IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Muslimović o Pologu – maja 1991. Hercegovci stali na put tenkovima JNA

I taj slučaj u kome je Hadžihasanoviću i Muslimoviću život visio o koncu, Muslimović je stavio na gomilu drugih činjenica, zbog kojih je intenzivno razmišljao o napuštanju JNA…

10. Muslimović o Pologu – maja 1991. Hercegovci stali na put tenkovima JNA

Maja 1991. godine, glavnina jedne brigade JNA, otpočela je pokret od mirnodopske lokacije u Mostaru – Sjeverni logor, preko Balinovca i Širokog Brijega, s ciljem da se rasporedi na Kupreškoj visoravni.

Kasnije, dok je trajao rat u Hrvatskoj, general Muslimović je cijenio da se pokret brigade JNA iz Mostara prema Kupreškoj visoravni odvijao po strateškom planu mobiliziranja i pregrupisavanja jedinica JNA za oružanu agresiju na Hrvatsku, a kasnije i na BiH. Pokret te brigade je bio u funkciji zaštite četničke paravojske na teritoriji Hrvatske, posebno u regiji Knin – Zadar – Split, kao i na jugu Bosanske krajine, od Bugojna, Jajca, Ključa i Bosanskog Petrovca. Logorujući i izvodeći obuku na Kupreškoj visoravni, ta brigada je mogla lahko ispoljiti borbena dejstva u svakom od pravaca gdje je to trebalo radi podrške četničkim paravojnim jedinicama, koje su tada harale po Hrvatskoj. Još kasnije, kada je bilo više osnova za sumnju da su Milošević i Tuđman postigli sporazum o podjeli BiH, Muslimović je zaključio da je pokret brigade najvjerovatnije bio u funkciji mjera zaštite koje je Milošević poduzimao u vezi sa sporazumom koga je samo mjesec i po ranije sklopio u Karađorđevu sa Tuđmanom. Pošto Milošević i Tuđman nisu vjerovali jedan drugom, moguće je da se Milošević želio osigurati rasporedom ove brigade, upravo na Kupreškoj visoravni. Pokret brigade je imao cilj da se, demonstracijom sile, zaplaši stanovništvo na teritoriji gdje žive uglavnom Hrvati i Bošnjaci, kako bi ih isprovocirali na postupke koji bi Miloševiću poslužili kao “opravdanje” za šire vojne mjere protiv Bošnjaka i Hrvata na cijeloj teritoriji BiH.

Do tada – 7. maja 1991. godine, kada je izvršen pokret oklopnomehanizirane brigade iz Mostara prema Kupresu, javnost u RBiH i širom bivše SFRJ bila je navikla na razne ekscesne situacije u kojima su na jednoj strani bili četnički ekstremisti, bivša JNA i četničke paravojne formacije, a na drugoj hrvatski ili bošnjački narod. Raniji incidentni događaji u Kninu, Plitvicama, Slavoniji, Splitu, zatim takozvano “događanje naroda” u četničkoj “balvan” ili “jogurt” revoluciji, četnička ikonografija na brojnim mitinzima i drugim aktivnostima u kojima se nisu štedile riječi prijetnje Bošnjacima, Hrvatima, Slovencima, Albancima, Mađarima i ostalima kojih je bilo u SFRJ, a koji su smetali ostvarivanju velikosrpskih planova, zatim noćne straže, pucnjava i eksplozije, bile su svakodnevne pojave o kojima su mediji javljali konkretno i argumentirano.

Cijeneći da je pokret navedene oklopno-mehanizirane jedinice usklađen sa velikosrpskim planovima, Hrvati i Bošnjaci Hercegovine su se tome suprotstavili. Narod Mostara i Zapadne Hercegovine je stao na put ispred tenkova, kada su čelom kolone došli u selo Polog, blizu Širokog Brijega. U Pologu je kolona stala. Postavljene su barikade na svim lokalnim putevima za koje se smatralo da ih kolona može iskoristiti za nastavak pokreta prema svom cilju. Posebno su jake barikade bile na Balinovcu, Cimu, Ilićima. Na barikadi, koja je bila na izlazu iz Mostara, Hrvati i Bošnjaci su vezali zastave, što je djelovalo više od simbola da će se bošnjački i hrvatski narod zajednički suprotstaviti četničkoj agresiji. Tada se još uvijek nije znalo za sporazum iz Karađorđeva, a da je bio poznat, sve bi drugačije izgledalo. Bošnjaci su vezali zastave spontanoi iskreno, bez političkih intriga u vezi s tim. Od 07-09.05.1991. godine, koliko je trajalo zadržavanje kolone, Bošnjaci su iskreno davali podršku Hrvatima koji su stali ispred tenkovske kolone. Bilo je dosta Bošnjaka koji su tada još uvijek davali podršku JNA i bili su protiv bilo kakvog ometanja te vojne sile. Ipak, većina Bošnjaka su bili uz ono što je osjećao i hrvatski narod u vezi potrebe suzbijanja četničkih paravojnih formacija i JNA koji su u svemu bili pod kontrolom Miloševićevog režima. Dok je narod stajao na putu ispred tenkova, vrhuška HDZ-a iz Zagreba, Sarajeva i Mostara insistirala je da se narod ukloni i da kolona prođe. Cijela situacija je rezultirala maksimalnom unutarnjom homogenizacijom i Hrvata i Srba. Jedino su se dijelili Bošnjaci na one koji podržavaju hrvatski narod i na one koji podržavaju JNA.

Nije bilo nimalo slučajno što je nekoliko dana pred pokret brigade iz Mostara prema Kupreškoj visoravni otpočela vježba u kojoj su učestvovali dijelovi Komande 1. vojne oblasti iz Beograda i dijelovi Komande 4. Korpusa, koji su se rasporedili na Mostarskom aerodromu. Za osiguranje te vježbe iz brigade JNA, sa mirnodopskim rasporedom u Lukavici kod Sarajeva, jedan dobro popunjen i naoružan bataljon je doveden u Mostar. Komandant te brigade je bio, tada potpukovnik, Enver Hadžihasanović, kasnije general Armije RBiH. Iz istih razloga iz Sarajeva je u Mostar dovedena i protivteroristička četa iz sastava bataljona Vojne policije, kome je general Muslimović bio nadređen. Ispred Komande 1. vojne oblasti, na vježbu su iz Beograda došli general Andrija Biorčević i general Milenko Anđelić. General Biorčević je bio veoma ekstreman. Cijenio je da su barikade na Pologu organizirali ustaše i fundamentalisti. Zagovarao je radikalne mjere: strogu prijetnju narodu na barikadama, da će JNA, ako se ne uklone s puta i ne omogući pokret brigade prema Kupreškoj visoravni, uslijediti upotreba artiljerije i avijacije. Komandant 4. korpusa, general Zorc, je pokušavao da obuzda ekstremnog kolegu Biorčevića. Govorio mu je da je problem izlaska naroda ispred kolone, ustvari, politički problem i da ga moraju riješiti političari. Uvjeravao je generala Biorčevića da će se političkim putem taj problem riješiti bez težih posljedica i ljudskih žrtava, a da bi borbeno djelovanje artiljerije i avijacije JNA po narodu na barikadama bilo katastrofalno.

Biorčević je od Muslimovića zahtijevao da angažira bataljon Vojne policije, te da upotrebom oružja i raznih policijskih sredstava ukloni narod koji je blokirao tenkovsku kolonu i sa čela kod Pologa i sa začelja kod Balinovca i Cima. Generali Zorc i Muslimović su bili u veoma teškoj situaciji. Muslimović je odugovlačio i opstruirao Biorčevićev zahtjev, polazeći od činjenice da njegov nadređeni nije Biorčević i da je za njega naređenje zvanično samo ako ga dobije od generala Zorca.

Tada se Muslimović uzdao u konstruktivno ponašanje generala Milenka Anđelića koji je djelovao smireno i bio je veoma blizak Muslimovićevim stavovima i stavovima generala Zorca. General Anđelić je znao da general Biorčević, u redovnim kontaktima sa komandantom 1. vojne oblasti, generalom Aleksandrom Spirkovskim, u Beogradu, utiče kako bi uslijedili artiljerijski i avijacijski udari po bošnjačkom i hrvatskom narodu Hercegovine. Sreća je što je i general Anđelić redovno kontaktirao sa strogim i prosrpski orijentiranim Makedoncem, generalom Spirkovskim. Anđelić je smirivao strasti generala Spirkovskog i generala Biorčevića, sugerirajući Spirkovskom da problem barikada ispred brigade riješe članovi Predsjedništva SFRJ i Predsjedništvo RBiH, na čelu sa Alijom Izetbegovićem.

Sa generalom Anđelićem, Muslimović se nalazio u mostarskoj kasarni Sjeverni logor – u kancelariji komandanta brigade, pukovnika Pantelića. Bili su sami. Namjera im je bila da iz te kancelarije, na miru, obave razgovore – Anđelić sa generalom Spirkovskim, a Muslimović sa generalom Miletom Babićem, načelnikom bezbjednosti 1. vojne oblasti, koji je Muslimoviću, po stručnoj liniji, bio nadređeni. Dok su razgovarali, koristili su zvučnik telefonske sekretarice, tako da je Muslimović dobro čuo i zapamtio sve šta su general Spirkovski i general Anđelić jedan drugom govorili.

Tom prilikom, general Spirkovski je surovo nastupao. Galameći, govorio je Anđeliću da upozori i narod i sve one koji mogu uticati radi uklanjanja barikada, jer će uslijediti djejstva avijacije. Rekao je da će spaliti cijelu Hercegovinu, da će na barikadama pretvoriti sve u prašinu i slično. Međutim, general Anđelić je i dalje bio uporan u svojim stavovima. Smireno je govorio da to ne bi bilo dobro, da se vojne mjere kojima prijeti Spirkovski moraju izbjeći i da treba imati više strpljenja, jer je problem takve naravi da ga trebaju riješiti političari.

Poslije razgovora, koga je general Anđelić obavio sa generalom Spirkovskim, Muslimović je sa istog telefona obavio razgovor sa generalom Miletom Babićem. I general Babić je bio strog. Zahtijevao je da iz Sarajeva u Mostar, osim već dovedene protivterorističke čete, Muslimović dovede i preostali dio bataljona Vojne policije, te da upotrebom tog bataljona, silom rastjera narod sa barikada na Balinovcu i Pologu. Muslimović ga je uvjeravao da to ne bi bilo dobro, da bi uslijedile velike žrtve, te da je u kontaktu sa generalom Anđelićem, koji, također, smatra da problem trebaju riješiti političari. Veoma nezadovoljan stavovima Muslimovića, general Babić je prekinuo razgovor.

Kad se poslije ovih telefonskih razgovora iz kasarne Sjeverni logor vratio na komandno mjesto na Mostarskom aerodromu, Muslimovića je dočekala vijest da komandant brigade Enver Hadžihasanović i on, kao načelnik bezbjednosti 4. korpusa, jednim helikopterom trebaju nadletjeti cijeli prostor Hercegovine, a posebno prostor iznad barikada, te vizuelnim putem sagledati situaciju na teritoriji. Muslimović i Hadžihasanović nisu imali vremena za razmišljanje šta to znači. Odmah su sjeli u helikopter. Tada, Muslimović nije razmišljao o nacionalnoj strukturi ljudi koji su se našli u helikopteru. Velika je vjerovatnoća da je i pilot bio Bošnjak ili Hrvat. Letjeli su na visini od oko 800 metara. Bilo je lijepo i sunčano popodne. Hercegovinu su gledali kao na dlanu. Osim tenkovske kolone zaustavljene u Pologu i barikadama na čelu i začelju te kolone sa mnogo naroda na putu i neposredno oko puta, nisu uočavali ništa posebno.

Muslimoviću je bilo čudno što ni njega ni Hadžihasanovića niko nije ništa posebno ispitivao o tome šta su vidjeli, pa ni ekstremni general Biorčević. Tek, kasnije, kada se situacija potpuno smirila, Muslimović je intenzivno razmišljao o misiji nadlijetanja Hercegovine, i to u najkritičnije vrijeme zategnutih odnosa između JNA i hercegovačkog naroda. Muslimović je bio uvjeren da nije slučajno što su se u helikopteru našli  Hadžihasanović i on. Upotreba helikoptera u tako zategnutoj situaciji je bila provokacija. Ekstremni srpski generali su cijenili kao vjerovatno da će “ustaše” oboriti helikopter, što bi ekstremnom i četnički orijentiranom vojnom vrhu i Miloševiću tada bilo politički veoma korisno. Mediji bi javili da su “ustaše” oborili helikopter JNA, a da su poginuli oficiri Bošnjaci. To bi izazvalo reagiranje bošnjačkog naroda, jednih u pravcu osude “ustaša” koji su oborili helikopter, a drugih u pravcu osude JNA, koja upotrebom tenkova i helikoptera uznemirava i plaši narod. Muslimović je cijenio da je, ipak, najvažnije što bi se obaranje helikoptera i njihovo poginuće iskoristilo kao dodatni povod za stvarnu upotrebu avijacije bombardiranjem ciljeva po Hercegovini i Mostaru.

To je bila izuzetno kritična situacija, koja se, na svu sreću, završila političkim putem, dolaskom u Hercegovinu predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića i predsjednika HDZ BiH, Stjepana Kljuića.

I taj slučaj u kome je Hadžihasanoviću i Muslimoviću život visio o koncu, Muslimović je stavio na gomilu drugih činjenica, zbog kojih je intenzivno razmišljao o napuštanju JNA.

U naprijed opisanim događajima, generali u Beogradu nisu bili zadovoljni. General Zorc je ubrzo penzioniran, a na mjesto komandanta 4. korpusa postavljen je general Vojislav Đurđevac. Taj događaj je ubrzao i Muslimovićevu eliminaciju. Tri mjeseca ranije nego što je trebalo, predao je dužnost načelnika bezbjednosti 4. korpusa radi odlaska u Ratnu školu u Beograd. Naređeno mu je da preda dužnost potpukovniku Petru Simoviću.

11. O izgledu Beograda septembra 1991. godine

Prvog septembra 1991. godine, general Fikret Muslimović je došao u Beograd, u Ratnu školu, koja je pripremala kadrove JNA za generalske dužnosti. Kandidatura i odluka da bude upućen u tu školu provela se tokom 1990. godine.

Prema Muslimovićevim sjećanjima, Beograd je tada bio okićen simbolima četništva, velikosrpstva i fašizma. U svakom kutku Beograda, pritisak četništva i velikosrpstva je gušio svaki normalan organizam. Ljudi koji su tada iz drugih krajeva dolazili u Beograd, začuđeno su to gledali i brinuli se zbog poruka koje dolaze sa četničkih fotografija, iz četničkih pjesama, knjiga, simbola, naslova u novinama, emisija na radiju i televiziji, te četničkog, u svemu nakaznog, ponašanja mnogih ljudi.

U Ratnoj školi sa Muslimovićem bilo je oko 30 polaznika, raznih nacionalnosti iz svih krajeva SFRJ. U to vrijeme, za prvih dvadesetak dana septembra 1991. godine, bilo je aktuelno granatiranje Vukovara i Dubrovnika, ali i odbrana tih gradova, posebno odbrana Vukovara. Također, bilo je aktuelno razbijanje Varaždinskog korpusa, takozvane JNA, čije je garnizone hrvatska vojska, tada pod nazivom “Zbor narodne garde”, zauzela, a oficirima i vojnicima JNA omogućila odlazak prema BiH i Srbiji. Tada je u BiH još uvijek bilo “mirno”, ali se uočavala opasnost koja se približavala njenom narodu.

Normalni ljudi nisu mogli, kao ranije, šetati Beogradom. Ispred mnogih prodavnica postavljeni su stolovi, na njima gramofonske ploče i kasete sa četničkim pjesmama, slike Draže Mihailovića, Slobodana Miloševića, kralja Petra, itd. Na mnogim mjestima od “Slavije” do “Kalemegdana”, na ulice su izneseni kasetofoni iz čijih zvučnika su odjekivale četničke pjesme. To su bile pjesme za koje se znalo da su četnici uz njih, u toku Drugog svjetskog rata, klali i palili. Sadržaji pjesama su obilovali mržnjom prema Bošnjacima koje su identificirali sa Turcima.

12. General Muslimović o svojoj konačnoj odluci da napusti JNA

Kataklizma raspada Jugoslavije najbolje se ocrtavala kroz negativne trendove koji su zahvatali JNA u procesu njenog svođenja na četničku vojsku, koja će se kasnije pokazati kao egzekutor genocidne politike Slobodana Miloševića. Sve ono na čemu je počivala SFRJ, sve što je bilo sveto i neupitno, počelo je kopniti i gubiti sjaj u valu nacionalizma koji je zapljusnuo nekadašnju “narodnu armiju”. Biti “nesrbin” u JNA u tom periodu, značilo je da ste stavljeni pred dva moguća izbora: ili zatvoriti oči pred činjenicom da ideje bratstva i jedinstva zamjenjuje fašistička ideologija četništva, a to bi značilo izdati sebe i svoje principe, ali sačuvati goli život, ili pak ostati vjeran principima antifašizma i rizikovati gubitak života.

Napustiti JNA, tada je značilo izazvati osudu, jer se srpska propaganda potrudila da nacionalističke ciljeve Miloševićevog režima maskira kao ideju očuvanja Jugoslavije, tako da je oficire koji bi odlučili napustiti vojnu službu pratio ružan glas da sa njima nešto nije uredu, da su “antijugosloveni”, “neprijatelji”, “kolebljivci”, “izdajnici” i slično. Ono što je posebno otežavalo situaciju pripadnicima drugih nacionalnosti u JNA, jeste činjenica da se nacionalna homogenizacija vojnog osoblja srpske i crnogorske nacionalnosti desila tako brzo, temeljito i duboko, da je u to vrijeme teško bilo sresti jednog Srbina i Crnogorca sa kojim su se mogli složiti u ocjenama političkog djelovanja rukovodstva Srbije, na čelu sa Miloševićem. Opisujući dešavanja iz tog vremena i svoju ličnu i porodičnu dramu, general Muslimović i sam priznaje kako je osjetio da mu pojedinci nametljivo prilaze, započinju takve teme, vjerovatno zbog toga što su o njegovim stavovima trebali obavijestiti Službu vojne bezbjednosti. Bez obzira na posljedice koje su se mogle naslutiti, Muslimović je bez kalkulacija branio temeljne civilizacijske tekovine na kojima je bilo uspostavljeno postratno jugoslovensko društvo, istovremeno argumentirajući štetnost i pogubnost četničke ideologije. Iznosio je argumente da je upravo Miloševićeva politika antijugoslovenska i da njegova politika dovodi u pitanje opstanak SFRJ i zajednički život naroda u njoj. Znao je da je tadašnje zvanično krivično zakonodavstvo SFRJ štitilo vrijednosti SFRJ i bratstva i jedinstva, te da ga javna istupanja ne mogu inkriminirati, pa je beskompromisno kritizirao sve što dovodi u pitanje SFRJ i bratstvo i jedinstvo.

Međutim, prave nevolje su uslijedile nakon odluke Generalštaba JNA da, 21. septembra 1991. godine, svih tridesetak polaznika Ratne škole rasporedi u jedinice koje su izvodile borbena djejstva na vukovarskom i drugim ratištima, na teritoriji Hrvatske. Sa još oko desetak polaznika Ratne škole, general Muslimović je raspoređen u Komandu operativne grupe sa komandnim mjestom u Hrvatskoj, na Šamaricama (Petrova Gora), blizu Siska, Petrinje i Gline. Načelnik Ratne škole, generalpukovnik Ibrahim Alibegović, nije bio zadovoljan tom odlukom, ali ju nije smio opstruirati. Dana 21. septembra 1991. godine, raspoređeni polaznici krenuli su na neizvjesno putovanje, koje će presudno utjecati na odluku o odlasku generala Muslimovića iz JNA po cijenu gubitka života. Naoružani automatima sa municijom, marširali su preko Valjeva, Loznice, Zvornika, Banja Luke, Dvora na Uni, pa do Šamarica. U Tuzli su imali kraći odmor, gdje je general Muslimović iskoristio priliku i sreo se sa Fikretom Brkićem, koji se nalazio na dužnosti u tuzlanskom 17. korpusu JNA, te telefonskim pozivom iz njegove kancelarije obavijestio porodicu o novim okolnostima u kojima se našao. Tokom putovanja miješala su se osjećanja tuge i nelagode zbog svega čemu svjedoči u JNA, sa nekim ljepšim sjećanjima iz djetinjstva i školskih dana. Putevima kojima je kao mladić odlazio u Vojnu akademiju, pun nade i mladalačkog poleta, danas ponovo prolazi kao odrastao čovjek, vrhunski oficir, ali sa neodgovorenim pitanjem – da li je cijela ova priča morala ovako završiti. Putujući prema Hrvatskoj, Muslimović je u sebi sublimirao sve moguće opcije, znajući u dubini duše da ga čeka velika sudbonosna odluka.

Sutradan, u kasarni u Banjoj Luci, gdje su se planirano zaustavili, zadesila se i jedna mobilizirana jedinica, koja je sa prostora Šapca i Valjeva marširala na ratište u Hrvatsku. Dominirali su četnički simboli. Petokrake i simboli JNA bili su rijetkost. Četničke pjesme koje su “urlali” ti rezervisti davale su zastrašujući ton ukupnoj klimi u Banja Luci. Prizor u banjalučkoj kasarni približio je generala Muslimovića odluci da napusti JNA, bez obzira na sve što ga je, inače, odvraćalo od takve odluke. Argumenti “ZA” takvu odluku imali su veću težinu, ali se postavljalo pitanje – kako to realizirati. Kada je kolona prolazila kroz bošnjačka sela, posebno kada su prolazili kroz Kalesiju, pored Kozarca i Prijedora, Muslimović je, prema vlastitim sjećanjima, vidio da narod upadno okreće glavu od kolone. Osjećao je da to njegov narod okreće glavu od njega, a to ga je samo učvrstilo u ranije donesenoj odluci. Osjetio je snažnu povezanost sa tim ljudima, svojim bošnjačkim narodom, koji je bio najprivrženiji ideji bratstva i jedinstva, a koji se kao i on lično, našao na vjetrometini novih događaja.

Po dolasku na Šamarice, general Dušan Koturović, kao komandant Operativne grupe, odmah je održao sastanak sa rukovodstvom lokalnih Srba, koje se tu već nalazilo. Bili su u uniformi, bez petokraka, kao zvaničnog obilježja JNA, ali sa dosta kokardi. Ostali oficiri nisu mogli prisustvovati tom sastanku. Muslimović je ubrzo zapazio da ga prate, znajući da je nemoguće da, sasvim slučajno, dvije osobe naizmjenično idu za njim gdje god bi krenuo, i to na nekom “diskretnom” odstojanju. Čekala ga je još jedna neprospavana noć tokom koje je sebi obećao da neće živ ostati tu, gdje je bez svoje volje doveden. Znao je da sutradan otvoreno mora zatražiti da ode iz JNA i nedvosmisleno reći zbog čega odlazi. Druga mogućnost, da se distancira od JNA i ambijenta u koji je upao, bila je da se ubije. U sebi je tu noć učvrstio odluku da će se radije ubiti, ako ne uspije prva varijanta, nego ostati u četničkom ambijentu.

Razmišljajući o sutrašnjem danu, Muslimović je odlučio da do Dušana Koturovića ode zajedno sa pukovnikom Brankom Mitrovićem, kojeg je odranije poznavao i koji mu je bio nastavnik kada je pohađao Visoku vojnopolitičku školu u Beogradu. Nadao se da će pukovnik Branko u čitavu situaciju unijeti razuma i pomoći mu. Za doručkom je svjedočio jednoj u nizu četničkih horor priča koje su najbolje oslikavale kakve je to ciljeve imala JNA u Hrvatskoj. Blizu njega su sjela dva četnika, a ubrzo im je prišao jedan mlađi četnik, koji je prethodno parkirao kombi ispred ulaza. Iz njihovog razgovora Muslimović je zaključio da su intendanti i da svakog dana odlaze u jedno hrvatsko selo, odakle su poubijani i prognani gotovo svi Hrvati. Četnici su u tom selu ostavili tek nekoliko staraca i starica da čuvaju stoku, te svakog dana odlaze u to selo, uzimaju po nekoliko grla stoke radi klanja za ishranu četnika. Jedan od četnika je u tom razgovoru rekao da će na kraju, kad nestane stoke, poubijati i starce koje su upotrijebili da čuvaju stoku.

Oko podne, dok su se vraćali u dom na Šamaricama, obratio se pukovniku Branku i zamolio ga da pođu u kancelariju kod generala Dušana Koturovića. Tada mu je rekao da u razgovoru sa generalom Koturovićem namjerava ukazati na to da se na Domu armije vihori srpska zastava sa četiri slova “S”, napisanih ćirilicom, a nigdje nema jugoslovenske zastave. Branko mu je rekao da i on to vidi, ali da je vrijeme takvo i da se na mnoge stvari moraju naviknuti. Ipak je pristao da zajedno pođu kod generala.

Dramatične trenutke razgovora sa generalom JNA Koturovićem, general Muslimović je opisao u svojim kasnijim tekstovima i knjigama. Kroz suze, teško izgovarajući početak riječi, rekao je svome pretpostavljenom, uz prisustvo pukovnika Branka, da ne može ostati više u JNA, da ono što gleda nije u skladu sa zakletvom koju je, kao oficir JNA položio, da njegov odlazak iz JNA ne treba tretirati kao izdajništvo, jer je Fikret Muslimović ostao onakav kakav je i bio – voli SFRJ i zalaže se za bratstvo i jedinstvo. Uslijedilo je i kraće ubjeđivanje od strane generala i pukovnika Branka da ne napušta JNA, u kojem su naglašavali da je Muslimović perspektivan oficir, da je pred skorim dobivanjem čina generala, da ga očekuje sjajna perspektiva i da će se rat brzo završiti, te da će se kajati zbog svog zahtjeva, ako se on realizira. Međutim, vidjevši Muslimovićevu odlučnost, naizmjenično su otišli na ručak, a zatim ga povezli u Dvor na Uni, gdje se, navodno, nalazio neko od generala. U terensko vozilo su sjeli general Koturović, pukovnik Branko, vozač i general Fikret Muslimović.

Po dolasku u Dvor na Uni, automobil je parkiran pred policijskom stanicom, gdje je general Muslimović ostavljen sam u automobilu od 14-17 sati. Oko njega je bila priroda koja ga je mamila da izađe napolje, da prošeta i osvježi se u iščekivanju daljih odluka. Međutim, vidjevši da se u krugu vozila nalazi čak pedesetak policajaca, koji su se s vremena na vrijeme nadvirivali u vozilo i pogledali u njegovu unutrašnjost, general Fikret Muslimović je s pravom počeo sumnjati kako je ovo već pripremljena scenografija i koreografija za insceniranje njegovog “bjekstva”. S pravom se pribojavao da bi svaki izlazak iz automobila mogao biti protumačen kao “pokušaj bijega” nakon čega bi uslijedilo hapšenje ili čak ubistvo. Olakšavajuća okolnost za pravdanje jedne takve akcije hapšenja ili likvidacije bila je i činjenica da se u gradu nalazi most, čijim prelaskom se iz Hrvatske ulazi u Bosnu. Način na koji je general Muslimović identificirao i zaobišao životne prijetnje koje su ga ugrožavale u ovoj situaciji, još jedan su argument u prilog teze koju su isticali brojni naši sagovornici na ovu temu, a to je da se radi o izuzetno obrazovanoj osobi, ali i osobi koja izuzetno dobro funkcionira u stresnim i teškim situacijama. Takav Fikret Muslimović, odigrat će kasnije najznačajniju ulogu u uspostavljanju sistema sigurnosti u Armiji RBiH, čuvajući prisebnost u trenucima kada je to bilo najpotrebnije za državu BiH i njeno rukovodstvo.

Tek oko 17.00 sati, vozilu su prišli vozač i pukovnik Branko, te saopćili bukvalno zatočenom Muslimoviću da je sljedeća destinacija Komanda banjalučkog 5. korpusa, gdje će ih primiti general Nikola Uzelac. U značajnoj mjeri rasterećen, nakon prelaska u Bosnu, general Muslimović se osjećao “slobodnim”, iako je tek počela borba za konačno rješenje zahtjeva da prestane biti oficir JNA.

U Komandi banjalučkog 5. korpusa, poslije jednosatnog čekanja, general Uzelac je nakon kritika Muslimoviću zbog toga što u srpskim obilježjima vidi razloge napuštanja JNA, ponudio mu da prihvati penzioniranje i da se u tu svrhu izda fiktivno uvjerenje da je bolestan. General Muslimović je to kategorično odbacio tvrdeći da je sasvim zdrav i da ne želi da se njegov odlazak iz JNA predstavi kao njegova bolest. “Sredina, u kojoj sam proveo čitav svoj oficirski staž postala je bolesna”, kazao je Muslimović Uzelcu, naglašavajući da je to pravi razlog njegova izlaska iz JNA.

U razgovoru, tokom noći, sa jednim potpukovnikom srpske nacionalnosti, koji je u Centru vojnih škola obavljao dužnost načelnika bezbjednosti, Muslimović je saznao da je komandant korpusa, general Uzelac, sa još nekoliko oficira, pljačkao hrvatski narod u zaraćenim zonama, da se iz hrvatskih kuća pljačkaju vrijedne stvari i vrijedni automobili, te da se mnogo stoke iz hrvatskih sela kolje i odvozi u Beograd. Sutradan, 24.09.1991. godine, u jednom kombiju, zajedno sa kapetanom Ismetom Mehićem i majorom Alagom Bajramovićem, iz Banja Luke, Muslimović je došao u Sarajevo. Tokom putovanja Muslimović im je iznio svoje razloge za napuštanje JNA, što su oni pažljivo saslušali i ubrzo donijeli sličnu odluku.

Nakon ovog teškog iskustva tokom kojeg je ‘prelomio’ i realizirao odluku da napusti JNA, uslijedila je nova životna drama generala Muslimovića. Znao je da će naići na razumijevanje porodice u takvoj situaciji, ali je istovremeno strepio pred problemima koje donosi svakodnevnica nezaposlenog čovjeka, koji je cijeli svoj život i radni vijek posvetio vojsci. Od tada, znači od kraja septembra 1991. godine, pa do početka aprila 1992. godine, kada počinje raditi u Štabu TO RBiH, sve u životu generala Fikreta Muslimovića je obilježeno teškom porodičnom situacijom, borbom za egzistenciju i političkom situacijom koja nas je približavala agresiji na RBiH. Njegovo napuštanje JNA imalo je odjeka u mnogim oficirskim sredinama, što se nije dopadalo uticajnim vođama, pa su naredili da se o njemu ne smije pričati, jer je njegov potez okarakteriziran po ustaljenim velikosrpskim šablonima kao djelo najvećeg “izdajnika i antijugoslovena”. Međutim, sasvim je sigurno da je svojim držanjem i argumentacijom koju je nudio, ohrabrio mnoge druge oficire bošnjačke nacionalnosti da odu iz vojske, koja nije ličila na onu kojoj su ponosno pristupili za vrijeme Titovog života.

Po povratku u Sarajevo, general Muslimović je bio svjestan da mora pod hitno legalizirati svoje odsustvo iz JNA, budući da je postojala realna opasnost da se za njim raspiše vojno-policijska potraga, da mu vojna policija zakuca na vrata i odvede ga u zatvor. Oficiri Službe vojne bezbjednosti i iz Vojne policije mogli su poduzeti takve mjere iz osvete što je, po njihovom shvatanju, bio “izdajnik, antijugosloven”, a sve kako bi ga podvrgnuli neprilikama, i maltretiranju. U takvoj situaciji za pomoć se obratio generalu Ibrahimu Alibegoviću, koji ga je posavjetovao da je u njegovom slučaju, radi izbjegavanja mogućih neprilika, jedini izlaz da dobije ljekarski nalaz, odnosno da dobije bolovanje.

Zahvaljujući razumijevanju neuropsihijatra Dr. Mirze Ćišića, kome je Muslimović ispričao detalje o svojim razlozima za napuštanje JNA, dobio je “Nalaz specijaliste” na osnovu kojeg je preporučeno bolovanje od dva mjeseca, budući da je prema mišljenju ljekara nesposoban za obavljanje sadašnje ili bilo kakve funkcionalne dužnosti. General Muslimović je smatrao da će se za dva mjeseca, koliko mu bude trajalo bolovanje, u Beogradu riješiti situacija u vezi s njegovim zahtjevom za napuštanje JNA. Ovaj nalaz je odmah poslan u Beograd, na adresu: Upravi VP 2102-1, što je trebalo doći u Centar Visokih vojnih škola, odnosno, u Ratnu školu, u kojoj je Muslimović tada imao status redovnog slušaoca, a na ruke generala Ibrahima Alibegovića.

Naredba Personalnog sekretarijata o prestanku službe datirana je 07.10.1991. godine, ali tako da je u njoj navedeno da Fikretu Muslimoviću “Služba prestaje 30. septembra 1991. godine”, a u “Obrazloženju” Naredbe da je to učinjeno po mom “zahtjevu za ranije razrješenje od službe”. Ishitreno donošenje naredbe po kojoj mu prestaje služba u JNA, prema kasnijim razmišljanjima generala Muslimovića, bilo je motivirano njihovom željom da mu se što više naudi, jer je ta naredba značila da neće više dobivati plaću, koja je bila jedini izvor finansiranja porodičnih potreba. Bolovanje od dva mjeseca je za njih moglo značiti da do isteka istog, po važećim propisima nisu mogli donijeti naredbu o prekidu njegove službe u JNA, što bi značilo da bi još najmanje dva mjeseca mogao primati platu, a oni su to spriječili.

Prekid službe u JNA podrazumijevao je “razduživanje” raznih stvari, koje je general Muslimović zadužio kao i svi drugi oficiri koji su bili polaznici visoke ratne škole. To je podrazumijevalo ponovni odlazak u Beograd što je koncem 1991. godine za nekoga ko napušta JNA bio izuzetno rizičan put. Kako bi ublažio zabrinutost porodice, general Muslimović je pristao da s njim u Beograd pođe i njegov šura Feho Erović, koji je kasnije, tokom agresije na BiH stradao prilikom jedne od četničkih racija u Kasindolskoj ulici, zajedno sa još 48 osoba koji su zarobljeni sredinom maja 1992. godine.

U tom periodu, u Komandi 4. korpusa je ipak bilo određenog razumijevanja i za Muslimovićevu odluku da napusti JNA. Brojni oficiri JNA iz komandi i jedinica tadašnjeg 4. korpusa, sa sjedištem u Sarajevu, imali su poštovanje prema njemu kao čovjeku i profesionalcu, a postojao je doista i jedan broj oficira srpske nacionalnosti koji se nisu slagali sa nacionalističkom politikom koja afirmira četništvo u JNA. Svi su nekako bili u iščekivanju i priželjkivali su da dođe do ublažavanja krize i nekog razumnog rješenja.

Upravo, kada je radio na pripremama za odlazak u Beograd, u stan Muslimovića došli su potpukovnik Radislav Janković, potpukovnik Vehbija Karić i kapetan prve klase Zahir Dervišević. Nakon što im je Muslimović obrazložio svoje razloge za napuštanje JNA i slikovito opisao svoje doživljaje u Beogradu i na Petrovoj Gori – Šamaricama, u Hrvatskoj, te ukazao na četničko divljanje i činjenicu da su četnici postali sastavni dio JNA, prema njihovim reakcijama zaključio je da se solidarišu sa njegovim osudama protiv rukovodstva JNA, koje prihvata četničku ideologiju i praksu. General Muslimović im je sugerirao da u JNA ostanu dokle god mogu, odnosno, dok se sami ne uvjere u sve što im je pričao, odgovarajući tako na njihove izražene želje da odustane od odluke o odlasku iz JNA. Kasnije je na televizijskim snimcima o genocidu u Srebrenici, Muslimović vidio da se Janković pojavljuje uz Ratka Mladića kad kontaktira sa oficirima UNPROFOR-a. Znajući da je usavršio engleski jezik, pretpostavljao je da je Janković imao ulogu prevodioca.

U 4. korpusu su ipak iskazali jedan vid pažnje prema generalu Muslimoviću, ponudivši mu službeno vozilo i jednog mlađeg oficira kao vozača za njegov put u Beograd kako bi razdužio stvari. Muslimović je tražio da ga vozi zastavnik Jovo Kuzmanović, kojeg je dobro poznavao i smatrao najsigurnijim rješenjem.

Nakon dolaska u Beograd, Muslimović se odmah javio generalu Ibrahimu Alibegoviću, kojeg je upozorio o razlozima svog napuštanja JNA, te ga iz prve ruke upoznao o sve složenijoj situaciji u BiH. Alibegović je to primio dosta emotivno, jer je bio zabrinut, najviše za sudbinu bošnjačkog naroda u BiH. Pokušavao je to sakriti, ali na kraju su ga odale suze. General Alibegović je tada rekao Muslimoviću, da je negdje sreo generala Aleksandra Vasiljevića i da su prokomentirali njegov zahtjev da napusti JNA. Vasiljević je, navodno, rekao Alibegoviću da je general Fikret Muslimović “kukavica” i “izdajnik”, i da se prema njemu treba odnositi onako kako to zaslužuju “izdajice i kukavice”. Tom prilikom, general Ibrahim Alibegović mu je uručio Rješenje po kojem se “MUSLIMOVIĆ (Osme) FIKRET, artiljerijski potpukovnik, razrješava od aktivne vojne službe dana 30. septembra 1991. godine”, uz Obrazloženje da je “za imenovanog donijeta Naredba načelnika Personalne uprave SSNO, broj 24-206 od 07. oktobra 1991. godine o prestanku aktivne vojne službe”. Dok se razduživao u svom apartmanu u okviru Centra Visokih vojnih škola na Banjici, Muslimović je vidio kako se prekoputa njegove sobe nalazi ona na čijim je vratima stajalo “potpukovnik Tolimir Zdravko”. Budući da se Tolimir nikada nije pojavljivao na predavanjima, logično je pretpostaviti su i on i njegovi nadređeni u Upravi bezbjednosti u Beogradu – general Aleksandar Vasiljević i pukovnik Simeun Tumanov, znali da će se nastava na Ratnoj školi prekinuti, te da će polaznicima svih škola objedinjenih u Centru Visokih vojnih škola biti prekinuto školovanje i da će biti upućeni na vukovarsko, kninsko i banijsko ratište u Hrvatskoj, što se i dogodilo. Tolimir Zdravko je u tzv. “Vojsci Republike Srpske” bio pomoćnik za bezbjednost i obavještajne poslove, sada presuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. Tolimira je 7. juna, 2007. uhitila srbijanska policija kada je pokušao preći granicu između Srbije i Bosne i Hercegovine. Sud ga je proglasio krivim 12. Decembra 2012., između ostalog za genocid i ratne zločine u BiH. Za ova nedjela osuđen je na doživotni zatvor. Umro je u zatvoru u Scheveningenu, 9. februara, 2016. godine.

Tokom razduživanja knjiga i vojne opreme, u krugu Vojne akademije general Muslimović je susreo nekoliko svojih, tada već bivših kolega. Tu je sreo potpukovnika Ivana Stanimirovića, sa kojim se poznavao od svojih prvih oficirskih dana. Bili su u istom mješovitom artiljerijskom puku u Doboju. Kada mu je general Muslimović rekao da je bio slušalac Ratne škole i da je napustio JNA, po njegovoj reakciji moglo se zaključiti da ga tretira “izdajnikom”. Muslimović je prilikom kratkog boravka u Beogradu slučajno susreo Zorana Stojkovića, kome je opisao neke scene četničkog divljanja na banijskom dijelu ratišta, gdje se JNA ponašala kao četnička vojska. Upoznao ga je da je upravo zbog toga napustio JNA. U popodnevnim satima, do veče su se vratili iz Beograda u Sarajevo.

General Fikret Muslimović je bio svjestan moći aparata JNA i znao je kakve sve posljedice mogu proizaći iz odluke o napuštanju JNA po njega lično i njegovo okruženje. Kao što je napuštanje JNA bila njegova lična odluka i jedan vid protesta protiv fašizacije te armije, tako nije ni očekivao od okoline da ga zbog toga kritikuju ili hvale, želio je samo da njegovi razlozi o odlasku iz vojne službe budu uvaženi kada se govori na tu temu.

Kasnije će napisati da su se u pogledu ponašanja povodom njegova napuštanja JNA, njegovi poznanici i prijatelji svrstali u dvije kategorije: jedni su simpatizirali i odobravali njegov postupak, a drugi su ga prezirali. Jasno je da su prijetnje i mržnja bili iskazivani od onih kadrova bivše JNA koji su se identificirali sa Miloševićevom ekstremističkom politikom, dok su razumijevanje iskazivali oficiri bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, ali i neznatan broj Srba. Kao čovjek koji je duboko promišljao situaciju u kojoj se nalazi, Muslimović je gledao da svede na minimum kontakte i sa jednima i sa drugima. One koji su odobravali i podržavali njegovu odluku nije želio izlagati opasnosti, budući da je znao da će zbog kontakata sa njim biti predmetom različitih pritisaka i prijetnji. One koji su ga prezirali zbog napuštanja JNA izbjegavao je jer su se među njima nalazili brojni provokatori. Na taj način pokušao je maksimalno zaštititi i sebe i druge od posljedica te odluke.

U takvim suženim i ograničenim mogućnostima za komunikaciju s ljudima, usamljenost na koju nije bio navikao, dodatno je opterećivala njegovo loše psihološko stanje. Zbog toga su mu od velikog značaja bila prijateljska ponašanja Džeme Najetovića, koji je tada bio na službi u Čapljini, zatim Vlašić Stjepana, Ajnadžić Nedžada, Abdi Idžeta, Piškulić Ive, Karić Vehbije, Mušinbegović Hasiba, Višća Hamze…

Tako ga je jednom prilikom, početkom oktobra 1991. godine, ubrzo nakon što je napustio JNA, u večernjim satima, posjetio Najetović Džemo. Čestitao mu je i rekao da je njegovo napuštanje JNA izraz dostojanstva i da će to uticati na ponašanje mnogih oficira, posebno Bošnjaka i Hrvata koji će, na osnovu saznanja o njegovom postupku i sami, još odlučnije razmišljati o tome kada će i kako napustiti JNA.

General Muslimović ga je upoznao o svojim doživljajima dok je bio u Beogradu i na ratištu u Hrvatskoj – Petrova Gora, Šamarice. Sugeriraomu je da on, koliko je god moguće duže ostane u JNA, da prati situaciju, ali da prestane obavljati poslove koje je podrazumijevalo njegovo radno mjesto načelnika bezbjednosti 134. auto-nastavnog centra u Čapljini. Ocijenio je da je najbolje da opstruira izvršavanje zadataka, ali da se poveže sa pouzdanim ljudima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti na teritoriji Hercegovine i da sa njima djeluje radi odbrane BiH i radi zaštite patriotski opredijeljenog stanovništva od opasnosti koje će ubrzo eskalirati borbenim djelovanjem protiv njih od strane četnika, odnosno, od strane JNA, te da u vezi s tim, svi oficiri koji se ne slažu sa četničkom politikom moraju izabrati pogodno vrijeme i način napuštanja JNA. Najetoviću je rekao da se osjeća ugroženim i da bi želio imati ručnu bombu za eventualnu odbranu. Kroz nekoliko dana Najetović je ponovo u večernjim satima došao kod Muslimovića i donio mu dvije ručne bombe koje su mogle korisno poslužiti u krajnjoj nuždi za odbranu.

Krajem 1991. i početkom 1992. godine, u večernjim satima, general Fikret Muslimović se u svom stanu sastajao sa Nedžadom Ajnadžićem, koji je bio kapetan na dužnosti načelnika bezbjednosti 49. motorizirane brigade, locirane u kasarni “Slaviša Vajner Čiča”, u Lukavici, kod Sarajeva. Isto kao i Najetoviću, i njemu je sugerirao da opstruira izvršavanje zadataka na radnom mjestu, da prati situaciju i da se sam odluči o vremenu i načinu napuštanja JNA. Prikriveno je iz kasarne iznio automatski pištolj i dao mu ga u njegovom stanu. Muslimović je procjenjivao da može biti ugrožen u svom stanu, jer je očekivao upad policije u stan radi hapšenja. Vjerovao je da u takvim okolnostima može uslijediti i potreba da upotrijebi oružje-bombe i pištolje kojima je raspolagao. Ajnadžić ga je obavještavao o stanju u jedinicama JNA, o ponašanju oficira srpske i crnogorske nacionalnosti i o velikoj zabrinutosti oficira JNA bošnjačke, hrvatske i albanske nacionalnosti koji su se pripremali za napuštanje JNA.

Stjepan Vlašić je, također, obavještavao Muslimovića o stanju u 288. bataljonu vojne policije. Oficiri srpske nacionalnosti u toj jedinici su izražavali veliku mržnju prema njemu, budući da im je bio sam pretpostavljeni. Izražavali su spremnost da lično učestvuju u akciji Muslimovićevog hapšenja, a pojedinci su se javljali kao dobrovoljci da ga likvidiraju. Vlašić je, neopaženo, iz kasarne iznio pištolj i jedno veče ga predao generalu Muslimoviću u njegovom stanu. Bio je spreman da učini sve što je bitno za njegovu zaštitu, uključujući i da ga pravovremeno obavijesti o planiranju i izvođenju akcija protiv njegove sigurnosti, kako bi se pravovremeno sklonio.

13. Muslimović uvjerio generale Šarca i Pozderca da je JNA postala četnička vojska

Mjesec nakon napuštanja JNA, Muslimović je telefonom razgovarao sa penzioniranim generalom Sakibom Pozdercem, bratom bivšeg najistaknutijeg bosanskohercegovačkog političara Hamdije Pozderca. General Pozderac i Muslimović su tri godine skupa radili. Pozderac je bio komandant 4. motorizirane divizije, čija je komanda bila u kasarni “Slaviša Vajner Čiča” u Lukavici, kod Sarajeva. Muslimović je bio načelnik bezbjednosti te divizije kojom je Pozderac komandovao. Muslimović je govorio da mu je bilo ugodno raditi sa generalom Pozdercem, koji je bio omiljen među oficirima i vojnicima. Svi su ga voljeli. Lijepo je komunicirao s ljudima kojima komanduje. Muslimović, mada vrlo iskusan u to vrijeme, učio je od njega kako treba imati skromno, pravično i principijelno ponašanje. General Pozderac se znao umjesno našaliti, ali i razgraničiti šalu od ozbiljnih službenih relacija. Poštovao je Muslimovića. O njegovim visoko profesionalnim radnim osobinama i navikama javno je iznosio naročito pohvalne ocjene. Pred penzioniranje, general Pozderac je obavljao funkciju komandanta Republičkog štaba Teritorijalne odbrane BiH.

Kad je saznao da je Muslimović napustio JNA, krajem oktobra ili početkom novembra 1991. godine, pozvao ga je kod sebe u stan, na Džidžikovcu, u Sarajevu. Tom prilikom, Muslimović je Pozdercu prepričao činjenice o raširenom i preovlađujućem djelovanju četnika u JNA. Opisivao je svoje doživljaje u Beogradu i na ratištu u Hrvatskoj (Petrova Gora – Šamarice). Iako je putem medija dolazio do spoznaja o sprezi četničkih organizacija i JNA, general Pozderac je bio veoma iznenađen onim što mu je Muslimović uvjerljivo i argumentirano pričao – da je JNA postala četnička vojska pod komandom Miloševićevog režima.

U istoj zgradi, gdje je bio stan generala Pozderca, stanovao je i general Džemil Šarac. General Pozderac, iznenađen pričom Muslimovića, upitao ga je – da li je spreman sve što je već rekao njemu, ispričati ponovo u prisustvu generala Šarca. Na Muslimovićevu potvrdu da će mu biti čast razgovarati sa generalom Šarcem, Pozderac ga pozvao telefonom. Za nekoliko minuta, Šarac je došao u Pozderčev stan. Pred Šarcem, Muslimović je ponovio cijelu priču koju je Pozderac već čuo. I genaral Šarac, i general Pozderac su kasnije pominjali da je Muslimović odlučujuće uticao da oni od tada prekinu svaku priču u prilog zaštite JNA. Od tada su principijelno i odlučno osuđivali pročetničku usmjerenost JNA. Oni su često komunicirali sa gotovo svim penzioniranim generalima JNA raznih nacionalnosti, kao i sa drugim istaknutim ličnostima u Sarajevu. General Šarac je govorio da su mu informacije koje je dobio u razgovoru sa Muslimovićem pomogle da on utiče kako bi se brojne najpoznatije ličnost, funkcioneri bivšeg sistema, ubrzanije distancirali od JNA, pod kontrolom Miloševićevog režima.

Muslimović je u vezi s tim zaključivao da, ako su generali Šarac i Pozderac, do razgovora s njim, bili u dilemi o tome da li je ili ne JNA postala četnička vojska, da se logički može zaključiti u kakvoj su dilemi, tada, krajem oktobra ili početkom novembra 1991. godine, o tome, bili mnogi obični građani u Bosni i Hercegovini.

14. Prvi Muslimovićev razgovor sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem

Tokom novembra 1991. godine, posredstvom profesora dr. Ibrahima Tepića, Muslimović se upoznao sa profesorom dr. Enesom Pelidijom. Do tada, on je kao portparol SDA, Muslimoviću bio poznat iz medija. O aktuelnim političkim zbivanjima, profesor Pelidija je tumačio stavove SDA, koja je bila na vlasti. Bio je u toku rat u Hrvatskoj, dok se slutilo da oružana agresija na RBiH samo što nije počela. Vladala je opća nesigurnost, s strah od rata u BiH se proširio i produbio. Kako su dani prolazili, činilo se da su šanse za mirno rješenje krize sve manje i manje.

Tokom jeseni 1991. godine, u više razgovora sa profesorom dr. Tepićem, Muslimović je iznosio svoje analize i procjene o opasnostima za BiH, te ukazivao na potrebne mjere radi sprečavanja rata, odnosno, na potrebne mjere radi odbrane BiH, ako se rat ne bude mogao izbjeći. Svojim sagovornicima u koje je imao povjerenje, u to je vrijeme najviše govorio o pitanjima izgradnje Oružanih snaga BiH u svim varijantama mogućeg razvoja događaja. Tumačio je da se prilikom raznih četničkih provokacija, oružani sukobi moraju izbjegavati, naročito u vrijeme dok se vodi diplomatska borba za međunarodno priznanje samostalnosti, neovisnosti i suverenosti BiH. Slušajući Muslimovićeve analize i procjene, u vezi s tim, profesor dr. Tepić je osjetio za potrebno da njegov kolega profesor dr. Pelidija poduzme nešto kako bi se Muslimović sreo i razgovarao sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Ubrzo, nakon nekoliko razgovora sa dr. Pelidijom, i on se uvjerio da bi Muslimovićev razgovor sa Izetbegovićem imao smisla. Profesori Pelidija i Tepić su insistirali da Muslimović razgovara sa Izetbegovićem. U tom pogledu Muslimović nije bio nametljiv, ali kada su mu predložili da razgovara sa Izetbegovićem, on se obradovao.

Inače, u to vrijeme, Muslimović je svojim sagovornicima pričao da je putem medija pratio Izetbegovićeve izjave od samog početka njegove pojave na političkoj sceni, marta 1990. godine, i da na političkoj sceni bivše SFRJ nije vidio bolje profiliranog političara. Dopadalo mu se što se Izetbegović zalaže za opstanak SFRJ, što u njegovim izjavama i ponašanjima nema ni minimalno naznaka nacionalizma, što dobro razumije opasnosti za Bošnjake i BiH, te što djeluje u pravcu očuvanja mira. Muslimović je bio uvjeren u svoju mogućnost da realno ocijeni intelektualni i politički profil Izetbegovića. Prije nego što su se sreli, on je bio Izetbegovićev veliki poštovalac, pored ostalog, i zbog toga što Izetbegović nije činio ništa što bi dovodilo u pitanje Muslimovićevo poštovanje prema Titu. Genreal Muslimović je znao za njihove ideološke razlike, ali je Izetbegovićevo ponašanje ostavljalo dovoljno prostora svim građanima da mogu poštovati i Izetbegovića i Tita.

Smatrajući da će njegov razgovor sa Izetbegovićem biti veoma značajnim, a pretpostavljajući da neće imati dovoljno vremena da Izetbegoviću kaže sve ono što bi želio, Muslimović je, na nekoliko stranica, sačinio teze po kojima će iznijeti svoje stavove o pitanjima vojske i odbrane. Taj tekst, Muslimović je svojeručno napisao 25. novembra 1991. godine. Iznio je svoju analizu bezbjednosne situacije u RBiH predsjedniku Izetbegoviću, s ciljem da se izvede zaključak o neophodnosti priprema za odbranu RBiH i za zaštitu ugroženih naroda u njoj – naročito Bošnjaka i Hrvata.

U to vrijeme, krajem novembra 1991. i početkom decembra 1991. godine, jedno od ključnih pitanja rješavanja jugoslovenske krize bilo je dalji tretman JNA. Do tada je u dvije republike bivše SFRJ – u Hrvatskoj i Sloveniji, nezavisnost bila na vidiku. U Hrvatskoj se ratovalo. Nove države – Slovenija i Hrvatska su imale svoje vojske. Miloševićev režim je imao ambicije da JNA i dalje funkcionira na teritorijama preostale četiri republike bivše SFRJ – BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, uz napomenu da je tada, u formi paravojske takozvane Republike Srpske Krajine, JNA operirala i na okupiranim dijelovima Hrvatske. Dalji tretman JNA je ovisio od političke formule za rješavanje jugoslovenske krize. Iako se tada, novembra 1991. godine, konačna politička formula nije nazirala, neki od događaja su odredili granice izvan kojih nije bilo moguće tražiti perspektivu JNA, niti je bilo moguće odrediti političke i organizacijske elemente za uspostavu posebnih vojski u preostale četiri republike bivše SFRJ, kada one postanu nezavisne i suverene.

General Muslimović je tada ocijenio da je sasvim jasno da JNA, kao oružana sila svih naroda i narodnosti, u raspadajućoj SFRJ više ne postoji. Takva ocjena o JNA se direktno ticala svih naroda u BiH jer je iz nje proizilazilo da tada, novembra 1991. godine, Hrvati i Bošnjaci, pa i dio Srba u BiH, praktično nemaju svoje vojske. Samim tim, postojala je velika opasnost da se BiH, kao država, bez svoje vojske, sa svojim patriotski opredijeljenim građanima, nađe pod udarom JNA. Izlaz je bio u potrebi samoorganiziranja za odbranu od strane ugroženih građana, dok se ne ostvare nužne pretpostavke za izgradnju vojske BiH.

Muslimović je predsjedniku Izetbegoviću izložio analizu o četiri moguće varijante razvoja situacije u BiH. Zaključio je da se BiH i njeni građani moraju pripremati za varijantu koja je najteža, pored ostalog, što odbrambene aktivnosti nisu mogle biti transparentne. Izetbegovićuje predložio da se iskoriste sve mogućnosti u pogledu priprema za odbranu, te da, u vezi s tim, pažnju treba usmjeriti na MUP, mirnodopski i rezervni sastav policije i legalnim vlastima lojalne dijelove TO RBiH, ali da se strogo mora brinuti o činjenici da JNA, preko kadrova odanih politici SDS-a, u velikoj mjeri kontroliše i TO RBiH i MUP RBiH. Naglasio je da je neophodno da se, paralelno s tim, čini maksimalno da se rat preduprijedi i da se u rat uđe, samo ako bude nametnut, odnosno, u krajnjoj nuždi, jer se država BiH mora braniti svim sredstvima i po svaku cijenu.

15. Saradnja sa prof. dr. Ivom Komšićem i Adilom Kulenovićem

Krajem 1991. i početkom 1992. godine, Muslimović je učestalije razgovarao sa Adilom Kulenovićem i novinarima u listu “Slobodna Bosna”. Njima su bila zanimljiva Muslimovićeva razmišljanja o tada aktuelnoj vojnoj i političkoj situaciji. Ubrzo je Adil Kulenović predložio generalu Muslimoviću da se sastane sa profesorom dr. Ivom Komšićem, koji je tada bio jedan od članova Predsjedništva SDP-a BiH. Kulenović je pričao profesoru Komšiću o svojim razgovorima sa Muslimovićem, pa je Komšić izrazio želju da se i on sastane i razgovara s njim. Govoreći o profesoru Komšiću, Kulenović je Muslimoviću kazao da je, u odnosu na složenost političke i vojne situacije, najpouzdanija ličnost u tadašnjem sastavu članova Predsjedništva SDP-a RBiH, da se sa Komšićem može najbolje razgovarati o pripremama za odbranu BiH, te da je u vezi s tim, Komšić najbolji sagovornik.

Krajem decembra 1991. godine, Kulenović je dogovorio sastanak Muslimovića i Komšića, u večernjim satima, u Kiseljaku, gdje je bio i Kulenović. Ivo Komšić ih je primio u svojoj kući. U prijatnoj atmosferi, razgovarali su do kasno u noć. Pridružio im se i gospodin Mate Vukoje, iz Kreševa, poslanik u Skupštini RBiH. Pokrenuta su značajna pitanja o kojima je najviše govorio Muslimović. Njega su prisutni pažljivo slušali. Svi su bili istog mišljenja, da su mogućnosti izbjegavanja rata sve manje i manje i da pripreme za odbranu BiH nemaju alternative. Muslimović je iznosio argumente prema kojima je gotovo isključena mogućnost afirmacije BiH kao nezavisne države, ako se, nakon što uslijedi njeno priznanje, ne bude raspolagalo resursima za njenu odbranu. Ukazivali su na značaj političkog rada u narodu, kako bi se ljudi pripremili za slučaj nejtežeg razvoja situacije.

Muslimović je ukazivao na potrebu pribavljanja naoružanja, formiranja desetina, vodova i četa po mjesnim zajednicama i da takve jedinice treba usmjeriti prema legalnim strukturama MUP-a RBiH i štabova TO RBiH, gdje moraju biti kadrovi lojalni legalnim vlastima RBiH, odnosno kadrovi koji će znati za potrebu zaštite u odnosu na obavještajne i kontraobavještajne službe, pod kontrolom Miloševićevog režima. Zaštita stanovništva i objekata infrastrukture mora biti osnovni zadatak jedinica u mjesnim zajednicama i općinama. Insistirao je da rad na pripremama za odbranu bude maksimalno konspirativan, sve dok ne uslijedi međunarodno priznanje RBiH, kada će JNA na teritoriji RBiH biti nelegalna. General Muslimović je isticao da se oružani sukobi prije međunarodnog priznanja RBiH moraju izbjeći, jer bi njihovo rasplamsavanje otežalo diplomatske aktivnosti na međunarodnom priznavanju RBiH. Komšić je pitao, a Muslimović je objašnjavao kako bi trebalo praviti i realizirati planove za odbranu u lokalnim sredinama, te da plan odbrane općine Kiseljak treba napraviti na osnovu dobre procjene stanja i problema bezbjednosti, posebno u pogledu izvora, snaga i sredstava ugrožavanja općine, stanovništva, teritorije i infrastrukture.

16. Razgovor sa ministrom unutarnjih poslova Alijom Delimustafićem

U jednom telefonskom razgovoru, decembra 1991. godine, ministar unutarnjih poslova u Vladi RBiH, Alija Delimustafić je Muslimoviću obećao da će ga pozvati i ponuditi zaposlenje u njegovoj firmi “Cenex”. Vremenom, kada su prestala očekivanja da će ga Delimustafić pozvati i dati zaposlenje, Muslimović je otišao u prostorije za izdavanje putnih isprava Centra službi bezbjednosti u Sarajevu. Sreo je svog poznanika Mustafu Karovića sa kojim je, uz kafu, duže razgovarao.

Kada su pomenuli ministra Delimustafića, Karović je prijateljski rekao da je u dobrim odnosima sa ministrom i sugerirao Muslimoviću da odmah pozove ministra i osigura nastavak Muslimovićevog razgovora s njim, kako bi ministar izvršio dato obećanje u pogledu njegovog zaposlenja. Karović je odmah pozvao ministra i saopćio mu da se Muslimović nalazi u njegovoj kancelariji, da nije riješio pitanje zaposlenja i da očekuje da on izvrši svoje obećanje. Delimustafić je Karoviću rekao da Muslimović odmah dođe kod njega u kabinet. Delimustafić je izrazio želju da zaposli Muslimovića u nekoj od državnih institucija, što je Muslimović odbijao, jer mu se činilo da to nije dobro radi njegove sigurnosti. Novost je bila u tome što je Delimustafić tada rekao da su mu general Vasiljević i pukovnik Tumanov, kao funkcioneri Uprave bezbjednosti SSNO “naredili” da on Muslimoviću ne smije pružiti nikakvu pomoć, ali da bi ga ipak zaposlio u državnoj instituciji.

U vezi s tim, Muslimović je cijenio da je Služba vojne bezbjednosti (KOS) u Sarajevu iz Beograda dobila zadatak da ga tajnim metodama i sredstvima prati. Bilo im je pogodnije da Muslimović bude zaposlen u nekoj od državnih institucija, gdje bi imao svoju kancelariju i telefon, kao i uslove da na radnom mjestu ostvaruje službene, privatne i prijateljske susrete. U takvim uslovima, Služba vojne bezbjednosti bi, u saradnji sa Službom državne bezbjednosti, ozvučila njegovu kancelariju i telefon. Angažirali bi svoje saradnike koji bi mu se predstavljali kao prijatelji. Očekivali su da bi Muslimovićevo radno mjesto moglo biti udica za Bošnjake i Hrvate koji se aktivno suprotstavljaju Miloševićevoj i Karadžićevoj politici. Vjerovatno je da su procjenjivali, da je general Muslimović nosilac ilegalnih vojnih aktivnosti, što im je bilo naročito važno otkrivati.

Novembra 1991. godine general Muslimović, na poziv Džemala Najetovića, odlazi u Čapljinu, budući da se u tom period bavio trgovinom. Tadašnji direktor “Slobodne Bosne” Adil Kulenović stavio mu je na raspolaganje vozilo i vozača, a u prtljažniku automobila vozili su stotinjak primjeraka novog izdanja novine “Slobodna Bosna”, koje je trebalo dijeliti besplatno ljudima sa kojima budu kontaktirali. To je bila rizična misija, jer je u “Slobodnoj Bosni” bilo dosta sadržaja protiv JNA, četnika i četničkih lidera, koji su tada kontrolirali hercegovačke teritorije i na njima vladali, ali i zbog činjenice što se to moglo iskoristiti za osvetu nekadašnjih struktura JNA Muslimoviću, koji je učestvovao u koncipiranju tadašnjih sadržaja te novine.

Generalova sumnja se povećavala zbog činjenice da je već primijetio sumnjive aktivnosti zastavnika JNA Balaton Ivana, koji je sa alatom u rukama zagledao kutije u zidu kroz koje su prolazili telefonski kablovi. Bilo je jasno kako se telefon generala Muslimovića prisluškuje i da to Služba vojne bezbjednosti radi bez konsultacija sa Službom državne bezbjednosti, koja je imala svoj prislušni centar kome su bili dostupni glavni uređaji PTT sistema, pa se ne bi moralo fizički dolaziti do stubišta zgrade u kojoj stanuje.

Blizu Počitelja, na inicijativu Džemala Najetovića, Muslimović je kupio polovan kombi “Zastava 850”, koji mu je kasnije pomogao prilikom trgovine sa robom uglednog trgovca Safeta Čolakovića, koja je dovožena iz Hercegovine, skladištena u kući Fehe Erovića, te kasnije prodavana na stupskoj pijaci. Početkom oružane agresije, 14. maja 1992. godine, Muslimovićevog šuru Fehu su uhapsili četnici. U isto vrijeme i u istoj zločinačkoj akciji stradalo je još 45 Bošnjaka i Hrvata. Odvedeni su u nepoznatom pravcu i likvidirani. Rezervisti JNA iz Srbije i Crne Gore su se nalazili svuda, u svakom mjestu u dolini Neretve, posebno na lijevoj obali. Provocirali su, nosali oružje, pucali, isticali četničke simbole i slično. Muslimović je razgovarao sa stanovništvom u pratnji Najetovića, dijelio im primjerke “Slobodne Bosne”. Govorio im je da je velika vjerovatnoća da će se rat iz Hrvatske ubrzo prenijeti u BiH, te da su mali izgledi za postizanje dogovora kojim bi se SFRJ i očuvala i demokratizirala. Naglašavao je da je cijela JNA postala četnička vojska, te da u borbu protiv četnika treba mobilizirati sve građane BiH, da ima Srba koji su protiv četnika i politike Slobodana Miloševića, ali da je veoma značajno da Bošnjaci i Hrvati sa drugima, koji to žele, organiziraju odbranu svojih mjesta.

Iako je od dobronamjernih mještana dobivao povratne informacije, da oni imaju negativna iskustva i sa “ustašama i sa četnicima”, general Muslimović je i dalje, do početka agresije i sve dok ekstremisti HDZ-a nisu izazvali sukobe sa Bošnjacima, često govorio da možemo pobijediti četnike i osloboditi od njih čitavu BiH, ako Bošnjaci i Hrvati budu organizirani za odbranu, jedinstveno i odlučno, zajedno sa ostalima koji to žele, pa i Srbima koji su protiv četnika.

Boravak na području Hercegovine i razgovore sa Najetovićem, general Muslimović je iskoristio da i njemu, u strogom povjerenju iznese da mora biti spreman svakog časa napustiti JNA, tu sada već četničku vojsku. Sugerirao mu je da, kao oficir Službe vojne bezbjednosti, ne izvještava ni o čemu pretpostavljenu komandu, ali da treba pratiti i dobro poznavati situaciju te povezati se sa povjerljivim ljudima sa kojima može raditi na pripremi odbrane. Kao najvažnije je potcrtao da skupljaju oružje i da formiraju borbene grupe, koje će, kad zatreba, povezati u veće vojne formacije, te da unaprijed trebaju dogovoriti način njihovog angažiranja za odbranu ugroženog stanovništva na području Čapljine i šire cijele Hercegovine.

Sa druge strane, to je bilo vrijeme obilježeno borbom za osnovna egzistencijalna pitanja nekadašnjeg visokog vojnog časnika JNA. Kako bi imao makar socijalno i penziono osiguranje, generala Muslimovića je fiktivno zaposlio vlasnik trgovačke firme “AMADOS” Kemo Šćeta, na preporuku Generalovog školskog prijatelja Bajre Hrvića. Naravno, to nije dugo potrajalo, jer je ubrzo počela agresija na RBiH. Ovi podaci o radnom angažmanu u pomenutoj firmi i dokumenti, poput Radne knjižice, izdate u Novom Gradu, još jedan u nizu su argumenata protiv tvrdnji pojedinaca poput Sefera Halilovića, koji su želeći nanijeti štetu Muslimoviću, tvrdili kako nije napustio JNA na datum koji je naveo.

Događaj s proljeća 1992. godine, koji se odigrao u vikendici generala Muslimovića u Rakovici, bio je strašna uvertira u događaje koji su uslijedili u Sarajevu. Družeći se sa Ivom Piškulićem, koji je bio njegov komšija, te koji je iz sličnih razloga, nakon Muslimovića, i sam napustio JNA, general Muslimović je češće odlazio u svoju vikendicu u Rakovici, gdje su sa porodicama provodili vrijeme. Međutim, kada su 20. marta 1992. godine zajedno sa suprugama došli do vikendice, vidjeli su da je porušena kapija, a kada su se primakli vikendici, vidjeli su da su vrata razvaljena i da su njihovi otpaci bili ispred ulaza. Vrata su bila malo odškrinuta. Kada su ih sasvim otvorili, Muslimović je na pragu vidio sjekiru, ali crvenu. Kako je kasnije pisao, u prvi mah je pomislio da je to od obilne krvi. Na malom stoliću u hodniku vikendice bila je pletena crna kapa sa kokardom. Unutra, po prostorijama vikendice, bile su crvene fleke koje su u potpunosti djelovale kao prolivena krv. Sve je djelovalo kao da je neko nekoga zaklao. Kada je ušao u jednu malu sobu, gdje su čuvali rezerve namirnica hrane, ustanovili su da je sve od hrane pokradeno. Tu je bilo i nekoliko tegli konzervirane cvekle, odakle su tečnost, koja u potpunosti djeluje kao krv, prosuli po vikendici. Kapu sa kokardom i sjekiru, čiji je željezni dio bio sav u crvenilu kao od krvi, general Muslimović je shvatio kao opasnu poruku. To je bila zlokobna najava najduže opsade jednog grada u historiji čovječanstva.

17. Prvi dan Bajrama i četnici na barikadama u Sarajevu

Četnici su, uz podršku JNA, već počeli sa postavljanjem barikada te su granatiranjem i na druge načine ugrožavali sigurnost građana Sarajava. Prvog dana Bajrama, 01.04.1992. godine, zaputivši se iz svoga stana prema Kasindolskoj ulici, general Muslimović je ispred sebe na ulici ugledao grupu naoružanih četnika, koji su blokirali put uz samu ivicu kasarne JNA u Nedžarićima. JNA i četnici su postali jedno, slikovito će primijetiti jednom prilikom. Nosili su crne šubare, na kojima su se izdaleka vidjele velike kokarde, preko ramena, ukoso preko grudi i leđa, prema pojasu, nosili su redenike municije.

Automatske puške i puškomitraljeze su nosili o ramenu ili u rukama. Svjestan opasnosti, general Muslimović se lagano okrenuo i zaputio prema stanu, trudeći se da skretanjem na prvoj raskrsnici izađe iz njihovog vidokruga. Tih dana, pucnjava po Sarajevu je intenzivirana, nije više bilo slobode kretanja po Sarajevu, posebno po dijelovima oko kasarni JNA ili oko naselja u kojima su četnici imali veća uporišta i gdje su već djelovale četničke jedinice.

18. Muslimovićevo reagiranje na prve četničke granate po Sarajevu

Već u aprilu 1992. godine su počele padati granate i mine po Sarajevu, a general Muslimović je telefonom nazvao broj dežurnog Službe vojne bezbjednosti u Komandi 4. korpusa JNA, gdje mu se javio Jadranko Jandrić. Muslimović je povišenim tonom ukazivao da JNA čini ogromne greške, da se stavila u funkciju Miloševićevog režima, da je odgovorna za širenje međunacionalnih sukoba u SFRJ, da će kad-tad doći vrijeme krivične odgovornosti za zločine koje čini JNA, da je neshvatljivo kako je moguće da se granatiraju kuće i ubijaju civili, te da je to protivno ustavnoj ulozi JNA. Tražio je da on, kao dežurni, treba poduzeti sve mjere kako bi se jedinicama JNA prenijelo naređenje da prekinu granatirati Sarajevo i slično. Jandrić je cinično govorio da eksplozije, koje se čuju po gradu, nisu eksplozije granata i mina ispaljenih sa položaja JNA, nego da se po gradu čuju petarde i improvizirane eksplozivne naprave. Nakon što mu je Muslimović kazao da je bezobrazan, Jandrić je prekinuo vezu.

19. Razgovor sa Vehbijom Karićem

Dan nakon međunarodnog priznanja RBiH, u večernjim satima, pukovnik Vehbija Karić telefonski je obavijestio generala Muslimovića da se želi distancirati od aktivnosti JNA, u pogledu postavljanja barikada, pucanja na građane i granatiranja po Sarajevu. Naime, Karić je namjeravao otići “na bolovanje”. Muslimović ga je upozorio da to nije najbolji način raskida sa JNA, već da odmah treba uzeti list papira i svojim rukopisom kratko napisati da želi prekid službe u JNA, što je i obećao učiniti.

Kada ga je jednom prilikom sreo u proljeće 1995., Muslimović je od Karića saznao da se pridružuje Seferu Haliloviću u osnivanju nove političke stranke. General Fikret Muslimović ga je posavjetovao da to nije dobro iz više razloga, od kojih je najvažnija činjenica što su oni vojnici, kojima ne liči da formiraju partije, jer je prirodnije da se do kraja rata bave vojnim pitanjima, a da o formiranju političke partije, eventualno, mogu, ako žele, razmišljati poslije rata…

(Kraj drugog dijela)

(Global CIR/ Odlomak iz knjige ‘General Fikret Muslimović’, 72-100. str./Autori Kemal Gicić i Amel Jašarević/ Sarajevo, decembar 2019.)

PROČITAJTE JOŠ:

  1. […] Štaba TO RBiH, počinje rad na koncipiranju i organizaciji stručnih službi bezbjednosti… IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Muslimović o Pologu – maja 1991. Hercegov… IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Beograd stoji iza propagande protiv ljudi koji […]

Komentiraj