IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Muslimović postavljen na dužnost načelnika bezbjednosti Štaba TO RBiH, počinje rad na koncipiranju i organizaciji stručnih službi bezbjednosti…

Dakle, na dan Muslimovićevog dolaska u Štabu TO RBiH je otpočelo okupljanje kadrova radi formiranja novog Štaba TO RBiH…

1. Od 9.4.1992., Muslimović je bio načelnik bezbjednosti Štaba TO RBiH

Ujutro, 9. aprila 1992. godine, iz kabineta komandanta Štaba TO RBiH, tek imenovani komandant Hasan Efendić, pozvao je Muslimovića da dođe kod njega radi angažiranja na nekoj od rukovodnih funkcija.  Shvativši da u Štabu TO treba okupiti starješine sa iskustvima, Muslimović je sa sobom poveo i svog komšiju Ivu Piškulića, koji je također nekoliko mjeseci prije toga napustio JNA.

Odmah po ulasku u kabinet, pukovnik Efendić je zamolio Muslimovića da primi dužnost načelnika bezbjednosti ŠTO RBiH, jer je u pogledu njegovog angažiranja već izvršio potrebne konsultacije. Muslimović je odgovorio da je počašćen takvom ponudom i da je spreman odmah početi sa radom. Rekao je da je svjestan odgovornosti koju preuzima, posebno zbog sve složenijih bezbjednosnih i političkih okolnosti u kojima treba djelovati radi odbrane suvereniteta i teritorijalnog integriteta RBiH. Složenost uslova za rad u ulozi načelnika bezbjednosti ŠTO RBiH obilježena je i Odlukom Predsjedništva RBiH “o proglašenju neposredne ratne opasnosti”, što je podrazumijevalo da se Predsjedništvo RBiH proširuje “predsjednikom Skupštine RBiH, predsjednikom Vlade RBiH i komandantom TO RBiH”. Odluka o uvođenju neposredne ratne opasnosti je značila da će Predsjedništvo RBiH “donositi uredbe sa zakonskom snagom i odluke o izboru ili imenovanju i razrješenju, koje će podnijeti na potvrdu Skupštini RBiH, kada ona bude u mogućnosti da se sazove”. Muslimović je znao da će njegov rad na funkciji načelnika bezbjednosti ŠTO RBiH biti direktno u funkciji vrhovnog komandovanja Oružanim snagama RBiH. Shvatio je, također, da će prioritet njegovog djelovanja na toj funkciji biti da se u okviru štabova i jedinica TO RBiH uspostaviti adekvatna kadrovska struktura za efikasnu obavještajnu, kontraobavještajnu, vojnopolicijsku i štabno-bezbjednosnu ulogu kadrova u Službi vojne bezbjednosti, koja je sastavni dio TO RBiH.

U Odjeljenju bezbjednosti ŠTO RBiH, Muslimović i Piškulić su zatekli samo Dževada Jusića. Dakle, na dan Muslimovićevog dolaska u Štabu TO RBiH je otpočelo okupljanje kadrova radi formiranja novog Štaba TO RBiH.

2. Smisao propagande protiv oficira JNA koji su se priključili odbrani RBiH

 Aprila, 1992. godine, naročito nakon međunarodnog priznanja RBiH i početka oružane agresije na našu domovinu, neprijateljska propaganda bila je usmjerena, pored ostalog, i protiv oficira koji su napustili JNA i priključili se snagama odbrane RBiH. Pojedini neodgovorni i slabo odgojeni pojedinci vrijeđali su oficire, nazivajući ih da su “kosovci”, sumnjivi i nepodobni. Jedini izlaz za oficire je bio da strpljivo i disciplinovano izvršavaju zadatke i da svojim radom pokažu da je propaganda protiv njih neosnovana i vrlo štetna.

Predsjednik Izetbegović i njegovi najbliži saradnici su znali da je propaganda u cilju diskreditacije oficira i drugih važnih kadrova iz bivšeg sistema, odnosno iz JNA, bila osmišljena kako bi se oficiri odvojili od naroda i tako oslabile pretpostavke za ubrzano i kvalitetno djelovanje na izgradnji Armije RBiH. Neprijateljskom propagandom protiv oficira iz JNA, koji su se priključili sistemu odbrane RBiH, željelo se spriječiti međunarodno priznatu državu da, dok je bila izložena oružanoj agresiji,  postigne rezultate u izgradnji svojih oružanih snaga i na taj način maksimalno oslabiti oružani otpor agresiji, koja je već bila počela.

 Postavlja se pitanje, koji su razlozi zbog kojih velikosrpska agresorska propaganda nije djelovala protiv oficira iz JNA koji su se priključili sistemu odbrane Slovenije i Hrvatske, već je ta propaganda usmjerena samo protiv onih oficira koji su ušli u sistem odbrane RBiH?  General Muslimović je objašnjavao da se glavni razlog za takvo stanje krije u tome što Miloševićeva velikosrpska politika nije imala za cilj da ne bude države Slovenije i slovenačke armije, niti je imala cilj da ne bude države Hrvatske i hrvatske vojske, te da zbog toga Beogradu nije smetalo što će nastati vojske u tim novim državama nastalim kroz raspad SFRJ. Međutim, kada je u pitanju BiH, agresor je imao za cilj da ne bude ni države BiH ni njene vojske. U sprečavanju da nastane bh. vojska, od naročitog značaja je bilo da se oficiri koji su se priključili u sistem odbrane RBiH odvoje od naroda, da u narodu budu omraženi i da se tako paraliziraju njihovi vojnostručni potencijali.

3. Muslimovićevo pismo srpskim intelektualcima i rukovodstvu JNA

 Krajem zime i početkom proljeća 1992. godine, jedinice takozvane JNA su intenzivirale borbene aktivnosti po naseljenim mjestima i civilima. Građani su se “privikavali” na eksplozije granata, snajperska djejstva, pogibije civila po ulicama. Intenzivirana je demonstracija sile JNA.

Svuda po BiH su se kretale kolone raznih borbenih i neborbenih vozila, tenkova, transportera i artiljerijskog naoružanja. Učestali su i  preleti borbene avijacije JNA. U to vrijeme, general Fikret Muslimović je intenzivno pratio zbivanja, uglavnom putem medija. Nije imao mogućnosti da na zbivanja utječe putem zvaničnih državnih institucija. Jedino što je mogao bili su kontakti sa novinarima patriotskih medija. Njima je iznosio činjenice o opasnostima koje prijete BiH i njenim građanima. Također, Muslimović je novinarima na prikrivenim sastancima iznosio svoje analize i ocjene tada aktuelnih događanja. Shvatio je da su novinari sa kojima kontaktira zainteresirani za razgovore s njim, a  zapažao je da su sadržaji novinskih članaka podudarni s onim što je govorio novinarima na prikrivenim sastancima.

Prateći medije, posebno od početka 1992. godine, tokom januara, februara i marta, Muslimović je bio uzbuđen onim što se događa. U njemu se javljala neka vrsta nemira, želje da nešto poduzme, bar individualno, ako već nije aktivan unutar institucija koje su po svojoj ulozi dužne reagirati i poduzimati mjere protiv zla.

U takvom raspoloženju, Muslimović je 28.03.1992. godine napisao dva pisma. Jedno, “Svim srpskim intelektualcima u BiH”. Drugo, “Rukovodstvu JNA Beograd, lično generalpukovniku Blagoju Adžiću”. Ove dvije adrese, na koje se Muslimović obratio posebnim pismima, proizašle su iz njegovog tadašnjeg uvjerenja da su, upravo, srpski intelektualci i rukovodstvo JNA najodgovorniji za stanje u SFRJ, posebno za sve težu i težu situaciju u BiH. Smatrao je da bi pozitivne promjene u ponašanju srpskih intelektualaca i rukovodstva JNA bile najkorisnije za mir i sprečavanje rata. Dok je čitao novine i gledao razne TV emisije u kojima su aktivno učestvovali srpski intelektualci i generali JNA, jačala je Muslimovićeva želja da se bilo gdje, uz prisustvo medija ili u drugim okolnostima, pred javnošću sretne sa njima i uđe u dijalog o aktuelnim zbivanjima. Pri tome, Muslimović je bio samouvjeren da bi argumentirano i logično razobličio njihove nacionalističke i ratnohuškačke teze koje su širili putem medija.

Tog 28. 03. 1992. godine, nakon što je napisao pomenuta pisma, predveče je otišao u zgradu sarajevske TV, s namjerom da kontaktira s nekim iz uredništva tadašnje TV “JUTEL”. U zgradi TV je sreo jednog od novinara “JUTEL-a” kome je saopćio svoju spremnost da o četničkom karakteru Miloševićevog režima i JNA, pred TV kamerama, uđe u dijalog sa bilo kojim od istaknutih srpskih intelektualaca ili generala JNA. Smatrao je da ima reference za takav razgovor. Novinar je zapisao Muslimovićev broj telefona i obećao da će njegovu želju prezentirati uredniku političkog programa i nazvati ga da saopći rezultat. Međutim, od te želje nije bilo ništa. Sutradan, Muslimović je pisma  stavio u kovertu, adresirao: “Rukovodstvu JNA Beograd – na ličnost generalpukovniku Blagoju Adžiću” i stavio u poštansko sanduče. Nikada ništa nije saznao za sudbinu te pošiljke.

Desetak dana kasnije, 09.04.1992. godine, kada je počeo raditi u novom ŠTO RBiH, Muslimović je kontaktirao sa značajnim ljudima kojima su bile interesantne njegove analize o aktuelnim, tada već ratnim događanjima. Pored ostalog, njima je Muslimović govorio i o pismima koja je poslao na adresu rukovodstva JNA u Beogradu. Među onima koji su se bolje interesirali o svemu, pa i o tome, bili su prof. dr. Ivo Komšić, književnik Ivan Lovrenović i tadašnji ministar odbrane u Vladi RBiH Jerko Doko. Ubrzo, ministar Doko je pozvao Muslimovića u svoj kabinet. S njim je bio Ivan Lovrenović, koji je Muslimovića zamolio da mu pročita pisma koja je poslao. Lovrenović i Doko su pažljivo slušali dok je Muslimović čitao. Lovrenović je ocijenio da Muslimović, lično, sadržaj tog pisma u cjelini treba pročitati na konferenciji za štampu. Istog dana, poslije podne, u zgradi Predsjedništva RBiH organizirana je konferencija za štampu na kojoj je Muslimović pročitao oba pisma – Svim srpskim intelektualcima u BiH i Rukovodstvu JNA Beograd – lično generalpukovniku Blagoju Adžiću. Gotovo svi domaći, elektronski i pisani mediji u cjelini su prenijeli sadržaj Muslimovićevog izlaganja na toj konferenciji za štampu.

U pismu “Rukovodstvu JNA Beograd – lično generalpukovniku Blagoju Adžiću” Muslimović je naveo slijedeće:

Ne ulazeći u sve bitne aspekte katastrofalnih grešaka koje je vojni vrh SFRJ do sada počinio, ovim pismom dobronamjerno želim da Vas podstaknem kako u vezi sa sadašnjom političkom situacijom u BiH ne bi učinili ono što Vas još više kompromitira i što može nanijeti krupno zlo narodima BiH, Vama u vojnom vrhu, a posebno čestitim oficirima koje gurate u rat i to pomoću politike koja je totalno protiv vrijednosti za koje su se pripadnici JNA, prema sadržaju date Svečane obaveze, trebali boriti.

This image has an empty alt attribute; its file name is image-1.png
Sarajevo, april 1992. godine, Internacionalni Press centar, general Fikret Muslimović (drugi s lijeva), prenosi sadržaj svojih pisama vrhu JNA i srpskim intelektualcima, desno, general Jovan Divjak

Najveći dio naroda BiH sa čuđenjem posmatra dvoličnu igru rukovodstva JNA, tako što se verbalno zalaže da će štititi svaki narod u BiH koji je ugrožen, a stvarno poduzima mjere za što bolje borbeno osposobljavanje ‘srpskih dobrovoljaca’ koji su počeli nanositi velika zla, ne samo muslimanskom i hrvatskom, nego i svom srpskom narodu. Imajući u vidu da Generalštab JNA, preko Komande 2. vojne oblasti komanduje jedinicama ‘srpskih dobrovoljaca’, što znači da im postavlja i borbene zadatke radi napada na hrvatsko i muslimansko stanovništvo, time je još jasnija dvolična igra koju vodite, zbog čega je mnogima u BiH postalo jasno da ste takvim vašim ponašanjem počinili veliku izdaju svih naroda u SFRJ, a posebno izdaju oficira i vojnika koji su Vam, sve dok niste počeli činiti krupne greške, bili neprikosnoveno odani.

Uviđajući takve vaše greške, ja sam još septembra prošle godine napustio JNA, u kojoj sam proveo svoje najljepše godine. Danonoćnim radom sam izvršavao zadatke koje ste mi postavljali, sve zbog toga što sam vjerovao u vašu ljudskost, ali ste, budite sigurni, razočarali, ne samo mene, nego i brojne druge oficire sa kojima ste mogli doprinositi da se očuva jugoslovenska zajednica, ali, vi to, ili niste znali, ili zbog političkoideoloških ograničenja, niste htjeli. Imajući sve to u vidu, uvjeravam vas da vojno rukovodstvo ništa ne može spasiti od odgovornosti za zla koja ste počinili. Međutim, sigurno je da vi još uvijek možete puno učiniti da spasite narode BiH i cijele SFRJ od još veće katastrofe, a posebno da možete spasiti veliki broj oficira i vojnika kojima komandujete, tako što ćete prestati biti generator međunacionalnih sukoba, a to vi jeste, iz prostog razloga što ste se stavili u funkciju šovinističke politike, a cijelu JNA pretvorili u polugu kojom se nasilu žele ostvariti suludi politički ciljevi. Ako ste prevareni i izmanipulirani, meni Vas je žao, ali ukoliko ste svjesno činili usluge toj politici, ogorčen sam na Vas, jer ste upropastili i moju ličnu sudbinu, što je u cijeloj stvari najmanji problem.

Sasvim dobronamjerno, u korist svih naroda, predlažem Vam slijedeće:

 -prihvatite istinu da srpski narod u BiH nije ugrožen od Muslimana i Hrvata, nego da Srbe, isto kao i Muslimane i Hrvate, ugrožava politika koju, nažalost, i vi slijedite;

 -oduzmite ogromnu borbenu tehniku koju ste dali srpskom narodu, što će omogućiti oduzimanje oružja od svih koji ga posjeduju i među Muslimanima i Hrvatima;

 -prihvatite realnost da je BiH priznata država u kojoj i Srbi imaju suverenitet, isto kao i Muslimani i Hrvati, te budite lojalni prema legalnim organima vlasti BiH;

-omogućite da se dijelovi JNA na teritoriji BiH transformiraju u legalnu vojsku države BiH, što bi bila maksimalna zaštita i za Vas i za ostale oficire i vojnike kojima komandujete;

 -utičite da lideri Srba u BiH odustanu od sulude ideje o etničkoj podjeli BiH, čime bi stekli neke zasluge kojima biste ublažili odgovornost za velika zla koja ste do sada počinili;

 -da bilo koji od kompetentnih oficira ili generala o ovome svemu sa mnom razgovara pred javnošću, da iznosimo argumente i pokažemo ko je u pravu, a ko ne.”

Pri tome treba imati u vidu da je za mnoge, čak i obrazovanije ljude, trebalo vremena da prevaziđu iluzije o JNA, kao oružanoj sili svih naroda i građana u SFRJ. Za mnoge, koji su aprila 1992. godine imali dilema, u vezi s tim, bila je veoma značajna riječ Muslimovića i drugih koji su napustili JNA. Kada su oficiri počeli iznositi argumente i ocjene da je JNA postala četnička vojska u funkciji velikosrpske politike, za mnoge više nije bilo dilema. Odlučnije su se uključivali u redove Armije R BiH. Oficiri koji su napustili JNA, prije međunarodnog priznanja BiH, među kojima je i Muslimović, nisu smjeli tako javno agitirati protiv JNA. Tek kada je 08.04.1992. godine, odmah po međunarodnom priznanju BiH, donesena odluka o formiranju novog ŠTO RBiH, Muslimović je  mogao slobodnije nastupati u javnosti i ukazivati narodu na fašistički i četnički karakter JNA.

4. Patriotizam porodice Pozderac

 Kad je obaviješten da je Fikret Muslimović u Štabu TO, general Sakib Pozderac, brat istaknutog političara Hamdije Pozderca, došao je kod njega u kancelariju. Razgovarali su o raznim pitanjima, uglavnom, u vezi sa sistuacijom u BiH, o JNA koja je postala četnička vojska i o potrebi da se maksimalno očuva i iskoristi postojeća infrastruktura jedinica i štabova TO RBiH, kako bi se izgradila vojska, tada već međunarodno priznate države BiH. Pošto je general Pozderac pred penzioniranje bio na funkcijama načelnika, a zatim i komandanta TO RBiH, on je veoma dobro poznavao mogućnosti TO po bitnim kadrovskim, organizacijskim i materijalnim resursima, posebno u vezi sa naoružanjem koje je već oduzeto i smješteno u magacine JNA, te podijeljeno srpskom stanovništvu širom BiH. Poznavao je mnogo kadrova koji su se zadržali u štabovima TO. Muslimoviću je obećao da će oficire JNA, koji su mu bliski, pozvati telefonom ili im na druge načine poručiti da budu lojalni novom Štabu TO RBiH. Ukazao je na problem raslojavanja unutar TO, jer će sve jedinice i štabovi, gdje dominantnu ulogu imaju kadrovi srpske nacionalnosti pod kontrolom SDS-a, biti upotrijebljene po planovima Miloševićevog režima i četnika u BiH, na čelu sa Karadžićem.

 Muslimović je upoznao generala Pozderca da trenutno radi na okupljanju ljudstva za potrebe spoljašnjeg i unutarnjeg fizičkog osiguranja Štaba TO RBiH, da je nešto ljudstva angažirao ali da nema oružja.  Poslijepodne, general Pozderac je pozvao Muslimovića telefonom i rekao da želi, sutradan ujutro, ponovo doći kod njega.

 Sutradan, ujutro, oko 09.00 sati, u Muslimovićevu kancelariju general Pozderac je došao sa svoja dva sina – Hakijom i Samirom. Rekao je: “Fikrete, evo ti, njih imam i neka te slušaju. Rasporedi ih gdje želiš.” Obećao je da će u toku dana sakupiti i donijeti Muslimoviću svo lovačko, sportsko i trofejno oružje koga ima on lično i koga je imao rahmetli Hamdija Pozderac. I, zaista, poslije podne, on i njegovi sinovi su Muslimoviću donijeli tri lovačke puške, četiri karabina i četiri pištolja. Pozderac je izdvojio jedan pištolj u staroj futroli i rekao: “Ovo je pištolj rahmetli Nurije Pozderca. Nosio ga je kao partizan. Kad je poginuo na Sutjesci, njegovi drugovi su sačuvali pištolj i dali ga našoj porodici”. Pozderčevi sinovi su postali vojnici u toj jedinici. Jedan od njih, Samir je, od eksplozije četničke granate na stražarskom mjestu, ispred zgrade Predsjedništva RBiH, ubrzo, teško ranjen.

I Nurijin pištolj je imao nesretnu sudbinu. Sredinom maja 1992. godine, kao zarobljenici u četničkim logorima, razmijenjeni su Bajro Kasumović iz Živinica, zajedno sa još desetak naših ljudi, među kojima i kasnije generali Nedžad Ajnadžić i Vahid Karavelić. Nakon nekoliko dana provedenih u Sarajevu, Kasumović se trebao vratiti iz Sarajeva u Živinice. Pred njegov povratak, general Muslimović je njemu dao Nurijin pištolj. Upoznao ga o značaju tog pištolja i zamolio da ga sačuva do završetka rata. Muslimović je cijenio da pripadnici nekih samovoljnih naoružanih grupa u Sarajevu, koje nisu bile pod efikasnom kontrolom ni jedne od zvaničnih državnih institucija, a sa kojima je Muslimović bio u sukobu, mogu doći u Muslimovićevu kancelariju i uzeti sve što bi ih zanimalo, a taj pištolj sigurno ne bi zaobišli. Davanje tog pištolja Bajri Kasumoviću je bila mjera zaštite od takvih rizika.

Muslimović i Kasumović se nisu vidjeli sve do jeseni 1993. godine, kada je general Muslimović boravio na području Tuzle. Kad su se tada vidjeli, Muslimović ga je pitao za Nurijin pištolj, a on mu je odgovorio da je imao problema kada je izlazio iz Sarajeva. Kada je pretrčavao Sarajevski aerodrom, da bi se na teškom putu do Tuzle domogao Butmira i Igmana, uhvatili su ga vojnici UNPROFOR-a i oduzeli mu pištolj.

5. Sreća u nesreći

Drugog maja 1992. godine, JNA je žestoko napadala na Sarajevo. Pješadija je djelovala uz snažnu podršku artiljerije. Čitav grad je i grmio i gorio od pucnjave i eksplozija. General Muslimović se nalazio u zgradi Predsjedništva RBiH. Tog dana, cijeli Štab TO RBiH je silazio u podrumske prostorije zgrade Predsjedništva, koja je za četnike bila važan cilj. Mnoge granate i rakete su eksplodirale udarom na zidove, krov ili na ulice i parkove oko zgrade Predsjedništva.

Kancelarija u kojoj je radio Muslimović nalazila se na drugom spratu, okrenuta prema Alipašinoj džamiji. Granate su padale po džamiji i oko nje, a geleri su dopirali do zidova zgrade Predsjedništva. Zbog toga, Muslimović je željeznu kasu, koja se nalazila do vrata, premjestio na otvor prozora. Dok je sjedio na stolici, za njegovim leđima je bila željezna kasa, a iza prozor.

Nije prošlo ni sat vremena od premještanja kase u taj položaj, kada je mina od 120 mm pala na kupolu Alipašine džamije. Jedan poveći geler je svojom dužinom presjekao štok prozora, uletio u kancelariju, razbio poveći luster i, na koncu, udario u zid iznad vrata. Nastala je gusta prašina. Istovremeno je nekoliko gelera od iste mine razbilo sva stakla na prozoru. Geleri su se razasuli po cijeloj površini željezne kase. Da general Muslimović nije, samo sat ranije, premjestio željeznu kasu, loše bi prošao.

Iz zgrade je izašao u popodvenim satima. Tek što je izašao iz zgrade Predsjedništva na vrata koja se nalaze na prizemlju prema Skenderiji, na ivici parka, odmah do zgrade, na desetak metara od njega, odjeknula je snažna eksplozija mine 120 mm. Od eksplozije je prevrnuto vozilo koje se nalazilo parkirano blizu mjesta pada mine. Vjerovatno je to vozilo na sebi zadržalo gelere koji su išli prema Muslimoviću. Utrčao je u službeno vozilo, po kome je palo nekoliko gelera.

6. Pokušaji generala Muslimovića da se u sistem odbrane BiH masovnije uključe Srbi

 U ulici Dobrovoljačka, Sarajevo, 03. maja 1992. godine, došlo je do oružanog sukoba u kome su zarobljeni vojnici i oficiri JNA, a pet osoba na strani JNA je izgubilo život. General Fikret Muslimović je u ulozi načelnika bezbjednosti razgovarao sa nekoliko zarobljenih oficira JNA, pukovnicima Milanom Šuputom, Slavoljubom Bjeloševićem i Mićom Pantelićem.

Bili su preplašeni, a Muslimović je želio da se opuste, da iskreno govore o onome što je tada interesiralo Službu vojne bezbjednosti. Kritikovao ih je što su se stavili u službu četničke velikosrpske politike, a oni su se trudili da Muslimoviću dokažu kako oni nisu četnici i da se ne slažu sa politikom koju su vodili Milošević i Karadžić. Sasvim je bilo jasno da im general Muslimović nije vjerovao, ali je tražio da svojim iskrenim iskazima pomognu odbranu BiH. Nisu se dvoumili da to obećaju, u šta, također, Muslimović nije vjerovao. Pitao ih je o najaktuelnijim planovima Komande 2. vojne oblasti, te o planovima i naređenjima koja su dobivali iz Beograda, od Generalštaba JNA. Njihovi  odgovori bili su šturi, što je Muslimovića navelo na zaključak da oni ipak znaju prave odgovore, ali da neće da ih kažu. Nešto su otvoreniji bili u odgovorima na pitanja o trenutnom rasporedu i aktivnostima jedinica i komandi iz sastava 2. vojne oblasti. Nisu se libili da o Karadžiću i Miloševiću izgovaraju riječi osude: da su nacionalisti, da su učinili zlo svim narodima SFRJ, da će srpski narod imati teških posljedica zbog politike koju vode Milošević i Karadžić i slično.

Šuputove osude, više od ostalih, kompromitirale su politiku Miloševića i Karadžića. Muslimovićeva želja je bila da cijeli srpski narod čuje šta Šuput govori. U vezi s tim, bile su važne Muslimovićeve ocjene da je tada, u srpskom narodu, bilo dosta onih koji su bili protiv četničke politike, dosta onih koji su se kolebali i dosta onih koji su prihvatili nacionalističku politiku Miloševića i Karadžića, ali su se mogli, uz dobru akciju antičetnički opredijeljenih kadrova srpske nacionalnosti, odvratiti od te politike. Šuputova kritika protiv Miloševića i Karadžića, s jedne i ova Muslimovićeva ocjena o mogućnostima pridobijanja značajnog dijela Srba na stranu odbrane BiH, s druge strane, bila je osnova za Muslimovićevu ideju da izjavu Branka Šuputa, po zakonskim ovlaštenjima Službe bezbjednosti, tajno snimi TV kamerom i da se snimak, uz saglasnost Šuputa, prikaže putem medija. General Muslimović je procjenio, da ako Šuput ne pristane na medijsko predstavljanje njegove izjave, da bi snimak mogao poslužiti kao kompromitirajući materijal za nastavak razgovora po pitanjima na koja nije iskreno odgovarao u pogledu ratnih planova Komande 2. vojne oblasti, Generalštaba JNA i jedinica o kojima je Šuput, sticajem okolnosti, imao više informacija.

Muslimović je znao da bi realiziranje tog plana omogućilo djelovanje u mnogim pravcima, radi jačanja odbrambenih snaga i slabljenja agresorske strane. Tadašnja Služba vojne bezbjednosti nije mogla samostalno realizirati ovu zamisao, jer nije imala nikakvih sredstava za snimanje. Zato se general Muslimović za pomoć obratio  zvaničnicima Centra službi bezbjednosti u Sarajevu. Sve je išlo po planu. Dok je Muslimović mislio da se razgovor snima, Šuput je ponavljao svoje kritike i isticao potrebu očuvanja BiH, te da se srpski narod treba distancirati od politike Miloševića i Karadžića. Nažalost, uslijedile su tehničke greške. Trebalo je po treći put da Šuput ispriča istu stvar, ali je ućutao. Zbog tehničkih smetnji u Službi državne bezbjednosti, propao je Muslimovićev plan da se snimak Šuputovih kritika protiv Miloševića i Karadžića, uz pozive Srbima da se uključuju u redove odbrambenih snaga BiH, medijski iskoristi, kako bi se umanjili efekti četničke nacionalističke propagande.

7. Rad na koncipiranju i organizaciji stručnih službi bezbjednosti

Kada je 09.04.1992. godine počeo raditi u ulozi načelnika bezbjednosti Štaba TO RBiH, general Muslimović je za sebe definirao dva glavna pravca djelovanja. Jedan je bio rješavanje tekućih problema bezbjednosti u Štabu TO RBiH i u jedinicama koje su se tek formirale. Drugi pravac djelovanja je bio koncipiranje i uspostava nove Službe vojne bezbjednosti, da kreira i uspostavlja sistem bezbjednosti jedinica i štabova TO RBiH. U tom sistemu nije bila samo Služba vojne bezbjednosti, već je on podrazumijevao da se, pored Službe vojne bezbjednosti, kreira i uspostavlja struktura jedinica Vojne policije, koje su važan činilac sistema bezbjednosti u oružanim snagama. Služba vojne bezbjednosti i Vojna policija su u sistemu bezbjednosti samo stručni nosioci poslova od značaja za borbenu spremnost vojske.

 Prvi prioritet za generala Muslimovića je bio da sačini dokumenta po kojima će se uspostavljati i razvijati sistem bezbjednosti, posebno Služba vojne bezbjednosti i Vojna policija. Sredinom aprila, 1992. godine, Muslimović je pisao razna operativna dokumenta, od kojih je bio najvažniji dokumenat pod naslovom “Koncepcija organiziranja i funkcioniranja sistema bezbjednosti oružanih snaga RBiH”. Šematski i u tekstu, Muslimović je predstavio da Štab TO RBiH treba imati Upravu bezbjednosti sa dijelovima za kontraobavještajni rad, za tehničku podršku u kontraobavještajnom radu, za analitiku, za poslove Vojne policije, kadrovske i opće štabno-bezbjednosne poslove. Uprava bezbjednosti je trebala biti organ za stručno rukovođenje pripremama i upotrebom jednog bataljona Vojne policije u sastavu Štaba TO RBiH sa komandom bataljona, četom za protivteroristička dejstva, četom za obezbjeđenje objekata, odjeljenjem za protivdiverzionu zaštitu, vodom za kriminalističko uviđajne poslove, saobraćajnim vodom i pozadinskim vodom, sa ukupno oko 300 pripadnika. Imajući u vidu povećan obim kriminala, ratnog profiterstva, pljački, ubistava i slično, general Muslimović je planirao da se organizira jača vojnopolicijska služba za kriminalističke poslove, sa oko 30 izvršilaca, kako bi se mogli formirati timovi za intervencije na one dijelove ratišta gdje problemi kriminala najviše ugrožavaju borbenu spremnost jedinica TO, odnosno, jedinica Armije RBiH.

 Tada je predviđeno da se na nivou komandi ranga korpusa organizira Odjeljenje bezbjednosti sa dijelovima za kontraobavještajne i opće štabnobezbjednosne poslove i po jedan bataljon vojne policije sličnog sastava, kao i bataljon na nivou Štaba TO RBiH. Na nivou komandi ranga divizija predviđeno je organiziranje Odsjeka bezbjednosti sa nekoliko izvršilaca za kontraobavještajne i štabno-bezbjednosne poslove i jedne čete vojne policije za poslove neposrednog osiguranja osjetljivih elemenata u sistemu komandovanja, za kriminalističko-tehničke poslove, te za kontrolu i reguliranje vojnog putnog saobraćaja. Na nivou komandi brigada predviđeno je organiziranje Organa bezbjednosti za kontraobavještajne i opće štabno-bezbjednosne poslove i jedne čete vojne policije za poslove neposrednog osiguranja osjetljivih elemenata u sistemu komandovanja. Na nivou komandi bataljona, predviđeno je da djeluje jedan izvršilac kontraobavještajnih i štabno-bezbjednosnih poslova.

U šematskom i tekstualnom obliku predstavljen je sistem rukovođenja stručnim nosiocima u sistemu bezbjednosti oružanih snaga – Službom vojne bezbjednosti i jedinicama Vojne policije. Objašnjeno je da su Služba vojne bezbjednosti i Vojna policija sastavni dio vojne organizacije i da su podređeni komandantima jedinica u komandama gdje se nalaze. Po pitanjima štabno-bezbjednosne i vojnopolicijske funkcije, u potpunosti su bili podređeni svojim komandantima bataljona, brigada, divizija, korpusa i Štaba TO RBiH.

 Međutim, kontraobavještajna funkcija Službe vojne bezbjednosti je u smislu rukovođenja spadala u nadležnost komandanta Štaba TO RBiH, odnosno, u nadležnost vojnog starješine preko koga civilni Vrhovni komandant vrši borbenu upotrebu vojske, a to je bio komandant Štaba TO RBiH, odnosno, komandant Štaba Vrhovne komande. To je, praktički, značilo da rezultati rada, koje pripadnici Službe vojne bezbjednosti ostvaruju primjenom posebnih – specijalnih metoda i sredstava, mogu biti poznati samo komandantu Štaba TO RBiH, odnosno, komandantu Štaba Vrhovne komande i preko njega Predsjedništvu RBiH, kao civilnom Vrhovnom komandantu. To je bio princip koji se fleksibilno primjenjivao, tako što je svaki starješina u Službi vojne bezbjednosti mogao svog komandanta bataljona, brigade, divizije ili korpusa informirati i o podacima do kojih se došlo primjenom specifičnih metoda i sredstava rada Službe vojne bezbjednosti, ali se pri tome moralo strogo brinuti o načinu korištenja takvih podataka.

 Objašnjen je, također, i smisao principa tajnosti u radu Službe vojne bezbjednosti. Postoje dva krupna razloga za afirmiranje principa tajnosti u tom radu. Prvi razlog je u tome što su većina podataka, do kojih dolazi Služba vojne bezbjednosti, neprovjereni. Rizici ustupanja neprovjerenih podataka izvan Službe bezbjednosti su veliki, jer je moguće da se ocjene o ljudima i događajima formiraju prema neprovjerenim i lažnim podacima, pri čemu mogu uslijediti veoma teške posljedice po moralni integritet ljudi. Ustupanje neprovjerenih podataka povećava rizike u pogledu ometanja rada na njihovom provjeravanju. Drugi razlog zbog koga se u radu Službe vojne bezbjednosti insistira na principu tajnosti je sadržan u potrebi da se zaštite konkretne mjere Službe vojne bezbjednosti, i da se, uz to, komandantima jedinica i ostalih organa komandovanja ne odvraća pažnja od njihovih osnovnih obaveza i zadataka.

U početku rata, Muslimovićev zamjenik na funkciji načelnika bezbjednosti TO RBiH bio je Stanko Slišković. On je veoma komunikativan i pristupačan čovjek. Imali su ista mišljenja po svim važnim političkim pitanjima. Slišković je želio da se očuva BiH u svojim međunarodno priznatim granicama, kao samostalna, neovisna država, u kojoj će svi građani i narodi biti ravnopravni. Osuđivao je svaki nacionalizam. Muslimović je s njim mogao uspješno raditi. Razmišljali su o potrebi čvrstog političkog i vojnog saveza RBiH i RH, s ciljem da se postigne temeljita pobjeda agresora, da Oružane snage RBiH u sadjejstvu sa Oružanim snagama Hrvatske, protjeraju četničke formacije iz BiH i Hrvatske. To nije bila pusta mašta. Da Tuđman nije bio u političkom i vojnom savezu sa Miloševićem, odnosno, da je Tuđman istinski priznavao BiH kao državu i Bošnjake kao autohton narod, to je bilo sasvim moguće i realno.

8. General Muslimović je organizirao prihvat oficira koji su napuštali JNA

Aprila 1992. godine, sa Dževadom Jusićem i Ivanom Piškulićem, general Muslimović je organizirao prihvat oficira koji su napuštali JNA i uključivali u sistem odbrane RBiH. Svakog dana u Štab TO RBiH javljalo se po desetak oficira i građanskih lica iz JNA. Prihvat je podrazumijevao razgovore s njima, i to po jednoobraznim tezama po kojima su se oni izjašanjavali i davali pismene izjave. Oni su odgovarali na sljedeća pitanja: organizacijsko-formacijska struktura jedinice JNA koju su napustili; oficiri sa kojima su radili; – o njihovim ličnim podacima i o ponašanjima u odnosu na aktuelne događaje; -o aktivnostima jedinice i komande u kojoj su bili, posebno o aktivnostima koje su imale borbeni karakter; – o rasporedu jedinice i komande; – gdje se nalazi i u kakvom je stanju jedinica; – o mobilizaciji rezervnog sastava; -o oružju i opremi – vrste, lokacije skladištenja, količine; o mjerama bezbjednosti oko objekata JNA; – straže, patrole, mjere tehničkog obezbjeđenja; -postavljena minska polja; -kako su pripadnici JNA prihvatili odluke međunarodnih faktora o priznanju RBiH, kao nezavisne države; -kakva je uloga jedinice i oficira u vezi sa terorističkim aktivnostima JNA i SDS – granatiranje po naseljenim mjestima, postavljanje barikada, provokacije prema nesrpskom stanovništvu; -koji oficiri žele da se uključe u TO RBiH; -kakve planove trenutno realizira jedinica i kakvi su planovi za angažiranje jedinica JNA u predstojećem periodu; -o sadržajima naređenja koja su u raznim formama dolazila iz SSNO u Beogradu za sve komande i jedinice JNA na teritoriji RBiH; – veze komandi JNA sa Fpolitičkim vođstvima SDS, SPO i drugih velikosrpskih nacionalističkih partija; …

Dobiveni podaci u tim razgovorima imali su obavještajnu i kontraobavještajnu vrijednost. Na osnovu prikupljenih izjava, analizirana je i procjenjivana situacija, te su planirane mjere iz uloge raznih subjekata odbrane RBiH.

Dok su Jusić i Piškulić obavljali razgovore i uzimali pismene izjave po naprijed nevedenim tezama, Muslimović je imao sastanke i obavljao važne razgovore sa čelnim ljudima u Štabu TO RBiH, sa funkcionerima u raznim institucijama Skupštine, Predsjedništva i Vlade RBiH, te sa istaknutim političarima iz raznih političkih partija. Njima je general Muslimović  iznosio svoja gledanja na političke, bezbjednosne i vojne probleme, pri čemu su dogovarane razne mjere koje su se poduzimale radi što bolje zaštite institucija RBiH i radi što efikasnije odbrane od neprijateljskih djelovanja agresora. Mnogima sa kojima je Muslimović razgovarao bile su interesantne njegove analize i ocjene, tada aktuelne situacije, te ocjene konkretnih, dnevnih događanja koja su bila izuzetno dinamična. Bilo je veoma teško pratiti sve što se događa i o čemu su dolazile informacije iz štabova TO općina i regija, kao i putem medija. Mnogi od visokih funkcionera, uz izrazito poštovanje prema Muslimoviću, inicirali su sastanak i razgovor s njim.

Kada je Fikret Muslimović počeo raditi na dužnosti načelnika bezbjednosti TO RBiH, mnogi oficiri JNA bošnjačke i hrvatske nacionalnosti su se javljali u štabove TO RBiH širom BiH. Među oficirima koji su se javljali bilo je i Srba, ali, nažalost, veoma malo. Mnogi su se javljali direktno u Štab TO RBiH. General Muslimović je poduzeo mjere da svi koji se javljaju dođu na razgovor sa pripadnicima Službe bezbjednosti. U početku, razgovore su obavljali Dževad Jusić, Ivo Piškulić i Fikret Muslimović, a nešto kasnije na tim poslovima su angažirani Nedžad Ajnadžić, Tadija Brekalo, Hamza Višća, Vlado Topalović, Stjepan Vlašić i drugi, koji su nakon napuštanja JNA počeli raditi u novoj Službi bezbjednosti ili Vojnoj policiji. Razgovori sa oficirima koji su napuštali JNA i javljali se u TO, obavljali su se po istim orijentirnim tezama. Cilj je bio prikupiti podatke o sprezi četničkih političkih partija, vojnih, policijskih, obavještajnih i bezbjednosnih struktura sa kadrovima i komandama JNA, te prikupiti podatke o stavljanju efektiva JNA na raspolaganje strukturama pod kontrolom Miloševića i Karadžića. Posebno značajni podaci bili su oni o naoružavanju četničkih vojnih formacija i srpskog stanovništva, kao i o njihovom angažiranju na progonima nevinog stanovništva bošnjačke i hrvatske nacionalnosti širom BiH.

Od svih starješina sa kojima su razgovarali, uzimane su pismene izjave, da bi krajem juna 1992. godine, na osnovu mnoštva takvih izjava, bila sačinjena analiza kojom su objedinjeni, sistematizirani i procijenjeni svi pribavljeni podaci od značaja za sigurnost i odbranu BiH. Izjave i druga analitička dokumenta, koja su sačinjavana na bazi izjava, redovno su dostavljana Službi državne bezbjednosti, jer se smatralo da će na taj način inicirati važne mjere iz nadležnosti te službe. Na osnovu analize, došlo se do zaključaka da se raspolaže sa dosta podataka i dokumenata kojima se može argumentirati zločinačko djelovanje Karadžića i drugih istaknutih političara oko njega, te da se krivična odgovornost u istom smislu može dokumentirati za pojedine generale, posebno za komandanta 4. korpusa JNA, generala Vojislava Đurđevca i komandanta 2. vojne oblasti JNA generala Milutina Kukanjca.

Krajem juna ili početkom jula 1992. godine, na bazi izjava koje su uzete od mnogih oficira koji su napustili JNA i javili se u TO, jer su znali činjenice o zločinačkom djelovanju kadrova SDS-a i JNA, sačinjene su krivične prijave, koje su podnesene Tužilaštvu u Sarajevu protiv pojedinih srpskih političara i generala, među kojima su na spisku bili Karadžić, Krajišnik, Kukanjac, Đurđevac.

9. Muslimovićeve ocjene o problemima organiziranja i ponašanja Vojne policije

Po planu izgradnje sistema sigurnosti TO RBiH, odnosno Armije RBiH, odmah u aprilu 1992. godine, Muslimović je organizirao rad na formiranju Bataljona vojne policije, koji je trebao biti u organskom sastavu Štaba TO RBiH, te usmjerio rad da se u okružnim i općinskim štabovima i jedinicama TO formiraju jedinice Vojne policije – bataljoni, čete i vodovi. Organizirao je rad na izboru, provjerama i postavljenjima pogodnih ličnosti na funkcije u Službi vojne bezbjednosti. Na formiranju Bataljona vojne policije pri Štabu TO RBiH, Muslimović je angažirao Sifeta Podžića i desetak oficira koji su napustili Bataljon vojne policije JNA, lociran u kasarni u Švrakinom Selu, u Sarajevu. 

Prvu kriminalističko-tehničku službu činile su starješine koji su napustili JNA: Stjepan Vlašić, Ismail Biber, Vlado Topalović i Mitre Tolmanovski, te Dževad Bešlija, bivši milicionar. Ubrzo su im se priključili Himzo Dolan, Damir Karaman, Senad Herenda, Esad Velić, rahmetli Enes Zorlak i Zećir Durić. Okupljanjem ovih ljudi, postavljen je temelj jedinicama Vojne policije Armije RBiH. Ovaj sastav je izdržao sve transformacije i uvijek bio najpozitivnije jezgro na koje se računalo u formiranju i radu Vojne policije. Opstali su do 1996. godine, kada su kao i ostali pripadnici Armije RBiH bili zahvaćeni demobilizacijom i temeljitom reorganizacijom vojske. Cijeli rat, radili su zakonito, profesionalno i humano. Tokom cijelog rata na njihov danonoćni rad niko nikada nije imao primjedbe.

 U prvim mjesecima odbrane od agresije, oni su izvršavali zadatke u vezi sa prikupljanjem naoružanja, municije i eksploziva od građana Sarajeva koji su to imali. Profesionalno su izvršili mnoge pretrese. Pronašli su velike količine oružja, municije, eksploziva i razne vojne opreme, što su stavljali na raspolaganje jedinicama Armije RBiH koje su izvodile borbena djejstva, uglavnom na prostoru gdje su dobivali ili oduzimali oružje, municiju, eksploziv i drugu vojnu opremu. Prioritet je bio da se oružje daje u jedinice na prvim borbenim linijama oko Sarajeva, prema Jevrejskom groblju, Mojmilu, Otesu … Za identifikaciju u izvršavanju službenih zadataka koristili su posebne akreditacije “Vojne policije”. Bilo je građana koji su oružje krili, zatim koji su ga dobrovoljno predavali, pa čak i onih koji su ga bacali u kontejnere, a neki su sa oružjem bježali na neprijateljsku stranu ili su, prije bježanja, oružje sakrivali. Pripadnici kriminalističko-tehničke službe su djelovali strogo prema Zakonu o krivičnom postupku.

U vrijeme dok su zakonito izvršavali takve zadatke, u Sarajevu su se mnogi predstavljali da su Vojna policija, pa su nezakonito oduzimali, ne samo oružje i municiju, nego su od građana oduzimali i raznu ličnu i porodičnu imovinu, što je, ustvari, bila pljačka. Ova Vojna policija je učinila veliki doprinos u pogledu borbe protiv takvih pojava, kao i u pogledu afirmacije zakonitog rada u primjeni policijskih ovlaštenja.

Pod Muslimovićevim rukovođenjem, prema unaprijed pripremljenoj formaciji Bataljona vojne policije Teritorijalne odbrane RBiH, maja i juna 1992. godine, izvršena je mobilizacija vojnih obveznika raznih nacionalnosti, približno nacionalnoj strukturi stanovništva u RBiH. Neposredni realizatori zadataka u ovoj mobilizaciji, Sifet Podžić i Ismail Biber, su izvještavali da se za popunu tog bataljona “javilo oko 1.000 dobrovoljaca, raznih nacionalnosti”, ali niko od njih nije uključen u jedinicu bez prethodne provjere. Ispoljena je opreznost da u jedinicu ne uđu pojedinci skloni kriminalu i drugim raznim negativnim ponašanjima.

U sarajevskoj sportskoj dvorani FIS, ubrzo je postrojen taj Bataljon od blizu 400 ljudi. Za potrebe tog bataljona mobilizirana su i motorna vozila. Pribavljeno je naoružanje za oko 20% pripadnika.  Komandant bataljona je bio Sifet Podžić, iskusan oficir koji je značajan dio svog profesionalnog iskustva stekao na raznim dužnostima, upravo u jedinicama Vojne policije. Za formiranje ovog bataljona su uloženi veliki napori. Njegovi pripadnici, posebno oficiri, su bili ohrabreni činjenicom što im je nadređen upravo general Muslimović, jer su vjerovali u njegova profesionalna iskustva i druge osobine, što je za Muslimovića bila velika obaveza. Međutim, radovanje sudionika u formiranju tog Bataljona vojne policije nije dugo trajalo. Sefer Halilović je naredio da ta jedinica bude brigada pod nazivom “Delta”, a ne Vojna policija. Sifet Podžić je smijenjen sa dužnosti komandanta te jedinice. Kasnije će se ispostaviti da su razlozi za rasformiranje tek formiranog Bataljona vojne policije bili dublji i političke prirode u tendenciji pojedinaca da se suprotstave predsjedniku Predsjedništva RBiH, Aliji Izetbegoviću.

Plansko djelovanje na formiranju Bataljona vojne policije bilo je povezano sa planiranjem i poduzimanjem odgovarajućih mjera za hapšenje većeg broja pojedinaca i grupa koji su, koristeći obilježja TO RBiH, posebno obilježja i status Vojne policije, od aprila do jeseni 1992. godine, po Sarajevu krali i pljačkali.

Tada je Sefer Halilović smatrao da Vojna policija treba da bude organizirana i da djeluje kako je to činio Kerim Lučarević, prozvan da je “komandant Vojne policije Republike Bosne i Hercegovine”. To je bila organizacija na teritorijalnoj osnovi, koja je na lokalnim nivoima bila izvan komandi jedinica TO, odnosno Armije RBiH. Teritorijalna policijska organizacija pripada civilnoj policiji. General Muslimović je smatrao da se teritorijalnom organizacijom Vojna policija miješa u nadležnosti civilne policije, i da Vojna policija mora da bude u okviru vojnih komandi, te da djeluje samo u odnosu na vojna pitanja i objekte u zonama vojnih jedinica. On se zalagao za normalan koncept uspostave i funkcioniranja jedinica Vojne policije, što je podrazumijevalo da sve takve jedinice budu prištapski sastavi na nivoima brigada, divizija, korpusa i Štaba Vrhovne komande. To je pristup koji afirmira elementarni princip jedinstva vojne organizacije.

Cijeneći da je teritorijalna organizacija Vojne policije ogromna deformacija u procesu izgradnje Oružanih snaga, general Fikret Muslimović je predsjedniku Aliji Izetbegoviću i Seferu Haliloviću govorio da će taj, uže gledano vojni problem, izazvati veoma teške političke probleme i posljedice, jer je to deformacija koja je značila miješanje u nadležnosti civilnih vlasti, posebno u nadležnosti civilne policije. Predsjednik Izetbegović je odobravao Muslimovićeve stavove, ali je u ponašanju Sefera Halilovića i Kerima Lučarevića imao prepreku da osigura prostore za provedbu njegovih prijedloga i težnji. Ustvari, Muslimovićeve prijedloge i težnje Sefer Halilović je verbalno prihvatao, a u praksi podržavao ono što radi Kerim Lučarević, bez profesionalnih sposobnosti za rukovođenje Vojnom policijom. General Muslimović nije Kerimu Lučareviću  negirao patriotske vrijednosti i dobre namjere, ali jeste negirao njegov pristup organiziranju i djelovanju Vojne policije. Njihove dobre namjere, Muslimović je negirao kada su, početkom 1993. godine, formirali političku partiju i počeli propagirati protiv civilne Vrhovne komande, posebno protiv predsjednika Izetbegovića.

Pri tome, treba imati u vidu da je Muslimović bio nadležan za koncipiranje, organiziranje i rukovođenje Vojnom policijom, ali da on nije mogao ostvarivati takvu ulogu prema Lučarevićevoj Vojnoj policiji. Svakodnevo su  pristizale informacije i pojedinačne pritužbe građana Sarajeva o tome da pojedinci i grupe iz jedinice Vojne policije koje su pod kontrolom Kerima Lučarevića, organizirane po sarajevskim općinama, ugrožavaju sigurnost građana i da prema građanima poduzimaju represivne mjere koje nisu u njihovoj nadležnosti. Informacije i pritužbe istog karaktera dolazile su i za pripadnike “specijalnih jedinica Juke Prazine”. Na osnovu brojnih pokazatelja o nezakonitom ponašanju pripadnika TO, civilne i Vojne policije, Predsjedništvo RBiH je donijelo “Odluku o obrazovanju državne komisije za kontrolu zakonitosti postupanja pripadnika Teritorijalne odbrane i policije”, PR. broj 02-011417/92, Sarajevo, 17. juna 1992. godine. Za članove komisije su imenovani: Miodrag Simović, potpredsjednik Vlade RBiH; Ranko Nikolić, ministar pravosuđa; Šahbaz Đihanović, sekretar Vlade RBiH; Sead Dautbašić, sekretar u Vladi R BiH; Martin Raguž, predsjednik Vrhovnog suda RBiH; Zdravko Knežević, republički javni tužilac; Jusuf Pušina, ministar unutarnjih poslova; Žarko Bulić, predsjednik Advokatske komore BiH; Ekrem Galijatović, predsjednik Upravnog odbora Advokatske komore BiH. Predsjednik Komisije je bio Miodrag Simović, koji je ubrzo otišao na agresorsku stranu, a rad Komisije se nije osjećao. (Službeni list Armije RBiH, Broj 4, Sarajevo, 30. decembar 1992. godine).

10. Napuštanje kasarni od strane JNA u Sarajevu

U kasarnama koje su napuštale jedinice JNA, pored oružja, municije, vojne opreme,  mogla se pronaći i važna dokumentacija. Najinteresantnija dokumenta pronađena su u zgradi koju je napustila Komanda 2.VO na Bistriku. Dokumentacija je donesena u prostorije ŠTO RBiH – zgrada Predsjedništva, te su izdvojeni oni dijelovi iz kojih se moglo doći do bitnih podataka za procjenu tadašnjih aktivnosti i planova komandi i jedinica JNA na teritoriji RBiH. Dokumenta su evidentirana i smještena u zgradi MUP-a RBiH, od kojih su mnoga kasnije poslužila kao dragocjeni dokazi protiv glavnih haških optuženika, odgovornih za izvršene zločine genocida u agresiji na RBiH. I ovdje je do izražaja došla dalekovidnost generala Muslimovića, koji je dobro znao da se rat ne vodi samo oružanim sredstvima.

Dokumenti su sadržavali bitne činjenice o ulozi JNA o pripremama za rat aktivnostima Generalštaba iz Beograda u formiranju vojske takozvane ‘Republike srpskog naroda u BiH’, premiještanju ratnih rezervi oružja, municije i vojne opreme na područja koja su za njih sigurnija, o formacijskoj i organizacijskoj integriranosti vojnih efektiva u BiH, u cjelini, jer je JNA tada već bila pod kontrolom Miloševića. Pronađeni tekst “Zabeleški”, sa sastanka u Beogradu 25.03.1992. godine, kojim je rukovodio zastupnik saveznog sekretara za narodnu odbranu, general Blagoje Adžić, sadržavao je sljedeće: “1. U što kraćem roku pristupiti formiranju štabova, odreda i brigada, dobrovoljačkih jedinica smanjenog sastava i njihovoj adekvatnoj popuni starešinskim kadrom iz JNA i naoružanjem i opremom. Dobrovoljačke sastave vojno organizirati i povezati sa komandama JNA u zoni njihove odgovornosti… 2. Ubrzati izvlačenje RMR, posebno vrednih i savremenih SRT (NVO)… Napraviti analizu prostora na karti sa koje će se jasno videti: – šta se nalazi na bezbednom prostoru; – šta se uspešno može braniti… – šta se može pretnjom i upotrebom sile evakuisati… – šta se ne može evakuisati i mora uništiti rušenjem, uništavanjem…”. Samo iz nekoliko rečenica ovog dokumenta moguće je vidjeti da je jedan centar, Beograd, planirao i rukovodio sprovođenje agresije na BiH. (SSNO, načelnik Generalštaba OS SFRJ generalpukovnik Blagoje Adžić: “Zabeleška sa sastanka zastupnika saveznog sekretara za narodnu odbranu u vezi informacije Komande 2.VO o stanju u BiH i prijedloga za izmiještanje jedinica JNA i RMR”, Beograd, 10.04.1992. godine, Arhiva.)

 Odmah poslije napuštanja kasarni od strane JNA uslijedilo je i napuštanje radnih mjesta u Predsjedništvu, Vladi i Skupštini RBiH, prvo od strane funkcionera iz reda srpskog, a zatim i iz reda hrvatskog naroda, te, napokon, i od strane člana Predsjedništva RBiH Fikreta Abdića. Članovi Predsjedništva RBiH Nikola Koljević i Biljana Plavšić, sa brojnim ministrima i poslanicima su otišli na Pale, gdje su bili već uspostavili paradržavu “Republiku srpskog naroda u BiH”. Franjo Boras i Miro Lasić su sa brojnim ministrima i poslanicima otišli u Grude, gdje su bili već uspostavili paradržavu “Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu”. Fikret Abdić je otišao u Veliku Kladušu, gdje je, nešto kasnije, pod kontrolom Miloševića i Tuđmana, pokušao uspostaviti paradržavu “Autonomna pokrajina Zapadna Bosna”. Politička osnova i politički cilj napuštanja Predsjedništva od strane navedenih članova te institucije pokazuje da se radilo o koordinisanim aktivnostima i to na osnovu Sporazma Tuđman-Milošević.

Kada je postavljen na funkciju savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH, general Muslimović je početkom augusta 1992. godine organizirao da se njihove kancelarije, željezne kase i fijoke na stolovima otvore, te da se izuzmu, izuče i procijene sva dokumenta i drugi predmeti koji se evntualno nađu u njihovim kabinetima. To je uradio zajednički tim, formiran od predstavnika Službe državne bezbjednosti, Službe vojne bezbjednosti, Vojne policije i policije MUP-a RBiH, a general Muslimović je koordinirao cijelom akcijom. Sačinjen je zapisnik o pretresima njihovih kancelarija, sa detaljnim spiskom dokumenata i raznih predmeta koji su pronađeni. General Fikret Muslimović je ispred Predsjedništva RBiH potpisao Zapisnik o izvršenom pretresu. Pored službenih lica, Zapisnik su potpisali i svjedoci, koji su prema zakonskim obavezama prisustvovali pretresu. Dokumenta su predata na izučavanje, analizu, korištenje i čuvanje Službi državne bezbjednosti.

 Pravi značaj ove operacije došao je do izražaja nakon 10 godina, kada je general Muslimović 2002. godine svjedočio pred Haškim tribunalom u vezi s provjerom autentičnosti Zapisnika o pretresu kabineta člana Predsjedništva Biljane Plavšić, kojoj se tada sudilo za ratne zločine počinjene u BiH od strane Miloševićevih, Karadžićevih i njenih četnika. Muslimović je potvrdio autentičnost svog potpisa na Zapisniku, i to je svjedočenje bilo važan dokaz da su dokumenta prema predmetnom Zapisniku zaista pronađena u kasi Biljane Plavšić, i da ih je ona koristila u svom političkom djelovanju u pripremama i izvođenju agresije na RBiH. Ta dokumenta su sadržavala značajne tekstove koji su bili dokaz o terorističkoj djelatnosti ekstremista SDS-a, te o agresorskoj ulozi Miloševićevog režima i JNA s ciljem uništenja države BiH, odnosno u cilju “ujedinjenja svih srpskih zemalja”. Istražitelj je potvrdio da je Zapisnik o pretresu sačinjen profesionalno i da ima veliku dokaznu vrijednost u optužbama pred Haškim tribunalom za ratne zločine za koje su odgovorni lideri bosanskih Srba.

 Sva sreća pa je trezveni general Muslimović pokrenuo i koordinisao ovu akciju, jer je bilo očito da tadašnja Služba državne bezbjednosti RBiH nije poduzimala pravovremene mjere kontraobavještajne zaštite Predsjedništva RBiH. Da je to radila ne bi se dogodilo da do augusta 1992. godine, kabineti odmetnutih članova Predsjedništva budu bez kontrole, što je moglo imati za posljedicu da dragocjena dokumenta završe u nestručnim rukama, gdje bi možda bila izgubljena, a nije isključeno da su mogla završiti i u rukama neprijatelja.

11. Razgovor sa komandantom Milomirom Tomičićem

Muslimovićeva želja da se što više pripadnika JNA, a po mogućnosti i čitavih jedinica, priključe sistemu odbrane RBiH, ispoljena je i prilikom napuštanja kasarne “Viktor Bubanj” u Švrakinom Selu, u Sarajevu, u kojoj je bio Bataljon vojne policije, na čelu sa komandantom Milomirom Tomčićem, kome je Muslimović u proteklim vremenima bio nadređeni. U postupku napuštanja kasarne, general Muslimović je cijenio da njegov autoritet u tom Bataljonu nije sasvim potrošen, i da će se u uslovima njihovog straha i osjećaja da im Muslimović može pomoći, taj autoritet aktivirati. Želio je da odlazak jedinica JNA iz svih kasarni protekne bez oružanih sukoba i žrtava te je očekivao da će mnogi pripadnici jedinica JNA, koji trebaju napustiti kasarne i BiH, preći na stranu branitelja RBiH. Takvih slučajeva je bilo dosta. Željelo se da se i čitave jedinice JNA ili njihovi dijelovi distanciraju od četničke politike i da se priključe u jedinice TO RBiH. U jedinicama JNA, koje su se spremale za napuštanje kasarni, je vladao veliki strah. Negdje je to graničilo i sa panikom, budući da ih je četnička propaganda plašila da će biti napadnuti prilikom povlačenja iz kasarni i da će pretrpjeti velike gubitke u ljudstvu. U tom pogledu propagandno su koristili slučaj zaustavljanja kolone, koja je 15.05.1992. godine napuštala kasarnu u Tuzli. Tada su četnici iz kolone provocirali okolno stanovništvo, pucali iz automatskog oružja prema okolnim zgradama, a meci su probijali prozore i vrata. To je izazvalo aktivnost jedinica TO RBiH, koje su se nalazile u zahvatu komunikacije pa su uslijedile i žrtve na strani JNA.

Znajući za strah koji vlada u redovima jedinica koje su se pripremale za napuštanje, Muslimović je procijenio da bi bilo opravdano da telefonom razgovara sa komandantom kasarne “Viktor Bubanj”, majorom Tomčićem, o čemu je dobio potrebnu saglasnost. Pozvao je telefonom komandanta Tomčića i odmah stekao utisak da se Tomčić obradovao njegovom pozivu. Lijepim riječima su se međusobno ispitali za zdravlje, a zatim mu je general Muslimović kazao, da bi bilo dobro da se preda on lično i da naredi predaju cijelog Bataljona vojne policije. Garantirajući im sigurnost, Muslimović je kazao da će se svakom pripadniku te jedinice, nakon predaje,  omogućiti da se odluči da li će otići na teritoriju pod kontrolom četnika, da li će ostati u Sarajevu ili, pak, da li želi otići bilo gdje u BiH ili izvan BiH.

 Na taj Muslimovićev zahtjev ili prijedlog, komandant Tomčić je odgovarao veoma uplašeno. U nekim je momentima bio blizu odgovora da će postupiti po Muslimovićevim zahtjevima, odnosno, prijedlozima, ali ga je progonio veliki strah od posljedica, ako uradi ono što se zahtijeva od njega. Osjetilo se da komandant Tomčić nije bio sam u kancelariji i da se i zbog toga ne odlučuje povinovati Muslimovićevim prijedlozima. General Muslimović je pokušao odagnati Tomičićev strah, govoreći mu, da, kada već neće da se preda, da treba imati u vidu iskustva iz Tuzle, da niko iz kolone, kada krenu iz Sarajeva, prema Lukavici, ne bi smio pucati ili na druge načine provocirati, što se dogodilo u tuzlanskom slučaju napuštanja kasarne od 15.05.1992. godine. Tomčić je Muslimoviću obećavao da se to neće dogoditi. Na kraju telefonskog razgovora, Muslimović je Tomčiću ostavio mogućnost da mu se javi, ako se u međuvremenu predomisli i odluči da postupi po Muslimovićevim prijedlozima i zahtjevima.

12. Generali JNA u Sarajevu

 Početkom agresije na BiH, od penzioniranih generala JNA u Sarajevu nalazili su se: Mirko Vranić, Džemil Šarac, Milan Ačić, Milenko Anđelić, Ahmet Džubo, Anton Lukežić, Muharem Fetahagić, Sakib Pozderac, Fikret Jakić, Abaz Deronja, Ante Karanušić, Ekrem Durić i Ahmet Hodžić. Od njih 13, na funkcijama komandanta 7. armije JNA, čija je komanda do 1988. godine bila u Sarajevu, a zona odgovornosti obuhvatala cijelu BiH i Slavoniju, bili su: Mirko Vranić, Milan Ačić i Anton Lukežić. Na funkciji komandanta TO RBiH su bili: Mirko Vranić, Anton Lukežić i Sakib Pozderac. Pomoćnici komandanta 7. armije su bili Ahmet Džubo i Milenko Anđelić. Načelnik štaba TO BiH bio je Fikret Jakić. Abaz Deronja je bio funkcioner za oblast vojne industrije. Načelnik štaba 4. korpusa je bio Ante Karanušić. Muharem Fetahagić je bio republički sekretar za narodnu odbranu u Vladi RBiH. Ahmet Hodžić je bio glavni tužilac JNA. Ahmet Džubo je bio predsjednik Organizacije SKJ u Komandi  7. armije. Džemil Šarac je bio pomoćnik saveznog sekretara za narodnu odbranu i predsjednik Organizacije SKJ u JNA. Ekrem Durić je bio partijski funkcioner i ambasador SFRJ u Vijetnamu. Od ovih generala Muslimovića su lično, manje ili više, poznavali Džemil Šarac, Milan Ačić, Milenko Anđelić, Ante Karanušić, Anton Lukežić, Sakib Pozderac, Muharem Fetahagić, Fikret Jakić, Ekrem Durić i Ahmet Hodžić. Iskustva u radu s njim imali su generali Anton  Lukežić, Sakib Pozderac, Milenko Anđelić, Muharem Fetahagić, Ante Karanušić, uz napomenu da su generali Anton Lukežić i Sakib Pozderac bili prvi nadređeni i da je neposredno radio sa njima, dok su ostali bili u istim komandama i jedinicama u kojima je bio i on, pa su se tako upoznali.

Prema dužnostima koje su obavljali navedeni generali, proizilazi da su početkom agresije na RBiH u Sarajevu bili visoko rangirani vojni kadrovi. Muslimović je očekivao da će se staviti na raspolaganje Predsjedništvu RBiH i angažirati na složenim zadacima organiziranja odbrane. Međutim, u Armiji RBiH neposredno su angažirani samo Fikret Jakić i Muharem Fetahagić. Ostali su imali razloge objektivne prirode, zbog čega nisu neposrednije angažirani. Međutim, istina je da su svi oni podržavali napore koji se čine u odbrani BiH. Odazvali su se inicijativi iz Štaba Vrhovne komande da djeluju u Vojnom savjetu pri Predsjedništvu RBiH.

Genaral Džemil Šarac je na razne načine pomagao odbranu BiH. Djelovao je u nekim patriotskim političkim strukturama, boračkim i drugim organizacijama. Njegove korisne izjave su putem medija dolazile do šire javnosti. Pisao je pismo hrvatskim generalima Janku Bobetku i Antonu Tusu, kritikujući ih zbog angažiranja Hrvatske vojske i HVO-a u ratu protiv Bosne i Hercegovine, na strani nacionalističke politike Franje Tuđmana. Upozorio ih je da “ponašanje sadašnjih rukovodećih faktora HDZ-a i HVO-a” slabi odbranu RBiH i potkopava odnose Republike Hrvatske i RBiH, a posebno odnose Hrvata i Bošnjaka. Istakao je da je “RBiH spriječila da se veliki potencijal u živoj sili – njihov najveći dio (vojni obveznici, rezervne vojne starješine, regrutni kontingenti), kao i značajna materijalna sredstva uključuju u Oružane snage agresora na Republiku Hrvatsku. Napominjem da se radi o više stotina hiljada ljudi”. U vezi s tim, Šarac je svojim kolegama Bobetku i Tusu stavio do znanja da bi bez takvih mjera, koje je poduzela BiH, “odnos snaga na frontu bio u RH bitno drugačiji”, na štetu odbrane Hrvatske.

Anton Lukežić je digao svoj glas protiv velikosrpskog fašizma. Govorio je i pisao u korist naše odbrane. Osuđivao je svoje bivše kolege koji organiziraju agresiju na RBiH. Narušenog zdravlja, general Pozderac je prvih dana agresije na RBiH u Štab TO RBiH doveo svoju dvojicu sinova, od kojih je kasnije jedan teško ranjen na zadatku. Ustupio je trofejno i lovačko oružje – svoje i brata Hamdije Pozderca da ga upotrijebe u jedinicama Armije RBiH. Milan Ačić se hvalio što njegova kćerka, kao ljekar u Jablanici, daje doprinos u zbrinjavanju i liječenju pripadnika Armije RBiH, bolesnih i ranjenih civila. Ahmet Hodžić se odazivao pozivima iz Štaba Vrhovne komande, kada je trebalo stručnih mišljenja za oblast prava u sistemu odbrane. Abaz Deronja je davao korisne savjete u pogledu organiziranja proizvodnje naoružanja i vojne opreme, jer je dobro poznavao takve kapacitete na teritorijama pod kontrolom Armije RBiH.

 General Muslimović je često isticao generala Pozderca u kontekstu činjenice da se on i njegova braća Hamdija i Hakija, znači cijela porodica Pozderaca, mogu uzeti kao paradigma teške sudbine čitavog bošnjačkog naroda. Hamdija, veliki borac protiv Miloševićevog ekstremizma, podmuklo je “ubijen” kako bi bio isključen iz odbrane BiH. Zdravstveno stanje generala Sakiba nije moglo izdržati saznanja o lošem držanju brata Hakije, koji se nalazio u Beogradu. Porodica Pozderaca je, zaista, simbol bošnjačke tragedije, a što se tiče Hamdije i Sakiba, i simbol bošnjačkog ponosa.

General Sakib Pozderac i njegova braća imali su veliko povjerenje u generala Fikreta Muslimovića. To povjerenje je bilo takvo da mu je general Sakib Pozderac na početku agresije doveo ono najvrijednije što je imao, svoja dva sina, i rekao da ih rasporedi na dužnosti u Armiji RBiH gdje god želi. Taj gest Sakiba Pozderca svjedoči da je on u generalu Muslimoviću vidio osobu koja u moralnom, karakternom i profesionalnom pogledu, odražava sve ono za šta se i on sam borio i zalagao, te da je spreman za takve ciljeve i takvu borbu založiti i ono najdragocjenije.

13. Rizičan razgovor sa Jukom Prazinom

 U ulozi načelnika bezbjednosti Štaba TO RBiH, general Fikret Muslimović je bio odgovoran za mjere sprečavanja nezakonitog postupanja pripadnika TO iz jedinice kojoj komanduje Juka Prazina. Mogućnosti u tom pogledu su mu bile ograničene. Juka nije htio izvršavati naređenja, niti poštovati sugestije, primjedbe i kritike od bilo koga u sistemu komandovanja. Naročito je bilo rizično da neko od oficira koji su  bili u bivšoj JNA, kritikuje Juku i njegove “specijalce”. Za njega i njegove istomišljenike ili poslušnike, oficiri JNA su bili nepoželjni, sumnjivi i kao takvi neprihvatljivi za važne uloge u sistemu komandovanja. Očito je bilo da Juka i njegovi istomišljenici nisu samostalno sebi odredili taj stav, već da im je taj stav naređen da ga provode arogantnim, gotovo neprijateljskim ponašanjem prema oficirima.

Tokom jula 1992. godine, kada se aktueliziralo pitanje statusa Jukine jedinice, neko, možda dobronamjeran, ali po pitanjima vojnog organiziranja nekompetentan, napisao je Prijedlog  “Odluke o namjeni i zadacima specijalnih jedinica oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine“. Dokumenti o tome su dostavljeni generalu Muslimoviću koji je ocijenio da neko Juki  daje  prostor da legalizira njegovu samovolju koja je tada predstavljala veliko opterećenje za sistem komandovanja u Armiji RBiH. O tome, Muslimović je ministru odbrane i Predsjedništvu RBiH dostavio svoje “Mišljenje o Prijedlogu Odluke o namjeni i zadacima specijalnih jedinica OS RBiH”. Muslimović je napisao da je pripremljeni Prijedlog “Odluke o namjeni i zadacima specijalnih jedinica Oružanih snaga R BiH”, dokaz haotičnog stanja u pogledu djelovanja parapolicijskih struktura u Sarajevu, “što nije slučaj u drugim regijama Republike BiH”. Istakao je da je “nakazan i sam pokušaj da se pitanja organizacijskoformacijske strukture Oružanih snaga rješavaju po pojedinim segmentima odvojeno od općeg koncepta strukture Armije RBiH”, da nema potrebe da se u OS RBiH organiziraju “specijalne jedinice”, a pogotovo onako kako se to po Prijedlogu iz Jukine komande želi, jer za svaki od zadataka koji se predlaže za “specijalne jedinice” već postoje “stručni nosioci: jedinice Vojne policije, Služba vojne i Služba državne bezbjednosti, diverzantski odredi, organi javne bezbjednosti i borbene jedinice Armije RBiH, koje u rejonima svojih rasporeda ostvaruju kontrolu teritorije i zaštitu od svih vidova ugrožavanja”.

Kada su u Jukinoj komandi pročitali taj akt, bili su ogorčeni na njega, a Juka se još detaljnije zainteresirao za Muslimovića. Sretna okolnost je bila što se u Jukinoj jedinici nalazio jedan Muslimovićev poznanik, koji ga je obavještavao o Jukinim reakcijama. General Muslimović je ranije svom poznaniku  objašnjavao da je Jukina jedinica postala problem i teret u daljem vođenju borbe protiv agresora. Kazao mu je da Jukino ponašanje šteti svim ljudima u njegovoj jedinici te da je protivno osnovnim principima organiziranja vojske, kao važnog segmenta državne organizacije, napominjući da zna za mnoge loše postupke Juke i Jukinih jedinica. Ukazivao je da sa Jukinim mentalnim stanjem nije nešto uredu, jer insistira da bude proizveden u čin generala i da ga ljudi, pri obraćanju, oslovljavaju sa “Generale”.

O razgovorima sa generalom Muslimovićem, njegov poznanik je upoznao Juku, koji je poručio Muslimoviću da želi s njim razgovarati. General je tražio garancije za svoju sigurnost jer je smatrao da je Juka opasan i da može ugroziti njegov život. Ipak, Muslimović je osigurao uslove za svoju sigurnost, u čemu je najznačajniju ulogu imao njegov dobar poznanik u Jukinoj jedinici.

Ubrzo, on je Muslimoviću javio da je Juka zakazao sastanak u 11.00 sati, u svom “kabinetu”, u zgradi obdaništa na Koševu. Na razgovor s Jukom, Muslimović je otišao sa svojim zamjenikom, Stankom Sliškovićem. Stigli su tačno u zakazano vrijeme. Ljudi iz Jukinog osiguranja su im rekli – da moraju sačekati, jer, umorni “general još spava”. Juka je imao solidno obezbjeđenje, a njegovi stražari su prema generalu Muslimoviću bili “službeni” i strogi. Sliškoviću i Muslimoviću se činilo da je zgrada u koju su došli bila desetorostruko jače osigurana nego zgrada Predsjedništva RBiH.

Tek nakon pola sata čekanja, pozvani su kod “generala” Juke. Ušli su u poveliku prostoriju. Izgleda da je to najveća prostorija u zgradi Obdaništa, gdje se, vjerovatno, do početka agresije igralo na desetine djece. Na sredini sobe je bio prostran “francuski ležaj”, a Juku su zatekli kako u kratkim gaćama sjedi na ivici ležaja. Čekao je da mu kurir doda pantalone te  ih je obukao pred “gostima”. Dok su se pozdravljali, zazvonio je telefon i prisutni su iz razgovora mogli zaključiti da Juku zovu iz Radija Sarajeva i pitaju koju će pjesmu da emitiraju za njegov “jutarnji” ugođaj. Ustvari, izgleda da je neko iz Jukinog obezbjeđenja imao zadatak da nekome u Radiju javi da se Juka probudio. Tada su pjesme o Juki i Draganu Vikiću učestalo emitirane preko medija. Muslimović je shvatio da je svaka pjesma o Juki numerisana brojevima, a Juka je sagovorniku iz Radija rekao “trica”, a zatim prekinuo vezu. Bilo je dovoljno da uredniku Radija kaže samo broj pjesme koju želi slušati i za par sekundi sa radija u Jukinoj sobi, začula se pjesma o njemu.

Muslimović je u toj prilici pomislio na ulogu koju ima u sistemu komandovanja našom vojskom. Jedva je čekao da se načne tema zbog koje je došao “na noge” Juki. Prvi je počeo Juka. Rekao je da njegova jedinica mora dobiti status specijalne brigade, a da general Muslimović to neće moći spriječiti, pominjući da je vidio službeni akt u kojem Muslimović odbacuje Jukin prijedlog. Strogo je upozorio da njegovi “borci” neće dozvoliti da se u BiH formira vojska po uzoru na JNA, te da “kosovci” u našim redovima pokušavaju vratiti JNA u BiH. Inače, prvih mjeseci rata je bila raširena pojava da u raspravama o raznim problemima, ljudi slični Juki, kad nemaju argumenata za svoje stavove, ističu kako se njihovi prijedlozi ne prihvataju zbog prisustva KOS-ovih ljudi u redovima Armije RBiH. General Muslimović je smatrao da su takve tendencije bile štetne za djelovanje na otkrivanju i eliminaranju prisustva agenata agresorskih obavještajnih službi na prostorima i u sredinama pod kontrolom legalnih vlasti RBiH. Agresor je u redove branitelja ubacio propagandu o KOS-u, upravo s ciljem da agenti budu zaštićeni, odnosno, o KOS-u su pričali agenti neprijatelja, jer, reklo bi se, da su pravi patrioti samim tim što im u velikoj mjeri smeta KOS. Tada je bilo i previše opasno afirmirati Muslimovićeva razmišljanja i suprotstavljati se vulgariziranju velikog problema koji stvarno postoji i ugrožava državnu i vojnu sigurnost. I dan-danas, po Muslimovićevom mišljenju o KOS-u pričaju neznalice i zlonamjernici, među kojima su najglasniji u tome upravo agenti neprijatelja BiH.

Gledajući Juku, general Muslimović je zaključio da ispred sebe ima osobu kojoj je besmisleno objašnjavati štetnost njegovih stavova pa mu je želio ukazati kako su česti ekscesi, koje u gradu Sarajevu izazivaju pripadnici Jukine jedinice, veliki razlog zbog koga se ne može prihvatiti njihov pomenuti prijedlog da budu “specijalna jedinica”. Juku je upozorio na njegovu ličnu odgovornost za svaki eksces u pogledu ugrožavanja prava i sloboda građana Sarajeva. Napomenuo mu je da dobro zna mnoge činjenice o tome kako njegovi “borci” ugrožavaju građane Sarajeva. Kada mu je to rekao, ispred Muslimovića je histerično “izletio” jedan od dobro naoružanih Jukinih ljudi. Galamio je na Muslimovića, govoreći da su oni najbolja jedinica i da niko nema nikakvo pravo da govori o njihovim greškama i da su protiv njih samo “kosovci”. Muslimović je uzvratio, pa je još glasnije od agresivnog sagovornika rekao da je siguran u ono što priča i da dobro zna šta govori.

Ekstremno uzbuđen Jukin čovjek, opasan dobrim naoružanjem, radiostanicom i zaštitnim prslukom, unosio se prema Muslimovićevom licu zahtijevajući od njega da kaže bilo kakav argumenat o njihovim propustima. Izrazito povišenim tonom, Muslimović je rekao da zna dosta o tome, ali da će u toj prilici reći samo jedan detalj koji se dogodio u toku zadnje noći. Naveo je da zna da je “Kruško sinoć pretresao stanove i uznemiravao građane u jednoj zgradi na Alipašinom Polju”. Uzrujani Jukin čovjek koji se Muslimoviću do tada unosio u lice, odjednom se malo odmakao, ohladio i rekao: “Ja sam Kruško. Ja sam Kruško. Nije tačno što pričaš”. Međutim, iz činjenice da je prestao da histerično i agresivno galami, odmičući svoje lice od Muslimovićevog, moglo se zaključiti da je i Kruško siguran da se zna istina i o svemu drugome što su griješili.

Poslije, tokom jeseni i u zimu 1992./1993. godine, Juka je sa dijelovima svoje jedinice izašao iz Sarajeva. Kretao se od Igmana do Mostara. Tada je bilo sasvim jasno da Jukom manipuliraju ekstremisti HDZ-a, pa čak u saradnji sa četnicima. Dijelovi njegove jedinice su ostali u Sarajevu, raspoređeni u oko 20 takozvanih “baza”, a Uprava Službe vojne bezbjednosti, pod rukovodstvom generala Muslimovića, u proljeće 1993. godine izvela je akciju kojom su ukinuti dijelovi Jukine jedinice koji su preostali u Sarajevu. Oduzeto im je oružje, sredstva veze, razna vojna i druga oprema. Pošto su pripadnici Jukine jedinice u tim “bazama” bili mladići od oko 20 godina, a bilo je i “djevojaka”, Muslimović je organizirao da u munjevitoj akciji istovremeno na dvadesetak lokacija po Sarajevu, rano ujutro, dok su u snu, budu razoružani, da se s njima razgovara, da se od njih uzmu pismene izjave, da im se daju važni savjeti, da se pozovu njihovi roditelji ili neko od starijih u porodici, a zatim svi rasporede po sarajevskim brigadama. Postiglo se da i “Jukini ljudi” i njihovi roditelji budu zadovoljni mjerama radi njihovog konačnog distanciranja od Juke i njegovih postupaka.

14. Kako se general Muslimović borio za zaštitu države i Armije RBiH?

Tokom aprila i maja 1992. godine, general Muslimović je pokretao inicijative radi stabiliziranja bezbjednosnih prilika, posebno u Sarajevu, ukazujući na velike prepreke koje su se mogle savladati samo ako postoji dobra organizacija i odlučnost u tom pravcu. Kontaktirao je sa članovima Predsjedništva RBiH i ukazivao na problem i činjenice o kriminalnom i destruktivnom ponašanju pojedinaca i grupa. Oni su Muslimovića podržavali, uglavnom u pogledu odobravanja njegovih stavova i ocjena. Njima je govorio da treba ostvariti potrebnu kontrolu prema Juki i Lučareviću, te da njih treba usmjeriti da u jedinicama kojima komanduju spriječe ekscesna ponašanja i da u saradnji sa civilnom policijom uspostave dobru saradnju u pogledu sprečavanja pljačke i ugrožavanja sigurnosti građana Sarajeva. Muslimović je insistirao da članovi Predsjedništva utječu radi sprečavanja da se Vojna policija Kerima Lučarevića i jedinice Juke Prazine miješaju u nadležnosti civilne policije, te da se civilna policija odgovornije angažira u okvirima svoje nadležnosti, sprečavajući pripadnike Jukinih, Lučarevićevih i drugih jedinica da im se miješaju u nadležnost.

U vezi s tim, Muslimović je pripremio tekstove slijedećih naredbi, izvještaja i drugih dokumenata:

1. Naredbom komandanta Štaba TO RBiH, za sve štabove TO u BiH, koju je 24.04.1992. godine potpisao komandant Hasan Efendić, regulirano je uspostavljanje strogog režima bezbjednosti u pogledu protivterorističke zaštite i u pogledu zaštite tajnih podataka. Naređeno je da se u svim štabovima zavede “strog režim kontrole ulaska i izlaska u prostorije razmještaja, posebno u one prostorije gdje se vrši planiranje i priprema borbenih dejstava”; da se ispred operativnih sala postavi straža i da se odredi ko može u njih ulaziti; da se razgovori užeg dijela Štaba u vezi procjena borbene situacije i planiranja borbenih dejstava vode uz stroge mjere tajnosti, samo u posebno određenoj i zaštićenoj prostoriji; da oficiri svoje pribilješke vode u sveskama čije su stranice posebno numerisane i ovjerene, a da se redovno, spaljivanjem, uništavaju pomoćni papiri; da se telefonom mogu obavljati samo kratki, unaprijed pripremljeni razgovori, bez iznošenja podataka o jedinicama i o pripremama jedinica za izvođenje borbenih dejstava, te da se u telefonskim razgovorima koriste dokumenta za tajno komuniciranje; da se pokloni puna pažnja izboru i pripremama oficira za rad u štabovima, te da se svaki novoprimljeni oficir za rad u štabu pripremi u pogledu poštivanja mjera prema ovom naređenju; da se ograniči broj funkcionera u štabovima koji mogu u svoje kancelarije primati stranke (komandant, zamjenik komandanta, organ bezbjednosti i personalac), a da ostali sa strankama komuniciraju u posebnoj prostoriji za prijem stranaka; da vojna policija na prijavnicama za ulazak u štabove i jedinice ostvaruje kontrolu šta se unosi a šta iznosi iz prostorija; da se organi Službe vojne bezbjednosti planski angažiraju na poduzimanju potrebnih mjera kontraobavještajne zaštite štabova, u čemu je svaki pripadnik štaba obavezan na saradnju sa pripadnicima Službe vojne bezbjednosti; te da načelnici štabova, njihovi zamjenici i načelnici bezbjednosti poduzimaju mjere kontrole provođenja naprijed navedenih mjera. (Naređenje komandanta Štaba TO RBiH, pod naslovom: “Mjere zaštite štabova i jedinica”, Vojna tajna, Strogo povjerljivo, Broj: 02/96-1, od 24.04.1992. godine, Arhiva.)

2. Pošto general Muslimović nije imao nikakvih izgleda da može uspostaviti kontrolu nad Lučarevićevom Vojnom policijom, što je bila njegova funkcionalna obaveza, on je o tom problemu, 28.04.1992. godine, znači nepunih 20 dana nakon što je 09.04.1992. godine počeo raditi u Štabu TO RBiH na funkciji načelnika bezbjednosti, napisao kratak izvještaj koga je dostavio ministru i komandantu Štaba TO. Naveo je da raspolaže saznanjima da Vojna policija pod kontrolom Kerima Lučarevića, koji se u to vrijeme čudno predstavljao kao “komandant vojne policije Bosne i Hercegovine” poduzima represivne mjere prema građanima Sarajeva, da se takvi poslovi obavljaju “uz dosta zakonskih propusta”. Upozorio je da “propusti u toj oblasti mogu imati negativne političke posljedice po ugled oružanih snaga BiH, a time i po cjelokupni politički koncept sasvim pravedne borbe za suverenu i nezavisnu RBiH”. (Potpisom Muslimovića, ozvaničen akt Štaba TO RBiH, strogo pov. broj: 03/129-1 od 28.04.1992. godine, dostavljen ministru i komandantu ŠTO, Arhiva.)

3. Muslimović je pripremio tekst Naredbe komandanta Štaba TO RBiH, koju je 17.05.1992. godine potpisao komandant Hasan Efendić. Tom Naredbom je regulirano da se jedinice Vojne policije TO organiziraju po ispravnim doktrinarnim i zakonskim načelima i okvirima, što je podrazumijevalo da Vojna policija Kerima Lučarevića bude transformirana, odnosno da praktički nestane.  Muslimović je u vezi s tim govorio da Lučarevićeva policija mora nestati ako se želi da sistem odbrane BiH bude stabilan, zaštićen i, u konačnom, normalan. (Naređenje komandanta Štaba TO pod naslovom: “Organizacija jedinica Vojne policije”, povjerljivo, broj: 238-1, od 17.05.1992. godine, Arhiva.)

O toj svojoj Naredbi, general Hasan Efendić je u svojoj knjizi “Ko je branio Bosnu”, napisao: “Moram reći da je mnogo lakše bilo formirati neku novu jedinicu vojne policije nego rasformirati već stvorene. Ovo se moralo uraditi, jer se sa velikim brojem jedinica vojne policije umanjivao broj borbenih jedinica, a u gradu su jedinice vojne policije bile počele preuzimati zadatke MUP-a, što, u svakom slučaju, nije bilo dobro…”. (Efendić Hasan, Ko je branio Bosnu, Udruženje građana plemićkog porijekla BiH, Sarajevo, 1998. godine, strana 130.)

4. “Izvještaj o problemima u radu Vojne policije”, 27.05.1992. godine, Muslimović je napisao i dostavio najvišem državnom i vojnom vođstvu. Sadržaj Izvještaja je slijedeći: “Od početka ratnih dejstava u BiH, mnogi građani Sarajeva se obraćaju u Štab TO Republike Bosne i Hercegovine sa molbom da budu zaštićeni od neodgovornih, nezakonitih, samovoljnih i, po svemu, pljačkaških postupaka koje, prema njima, vrši Vojna policija Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, tako što im se iz stanova i drugih prostorija oduzima razna imovina, najčešće naoružanje, razna vrsta skupocjene tehničke robe, zlatni nakit, devizni novac i slično, uz istovremene verbalne uvrede, pa i fizičko zlostavljanje. Veoma su učestale telefonske i druge dojave građana o drskim provalnim krađama prodavnica, magacina i sličnih prostora u kojima se nalazi vrijedna roba, što se, također, stavlja na teret pripadnicima Vojne policije …Dnevna učestalost i grubost ovakvih postupaka Vojne policije sve više zabrinjava i začuđuje građane, tako da se stvara i širi nepovjerenje prema TO kao instituciji koju je, inače, narod odmah prihvatio kao vlastitu oružanu silu kojom želi da ostvari slobodu. Građani zabrinuto i začuđeno pitaju: Ko kontrolira Vojnu policiju? Ko stoji iza ovakvih postupaka? Da li je rukovodstvo BiH svjesno da narodu teže pada zulum koga čine mnogi pojedinci i grupe iz TO, nego teror i zulum koga čine četnici? Kad će se organizirati akcija oduzimanja ukradene robe, zatvaranja i suđenja kriminalcima u TO?

Štab TO Republike Bosne i Hercegovine nije efikasan u suprotstavljanju ovom problemu. Osim pukog registriranja ovakvih slučajeva i ispravnih procjena da ovako ponašanje Vojne policije nanosi krupne i nesagledive negativne političke posljedice, Štab TO Republike Bosne i Hercegovine nije bio u mogućnosti uticati na prevazilaženje ovakvog kriminala, čiji su nosioci pripadnici TO.

U radu Vojne policije zapažaju se i drugi problemi, posebno u vezi sa privođenjem građana u Centralni zatvor i u vezi sa njihovim obezbjeđenjem u Centralnom zatvoru: Vojna policija nema kriterija po kojima bi se odlučivalo o privođenju građana, tako da se mnogi privode bez ikakvih razloga; građani se uvode u zatvor bez rješenja; puštanje iz zatvora je bez razloga stavljeno u nadležnost isključivo komandanta policije, što otežava izvršavanje složenih radnji u bezbjednosnoj obradi pritvorenika.

 Bez obzira na činjenicu što Vojna policija djeluje u ratnim uslovima, dalje održavanje ovakve prakse značilo bi da stvaramo totalitarističku državu u kojoj je policija izvan kontrole i otrgnuta od državnih subjekata kojima je podređena. Sadašnja situacija je takva da je policija u sebi koncentrirala zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, koje bi, s obzirom na orijentaciju da težimo savremenoj evropskoj državi BiH, trebala biti odvojene kao i u ostalim demokratskim sistemima.

Cijenimo da ponašanje Vojne policije u gradu Sarajevu predstavlja jedan od glavnih izvora opasnosti koje mogu ugrožavati, odnosno, bitno umanjivati mobilnost stanovništva u borbi protiv agresora, što se posebno odnosi na mobilnost stanovništva srpske nacionalnosti koje ovakve postupke Vojne policije može doživljavati kao smišljenu antisrpsku kampanju intoniranu iz rukovodstava muslimanskog i hrvatskog naroda, na što posebno ukazujemo.

Predlažemo da se hitno razriješi pitanje organizacije rukovođenja jedinicama Vojne policije, ali tako da kvalitet funkcije rukovođenja obezbijedi hitno prevazilaženje ovih problema, te da se, u vezi s tim, što prije okonča započeto formiranje bataljona Vojne policije pri Štabu TO Republike Bosne i Hercegovine, a da se ostali dijelovi policije rasformiraju, odnosno, prerastu u adekvatne borbene sastave. Predlažemo, također, da se učine napori u cilju osposobljavanja MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, da se MUP angažira na zaštiti građana, bez obzira tko ih ugrožava u obliku pljačke, pa i u slučajevima kada to čine pripadnici TO, normalno, sve to u suradnji sa jedinicama Vojne policije TO koje bi funkcionirale zakonito.” (Akt pod naslovom:“Izvještaj o problemima iz rada Vojne policije”, Broj: SL/92, od 27.05.1992. godine, Arhiva, u potpisu Muslimović Fikret).

5. Vidjevši da njegova ukazivanja nadležnim funkcionerima, koja je usmeno i u pisanoj formi poduzimao zbog usložnjavanja bezbjednosne situacije, posebno u Sarajevu, Muslimović se 10.06.1992. godine, još jednim izvještajem – pismom obratio najvišem državnom i vojnom vođstvu. Sadržaj izvještaja je bio slijedeći:

 “Znamo da se bavite pitanjima od povijesnog značaja za sve narode koji žive na tlu BiH, i da bi nametanje perifernih tema odvlačilo Vašu pažnju i ometalo postizanje glavnih ciljeva oslobodilačke borbe u koju smo ušli.

Međutim, sasvim odgovorno tvrdimo da o nekim problemima morate biti informirani, jer cijenimo da eskalacija nekih od njih može bitno ugroziti ciljeve oslobodilačke borbe – izgradnju savremene i demokratske države BiH.

Prvo, želimo ukazati da državni organi BiH, koji imaju ovlašćenja za poduzimanje represivnih mjera prema građanima, nisu organizirani tako da se nad njima može uspostaviti potrebna kontrola, pa je uslijedilo da neke policijske i parapolicijske institucije i grupe teroriziraju narod, što građanima psihički teže pada od terora koji potiče od fašističko-četničkih snaga. Naime, pojedinci i grupe u TO RBiH, posebno grupe sa obilježjima Vojne policije TO, te pripadnici rezervne policije, na razne načine zlostavljaju građane, otimaju i pljačkaju njihovu imovinu, posebno novac, zlatni nakit, motorna vozila i drugu vrijednu tehničku robu.

 U vezi s tim ističemo što građane više zabrinjava činjenica da niko ništa ne poduzima radi sprečavanja ovakvog stanja, nego sama okolnost da se sve ovo uistinu dešava. Kad bi građani vidjeli da se politički i državni faktori hvataju ukoštac sa ovim problemima, imali bi koliko-toliko nade u bolju budućnost. Naprotiv, ovakvo stanje uvjetuje stvaranje dubokog nepovjerenja prema postojećim državnim i političkim institucijama, među ljudima je zavladao osjećaj besperspektivnosti i očekivanja da će nakon pobjede nad agresorom nastati unutarnji sukobi i otpor naroda totalitarističkoj praksi koju obećavaju sadašnje policijske i parapolicijske institucije. Činjenice koje ukazuju da su se značajniji policijski i parapolicijski sastavi otrgnuli od bilo kakve kontrole predstavljaju jedan od glavnih izvora opasnosti za mobilnost stanovništva u borbi protiv agresora, što se posebno odnosi na mobilnost stanovništva srpske nacionalnosti koje ovakve postupke policije može doživljavati i kao smišljenu antisrpsku kampanju.

Bez obzira što u uvjetima rata organizacija oružane borbe mora biti glavna preokupacija Vrhovne komande i Vlade RBiH, procjenjujemo da se problemi represivnog ponašanja prema stanovništvu od strane MNO (TO RBiH) i MUP-a RBiH moraju postaviti na dnevni red Predsjedništva i Vlade RBiH. Oni bi trebali dati političku ocjenu, prvenstveno sa stanovišta negativnih posljedica po ugled BiH i po efikasnost započete oslobodilačke borbe, te se opredijeliti za efikasne mjere za uspostavu sistema zaštite stanovništva i njegovog interesa da ostvari slobodnu, demokratski i evropski orijentiranu državu BiH. U tom smislu smatramo neizostavnim da se Vojna policija vrati u svoje dimenzije i pravilnim rukovođenjem usmjeri na ulogu koja joj pripada na zaštiti vitalnih elemenata u sistemu komandovanja, suprotstavljanja kriminalnoj djelatnosti, čiji su nosioci vojna lica, odnosno, pripadnici TO RBiH, a da se organi MUP-a u svojoj ulozi, u duhu zakona pojavljuju represivno prema civilima. Ako bi se nastavila praksa represivnog ponašanja Vojne policije prema stanovništvu, posebno ako se to čini metodama pljačke i zlostavljanja, za što ima dosta primjera, vojska RBiH ima šansu da postane omrznuta umjesto omiljena u svom narodu. Političke posljedice takvih implikacija za državu BiH nije teško pretpostaviti.

Drugi problem na koji želimo ukazati jeste tretman oficira bivše JNA u TO RBiH. Državni organi RBiH su sasvim pravilno postupili što su omogućili oficirima bivše JNA da se u redovima TO sa svojim narodom bore za suverenu, nezavisnu, po evropskim mjerilima, demokratsku državu BiH. Međutim, procjenjujemo da još uvijek nisu stvorene pretpostavke za ispoljavanje cjelovitih stručnih kvaliteta oficira, odnosno, da postoje političko-psihološke blokade na putu oslobađanja njihove patriotske motivacije i stručnih kvaliteta u pravcu što boljeg organiziranja oružane borbe protiv agresora.

Kroz dosadašnji rad u TO RBiH oficiri bivše JNA su stekli osjećaj da im se ne vjeruje, da se u njih sumnja, da se u svakom oficiru vidi agent KOS-a, da se za sve oficire smatra kako im je jedini motiv dolaska u TO “prigrabiti vlast i fotelju”, da samim time ni jedan oficir bivše JNA ne može biti pouzdan i da se oni, kao takvi, ne mogu smatrati ravnopravnim sa onim ljudima u TO koji su na samom početku uključeni u pripremanje naroda za odbranu od fašističke agresije. Činjenica da se ovi oficiri, shodno svojim dužnostima, ne uključuju u proces donošenja i realizacije odluka, u vezi sa oružanom borbom, doživljava se kao odraz nepovjerenja prema oficirima bivše JNA. To teško pada, jer se zna da su ovi oficiri dosta patnje imali dok su bili u redovima JNA, da su pretrpjeli mnogo toga što je teško objasniti drugima i da su pristupili u TO iz najiskrenijih patriotskih razloga, iz ubjeđenja da je fašističko-teroristička politika, koja je inspirirala agresiju na BiH, ugrozila opstanak našeg naroda i da bi bilo monstruozno ponašanje svakog onog ko bi eventualno došao u TO kako bi pomagao agresoru. Zgražavamo se na takvu pomisao.

Treći problem na koji želimo ukazati jeste stvaranje proceduralnih teškoća u vezi sa razmjenom zarobljenika, što je stvar usko povezana sa ponašanjem Vojne policije, što je već naprijed objašnjeno u ovom pismu. Naime, komisija za razmjenu zarobljenika, po spisku lica koja su u zatvoru, dogovara razmjenu sa nadležnom komisijom na strani agresora. Pošto je rukovodstvo Vojne policije jedino “nadležno” dati pristanak za izlazak bilo koga iz zatvora, to se događa da oni ne dozvoljavaju izlazak onih koji su na spisku za razmjenu, što izaziva velike teškoće u radu naše komisije. Zar u našoj državi isključivo rukovodstvo Vojne policije ima povjerenje i na bazi tog povjerenja svu vlast? Šta znači kad isto to rukovodstvo kaže da njima u ovoj državi ne može niko ništa narediti – “ni ministar, ni komandant, ni predsjednik države”. Valjda je posao policije da u duhu zakona privede određeno lice, a odlučivanje o tretmanu tih lica stvar je zakona i institucija kojima je policija podređena. Zbog ovakvog ponašanja, na stotine i stotine naših građana koji borave u zatočeništvu produžavaju svoju agoniju i patnju, trpeći zlikavačke četničke torture. Ovi naši građani će kad-tad saznati ko je, pored onoga što čine fašisti, produžavao njihovu zatočeničku patnju.

Četvrti problem, koji izdvajamo kao aktuelan za razmatranje na Vašem nivou i u Vašoj ulozi, jeste pitanje funkcioniranja Biroa za istraživanje ratnih zločina, koji je uzurpirao pravo na primjenu policijskorepresivnih mjera prema građanima, što izaziva ogorčenje i negodovanje prema instituciji TO RBiH. Članovi ovog Biroa hapse, privode, zatvaraju, ispituju i maltretiraju građane, vrše pretrese stanova, a registrirani su i slučajevi pljačke. Stiče se utisak da postoji nesrazmjera u delikatnosti posla koji bi trebao obavljati Biro i obrazovnih, odnosno ukupnih kvaliteta ljudi koji su u njemu angažirani. Predlažemo da se sa sadržajem ovog pisma upozna Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine.” (Izvještaj – pismo u Arhivi, ranije objavljeno: Fikret Muslimović, Kako su nas slagali, Ljiljan, Sarajevo, 1993. godine, strana 70.-73.)

6. Nakon što je 10.06.1992. godine dostavio izvješaj, odnosno, pismo najvišem državnom i vojnom vođstvu,  Služba vojne bezbjednosti, na čelu sa Muslimovićem, je nastavila sa  mjerama radi zaštite prava i sloboda građana koja su ugrožena agresorskim borbenim, psihološko – propagandnim i terorističkim dejstvima, ali i samovoljom pojedinaca i naoružanih grupa kojih je bilo na teritorijama pod kontrolom legalnih organa vlasti RBiH. Cijeneći probleme ugrožavanja ljudskih prava i sloboda za građane RBiH, Muslimović je pripremio i Predsjedništvu RBiH dostavio informaciju pod naslovom: “Problemi ugrožavanja ljudskih prava i sloboda građana RBiH”.

U prvom dijelu, pod naslovom: “Ugroženost ljudskih prava i sloboda građana RBiH zbog dejstava agresora” Muslimović je naveo dasu zaprepašćujuće razmjere “genocida nad Muslimanima i Hrvatima” uBiH, jer “snage agresora pokušavaju” razbiti BiH, uspostaviti etnički čisteprostore i okupacionu vlast na teritorijama takozvanih srpskih općina,srpskih autonomnih oblasti i Srpske republike BiH, čime se nanose teškeposljedice i za “srpsko stanovništvo na ovim prostorima, jer se žele uništiti sve pretpostavke zajedničkog života Srba, Hrvata i Muslimana”. Istakaoje da je na sceni “fašističko – teroristička, u suštini, genocidna aktivnost agresora” koji ima za cilj “potpuno istrebljenje hrvatskog i muslimanskog naroda, ne samo u smislu fizičke likvidacije ljudi koji pripadaju tim nacionalnim entitetima, nego i u smislu potpunog potiranja svih kulturnohistorijskih tragova o životu tih ljudi na ovim prostorima”, te da su nameti uništenja: kulturno-historijski spomenici, vjerski objekti, groblja isve što obilježava posebnost Bošnjaka i Hrvata. Radi ilustracije velikogstupnja ugroženosti stanovnika RBiH, Muslimović je naveo da je SDS,pred rat, iz mnogih gradova i sela organizirala iseljavanje Srba, a zatimna ta mjesta usmjerila vojne akcije u kojima se uništava sve “što su vijekovima ljudski um i ruka gradili”. Ukazujući na posljedice četničkogdivljaštva, Muslimović je istakao da nije realno pitanje ko je stradao,a ko ne, već da je realno pitati da li ima iko ko nije pretrpio stradanja,odnosno, da li postoji bilo šta, što već nije potpuno uništeno ili značajnooštećeno. Ukazao je da se na prostorima koje kontroliraju terorističkesnage agresora uspostavljaju logori za uhapšene Hrvate i Bošnjake, pa iSrbe za koje cijene da su “izdajnici”, te da su zatočenici u tim logorimaizloženi raznovrsnim, ljudskoj mašti teško dokučivim oblicima terorai mučenja, što potvrđuju građani koji su imali sreću da kroz razmjenuzarobljenika budu spašeni. Posebno je naglasio da ljudska prava i slobodestanovništva RBiH ugrožava i agresorska propaganda, jer SRNA, podkontrolom Miloševićevog i Karadžićevog režima, neprekidno širignusne laži, te da je borba protiv neprijateljske propagande otežanazauzimanjem radio i televizijskih odašiljača, što je omogućilo agresoruda od očiju javnosti prikriva brojne činjenice o progonima i genocidunad Bošnjacima i Hrvatima.

U drugom dijelu, pod naslovom: “Ugroženost ljudskih prava i sloboda građana RBiH, zbog odsustva funkcioniranja pravne države”,Muslimović je naveo da grupe kriminalaca u mnogim mjestima BiH,a posebno u Sarajevu, pljačkaju državnu i privatnu imovinu, ulaze ustanove, maltretiraju građane, otimaju im imovinu, privode u zatvore,tuku i zlostavljaju, a pri tome se legitimiraju kao pripadnici TO ilipripadnici MUP-a. Muslimović je naglasio da su ovakvi problemi najvišeizraženi u Sarajevu, gdje su građani ogorčeni, kako zbog toga što suizloženi raznim oblicima ugrožavanja njihovih prava i sloboda, tako izbog činjenice što državni organi ne poduzimaju potrebne mjere premanosiocima kriminalnog ponašanja, “što je nanosilo veliku štetu ugledu TO RBiH, u koju su, bez obzira na sve ovo, uprte nade građana jer većina njih znaju da iza pljačke ne stoji zvanična politika i vojno rukovodstvo RBiH”.

General Fikret Muslimović je ocijenio da “nema građanina Sarajeva koji nije osjetio manje ili veće posljedice ovakvog haotičnog stanja”, te istakao da je “potpuno pogrešna praksa angažiranja pripadnika TO i Vojne policije TO u represiji prema stanovništvu”. Upozorio je daArmija može imati ulogu represivne sile samo u odnosu na agresorai “petu kolonu”, što je opći princip na kojem se zasniva uloga armije usvakoj državi, a zatim ocijenio da su se organi MUP-a distancirali odsvoje osnovne uloge – zaštite imovinske i lične sigurnosti građana, što sečesto opravdava izbjegavanjem sukoba sa pripadnicima TO, za koje sezna da su u mnoštvu slučajeva, upravo oni, izvršioci kriminalnih radnji,ali da su izvršioci takvih djela često i pripadnici rezervnog sastavacivilne policije. Istakao je da je Vojna policija preglomazna, nestručnai opterećena nepodobnim osobama za izvršavanje policijskih zadataka,te da su u tom smislu potrebne i ocjene o osposobljenosti i radu civilnepolicije. Naglasio je da “pojedinci i grupe daju osnova za zaključak da je Vojna policija otuđena od sistema rukovođenja i komandovanja, da kao takva nije podložna kontroli, što je, pored ostalog, bitan uzrok haotičnog stanja” u Sarajevu. Ovom informacijom, Muslimović je upozorioPredsjedništvo RBiH da se u radu Vojne policije ne poštuju zakonskeodredbe pri privođenju, zadržavanju i zatvaranju lica, da ima slučajevarevanšističkog odnosa prema pripadnicima srpske nacionalnosti, te dastradaju građani koji ne nose nikakvu krivicu.

U vezi naprijed iznesenog, general Muslimović je predložio slijedeće:

“- Ministarstvo odbrane i MUP RBiH trebaju razmijeniti i ažurirati podatke o nosiocima kriminalne djelatnosti od početka ratnih dejstava u BiH, težišno u Sarajevu, i sačiniti plan hapšenja, sprovođenja, pretkrivičnog postupka i iniciranja sudskih mjera.

– Ostvariti orijentaciju Ministarstva odbrane i ŠTO RBiH u izgradnji jedinica Vojne policije, tako da one budu dimenzionirane, struktuirane i popunjene u skladu sa ulogom koja pripada tom dijelu armije u ukupnoj vojnoj organizaciji, što podrazumijeva sprečavanje bilo kakvog represivnog ponašanja TO prema stanovnicima.

– Ukinuti sadašnji Biro za istraživanje ratnih zločina i uspostaviti instituciju koja bi na prihvatljiv način djelovala na skupljanju dokumenata o ratnim zločinima, prvenstveno s analitičko-arhivskog aspekta, isključujući bilo kakve metode koje su u nadležnosti postojećih organa bezbjednosti.”

– Zbog aktuelnosti pitanja zaštite prava i sloboda građana, Vlada RBiH treba imati posebnu programsku orijentaciju u toj oblasti i razrađene instrumente dnevnog praćenja tih problema, sve u cilju aktiviranja nadležnih faktora na zaštiti građanskih sloboda.

– Da se putem sredstava javnog informiranja Vlada RBiH javno ogradi od svih pljačkaških aktivnosti u toku rata i da se efikasnim mjerama Vlade stanovništvu pokaže da će biti istrajna u zaštiti ljudskih prava i sloboda.” (Arhiva i Fikret Muslimović, Kako su nas slagali, Ljiljan,Sarajevo, 1993. godine, strana 78 – 83.)

7. Tokom juna, problemi ugrožavanja ljudskih prava i sloboda, posebno u Sarajevu, su nastavljeni. Mjere koje je Muslimović poduzimao, uključujući pisma, izvještaje, informacije, te usmena obraćanja brojnim zvaničnicima u Predsjedništvu i Vladi RBiH, nisu davale rezultate. U ulozi načelnika bezbjednosti TO RBiH, Muslimović nije mogao neposredno kontaktirati sa Kerimom Lučarevićem, Jukom Prazinom…, od kojih je, unutar faktora odbrane BiH ovisila sigurnosna situacija, naročito u Sarajevu. Ovi ljudi su davali veliki doprinos u borbi protiv četnika. Angažirali su se u odbrani Sarajeva, ali nisu poklanjali pažnju ponašanju njihovih podređenih prema građanima i njihovoj imovini u Sarajevu. Tako su u značajnoj mjeri rušili vlastiti ugled i umanjivali doprinos koga su davali u pogledu borbe protiv četnika. Nastala je situacija kada se njihovim značajnim doprinosom u odbrani grada nije moglo pravdati i zanemarivati velika šteta koju pripadnici njihovih jedinica čine ugrožavajući prava i slobode građana, njihovu ličnu i imovinsku sigurnost. Uslijedila je situacija u kojoj su štete od njihovog djelovanja ugrožavanjem građana bile veće od koristi koju su činili učešćem u borbi protiv četnika. U vezi s tim, posebno su bile naglašene štete u političkom i moralno-psihološkom smislu. Zbog toga je general Fikret Muslimović odlučio napisati pismo, koga je u istom sadržaju, 01.07.1992. godine, poslao Juki Prazini, Kerimu Lučareviću … Sadržaj pisma je slijedeći:

“Gospodo Prazina, Lučareviću, Švrakiću …,

nemam drugog načina da vam izložim svoja viđenja nekih događaja u vezi s borbom koju vodimo protiv fašističko-četničkog agresora, pa vas unaprijed molim da ovo pismo pažljivo pročitate i da shvatite moju dobru namjeru, jer ću ukazati na neke probleme koji dovode u pitanje rezultate započete borbe.

Sudionici smo događaja kojima se ispisuju krvave stranice povijesti muslimanskog i drugih naroda u BiH. Ljudi koji su stali ispred drugih da ih vode u borbu, snose posebnu odgovornost za sve što rat donosi, posebno u pogledu ljudskih života. Svaki pojedinac na čelu bilo koje jedinice Oružanih snaga R BiH, u aktuelnom trenutku, tu odgovornost mora ispoljiti u rješavanju slijedećih problema:

Prvo, mišljenja sam da u povijesti ratova nije bilo naroda koji je bio tako odlučan za borbu protiv zla, kao što je sada muslimanski narod, zajedno sa drugima koji žele očuvati BiH. Međutim, nivo organiziranosti naroda za vođenje rata nije ni približno na nivou njegove motiviranosti i odlučnosti za učešće u borbi protiv četnika – fašista. To znači, da politički sudionici ovoga rata, odgovorni za organiziranje oružanih snaga, u tom pogledu nisu ispunili očekivanja naroda.

Drugo, ali konkretnije u vezi s tim, mišljenja sam da je osnovni nedostatak našeg vojnog organiziranja u narušenom jedinstvu rukovođenja i komandovanja. Dok na jednoj strani imamo izrazito jedinstven muslimanski narod, na drugoj strani vojna organizacija ima osnovnu slabost u nejedinstvu rukovođenja i komandovanja, pri čemu treba imati u vidu da se jedinstvom komandovanja i rukovođenja dokazuje nivo i kvalitet vojne organiziranosti. Ako je narod jedinstven i odlučan, a njegova vojna organizacija pokazuje nejedinstvo upravo u oblasti rukovođenja i komandovanja, onda je tačno što sam naprijed naveo, da pojedini ljudi koji su se stavili na čelo jedinica Armije RBiH nisu uskladili svoje aktivnosti s interesima naroda. Interes je naroda da ima čvrstu i jedinstvenu vojnu organizaciju, a taj interes nije ostvaren. Narod tu nije kriv, narod tu može biti samo prevaren. Ako se na temeljima visokog morala i jedinstva stanovništva ne izgradi čvrsta i efikasna vojna organizacija, povijest će znati imenom i prezimenom markirati krivce.

Treće, smatram da kadrovi koji se nalaze u ulogama organiziranja vojske imaju izrazito visoke kvalitete u smislu patriotskog odnosa prema ciljevima borbe, što znači: vole BiH, žele njenu suverenost, žele da BiH bude slobodna i evropski demokratska, ali da se pojedini od njih, iz meni neobjašnjivih razloga, totalno neodgovorno odnose prema zahtjevima uspostavljanja nužnog jedinstva vojne organizacije, posebno jedinstva sistema rukovođenja i komandovanja u našoj Armiji. Postavlja se pitanje kako riješiti ovu suprotnost, odnosno, kako dovesti ponašanje pojedinih kadrova prema nužnom jedinstvu komandovanja i rukovođenja na nivo njihovog visokog patriotskog odnosa prema R BiH? Ne sumnjam da će se dati odgovor na ovo pitanje, ali mi je želja da se ova suprotnost riješi svjesnim odnosom pojedinaca koji su nosioci ovog problema. Tako bi se našoj Armiji dao nov kvalitet koji bi omogućio potpunije postizanje ciljeva rata, uz manje žrtve, što je najvažnije.

Četvrto, mišljenja sam da vojska koja nije čvrsta, u kojoj ne vladaju dobri odnosi, posebno u oblasti komandovanja i rukovođenja, ne može dugo imati povjerenje svog naroda. To znači da ljudi koji su se stavili na čelo jedinica Armije RBiH, a svojim ponašanjem narušavaju jedinstvo komandovanja i rukovođenja, uzrokuju pad morala kod boraca, pad morala kod stanovništva koje, zbog takvih slabosti može izgubiti povjerenje u svoju Armiju. Suvišno je govoriti koliko bi bio štetan pad morala kod boraca i stanovništva, jer su oči naroda usmjerene prema Armiji RBiH koja treba biti garant za dostizanje slobode. Zbog toga se građani čude kako je moguće da se u ovakvoj situaciji, pojedinci na čelu jedinica naše Armije ponašaju suprotno potrebi da se izgradi čvrsta i jaka vojna organizacija. Prema tome, ja smatram da kadrovi u našoj Armiji, svoj doprinos u oslobodilačkoj borbi prioritetno trebaju mjeriti koliko sudoprinijeli izgradnji čvrste i jedinstvene vojske, u kojoj su mjeri doprinijeli poštivanju principa jednostarješinstva, subordinacije i neprikosnovenog,discipliniranog izvršavanja naređenja, pa tek onda svoj doprinos mjeriti i po tome da li su osvojena uporišta agresora. Ako se doprinese čvrstini i jedinstvu komandovanja, onda će osvajanje agresorskih uporišta postati posljedica takvih unutarnjih kvaliteta naše vojske. Tada će se uporišta osvajati češće i sa manje žrtava.

Peto, mišljenja sam da za uspješnu borbu, pod hitno, treba odgovoriti na pitanje – kako je moguće da pojedinci i grupe pripadnika Oružanih snaga R BiH, posebno u Sarajevu, postanu nosioci pljačke društvene i privatne imovine, odnosno, kako to da subjekti komandovanja nisu mogli spriječiti pripadnike Oružanih snaga, da noseći obilježja Vojne policije pljačkaju, odnosno, kako se dogodilo i kako se još uvijek događa da pojedinci i grupe pripadnika Oružanih snaga, umjesto da se kod svog naroda afirmiraju kao faktor njegove zaštite, postanu faktor ugrožavanja naroda, i to u isto vrijeme i na istom prostoru gdje fašističko-četničke snage agresora genocidno uništavaju taj narod. Zar se moglo dogoditi bilo šta što bi bilo sramnije od ovoga? Zar ovo nije sramna posljedica nejedinstva u redovima naše Armije, nejedinstva i neefikasnog sistema rukovođenja i komandovanja? Da li se ponižavajući položaj našeg naroda može pravdati ocjenama da se na zaštiti od pljačke nije moglo ništa učiniti zbog toga “što ne funkcionira pravna država”? Da li se ovo može pravdati time što neko smatra da zna, a ustvari, ne zna kako treba u ratnim uslovima organizirati rad službi bezbjednosti, MUP-a, Vojne policije i drugih institucija.

Zbog toga smatram da se neznanje, zaklonjeno iza fraza o visokom patriotizmu prema BiH, ne smije narodu predstavljati kao opravdanje za torturu koja se još uvijek primjenjuje. U vezi s tim, treba činiti napore i hitno razriješiti probleme unutarnjih odnosa u našim Oružanim snagama. To treba činiti s ciljem korektnog i discipliniranog odnosa prema zahtjevima i zadacima koji se postavljaju sa nivoa Vrhovne komande, odnosno, sa nivoa Štaba Vrhovne komande. I, na kraju, ističem da sam se u vezi s ovim pitanjima obratio upravo vama zbog toga što vjerujem u vašu spremnost da učinite sve što je potrebno za dobrobit naroda. … Fikret Muslimović”. (Pismo u Arhivi,ranije objavljeno: Fikret Muslimović, Kako su nas slagali, Ljiljan,Sarajevo, 1993. godine, strana 74.-77.)

15. Sudbina Muslimovićevog plana zaustavljanja teškog kriminala u Sarajevu

Od početka rata u BiH, u Sarajevu je eskalirala kriminalna djelatnost pojedinaca i grupa. Mnoštvo organizovanih kriminalaca su opljačkali gotovo sve prodavnice, kioske, magacine i druge poslovne objekte, a opljačkanu robu smještali na skrovita mjesta. Pljačkani su napušteni stanovi iz kojih se iznosilo sve što je vrijedno, a posebno zlatni nakit, novac, radio, TV i video aparati. Pljačkaške grupe su brutalno postupale sa građanima koji su se nalazili u svojim stanovima, od kojih su praktično otimali imovinu i na razne načine ih maltretirali. U Sarajevu nije bilo objekta koji nije manje ili više opljačkan. Nije bilo građanina koji nije manje ili više oštećen ovakvim djelovanjem kriminalaca.

Brojne prijave građana su ukazivale da su pljačku vršila uniformisana lica, koji su se koristili akreditacijama Vojne policije, MUP-a ili drugim obilježjima pripadnika TO, čime su nanosili štetu ugledu Oružanih snaga BiH. Predstavljali su se kao branioci Sarajeva. Praktično, u prva tri mjeseca od početka rata, u Sarajevu se sistematski pljačkalo, a da nadležni organi MUP-a i Oružanih snaga RBiH ništa nisu činili na presijecanju takve aktivnosti. Organi MUP-a su se pravdali tvrdnjama da pljačku vrše pripadnici TO koji nisu u njihovoj nadležnosti i da oni prema njima ne preduzimaju mjere zbog toga što ne žele političke posljedice mogućih sukoba MUP-a i TO. Organi bezbjednosti i Vojna policija nisu poduzimali potrebne mjere protiv pljačkaša, zbog toga što su očekivali da to čini MUP i zbog toga što nisu imali adekvatne jedinice Vojne policije. Kod svih je bio realan strah da se pristupi hapšenju pljačkaša, jer su naoružani i spremni na suprotstavljanje svakome ko dovodi u pitanje njihovu poziciju koju su stekli pljačkom. Odsustvo funkcioniranja pravne države u zaštiti imovinske i pravne sigurnosti građana i dimenzije pljačke izazivale su osjećaj velike ugroženosti stanovništva koje ne vidi nikakvu perspektivu za slobodan život. Borci TO na frontu eskalaciju kriminala su doživljavali kao argumentaciju da će i oni, nakon oslobođenja od agresora, biti izloženi drugim oblicima ugrožavanja njihove slobode, zbog čega su odlučno tražili hapšenje pljačkaša i učešće u direktnoj borbi svih onih koji, nošenjem uniformi i oružja, zavaravaju građane da su borci.

 Muslimović i Slišković, u saradnji sa funkcionerom MUP-a, Avdom Hebibom, su sačinili plan za akciju zaustavljanja kriminala i mjere prema identificiranim kriminalcima i kriminalnim grupama. Plan o tome je obuhvatao konkretne mjere, a cilj je bio doprinijeti da građani Sarajeva steknu povjerenje u državne organe RBiH, spriječiti anarhično ponašanje pripadnika Oružanih snaga RBiH, doprinijeti da organi komandovanja mogu kontrolirati sve pripadnike svojih jedinica, osigurati uslove za zakonito tretiranje svih izvršilaca kriminalnopljačkaških radnji, pribaviti podatke za identifikaciju nepoznatih izvršilaca krivičnih djela, informirati stanovništvo, doprinijeti ugledu Vojne policije i MUP-a, osigurati da se predmeti krivičnih djela vrate njihovim vlasnicima. Plan je potpisao general Fikret Muslimović, kao načelnik Službe vojne bezbjednosti. Međutim, kada je Sefer rasformirao tek formirani Bataljon vojne policije i od njega formirao brigade “Delta”, ukinute su pretpostavke za realizaciju tog plana…

Nastavit će se…

((Global CIR/ Odlomak iz knjige ‘General Fikret Muslimović’, 103-150 str./Autori Kemal Gicić i Amel Jašarević/ Sarajevo, decembar 2019.)

PROČITAJTE JOŠ:

  1. […] IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Muslimović postavljen na dužnost načelnika be… […]

  2. […] IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Muslimović postavljen na dužnost načelnika be… […]

  3. […] i generala Muslimovića krajem 1993. godine trasirao političku i vojnu strategiju dalje borbe! IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Muslimović postavljen na dužnost načelnika be… IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Muslimović o Pologu – maja 1991. […]

Komentiraj