naoružanja srpskom i crnogorskom stanovništvu.

Početkom decembra 1990. godine, Uprava bezbjednosti Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu definirala je plan razoružanja paravojnih formacija u Hrvatskoj. O tome, je Aleksandar Vasiljević obavijestio Fikreta Muslimovića, navodeći da je planirano da se uhapse, pritvore i u sudskom postupku tretiraju svi autori četničkog paravojnog organiziranja na području Kninske krajine, Banije i Slavonije, kao i svih onih koje je naoružavala Hrvatska demokratska zajednica, odnosno, Vlada Republike Hrvatske, sa generalom Martinom Špegeljom na čelu. Takav pristup značio bi principijelan odnos, ali da je taj principijelni odnos bio iskren, ne bi se ni dogodilo da Vlada Hrvatske ilegalno naoružava hrvatski narod. Hrvatska se naoružavala prinudno, jer se, sprečavalo Vladi Republike Hrvatske da ona u okviru svoje nadležnosti razoruža četnike. To joj je zabranila JNA, što je bio očit znak priklanjanja JNA četnicima. Tako je hrvatski narod izgubio povjerenje u JNA, pa mu je ostalo jedino da se sam naoružava i očuva svoju slobodu koja je očito bila ugrožena četničkim terorom po Hrvatskoj. Kadijević nije odobrio plan Službe vojne bezbjednosti po kojem je, kako je Vasiljević govorio Muslimoviću, trebalo principijelno razoružati i četnike i pripadnike hrvatskog naroda koji su se iz nužde, zbog opasnosti od četničkog djelovanja, naoružali. Kadijević je Upravi bezbjednosti JNA naredio da se odgodi realizacija tog plana, jer će Predsjedništvo SFRJ donijeti naredbu o razoružanju paravojnih formacija, pa će se plan realizirati ukoliko se dobrovoljno ne postupi po toj naredbi i oružje dobrovoljno ne preda pod kontrolu JNA.

U svojim analizama i razgovorima sa prijateljima, general Muslimović je isticao da je čitav decembar 1990. godine prošao u iščekivanju takve naredbe Predsjedništva SFRJ, ali je ona obznanjena putem sredstava javnog informiranja tek 09.01.1991. godine. Prevara se sastojala i u tome što se smišljeno prezentiralo javnosti kako četničke paravojne formacije na prostoru Knina i Slavonije vraćaju naoružanje, što je bio manevar sračunat na to da se policijske i sudske mjere u razoružavanju usmjere isključivo na hrvatsko stanovništvo u Hrvatskoj, a kasnije i prema svim nesrpskim narodima SFRJ. Time bi se postiglo da u SFRJ ostanu naoružani samo Srbi i Crnogorci kojima je Generalštab JNA, po Kadijevićevim uputama, u to vrijeme ilegalno dijelio oružje, što je još više ironiziralo čitav scenarij o tome da su Srbi na prostoru Knina i Slavonije vratili oružje. Dok su četničke paravojne formacije pod kontrolom JNA i Generalštaba jačale svoju borbenu moć, akcija razoružavanja je usmjerena prema hrvatskom stanovništvu i prema legalnim istitucijama Hrvatske. Tada je galopirajuće intenziviran proces napuštanja JNA od strane oficira nesrba, pa i mnogih Srba koji se nisu slagali sa pretvaranjem JNA u četničku vojsku.

5. General Muslimović o Službi državne bezbjednosti (SDB)

General Muslimović je bio odličan poznavalac sistema sigurnosti bivše SFRJ, kako njenog civilnog tako i vojnog dijela. Cijenio je da su u procesu zaoštravanja krize u Jugoslaviji, umjesto legalnih dijelova tog sistema koji nisu bili pod kontrolom velikosrpske politike, sve veću ulogu u poslovima iz nadležnosti policije i kontraobavještajnih službi u BiH imali Srpska demokratska stranka (SDS) i kadrovi MUP-a RBiH, koji su bili lojalni velikosrpskoj politici Miloševića i Karadžića.

Muslimović je ukazivao da su kadrovi SDS-a i MUP-a imali veću mogućnost podrivačkog djelovanja u civilnom ambijentu koji je, kad je u pitanju praćenje zbivanja unutar bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, bio njima bliži nego kadrovima Službe vojne bezbjednosti. Isticao je da je tačno da je rad Službe vojne bezbjednosti bio bitna dopuna radu Srpske demokratske stranke i srpskih kadrova u MUP-u, ali da su nerealne i neobjektivne ocjene prema kojima su mediji u bošnjačkom i hrvatskom

narodu od Službe vojne bezbjednosti napravili bauk. Muslimović je zaključivao da je to štetno samo utoliko što se time maskira prava dimenzija ovog problema, pa je govorio da je Služba vojne bezbjednosti bila 90%, pa i više, popunjena trupnim oficirima kojima je bio zadatak boraviti u kasarni, raditi u jedinici i provoditi kontraobavještajne mjere unutarnje zaštite jedinica JNA, a da su veće mogućnosti djelovanja u civilnom sektoru imali dijelovi Službe vojne bezbjednosti u štabovima Teritorijalne odbrane Republike, zatim oficiri u sekretarijatima za narodnu odbranu, odnosno, u okviru Ministarstva odbrane Republike, te oficiri koji su radili u Vojnoprivrednom sektoru.

Mogućnosti ovih struktura Službe vojne bezbjednosti u izvršavanju zadataka u skladu sa interesima velikosrpske politike, odnosno Srpske demokratske stranke u BiH, bile su veće, jer su kadrovi tih struktura Službe vojne bezbjednosti radili u civilnom ambijentu, kontaktirali sa kadrovima u svim sektorima državne uprave, privrede i svih drugih djelatnosti, pri čemu su mogli, po nalozima vojnog vrha, širiti uznemiravajuće lažne vijesti o naoružavanju Hrvata i Bošnjaka, kako bi podsticali Srbe da uzimaju oružje koje im daju i da budu spremni za upotrebu tog oružja protiv Bošnjaka i Hrvata, te da uz sve to prikupljaju podatke o ponašanju bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, odnosno, podatke o ponašanju i aktivnostima kadrova tih nacionalnosti, posebno onih koji su djelovali kao aktivisti Hrvatske demokratske zajednice i Stranke demokratske akcije. Muslimović je isticao da je upravo to bila suština subverzivne uloge Službe vojne bezbjednosti u pripremanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, te da je Služba vojne bezbjednosti bila u potpunosti uključena u ostvarivanje velikosrpske ideje, a da je dio te službe u operativnim borbenim jedinicama JNA, zbog ambijenta u kojem je djelovao, imao sužene mogućnosti za ostvarivanje takvih zadataka, što se ne može reći za kadrove te službe izvan trupnih jedinica.

General Muslimović je objašanjavao da zbog velike izdajničke uloge vojnog vrha JNA i zbog toga što je ta Armija počinila velika zlodjela prema Bošnjacima i Hrvatima, sa izgledima da se to isto počini i prema drugim ugroženim balkanskim narodima, u našim sredstvima informiranja, pa i u svijesti – srpskim fašizmom ugroženih naroda, došlo je do toga da se Služba vojne bezbjednosti (KOS) predstavlja kao glavni krivac zle sudbine u koju su upali naši narodi. To je pojednostavljeno gledanje, koje, u izvjesnom, rehabilitira glavne uzročnike, krivce i inspiratore ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. Muslimović je zaključivao da je istina da je Miloševićev štab iz Beograda instrumentalizirao mnoge institucije u bivšoj SFRJ i stavio ih u funkciju ostvarivanja svog projekta, da je normalno da se politički faktori moraju tretirati kao nadređeni vojnim i policijskim strukturama, te da politika, u svakom slučaju, bira i određuje sadržaje, metode, snage i sredstva za provođenje svojih ciljeva. Na kraju, smatrao je da su Socijalistička partija Srbije, njoj potčinjene partije u BiH, Crnoj Gori, Vojvodini i na Kosovu predstavljale osnovnu političku snagu za realiziranje velikosrpskog projekta, a da je JNA imala egzekutivnu ulogu.

Prema riječima generala Muslimovića, mogućnosti Službe vojne bezbjednosti, s jedne strane, i mogućnosti Službe državne bezbjednosti RBiH, s druge strane bile su dijametralno različite. Kada je 1989. godine, u ulozi zastupnika, obavljao funkciju načelnika bezbjednosti 7. armije, koja je pokrivala prostor cijele BiH, istočnu i zapadnu Slavoniju, tada je ujedinicama i komandama JNA na tom prostoru bilo ukupno 105 pripadnika Službe vojne bezbjednosti, i to bila trupna služba kojoj je on bio nadređen. Muslimović je isticao da je oko 70% tih kadrova bilo podoficirskog ili nižeg oficirskog profila te da su bili usmjereni na kontraobavještajni rad u bataljonima i brigadama, dok je njih oko 25% otpadalo na srednje rangirane oficire, koji su, također, bili usmjereni na kontraobavještajni rad u komandama i jedinicama JNA. Samo oko 5% tog kadra činili su izrasliji oficiri koji su mogli obavljati više funkcije u višim komandama i štabovima JNA, dok je u Komandi 7. armije bila Kontraobavještajna grupa od samo 6 operativaca, koja je, uz znanje Službe državne bezbjednosti RBiH, operativno djelovala u odnosu na bezbjednosno zanimljive pripadnike JNA, civile – državljane SFRJ i strance.

U poređenju s tim, Služba državne bezbjednosti RBiH je imala oko 800 visokoobrazovanih operativaca i drugih službenika, a dio Službe državne bezbjednosti Republike Hrvatske u Slavoniji, gdje se protezala odgovornost  7. armije, imala je oko 200 visokoobrazovanih operativaca i drugih službenika. Tehnička opremljenost Službe državne bezbjednosti bila je daleko iznad stanja u Službi vojne bezbjednosti, što je poznato i svim kadrovima civilnih službi bezbjednosti. Osim u kasarnama, Služba vojne bezbjednosti nije mogla samostalno bez Službe državne bezbjednosti poduzimati nikakve operativno-tehničke mjere. Ako je bilo potrebe za takvim mjerama, nadležni starješina Službe vojne bezbjednosti se morao obraćati ministru unutarnjih poslova da on odobri angažiranje kapaciteta Službe državne bezbjednosti u primjeni nekih mjera po planu Službe vojne bezbjednosti, kao što su mjere prisluškivanja razgovora u prostorijama i putem telefona. U tom smislu, Služba državne bezbjednosti je faktički kontrolirala rad Službe vojne bezbjednosti.

6. Naoružavanje Srba u Hercegovini – u Bileći zaustavljeno vozilo sa oružjem JNA

Sukobi generala Fikreta Muslimovića sa vrhom JNA eskalirali su nakon njegovog demaskiranja uloge Generalštaba u planskom naoružavanju srpskog stanovništva u BiH, koje je argumentirano otkrio aprila ili maja 1991. godine, na slučaju zaustavljanja jednog teretnog motornog vozila punog oružja, koje se kretalo iz pravca Nikšića prema Trebinju i Bileći. Vozilo je zaustavila civilna policija pa je nakon kontrole dovezeno u krug kasarne u Bileći. Budući da je o tome službeno izvješten, Muslimović je, postupajući prema funkcionalnim obavezama, formirao ekipu za uviđaj, u kojoj su bili predstavnici Vojnog suda i Tužilaštva, oficiri Vojne policije i oficiri Službe vojne bezbjednosti. Vojni vrh u Beogradu nije obavijestio zbog toga što nije bio upoznat o svim bitnim činjenicama o tom vozilu i naoružanju u njemu. Takva osjetljiva informacija u turbulentnom periodu zahtijevala je ozbiljnu provjeru i neizlaženje u javnost sve dok se ne dobije zvaničan izvještaj ekipe, koja je iz Sarajeva poslana u Bileću.

Da stvari nisu nimalo bezazlene pokazalo se nepuni sat vremena nakon odlaska ekipe iz Sarajeva, kada generala Muslimovića iz Beograda telefonom poziva general Aleksandar Vasiljević, pitajući ‘šta ima novo’, kako to obično pitaju nadređeni.

General Muslimović je kazao kako je izviješten o zaustavljenom civilnom vozilu u kome su bila tri civila koji su prevozili oružje, i da su ti civili, vozilo i oružje smješteni u kasarni u Bileći. Vasiljević se posebno interesovao ko je otišao na uviđaj, a pretpostavljajući da njegov nadređeni u tom trenutku provjerava kako je struktuirao ekipu u stručnom pogledu, Muslimović je kazao da su otišli oficiri iz Vojnog suda, Vojnog tužilaštva, Vojne policije i Vojne bezbjednosti. Vasiljević nije bio zadovoljan odgovorom, te je zahtijevao da mu se poimenično nabroji ko je otišao na zadatak. Shvativši da je Vasiljeviću bitna nacionalna, a ne profesionalna struktura ekipe, kazao mu je i imena tih oficira, među kojima je bilo i Srba, i Bošnjaka, i Hrvata. Kada je čuo njihova imena, naredio je da Muslimović tu ekipu odmah vrati, odnosno da oni ne obavljaju uviđaj, već da će se taj posao uraditi u nadležnosti Titogradskog, a ne Sarajevskog korpusa. Muslimović je to vidio kao presedan svoje vrste koji se u praksi nije mogao opravdati, jer su teritorije u pogledu takvih nadležnosti bile strogo podijeljene, tako da je Bileća uvijek bila u zoni odgovornosti najviše komande JNA u Sarajevu i Vojnog suda u Sarajevu.

Kada sa ove vremenske distance posmatramo ove događaje nakon cijele tragedije devedesetih, možemo kazati da nije isključeno da je neko od Srba kojima je general Muslimović bio nadređen, bez njegova znanja, nazvao Vasiljevića i saopćio mu da je u Bileću poslana multinacionalna ekipa. Za vojnog časnika, poput Muslimovića, koji je dobro znao u kakvim uslovima i periodu djeluje, to je predstavljalo još jedan krupan argument da Generalštab rukovodi ilegalnom podjelom oružja Srbima i Crnogorcima širom SFRJ, te da su trojica civila, vozilo i naoružanje u inkriminiranom slučaju, ustvari, izvršioci mjera koje se provode po planu Generalštaba.

Stoga nije postupio po Vasiljevićevom usmenom naređenju. Budući da nije imao vezu s ekipom dok je još bila u putu, te nije ni bio u stanju vratiti ih direktnim pozivom, Muslimoviću je preostala mogućnost da to učini preko policijske stanice u Foči i da zahtijeva da ih njihova patrola zaustavi. Međutim, prema vlastitom priznanju, zbog ogorčenosti, to namjerno nije htio učiniti. Omogućio je da ekipa iz Sarajeva uradi svoj posao prema zadatku koga im je postavio. Ekipa je u bilećkoj kasarni izvršila uviđaj fotografiranjem, TV snimkom i uzimanjem izjava od trojice civila, članova Srpske demokratske stranke za područje istočne Hercegovine.

Kada je ekipa po povratku s terena podnijela izvještaj o ovom slučaju, generalu Muslimoviću su predata originalna dokumenta sa podacima da je inkriminirano oružje, prije nekoliko godina, bilo na remontu u Hadžićima, da je poslije toga bilo vlasništvo nekih jedinica JNA u Surdulici i Leskovcu te da je iz magacina u tim mjestima utovareno i preko Nikšića stiglo Srbima u istočnoj Hercegovini. Odmah po prijemu izvještaja, depešom je obaviješten vojni vrh u Beogradu o svim detaljima. U Muslimovićevom izvještaju posebno je istaknuta ocjena da u JNA djeluje jaka četnička organizacija koja iz magacina JNA krade oružje i dijeli Srbima, te da će iz tog djelovanja uslijediti teške posljedice. Posebna farsa je bio sudski postupak protiv civila koji su prevozili oružje, gdje je za krivično djelo iz nadležnosti vojnih sudova angažiran civilni sud u Nikšiću. Cijeli pročetnički kolorit je postao potpun kada su okrivljeni demonstrirali pjevanjem koljačkih četničkih pjesama ispred Suda u Nikšiću, što je putem TV ekrana mogao gledati cijeli svijet. Nakon takvih scena, dobrom dijelu javnosti postalo je jasno da se JNA polahko, ali sigurno pretvara u četničku vojsku, a najzaslužniji što je ta afera uopće izašla u javnost bio je general Fikret Muslimović, koji je rizikujući mnogo i na ličnom i na planu karijere, odbio poslušnost pretpostavljenom koji je htio prikriti ilegalne aktivnosti. Ova moralna dimenzija Muslimovićevog karaktera, koju je ispoljavao još tokom angažmana u JNA, kasnije se očitovala i u Armiji Republike BiH. Kao načelnik Uprave za moral, general Muslimović je stajao na put svim ilegalnim i sumnjivim aktivnostima pojedinaca i grupa, koje su pokušali kompromitirati časnu odbranu države BiH.

Shvativši da u Muslimoviću neće moći naći partnera za bilo kakve sumnjive i nečasne djelatnosti, Vasiljević je tražio da mu se dostavi dokumentacija iz uviđaja, te da se ista ne umnožava i da će se sve to koristiti u postupku koji budu vodili sudski organi koji će za taj slučaj biti posebno određeni. Naravno, ovaj slučaj, kao i ostali u kojima se vrhunski bezbjednjak Fikret Muslimović eksponirao kao protivnik politike Slobodana Miloševića i izdajničkog vojnog vrha nije mogao proći bez posljedica. Pripadnici Službe vojne bezbjednosti za koje se pretpostavljalo da se identificiraju sa Miloševićevim režimom, upozoreni su da sve što je bitno, moraju sakrivati od Muslimovića. Također, protivno principu subordinacije i jednostarješinstva u vojsci, Muslimović je zaobilažen i prilikom kontakata šefova Vojne bezbjednosti koji su svoju pažnju poklanjali oficirima srpske nacionalnosti, izostavljajući ‘sumnjivce’ poput Fikreta Muslimovića.

Nakon gore opisanog događaja, koji je otkriven, eksponenti fašističko-četničke politike u JNA su nastavili realizirati razne akcije u jedinicama JNA koje se više nisu mogle lahko sakriti od oka oficira Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Albanaca i Mađara. Posebno im je bilo teško sakriti učestale kontakte sa liderima i glavnim aktivistima Srpske demokratske stranke. Sve teže im je bilo sakriti davanje oružja tim teroristima, koji su se aktivno pripremali za izazivanje krvavog scenarija. Oficirima, koji nisu bili Srbi i Crnogorci, na različite načine je stavljano do znanja da su u JNA postali nepoželjni, tako što su zatvarali vrata, prekidali razgovore kad neko od nesrba naiđe, izolirali ih od sastanaka na kojima su ranije uvijek prisustvovali, izuzimali ih od obavljanja osjetljivijih poslova za koje su funkcionalno bili zaduženi i slično.

Kako bi prikrili nestanak oružja, sve učestalije su bile inscenirane krađe naoružanja i municije iz magacina u kasarnama, povodom čega su se, tobože, organizirali uviđaji i potrage angažiranjem Vojne policije i istražnih sudija, i to onih koji su uviđaje vršili tako da unište, a ne da otkriju i sačuvaju tragove izvršene krađe. Tako su na perfidan način Karadžićevim teroristima predate veće količine oružja iz magacina JNA u Sarajevu, Han-Pijesku, Zenici, Tuzli, Doboju, Brčkom itd.

 7. General Muslimović otkrio četničku organizaciju u Komandi JNA u Sarajevu

 Indoktrinacija i fašizacija JNA bila je dio velikosrpske političke strategije. Začeta je tako što je iz Miloševićevog štaba najprije prenesena na vojni vrh – Savezni sekretarijat za narodnu odbranu i Generalštab Oružanih snaga SFRJ, zatim na komande vojnih oblasti (1.VO – u Beogradu, 3.VO – u Skoplju i 5.VO – u Zagrebu, Komandu Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane u Beogradu, Komandu Vojnopomorske oblasti u Splitu), zatim, na komande nivoa korpusa, pa niže ka brigadama, pukovima, bataljonima i četama, sve dok ta fašističko-četnička indoktrinacija i fašizacija nije zahvatila veći dio čitavog oficirskog i vojničkog sastava srpske i crnogorske nacionalnosti u JNA. Tamo gdje su na komandantskim funkcijama biligenerali i oficiri koji nisu bili Srbi ili Crnogorci, smišljeno su osnivane zavjereničke grupe koje su imale za cilj da se u slučaju oružane upotrebe jedinica paraliziraju “nepouzdani” komandanti i drugi kadrovi, i da tok borbene upotrebe jedinica, u skladu sa fašističko-četničkim ciljevima, neposrednim komandovanjem, preuzmu vojnom vrhu pouzdani oficiri Srbi i Crnogorci.

Otkrivanje pripremanih zavjera u komandama JNA bilo je u strogoj operativnoj nadležnosti Službe vojne bezbjednosti. U Sarajevskom korpusu situacija je bila takva da su na čelnim pozicijama bili “nacionalno nepouzdani kadrovi”: komandant korpusa je bio Slovenac – Milovan Zorc, načelnik štaba Hrvat – Ante Karanušić, a Bošnjak Fikret Muslimović – načelnik Službe vojne bezbjednosti. Pod upravom generala Fikreta Muslimovića, krajem 1989. godine, Služba vojne bezbjednosti je na osnovu nekoliko mjeseci organiziranog praćenja nedvosmisleno dokumentirala svoje sumnje, da su u Komandi korpusa protiv Milovana Zorca zavjeru pripremali načelnik artiljerije pukovnik Slavko Pucarević; načelnik oklopno-mehaniziranih jedinica, potpukovnik Slavko Bulatović; pomoćnik načelnika artiljerije, potpukovnik Tadija Manojlović; načelnik artiljerijsko-raketnih jedinica protivvazdušne odbrane, potpukovnik Obrad Nikolić; potpukovnik Rajko Miranović. Oni su oko sebe okupljali desetak drugih oficira koje su organizirano pripremali za djelovanje u nižim jedinicama. U slučaju borbenog angažiranja jedinica, planirali su fizički paralizirati generala Zorca i tako preuzeti komandu nad korpusom, pri čemu bi na isti način paralizirali i komandante brigada, koji nisu srpske i crnogorske nacionalnosti. U svojim istupima otvoreno su isticali da im je cilj borbe “velika Srbija” da u tom smislu Sloveniju treba odcijepiti od SFRJ, što je bilo podudarno sa tada aktuelnim činjenicama, da je Milošević prosto tjerao Sloveniju da napusti SFRJ, da sastavni dio ‘velike Srbije’, koja bi se formalno nazvala Jugoslavijom, moraju biti svi krajevi u Hrvatskoj naseljeni Srbima, te da je rijeka Neretva “prirodna granica Dušanovog carstva”, znači granica “velike Srbije”, povodom čega su isticali da četnici u Drugom svjetskom ratu nisu počinili nikakva zlodjela, da to nisu činili ni u Bitci na Neretvi, jer su četnici i tada branili granice Dušanovog carstva na Neretvi, a da je “srbožder Tito”, rušeći most i prelazeći na lijevu obalu Neretve, ustvari, vršio agresiju na “srpsku državu”. Poznavaocima historijskih činjenica o Drugom svjetskom ratu i Titovoj ulozi na tlu SFRJ nije potrebno komentirati ovakve rezultate fašizacije oficirskog sastava srpske i crnogorske nacionalnosti u JNA, ali je, ipak, potrebno ukazati na moralnu zapuštenost ovih oficira, posebno zbog toga što se zna da je bitka na Neretvi bila bitka za opstanak i zaštitu 4.000 ranjenika. Međutim, u glavama fašističko-četničkih stratega moguće je sve, pa i agresija u kojoj su glavna snaga ranjenici.

Podrivačko i zavjereničko djelovanje grupe visokih oficira u Sarajevu profesionalno je dokumentirano, a general Muslimović o tome je redovno izvještavao vojni vrh u Beogradu, očekujući da će ovaj i slični slučajevi poslužiti kao ozbiljno upozorenje vojnom vrhu, pa i drugim nadležnim društveno-političkim funkcionerima u Savjetu za zaštitu ustavnog poretka i Predsjedništvu SFRJ. Procjenjivao je da argumenti o zavjereničkom djelovanju grupe visokih oficira u Sarajevu mogu poslužiti vojnom vrhu JNA da se otrijezni, da se ogradi od Miloševićeve politike, jer ista razara jedinstvo JNA. Da su stvari u JNA bile postavljene kako treba, zbog ozbiljnosti ovog slučaja, čitava Služba vojne bezbjednosti se trebala angažirati na otkrivanju takvih slučajeva u ostalim komandama JNA širom SFRJ, jer se sa sigurnošću moglo pretpostaviti da ovaj slučaj nije bio jedini i da je četnička organizacija i široko i duboko već prisutna u redovima JNA. Generale u vojnom vrhu, da su bili iskreni prema vrijednostima SFRJ, ovaj slučaj je trebao osvijestiti i njihovo djelovanje pomjeriti od politizacije, odnosno, miješanja JNA u iznalažanje političke formule unutarnjeg uređenja SFRJ u oblast borbe za očuvanje jedinstva komandovanja i rukovođenja, odnosno, za otkrivanje i sprečavanje zavjereničke aktivnosti četničkom politikom indoktriniranih visokih oficira JNA. To je trebao biti prioritetan zadatak generala u vojnom vrhu.

Kao vrhunski bezbjednosni stručnjak, general Fikret Muslimović je znao šta znači gomila činjenica o fašističko-četničkom djelovanju oficira u Komandi Sarajevskog korpusa, zbog toga što je otkrio da se u isto vrijeme na sličan način ponaša grupa oficira srpske nacionalnosti u garnizonu Doboj, sa braćom – kapetanima Predragom i Nenadom Garićem, zatim grupa oficira u Lukavici, kod Sarajeva, major Velimir Dunjić, zastavnik Stanislav Miladinović, kapetan Milan Draganović, Stojan Dimković, Stojče Mitev, Živko Perić i Velimir Marković, što je bilo naročito osjetljivo, jer je utvrđeno da je major Velimir Dunjić “veza” člana Predsjedništva RBiH Nikole Koljevića. Major Velimir Dunjić je bio komandant jednog oklopno-mehaniziranog bataljona. Koljević je čak imao ulogu i zadatak da, u slučaju eskaliranja krize u BiH, ako budu prekinute veze komandovanja prema Beogradu, treba, po odluci vodstva Srpske demokratske stranke, komandantu bataljona, majoru Velimiru, prenijeti naređenje za uzbunjivanje tog oklopnomehaniziranog bataljona i borbeno upotrijebiti tu jedinicu. To je bio četnički plan s ciljem paraliziranja komandanta Sarajevskog korpusa generala Milovana Zorca, jer je Slovenac. Iz svega toga proizilazi da je vrh JNA ovlastio vođstvo Srpske demokratske stranke da u slučaju njihove potrebe, u slučaju prekida veza Beograd – Sarajevo, u hitnom slučaju, borbeno najsposobnijoj jedinici u Sarajevu, Nikola Koljević može prenijeti naređenje za borbenu upotrebu. Neposredni rad na dokumentiranju zavjereničkog neprijateljskog djelovanja grupe oficira, na čelu sa majorom Velimirom Dunjićem, prema Muslimovićevim usmjerenjima, realizirao je Nedžad Ajnadžić, general Armije RBiH.

General Milovan Zorc penzioniran je zbog ovih razloga, što je bio spas za njega. Zbog istih razloga poduzete su i mjere za uklanjanje generala Fikreta Muslimovića sa funkcije načelnika Službe vojne bezbjednosti 4. korpusa. Neposredni povod za njegovo penzionisanje bila je neposlušnost prema generalima iz Beograda, koji su mu, maja 1991. godine, naređivali da upotrijebi pješadiju i artiljeriju, s ciljem da se rastjera narod Hercegovine koji je stao ispred jedne kolone tenkova koji su se iz Mostara kretali prema Kupreškoj visoravni, o čemu slijede detaljnija objašnjenja.

Smjelost generala Muslimovića da u očigledno četniciziranom okruženju dostavi vojnom vrhu JNA informacije o rezultatima rada svog tima u pogledu stavljanja u nadležnost Karadžićevom štabu borbeno jake jedinice JNA u Sarajevu, upalila je alarme za uzbunu u Beogradu, budući da su generali u vojnom vrhu uvidjeli opasnost, da se radom na daljem praćenju zavjereničkog rada ovih oficira još suptilniji i važniji podaci mogu naći u rukama već ‘nepouzdanog’ Fikreta Muslimovića. Zbog toga su morali naći neko rješenje, koje ne dovodi u pitanje njihove planove protiv BiH, ali koje će im omogućiti da Muslimovića uklone iz radnog okruženja i sa funkcije na kojoj se nalazio. Nisu mu mogli reći da se prekine dalji rad, jer je to prema važećim kriterijima bilo nemoguće. Ukoliko bi donijeli odluku za sudski proces, ovi oficiri bili bi zatvoreni, komande bi ostale bez njihovih ljudi, prekinuo bi se kontinuitet u daljoj fašizaciji oficira i dovelo u pitanje ostvarivanje političkih ciljeva ukoliko se za njih bude morala upotrijebiti JNA itd. Vojni vrh nalazi srednje rješenje: da čitav slučaj okonča pozivanjem ovih oficira na razgovore – “savjetovanje”, organiziranje sastanaka SKJ, na kojima će im se izreći mjere opomene ili isključenje iz SKJ, koji se do tada još uvijek nije raspao i u JNA pretvorio u ekspozituru Srpske demokratske stranke SK-PJ (Savez komunista – Pokret za SFRJ). Pripadnici 4. korpusa su informirani o detaljima zavjereničkog “neprijateljskog” djelovanja brojnih oficira u Sarajevu. Pukovnik Slavko Pucarević i potpukovnik Tadija Manojlović su penzionirani, dok su za potpukovnika Obrada Nikolića i potpukovnika Slavka Bulatovića ukinute naredbe po kojima su, za 22. decembar 1990. godine, dobili činove pukovnika. Ostalih desetak oficira su samo “savjetovani”. S obzirom na sve ono za što su u krivično-pravnom smislu bili terećeni oficiri, odluka vojnog vrha da se baš ovako završi cijeli problem, za Muslimovića, a i sve ostale dobronamjerne ljude, je bila krupan argumenat da se JNA već nalazi u rukama Miloševića i Karadžića.

U tom trenutku general Fikret Muslimović nije osjećao nikakvu sukobljenost unutar sebe, jer je znao da slijedi antifašističke, moralne i svjetonazorske vrijednosti na kojima je počivala SFRJ, ali uviđao da njemu nadređeni generali, prema kojima se odnosio disciplinirano i odgovorno, nekuda odlaze sa dotad “zajedničkog” patriotskog stajališta. Sam sebi je postavljao pitanje, da li su oni ikada iskreno prihvatali vrijednosti SFRJ, ali ne nalazeći logičan odgovor. Vjerovatno su mnogi oficiri srpske i crnogorske nacionalnosti mogli ostati na stajalištu očuvanja SFRJ, ali je propaganda Miloševića i Karadžića, u cilju nacionalističkog usmjeravanja srpskog i crnogorskog stanovništva, bila jača od njihove potencijalne spremnosti da ostanu uz vrijednosti na kojima se mogla očuvati i demokratizirati SFRJ, što je bio stvarni interes svih građana i naroda, pa i Srba. Argumentirano se može dokazati da su Srbi i Crnogorci od SFRJ imali više nego drugi narodi. Fašisti, na čelu sa Miloševićem i Karadžićem su htjeli još mnogo više. Granice njihovih ambicija su određene ciljem da se potpuno unište tragovi o postojanju drugih naroda na ovim prostorima. O tome da su više od drugih naroda imali koristi od SFRJ, argumentira i činjenica da, raspadom SFRJ, niko drugi osim Srba nije mogao sebi prisvojiti ogromnu borbenu tehniku JNA. Upravo zbog mnoštva takvih činjenica o dominaciji Srba u bivšoj SFRJ, apsurdne su Miloševićeve i Karadžićeve propagandne teze o ugroženosti Srba. Apsurdnost Miloševićeve i Karadžićeve politike, Srbi će sagledati kad utvrde veliki broj ljudskih žrtava i drugih teških posljedica izvršenih agresija na Hrvatsku i BiH.

Slučaj Muslimovićevog otkrivanja četničke organizacije u komandi JNA na Bistriku u Sarajevu, svjedočio je i general Rasim Delić u svojim knjigama, a to je poznato ljudima koji su bili na službi u JNA u Sarajevu, kao na primjer general Nedžad Ajnadžić, brigadir Agan Haseljić, general Mustafa Polutak i drugi.

8. Kako i zašto je Radovan Karadžić, putem medija, 1990. godine napao generala Fikreta Muslimovića?

Muslimovićeve sumnje u vojni vrh začele su se pojavom Slobodana Miloševića na političkoj sceni, odnosno, kada je primjetio tolerantan odnos vojnog vrha prema Miloševićevim nacističko – fašističkim ponašanjima, koja su bila predmetom osude svih naroda – Slovenaca, Makedonaca, Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i Mađara. U početku su je odobravali ćutanjem, a kasnije i direktnim učešćem u raznim akcijama, uključujući i genocid, naročito nad Bošnjacima u BiH.

Temperament i patriotska iskrenost prema SFRJ, bratstvu i jedinstvu, Titu i njegovom doprinosu u antifašističkoj borbi, a kasnije u izgradnji SFRJ, nisu dozvoljavali da general Fikret Muslimović, poput većine generala Srba i Crnogoraca, ćuti o nacionalističko-fašističkom pohodu Slobodana Miloševića da ruši SFRJ. Protiv njega je otvoreno, jasno i glasno, govorio s kim god je kontaktirao, uspijevajući da se sa njegovom argumentacijom slože i neki oficiri i drugi građani srpske nacionalnosti. Istrajavajući na svom stajalištu i braneći dostojanstvo svog poziva ali i osnovne elemente ljudskosti, general Muslimović je zaradio neprijatelje u vrhu destruktivne političke elite bosanskih Srba. Neposredno pred demokratske izbore u BiH, Radovan Karadžić je na jednoj od konferencija za štampu, u jesen 1990. godine, koju je imao kao predsjednik Srpske demokratske stranke, rekao da “pukovnik Fikret Muslimović šikanira srpske kadrove”, te da je, bez razloga na ulici pokušao uhapsiti Gordana Milinića, predsjednika Srpske demokratske stranke u Mostaru. Ove riječi Karadžića su objavile gotovo sve novine u Sarajevu, Beogradu i šire. Tako iskonstruirana Karadžićeva laž trebala je poslužiti za argumentiranje neutemeljene teze velikosrpske politike o visokom stupnju ugroženosti Srba od strane Bošnjaka, tako da se, eto, i oficiri bošnjačke nacionalnosti u JNA pojavljuju u ulozi onih koji šikaniraju srpske kadrove.

General Muslimović je objasnio u svojim knjigama šta se zapravo tog dana desilo. Boraveći službeno u Mostaru, nalazio se u jednoj od kancelarija, skupa sa kapetanom Brankom Glavašom, kada u kancelariju iznenada, bez poziva, ulazi Gordan Milinić, koji je kao rezervni oficir povremeno dolazio u kasarnu, ali ga je general Muslimović tada prvi put vidio. U kraćem razgovoru, on se predstavio kao predsjednik Srpske demokratske stranke Mostara. Između ostalog, rekao je da su četnici u toku Drugog svjetskog rata na tlu SFRJ štitili srpski narod, odnosno, da su četnici bili prava srpska vojska. Zbog toga što mu je bilo čudno da tako govori, Muslimović ga je zamolio da mu odgovori na nekoliko pitanja u vezi s tim. On se složio i rekao da će mu odgovoriti. Prvo pitanje je bilo: “Ko je pobio srpski narod početkom Drugog svjetskog rata u Kragujevcu i Kraljevu?” Milinić je odgovorio da to nisu uradili četnici, odnosno da su to uradili Nijemci. General ga je dalje pitao: “Dobro, to su uradili Nijemci, a da li je Draža Mihailović mogao znati i da li je stvarno znao da su to Nijemci uradili njegovom srpskom narodu?”. Na ovo pitanje je odgovorio da je Draža Mihailović, kao četnički vođa, mogao i da je stvarno znao za to što su uradili Nijemci. Potom ga je pitao, zašto se Draža Mihailović, kao četnički vođa, nije angažirao u borbi protiv Nijemaca, kad je to već znao, odnosno, da li saradnja Draže Mihailovića i četnika sa Nijemcima govori u prilog Milinićeve tvrdnje da su četnici štitili srpski narod ili govori nešto drugo. Milinić je na ovo pitanje ljutito napustio kancelariju, rekavši da neće razgovarati sa “jednoumnicima”. To je čitav događaj na osnovu koga je zločinac Karadžić na konferenciji za štampu, prema izvještaju koga mu je podnio Gordan Milinić, rekao da “potpukovnik Fikret Muslimović šikanira kadrove Srpske demokratske stranke“ i da je na ulici “uhapsio Gordana Milinića”.

U vezi s tim, Muslimović je razgovarao sa generalom Aleksandrom Vasiljevićem, i u službenom izvještaju rekao mu pravu istinu, pozivajući se na mogućnost ispitivanja cijelog slučaja. Zahtijevao je da informativna služba JNA demantira Karadžićeve laži i da se javnost istinito upozna o mom razgovoru sa Gordanom Milinićem. General Vasiljević mu je izričito zabranio da se angažira u cilju demantiranja Karadžićevih laži. Govorio je da nije dobro ulaziti u sukobe između JNA i političkih stranaka, što je Muslimoviću jednim dijelom bilo prihvatljivo, budući da se u to vrijeme još uvijek nadao da će vojni vrh smoći snage i distancirati se od Miloševićeve politike. Međutim, kasniji događaji su potvrdili najcrnje sumnje i slutnje, uvjerivši ga da je od strane vojnog vrha već u toku velika izdaja osnovnih vrijednosti na kojima je afirmirana SFRJ i njena vojska – JNA.

Izdajnički vrh JNA je poklanjao posebnu pažnju usmjeravanju visokih oficira u komandama 1.VO, 5.VO i 3.VO, Komandi Ratnog vazduhoplovstva, Komandi Vojno-pomorske oblasti i komandama korpusa, zbog čega su bila sve učestalija pozivanja komandanata korpusa u Beograd, gdje su održavani sastanci kojima su rukovodili general armije Veljko Kadijević i generalpukovnik Blagoje Adžić. U ranijim, normalnim vremenima, poslije takvih sastanaka, po povratku iz Beograda, komandanti su okupljali sve oficire ili uže sastave komandi i prenosili im za njih značajne stavove i zadatke koji su postavljeni sa najvišeg nivoa. Međutim, u posljednje vrijeme, pred rat u Hrvatskoj i BiH, to se nije činilo, ali se činilo nešto drugo. Pozivani su oficiri Srbi i Crnogorci, pojedinačno ili grupno, i njima se prenosilo “nešto” što oficiri Bošnjaci, Hrvati, Slovenci, Albanci i Mađari nisu mogli znati. Približavanjem rata, takva praksa se sve češće primjenjivala, što je za ostale oficire predstavljalo poniženje, ali i upozorenje da se JNA u potpunosti stavlja u funkciju velikosrpske politike.

Tokom 1989., 1990. i 1991. godine, često su se događale smjene važnih kadrova, tako da su svi oni koji se nisu uklapali u izdajnički koncept uklonjeni sa značajnih funkcija. Tako je učinjeno i sa komandantom Sarajevskog korpusa generalom Milovanom Zorcom i sa generalom Fikretom Muslimovićem, kao načelnikom Službe vojne bezbjednosti u tom korpusu. Zorc je, aprila 1991. godine, penzioniran, nakon čega je otišao u Ljubljanu, a Muslimović je dobio naredbu da ode u Ratnu školu u Beograd, čime je trebao biti elegantno uklonjen sa čela Vojne bezbjednosti Sarajevskog korpusa. Tome je pogodovalo što je ranije provedena procedura za njegovo upućivanje. Od početka maja do početka septembra 1991. godine, sve dok nije otišao u tu školu, i dalje je formalno bio na pomenutoj dužnosti u Komandi Sarajevskog korpusa, ali po nalogu generala Vojislava Đurđevca trebao je samo pomagati potpukovniku Petru Simoviću koji ga je naslijedio na dužnosti načelnika Službe vojne bezbjednosti tog korpusa. Ovakav postupak bio je neuobičajen, jer je princip nedjeljive odgovornosti podrazumijevao da Simović može biti samo Muslimovićev pomoćnik sve dok mu, krajem augusta, pred polazak u školu, ne preda dužnost. Takvi propusti u JNA signalizirali su da se ona nalazi u naprednom stadiju realizacije scenarija rušenja SFRJ i njenog svođenja na “veliku Srbiju” odnosno, da je u vezi s tim na sceni rušenje općejugoslovenskog karaktera “JNA” i njeno svođenje na fašističko-četničku vojsku, koja se instrumentalizira za ostvarivanje velikosrpskog koncepta.

Vidjevši i osjećajući te promjene, general Fikret Muslimović je sam u sebi donosio odluku da odmah napusti JNA, ali to nije smio učiniti zbog posljedica koje bi trpio, lično i porodično, jer bi ga proglasili izdajnikom, nacionalistom i slično, čime bi bila dovedena u pitanje i njegova fizička sigurnost. Odlučio je da napiše zahtjev za ukidanje naredbe po kojoj je trebao otići u Ratnu školu, pa je takav zahtjev predao generalu Vojislavu Đurđevcu, lično. U zahtjevu nije smio navesti stvarne političke razloge, već je to pravdao porodičnim potrebama. Međutim, poslije toga su general Đurđevac, general Mile Babić i pukovnik, sada general Simeon Tumanov, počeli da ga ubjeđuju da ipak ode u školu, jer je to zaslužio, te da je predviđen za najviše funkcije u oružanim snagama, pa bi bila, po njihovoj “ocjeni”, šteta da se to ne dogodi. Ujedno su mu stavljali do znanja da, ukoliko ne ode u pomenutu školu, neće imati adekvatnu dužnost u Sarajevu i da će biti premješten na službu u neki drugi grad na prostoru SFRJ. Pod utjecajem takve prijetnje, Muslimović je na kraju ipak odlučio da povuče pomenuti zahtjev i da ode u Ratnu školu u Beograd. To mu je, prema svemu što je imao priliku čuti, bilo bolje nego da bude premješten iz Sarajeva.

9. Zbog razgovora sa Avdom Hebibom, Muslimović optužen da je “antijugosloven”

Iz čestih susreta generala Vojislava Đurđevca sa tadašnjim članovima Predsjedništva RBiH, Biljanom Plavšić i Nikolom Koljevićem, te sa Radovanom Karadžićem, predsjednikom Srpske demokratske stranke i drugim funkcionerima srpske nacionalnosti u državnim institucijama RBiH, posebno Vitomirom Žepinićem, pomoćnikom ministra unutarnjih poslova, zaduženim za državnu bezbjednost, proizašao je pokušaj da se Muslimović kompromitira putem optužbi da je “antijugosloven”.

Maja ili juna 1991. godine, Muslimovića je u svoj kabinet pozvao komandant 4. korpusa, general Vojislav Đurđevac. Muslimović je odmah primijetio da je nestala uobičajena srdačnost generala Đurđevca prema njemu. Malo se kolebao kako da počne priču u vezi sa razlogom pozivanja Muslimovića. Bio je direktan. Rekao mu je da ga je Vitomir Žepinić obavijestio da u Komandi 4. korpusa postoji jedan visoki oficirkoji djeluje protiv interesa JNA, da se izdaja tog visokog oficira ostvaruje kroz susrete sa Avdom Hebibom, tada pomoćnikom ministra unutarnjih poslova, zaduženim za policiju, odnosno, javnu bezbjednost, te da je Žepinić, na Đurđevčevo insistiranje, rekao da je taj oficir potpukovnik Fikret Muslimović. U vezi s tim, Đurđevac je Muslimoviću rekao da mu to otvoreno iznosi kako bi ga upozorio da pazi šta radi i da se ubuduće ne sastaje sa muslimanskim nacionalistima u državnim organima RBiH, jer oni podrivaju JNA, a da će, u slučaju nastavka susreta sa Avdom Hebibom, prema njemu uslijediti sankcije.

To je upozorenje zabrinulo Muslimovića koji se do tada samo dva ili tri puta sreo sa Avdom Hebibom i kratko razgovarao s njim u njegovoj kancelariji, jedanput u prisustvu Petra Simovića. Razmatrali su situaciju u vezi sa naoružanjem koje se iz magacina JNA odvozilo i dijelilo Srbima širom BiH. Muslimovićevi stavovi o tome su bili isti i kada je razgovarao sa Hebibom i sa Đurđevcem. Govorio je da je to  djelatnost četničke organizacije i da naoružavanje Srba iz magacina JNA ugrožava pripadnike ostalih naroda u BiH.

General Fikret Muslimović zaključio je da su snimani njegovi službeni telefonski razgovori sa Avdom Hebibom u kojima ni on, ni Avdo Hebib nisu činili ništa protiv JNA. Ustvari, to je bila situacija od prije dva do tri mjeseca, kada je civilna policija BiH, pod kontrolom Avde Hebiba, na putu kod Lukavice zaustavila vozilo u kome se nalazilo oružje koje se trebalo podijeliti srpskom stanovništvu. Civilna policija je zadržala vozilo i oružje. Iako nije ništa znao o izvršiocima krađe oružja iz magacina JNA, Muslimović je po službenoj dužnosti morao tražiti da se vozilo i oružje vrati, ali mu je intimno bilo drago što je policija zaustavila to vozilo. Imao hrabrosti kritikovati i govoriti da je JNA ugrožena, jer u njoj četnici imaju svoje oslonce i da krađu oružja iz magacina JNA vrši četnička ilegalna organizacija koja uzrokuje rat u BiH. Međutim, on nije smio zastupati stav da inkriminirano vozilo i oružje civilna policija ne treba vraćati. Mogao je i to, ali bi na surov način završio u zatvoru.

Povodom naprijed opisanog upozorenja od strane generala Đurđevca, Muslimović je napisao službeni akt i poslao ga ministru unutarnjih poslova osobno, uz sugestije da se u toj instituciji razmisli šta znači za nju ako je problem što Fikret Muslimović kontaktira sa Avdom Hebibom, a ne bi bio problem ako bi kontaktirao, recimo, sa Vitomirom Žepinićem. Ta situacija je ukazivala da su odnosi u rukovodstvu MUP-a RBiH ozbiljno narušeni i da se jedan dio kadrova te institucije otvoreno stavlja u funkciju fašističko-četničke politike Miloševića i Karadžića.

To je demantiralo izjave tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Alije Delimustafića, da su međunacionalni odnosi u MUP-u primjer za sve ostale političke i državne institucije RBiH. Kasnije, kada je agresija na RBiH otpočela, o toj situaciji, Muslimović je nekoliko puta razgovarao sa Avdom Hebibom. Hebib mu je govorio da u svojoj ličnoj arhivi ima dokumenat o pritiscima kojima je Muslimović bio izložen, te o ocjenama generala Đurđevca i srpskih kadrova u MUP RBiH, da je Muslimović “antijugosloven”.

Za generala Muslimovića, to je bila teška optužba, jer se tada osjećao iskrenim patriotom SFRJ. Bio je motiviran da brani SFRJ, a morao je trpiti posljedice zbog sumnji da je “antijugosloven”. Zbog toga se teško osjećao. Ocijenio je da srpski kadrovi u JNA i MUP-u registriraju njegovo izjašnjavanje protiv ilegalne četničke organizacije koja ima svoje oslonce u JNA. To im je smetalo, ali mu, po slovu zakona, zbog toga nisu mogli natovariti represivne sudske mjere, jer je bio u pravu, a smjer njegovih kritika je bio zaštita bratstva i jedinstva, zaštita JNA i SFRJ, što je štitio i zakon. Ali, da je bio naivan pa govorio da je civilna policija u pravu što se opire zahtjevima za vraćanje vozila i oružja, Muslimović bi, bio je siguran, zbog toga proveo u zatvoru nekoliko godina. U zatvoru bi dočekao rat i bio bi u njihovim rukama, a cijenio je da bi ga na kraju likvidirali…

(Global CIR/Odlomak iz knjige ‘General Fikret Muslimović’, 45-72. str./Autori Kemal Gicić i Amel Jašarević/ Sarajevo, decembar 2019.)

  1. […] IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Beograd stoji iza propagande protiv ljudi koji najviše … INTERVJU S GENERALOM FIKRETOM MUSLIMOVIĆEM! Potomak Hasana efendije Muslimovića, glavnog oslonca čuvenog Zmaja od Bosne, poručuje bh. patriotama: ‘Bit ćete sigurniji sa mnom, nego bez mene’ IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Sead Rekić i problem zlonamjernog ponašanja u SDB-u (UDBA-i) Radončić: ‘Šefe, ja Vam se izvinjavam, napravio sam veliku grešku’ Objavljeno u: […]

  2. […] MUSLIMOVIĆ’: Muslimović o Pologu – maja 1991. Hercegovci stali na put tenkovima JNA IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Beograd stoji iza propagande protiv ljudi koji najviše … INTERVJU S GENERALOM FIKRETOM MUSLIMOVIĆEM! Potomak Hasana efendije Muslimovića, glavnog […]

Komentiraj