RUSKO-KINESKI PRODOR NA ZAPADNI BALKAN (I): Šta se krije iza srbijanskih narudžbi oružja iz Rusije i Kine?

Posljednjih godina u regiji Zapadnog Balkana dosta se govorilo o svojevrsnoj regionalnoj trci u naoružanju, koju je zbog još uvijek nedovršenog konflikta na Kosovu i neodbacivanja hegemonističke politike prema dijelovima susjednih država, započela Srbija uz pomoć Rusije i Kine, koje i same imaju svoje interese u destabilizaciji Balkana, odnosno EU i NATO-a.

kineski-prodor-123456

Srbija povećava vojnu potrošnju

I zaista, prema podacima Štokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (Stockholm International Peace Research Institute – SIPRI) među državama zapadnog Balkana, Srbija je tokom 2019. godine najviše izdvajala za vojsku. U Srbiji je vojna potrošnja tokom prošle godine, procjenjuje SIPRI, iznosila 1,14 milijardi dolara što je u odnosu na 2018. uvećanje za 326 miliona dolara, odnosno za 43 posto. Tim skokom, Srbija je tokom prošle godine prestigla Hrvatsku koja je 2018. bila na prvom mjestu po vojnoj potrošnji. Također, na listi organizacije SIPRI top 15 država sa najvećim skokom u finansiranju u odnosu na 2018. godinu, Srbija se našla na petom mjestu. Sve države u odnosu na 2018. godinu bilježe rast u vojnoj potrošnji s tim da, u količini sredstava koja izdvajaju, Srbija i Hrvatska prednjače, svaka sa oko milijardu dolara u 2019.

Ostale države u susjedstvu imaju znatno manje vojne investicije – Albanija 198 miliona dolara, Bosna i Hercegovina 183, Sjeverna Makedonija, koja je od ove godine i članica NATO-a – 151 million, Crna Gora 89,3 dok je Kosovo u 2019. imalo najmanje vojne rashode – 65,7 miliona dolara. Ipak, osim Srbije, nijedna od država nije imala procentualno toliko veliki skok u odnosu na 2018. godinu.

Sve ovo je dovelo i do karikaturalnih izjava srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića o ‘Srbiji kao regionalnoj vojnoj sili’, kojoj kako kaže i ‘Hrvatska priznaje da je najjača’. Predsjednik i vladajuće strukture ističu da se Srbija naoružava isključivo u odbrambene svrhe s obzirom na okruženost zemljama članicama NATO-a, što su u regiji Hrvatska, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Bugarska, Rumunija, Mađarska, Albanija, ponavljajući da je Srbija odabrala ‘vojnu neutralnost’, koju istini za volju kao takvu ne prepoznaje međunarodna zajednica. Naravno, uvijek je lahko posegnuti i za pitanjem ‘neriješenog statusa Kosova’, pa da se srbijanska javnost vrlo vješto ubijedi da su joj zaista potrebna ovakva ulaganja u vojsku, a usput pokupi se i dosta jeftinih političkih poena igrajući na patriotizam  i populizam u smislu mantre ‘Srbija više nije slaba, niko nam više neće prijetiti’.

Upravo ovo posljednje se može izdvojiti kao temeljni razlog kojim Srbija objašnjava svojim građanima zašto troši milijarde dolara na oružje koje joj objektivno ne treba, a to je ‘pokazivanje mišića’ na regionalnom planu, vodeći se tezom da će ‘kao država biti poštovana onoliko koliko bude vojno jaka’. Međutim, stvarni razlozi su nešto drugačiji i dosta ozbiljniji. S obzirom da je u međunarodnoj praksi potvrđeno da su kupovina oružja i zajednička ulaganja u odbranu najbolji način za uspostavljanje  međudržavnih partnerstava i saveza, dolazimo do zaključka da Srbija samo plaća  onim državama sa pravom veta u Vijeću sigurnosti UN-a, koje su spremne da za ove iznose u milijardama ‘čuvaju njene interese’. U takvim okolnostima sasvim sporedna postaju pitanja koliko je nabavljeno oružje adekvatno ili upotrebljivo u današnjim uslovima i okolnostima, što ćemo analizirati u nastavku.

Koliko su adekvatni nabavljeni raketni sistemi?

Kako je Ruska Fedracija ‘zarobljenica geografije’, ona zahvaljujući položaju svojih ogromnih prostranstava, nikada nije mogla parirati NATO-u na otvorenim morima i okeanima (Rusija posjeduje samo jedan nosač aviona), niti u borbenim letjelicama. Međutim, veliki napredak je ostvarila u razvijanju drugih vrsta oružja namjenjenih odbrani (PZO sistemi) i zauzimanju kopnenih teritorija (različite vrste ofanzivnih oružja). U tom smislu se ta ruska opsjednutost teritorijom na globalnom planu, može poistovjetiti sa sličnom ideološkom matricom kakvu zastupa Srbija na regionalnom planu. I jedna i druga država u ideološkoj postavci svoje politike zastupaju tezu kako će sirova fizička snaga učiniti da ih neprijatelji poštuju. Sada se vratimo na pitanje koliko su ruska ili u posljednje vrijeme kineska oružja adekvatna i upotrebljiva u Srbiji.

U Srbiju su 22. februara 2020. godine  isporučena prve dvije, od šest naručenih baterija sistema protuzračne odbrane  “Pancir S1”. U danima koji su uslijedili obavljena je kompletna isporuka ovog oružja koje je svoje ‘vatreno krštenje’ imalo u sirijskom ratu. Radi se o defanzivnom artiljerijskom oružju namijenjenom  za protuzračnu odbranu objekata od izviđanja i dejstava iz zraka, kao i za zaštitu PZO jedinica i drugih sredstava ratne tehnike, koje ima svoje prednosti i mane.

Sirijski rat je bio jedan od ključnih poligona na kojem je Rusija testirala sposobnost svojih oružja. Kada je u pitanju sistem PZO ‘Pancir S1’ dešavalo bi se da u realnim ratnim okolnostima bude lansirano i po 13 raketa iz Pancira kako bi se neutralisala tri neprijateljska drona. Uporedimo li cijene proizvodnje dronova koji su bili u napadu i raketa koje su branile ruske baze, oružje i vojnu opremu, vidjet ćemo da su dronovi mnogo jeftiniji za proizvodnju i praktičniji za djelovanje jer ih se može proizvesti  i poslati gotovo neograničen broj u napad, dok su odbrambeni kapaciteti Pancira dosta limitirani kako tehnički, tako i finansijski. Sa druge strane, u ratnim okolnostima u Siriji, pokazalo se da ‘Pancir’ ima dosta problema sa identifikacijom i praćenjem niskoletećih meta (nekoliko primjeraka Pancira uništeno je i u Sjevernoj Africi) , u čijoj se eliminaciji znatno bolje pokazao sistem kratkog dometa zemlja – zrak  ‘Tor-M2U’.

Jedna od najznačajnijih investicija u Srbiji ove godine, kada je u pitanju jačanje oružanih snaga, jeste i nabavka kineskog raketnog sistema PZO FK-3.  Taktičko-tehničke karakteristike FK-3 navodili su Kinezi na izložbama naoružanja ponudivši  šture informacije po kojima se radi o sistemu sa zonom uništenja do 100 km po daljini i do 27 km po visini. Kod sistema FK-3 jednu bateriju čine vozilo sa radarom i tri lansirna vozila od kojih svako ima četiri rakete sa radnokomandnim i radarskim poluaktivnim vođenjem. Jedna baterija može istovremeno da dejstvuje sa 12 raketa po 6 ciljeva. Za kinesku vojnu industriju izvoz raketnog sistema PZO u Srbiju izuzetno je vrijedan prodor na potpuno novo tržište jer do sada su korisnici kineskih sistema srednjeg i velikog dometa bili samo kineski saveznici iz Azije.

Radi se o svojevrsnoj kombinaciji zastarjelih ruskih PZO sistema S-300 iz devedesetih godina i nekih performansi američkog ‘Patriota’. Ono što kineski sistem PZO FK-3 povezuje sa ‘Patriotom’ jeste ‘vruće lansiranje’ – motor pali rakete u lansirnom kontejneru, a lansirni kontejner mora biti okrenut prema prijetnji iz zraka. Za razliku od toga, ruski S-300 I S-400 koriste ‘hladno punjenje’ i ne moraju biti okrenuti prema prijetnji iz zraka jer rakete nakon lansiranja samostalno prate metu.

Posebna slabost ovog kineskog sistema jeste što ne identificira niti može djelovati protiv niskoletećih meta koje lete na visini 50-60 metara. Ispod 50 metara mogu proći helikopteri, rakete, dronovi i niskoleteći avioni (npr. Izraelski raketni napadi s mora na Siriju, ili slični napadi drugih oružanih snaga u Libiji). S obzirom na činjenicu da je Srbija okružena NATO članicama čija oružja mogu dosegnuti bilo koju tačku te zemlje u niskom letu, nabavljanje ovakvih sistema i uopće pomišljanje na bilo kakav sukob u regiji, čini se još besmislenijim.

Sjetimo se direktnih američkih raketnih udara na Siriju iz 11. aprila 2018. godine, koji su praćeni ranijim Trampovim twittovima upozorenja Rusima da se pripreme jer će im poslati “lijepe, nove, pametne” rakete. Napad, koji je počeo u 4:40 po srednjeevropskom vremenu (po lokalnom je trajao od 3:42 do 3:56), izvršen je lansiranjem 59 krstarećih raketa TLAM (BGM-109 ’’Tomahawk’’) i to sa dva ratna broda koja su se nalazila u istočnom Mediteranu. Bili su to razarači klase ’’Arleigh Burke’’ i to DDG ’’Porter’’ sa koga je ispaljeno 36 raketa i DDG-71 ’’Ross’’ čija posada je lansirala 23 Tomahavka. Rakete su na putu do Šajrata preletjele vazdušni prostor Libana. Naknadnim i detaljnijim uvidom u štetu koja je nanijeta bazi može se zaključiti da je do Šajrata stiglo znatno više od samo 23 rakete, kako su tvrdili Rusi. Moguće je čak da je ciljeve pogodilo oko 40 do 44 jer su neki ciljevi pogađani i sa dvije rakete. Neke od njih su i promašile jer su završile u travnatim i betonskim površinama aerodroma,  a prijavljene civilne žrtve su posljedica pada raketa na naseljena područja. Uprkos raspoređenim PZO sistemima S-400 i Pancir ispostavilo se da su Rusi mogli u određenom trenutku  ‘vidjeti’  američke rakete, ali ne i djelovati.

Uzimajući u obzir ovih nekoliko činjenica, a ima ih još mnogo, ne možemo, a da ne primjetimo, kako trošenje milijardi američkih dolara na skupe i nepotrebne sisteme u slučaju Srbije jeste prije svega potez političkog i diplomatskog kraktera jer nabavljena oružja ne ispunjavaju ni tehničke ni taktičke aspekte neophodnih za potrebe ‘odbrane Srbije’.

Za superiornost je potrebno mnogo više od oružja

Ovdje dolazimo do saznanja kako srbijanska politika i stvarna svrha nabavljanja novih oružja idu zajedno sa ideologijom koja se i dalje zasniva na proširenjuu svojih i oduzimanju tuđih teritorija. Sve proturječnosti navodne ‘srbijanske vojne neutralnosti’ reflektiraju se u njenom okruženju  budući da Srbija samim ometanjem svojih susjeda u euroatlanstkim integracijama krši svoju „neutralnost“, što je pokazano nebrojeno puta na primjeru subverzivnih operacija izvođenih u BiH, Sjevernoj Makedoniji ili Crnoj Gori.

Sa druge strane, srpska politika omogućava veliku prisutnost Rusije i Kine na Balkanu, uprkos njihovim mizernim ekonomskim ulaganjima i investicijama. Dovoljno je samo uporediti bespovratna uloganja iz Rusije i Kine sa onima iz EU i SAD-a da bismo sklopili širu sliku pozicija u regiji, ali i postavili opravdana pitanja o tome kako je moguće da su Rusija i Kina uprkos svemu, u neku ruku, uspješnije u oblikovanju javnog mnijenja u regiji. Razlog leži upravo u ovoj ideološko-kulturološkoj dimenziji koju forsiraju, pa su tako najveća ruska ulaganja u bh. entitetu RS svedena recimo na izgradnju ‘Rusko-srpskog kulturno-religijskog centra u čast ruske carske porodice Romanovih’. Sa druge strane, pomoć Srbiji svela se na problematični ‘Ruski humanitarni centar’ u Nišu, koji navodno služi gašenju šumskih požara, a u suštini ‘rasplamsava sumnje’ da bi se mogao pretvoriti u ‘rusku vojnu bazu’ nadomak osjetljivih granica NATO-a. Pored toga, poznati su i bizarni ruski kampovi na Zlatiboru i Zlataru u kojima su određene desničarske skupine iz Rusije organizovale ‘vojnu poduku’, kako mlađih tako i starijih polaznika iz cijele regije.

Kakva je onda pozicija Srbije u regionu Zapadnog Balkana i generalno u Evropi? U najmanju ruku ona je žalosna, budući da je Beograd uspio proizvesti obostrane animozitete sa svim susjednim zemljama, pa se nivo diplomatskih odnosa Srbije sa susjedima (Kosovom, Crnom Gorom, BiH, Hrvatskom, Mađarskom, Sjevernom Makedonijom, Bugarskom) mjeri količinom i visinom animoziteta u međosobnim odnosima, a nikako intenzitetom dobrosusjedskih veza.

Srbija još uvijek gaji nade kako ratove koje je počela devedesetih godina i izgubila u oružanom sukobu, može konačno okončati pobjedom tako što će pokrenuti neka nova prekrajanja granica u regiji, za početak sa Kosovom, a onda i sa BiH, Crnom Gorom i sl. Međutim, da bi se dobio takav rat, on se mora dobiti na području morala, ekonomije, politike, diplomatije, instaliranjem i nametanjem političkih ciljeva i lidera u drugim zemljama, dominacijom na polju medijskog utjecaja, a tek kao zadnja tačka u svemu tome je oružana borba na bojnom polju. (U tom strateškom smislu možemo posmatrati i rusko registrovanje vakcine protiv COVID-a 19, koja i samim njenim nazivom ‘Sputnjik V’, kako se zvao prvi sovjetski satelit, želi baciti svjetlo na svoju nekadašnju superiornost u svemiru, želeći valjda kazati da je ono što je nekada predstavljalo trku za Svemir, danas predstavlja utrka za vakcinu.)

Dakle, jedna od ključnih strana superirnosti odnosi se na idejne, političke, moralne i etičke vrijednosti. Radi superiornosti u tom smislu, unutarnji vrijednosni sadržaj svake politike koja pretenduje da bude pobjednička treba da sraste sa univerzalnim ljudskim, kulturalnim, civilizacijskim vrijednostima, što je uz prostorno strateške, fizičke, kvantitativne i kvalitativne strane ljudskih i materijalno tehničkih resursa, dodatni nematerijalni izvor njene organizacijske i političke vitalnosti, prihvatljivosti i efikasnosti.

 Na osnovu ove postavke možemo izvagati i naše domaće bh. političke prilike, s posebnim akcentom na pojedine ličnosti i poteze, kako bismo ocijenili  u smjeru kojih politika i platformi se kreću njihovi potezi i namjere. Sve su to pitanja za neku drugu analizu koja će biti prirodan nastavak ove koju ste upravo pročitali.

Nastavit će se…

(Global CIR/Amel Jašarević)

Objavljeno u:
  1. […] RUSKO-KINESKI PRODOR NA ZAPADNI BALKAN (I): Šta se krije iza srbijanskih narudžbi oružja iz Rusij… Objavljeno u: […]

Komentiraj