IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Razgovor predsjednika Izetbegovića i generala Muslimovića krajem 1993. godine trasirao političku i vojnu strategiju dalje borbe!

U to vrijeme, Izetbegović je i sebi i drugima postavljao pitanje: “Šta da se radi?” Dilema nije bilo: trebalo se braniti na frontovima i od napada četnika, i od napada ekstremista HVO-a. U vezi s tim, postavljalo se pitanje: “Kako snabdijevati Armiju RBiH raznim borbenim potrebama kad su sa svih strana presječene komunikacije za dotur?” Teritorije pod kontrolom legalnih vlasti RBiH su bile u potpunom vojnom okruženju sa svih strana svijeta…

general-123456

16. Sjednica Savjeta za zaštitu ustavnog poretka

Krajem augusta 1992. godine, o stanju sigurnosti u Sarajevu, održana je sjednica Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, kojom jepredsjedavao član Predsjedništva RBiH i predsjednik tog Savjeta dr. Mirko Pejanović. Na sjednicama Savjeta obično su prisustvovali poneki od ostalih članova Predsjedništva (Ganić, Komšić, Kljujić, Tatjana Ljujić-Mijatović), ministar unutarnjih poslova i poneko od ostalih resornih ministara, savjetnik u Predsjedništvu za vojna pitanja, savjetnik za bezbjednost, predstavnici Štaba Vrhovne komande…, sve ovisno od pitanja koja se na sjednici Savjeta razmatraju. I na pomenutoj sjednici Savjeta, održanoj krajem augusta 1992. godine, prisustvovali su, uglavnom, naprijed navedeni funkcioneri. Savjet za zaštitu ustavnog poretka RBiH, upravo, zahvaljujući ličnoj inicijativi Pejanovića, djelovao je kontinuirano, sadržajno i pedantno.

Smatrajući raspravu o stanju sigurnosti u Sarajevu veoma značajnom, general Muslimović se pripremio da ukaže na probleme koji su bili od utjecaja na odbranu BiH. Tekst kojim se služio dok je diskutovao, predao je u predsjedniku Savjeta. Na tom sastanku, Muslimović je rekao da je zaštita ustavnog poretka RBiH ključno pitanje, a da je oružana borba osnovni sadržaj zaštite ustavnosti i zakonitosti. Ukazao je na postojanje i izvanjskih (objektivnih), i unutarnjih (subjektivnih) činilaca ugrožavanja ustavnosti i zakonitosti. Istakao je ocjenu o važnosti identifikacije raznovrsnih sadržaja i oblika ugrožavanja ustavnosti i zakonitosti, te ocjenu o važnosti organiziranog i koordiniranog djelovanja raznih društvenih i državnih institucija, kako bi se efikasno suzbijalo ugrožavanje ustavnosti i zakonitosti, te da je u tom pogledu važno znati šta koja od institucija treba da radi. U vezi s tim, Muslimović je ukazao na značaj jedinstva u djelovanju državnih faktora. Zatim je nabrojao probleme u pogledu ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti, uz ocjenu da se razne greške u toj oblasti skupo plaćaju životima mnogih nevinih ljudi, građana čija je sudbina u rukama odgovornih državnih faktora koji su dužni organizirati njihovu efikasnu zaštitu.

Kao prvi problem ugrožavanja ustavnosti i zakonitosti, general Muslimović je naveo oružanu agresiju u kojoj se vrši genocid i etničko čišćenje, gdje su ugroženi čitavi narodi – Bošnjaci i Hrvati, ali da mjere državnih organa, u pogledu zaštite ustavnosti i zakonitosti moraju biti u funkciji zaštite svih građana i naroda u BiH, u vezi s čim je ocijenio da je rat ambijent u kome su ugroženi svi, što znači i Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Naglasio je da agresorske vojne i policijske formacije ruše i pale sve što je vijekovima građeno, sva materijalna i kulturna dobra, ali i vjekovnu pozitivnu tradiciju zajedničkog života ljudi različitih kultura, vjera i civilizacija u BiH. Prema tome, Muslimović je ocijenio da je oružana borba protiv agresora ključni pravac djelovanja, u cilju zaštite ustavnosti i zakonitosti u RBiH. Naglasio je značaj jačanja Armije RBiH, jer se bez njene uloge ne može uspostaviti ustavnost i zakonitost u BiH. Radi jačanja Armije RBiH, Muslimović je predložio da Savjet za zaštitu ustavnog poretka, na osnovu rasprave na toj sjednici, putem medija u javnost prezentira Saopćenje, kojim poziva sve građane i narode u BiH, sve političke, državne i druge organizacije i institucije, da prema svojim mogućnostima, pruže pomoć komandama i jedinicama Armije RBiH.

Drugi problem zaštite ustavnosti i zakonitosti, prema Muslimovićevom izlaganju, bio je sadržan u brojnim slabostima državnih službi nadležnih da štite ličnu, imovinsku i pravnu sigurnost građana, a taj problem naročito je bio izražen u Sarajevu, gdje je MUP RBiH bio potisnut iz svoje uloge. Istakao je da su se pojedine vojne formacije, protiustavno i protuzakonito stavile u ulogu koja pripada MUP-u, naročito u pogledu kontrole teritorije, bezbjednosne, imovinske i lične zaštite građana. Neprihvatljivim je ocijenio da vojska – pripadnici vojne policije Kerima Lučarevića i takozvanih specijalnih jedinica Juke Prazine primjenjuju represivne mjere prema civilima. Upozorio je da u tim jedinicama ima dosta osoba sklonih kriminalu, emocionalno nezrelih ličnosti, osoba sklonih alkoholu i konzumiranju droge, te da, upravo takvi, vrše represiju nad građanima. Istakao je da u Sarajevu ima dosta slučajeva pljačke, šikaniranja i zlostavljanja građana od strane pripadnika Vojne policije i takozvanih specijalnih jedinica, te da je prema takvim jedinicama teško ostvariva kontrola.

Ukazao je na potrebu da kontrolu nad zatvorima ostvaruju pravosudni organi, a ne policija, što je slučaj u Sarajevu, gdje Vojna policija protuzakonito ostvaruje kontrolu civilnih zatvorenika. Ocijenio je da je zabrinjavajuće što nadležne državne institucije ne poduzimaju potrebne mjere kako bi se prekinula takva praksa. Muslimović je o tome dodao: “Ja se plašim nijemog posmatranja tih problema, a ne njihovog postojanja, jer sam uvjeren da se uz malo više volje nadležnih političkih i državnih faktora ove slabosti mogu prevazići”. Na kraju svoje diskusije, Muslimović je predložio slijedeće:

– da članovi Predsjedništva RBiH, koji učestvuju u radu Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, osiguraju da Predsjedništvo RBiH, u svojoj nadležnosti, naredi preformiranje jedinica Vojne policije kojima komanduje Kerim Lučarević i specijalnih jedinica kojima komanduje Juka Prazina u adekvatne borbene sastave, te da se Vojna policija dimenzionira i organizacijski postavi prema stručnim standardima koji su poznati Štabu Vrhovne komande;

– da se hitno osigura odvajanje Vojne policije od zatvora i da se svi zatvori koji trebaju postojati stave u nadležnost pravosuđa;

– da Predsjedništvo RBiH, u svojoj nadležnosti, naredi MUP-u da civilna policija uspostavi potrebnu kontrolu teritorije, zaštitu lične i imovinske sigurnosti građana, da se identificiraju krivci za obimnu pljačku po gradu Sarajevu, te da se prema krivcima poduzmu odgovarajuće zakonske mjere;

– da Savjet za zaštitu ustavnog poretka, za javnost prezentira Saopćenje o svojim ocjenama ovih problema i da se, u vezi s tim, istakne odlučnost u poduzimanju adekvatnih i efikasnih mjera, što bi bilo veliko ohrabrenje za sve građane Sarajeva.

Na sjednici Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, održanoj krajem augusta 1992. godine, uglavnom su prihvaćeni Muslimovićevi naprijed navedeni prijedlozi, ali se po istima, osim saopćenja za javnost, ništa efikasno nije poduzimalo, a problemi zaštite ustavnosti i zakonitosti u Sarajevu su poprimali zabrinjavajuće razmjere.

17. Prisustvo Tuđmanove obavještajne službe u Ministarstvu odbrane RBiH

Kako bi izdejstvovao što ranije i povoljnije rješenje krize u RBiH, predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović je u ljeto 1992. godine težio da se učvrste odnosi između Republike Hrvatske i RBiH. Očekivalo se da politički lideri Hrvatske, na čelu sa Tuđmanom, podrže izgradnju jedinstvenih Oružanih snaga RBiH. Premda su postojale ozbiljne indicije da Tuđman nije iskren u pogledu podrške za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta RBiH, ipak, se nije predviđalo da je na pomolu agresija na RBiH i sa zapada, i da će odbrambene snage RBiH doći u strategijsko okruženje. Dolazak Tuđmanovih obavještajaca iz Zagreba koji su na trećem spratu zgrade Predsjedništva RBiH, od ministra odbrane Jerka Doke dobili nekoliko kancelarija u kojima su obavljali svoje poslove, bio je snažan indikator da Tuđman nema časne namjere prema BiH. Nekoliko dana nakon što su se uselili u zgradu Predsjedništva, general Muslimović je dobio prva saznanja o njima. Odmah je nastojao utvrditi po čijem naređenju su došli iz Zagreba, ko ih je prihvatio u Sarajevu, kako su u zgradi Predsjedništva dobili prostor za rad, kakvi su im zadaci, preko koga su od bh. zvaničnika legalizirali svoj rad u Sarajevu i s kim od naših ljudi sarađuju u izvršavanju svojih zadataka.

Međutim, ubrzo je dobio informaciju da oni ne žele odgovoriti na takva pitanja niti žele kontaktirati sa ‘našim ljudima’. General Muslimović je potom tražio da neko od njih dođe kod njega na razgovor ili da njihov predstavnik primi Muslimovića u “svojoj” kancelariji, ali ti su zahtjevi ostali bez odgovora. Međutim, Muslimović je ubrzo obaviješten da hrvatski obavještajci svako veče kontaktiraju sa Jerkom Dokom i drugim kadrovima HDZ-a u Sarajevu. Unaprijed znajući da mu Doko neće reći istinu o razlozima i svrsi tih sastanaka, Muslimović je odlučio da se ‘slučajno’ sretne sa jednim od obavještajaca i da u razgovoru pokuša riješiti problem. Tako je i bilo. Sreo je jednog od njih na hodniku te pitao ko je i šta radi u zgradi Predsjedništva. Odgovorio je da zna ko je Muslimović, ali da o svojim poslovima ne želi razgovarati s njim. Upozorivši ga da je načelnik bezbjednosti Štaba TO RBiH, Muslimović je naglasio da obavještajci iz Zagreba ne mogu raditi u Sarajevu ništa bez njegova znanja. Na to mu je rečeno da oni razgovaraju sa ministrom Dokom, i da se Muslimović treba njemu obratiti, ako mu je bilo šta nejasno. Ljutito i bez zadrške, general Muslimović je prijetećim tonom kazao da, ako on bude dobio bilo kakav podatak da obavještajci iz Zagreba obavljaju razgovore sa pripadnicima TO RBiH i ako bude obaviješten da se oni na bilo kakav način bave prikupljanjem podataka o Oružanim snagama RBiH, da će imati posla sa njim i da će se loše provesti.

Već sutradan, Tuđmanovi obavještajci su otišli iz zgrade Predsjedništva. Iako je Muslimoviću rečeno da su se vratili u Zagreb, on u to nije povjerovao, ocijenivši da su hrvatski obavještajci samo promijenili lokaciju svog obavještajnog centra. S obzirom na takvu ocjenu, isplanirao je i mjere radi identifikacije njihove nove baze iz koje razvijaju obavještajni rad. Ubrzo je i ministar Doko napustio Sarajevo.

Sa druge strane, sigurnosna situacija u BiH sve više se komplicirala, posebno u Sarajevu, a premda je obavljao dužnosti načelnika Uprave bezbjednosti u Štabu Vrhovne komande, Muslimović je osjećao da ne može realizirati neophodne mjere s ciljem stabiliziranja situacije. Mnogo je bilo nesavladivih prepreka koje su stajale na putu njegovih nastojanja da se bezbjednosna situacija unaprijedi, ali problem je predstavljalo nepoštivanje osnovnih uzusa vojne službe od strane pojedinaca u tadašnjem vojnom vrhu, koji su uprkos činjenici da je na funkciju načelnika Službe vojne bezbjednosti zvanično postavljen Fikret Muslimović, govorili da tu funkciju obavlja Kerim Lučarević. Lučarevića su predstavljali i kao “komandanta Vojne policije Bosne i Hercegovine” i kao načelnika Službe vojne bezbjednosti, na šta Muslimović u početku nije reagirao, jer mu je sve to izgledalo previše nelogično i neozbiljno, ali kasnije je zatražio odgovor na pitanje zašto se Lučarević u istupima načelnika Generalštaba predstavlja kao čelnik vojne bezbjednosti, kada se zna da je na tu poziciju imenovan upravo Muslimović. Odgovor Sefera Halilovića je glasio da na taj način osigurava kooperativnost i lojalnost Lučarevića.

18. Zbog prepreka, general Muslimović nije mogao prihvatiti odgovornost za stanje bezbjednosti

Budući da Muslimovićeva reagiranja putem pisama Predsjedništvu, ministru odbrane Jerku Doki, Juki Prazini, Kerimu Lučareviću i drugima koje je smatrao odgovornim za kompliciranje bezbjednosne situacije u BiH, naročito u Sarajevu, nisu davala nikakvih rezultata, procijenio je da je za njega rizičan dalji ostanak na dužnosti načelnika Službe vojne bezbjednosti. Muslimović je bio svjestan da se sa pozicije na koju je imenovan treba uhvatiti u koštac sa eskalirajućom sigurnosnom situacijom u Sarajevu, a obzirom na prepreke na koje je nailazio u obavljanju svoje funkcionalne dužnosti, nije mogao prihvatiti odgovornost za posljedice izostajanja bezbjednosnih mjera i za dalje usložavanje bezbjednosne situacije. Dok su neki uticajni ljudi širili mišljenje da su kriminalci odbranili Sarajevo, Muslimović je mislio da su kriminalci opljačkali grad, te da je velika razlika između odbrane i pljačke. Govorio je da su borci odbranili i da brane Sarajevo, a da su i kriminalci učestvovali u odbrani.

Zbog toga je, krajem jula i početkom augusta, zatražio pomijeranje sa funkcije načelnika Uprave bezbjednosti od predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića i Sefera Halilovića. Izetbegović je ozbiljno shvatio navode generala Muslimovića. Razumijevši složenost sigurnosne situacije, posebno u Sarajevu, predsjednik Izetbegović je smatrao da će Muslimoviću funkcija njegovog savjetnika za vojna pitanja omogućiti uticaj i na bezbjednosne probleme u Armiji RBiH, te da će ga on u tom pogledu podržati. General Muslimović je predložio da Jusuf Jašarević bude postavljen na neku od dužnosti u Upravi bezbjednosti, a obavljajući razgovor s njim ukazao mu je da načelnik Vrhovne komande, Sefer Halilović, Kerima Lučarevića predstavlja kao načelnika Uprave bezbjednosti, te da on može računati da bude zamjenik Kerimu Lučareviću. Lučarević doista ništa nije znao o mjestu, ulozi i zadacima Službe vojne bezbjednosti, ali je Muslimović smatrao da taj nedostatak može kompenzirati Jašarević.

19. Rad na funkciji savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH

Budući da je funkcija savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH ostala upražnjena, nakon što je na dužnost vojnog izaslanika u Zagreb otišao Hasan Efendić, bivši komandant ŠTO RBiH, predsjednik Izetbegović je o tome razgovarao sa Seferom, koji se složio da general Muslimović bude postavljen na funkciju savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, na sjednici od 13. augusta 1992. godine, donijelo je Odluku o Muslimovićevom “postavljenju” na funkciju “savjetnika za narodnu odbranu” u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine. Odluku je svojeručno potpisao predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović.

Kao savjetnik za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH, Muslimović je odmah po postavljenju na dužnost počeo raditi na pripremi normativnih dokumenata kojima je trebalo, na osnovu Ustava RBiH i više zakona iz oblasti odbrane i unutarnjih poslova, regulirati rad Službe vojne bezbjednosti i rad Vojne policije, posebno u vezi sa ovlaštenjima, čijom se primjenom ograničavaju prava i slobode građana. Prema iskustvima koja su imali, napisana su slijedeća dokumenta o kojima je general Muslimović opširnije pisao u svojim knjigama:

“Pravilo za rad Službe vojne bezbjednosti u Oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine”, koje je 11.09.1992. godine potpisao predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović. To je bio prvi normativni akt donesen u nadležnosti Predsjedništva, kao Vrhovne komande, kojim se reguliraju konkretna pitanja djelovanja unutar Oružanih snaga RBiH.

Ovim dokumentom određen je okvir, sadržaj i smjer djelovanja Službe vojne bezbjednosti. Navedeno je da je “Služba vojne bezbjednosti nosilac poslova državne bezbjednosti u Oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine”, da je organizirana “sa ciljem zaštite komandi, štabova, jedinica i ustanova oružanih snaga, objekata koji se koriste za pripremu i upotrebu oružanih snaga u ratu i miru, kao i zaštite svih aktivnosti koje se pripremaju i izvršavaju u vezi sa pripremom i upotrebom komandi, štabova i jedinica, radi sprečavanja svih oblika ugrožavanja unutar i prema oružanim snagama.” Ovaj datum je, kasnije, određen kao Dan Službe vojne bezbjednosti te je svečano obilježavan.

Dokumentom su grupisani i zadaci Službe vojne bezbjednosti: (a) kontraobavještajni zadaci – da otkriva djelatnost obavještajnih službi; da identificira i dokumentuje ratne zločine; pribavlja podatke o agresorskim formacijama; otkriva i sprečava terorizam, sabotaže, diverzije; sprečava oticanje tajnih podataka; prati i procjenjuje neprijateljsku propagandu; razvija informacioni sistem Službe; – (b) štabno-bezbjednosni zadaci – vrši bezbjednosne procjene; predlaže i planira mjere bezbjednosti u komandama i jedinicama; učestvuje u procesu donošenja odluka za upotrebu jedinica; kontroliše i ocjenjuje stanje bezbjednosti; daje stručnu pomoć nadležnim organima u ostvarivanju njihove bezbjednosne uloge; brine o obučenosti i osposobljenosti Vojne policije; vrši izbor kadrova za Službu bezbjednosti i Vojnu policiju; – (c) vojno-policijski zadaci – koncipira organizacijska rješenja za Vojnu policiju; planira i realizira materijalno-tehničko opremanje Vojne policije; koncipira obuku; procjenjuje stanje jedinica policije; stručno usmjerava rad Vojne policije u pretkrivičnom postupku; brine o borbenom angažiranju Vojne policije.

Definirano je da su pripadnici Službe vojne bezbjednosti potčinjeni komandantima jedinica, a da u pogledu “primjene specijalnih metoda i sredstava rada Službe vojne bezbjednosti, u skladu sa Ustavom i zakonom, tom Službom centralizirano, preko načelnika Uprave bezbjednosti rukovodi onaj starješina preko koga Predsjedništvo Republike ostvaruje rukovođenje pripremama i upotrebom oružanih snaga u ratu i miru”, što je značilo da u pogledu primjene specijalnih metoda i sredstava Službom rukovodi načelnik, odnosno, komandant Generalštaba Armije RBiH. Služba vojne bezbjednosti je mogla primjenjivati “metode i sredstva, kao i mjere i radnje kojima se odstupa od načela nepovredivosti tajnosti pisma i drugih sredstava komuniciranja”. Naglašena je obaveza provjeravanja podataka, te obaveza da se uništavaju dokumenta za koja se utvrdi da sadrže netačne podatke. Za lica o kojim se raspolaže podacima, prema kojima ima osnova za sumnju da su u vezi sa obavještajnim službama ili da se bave drugom vrstom neprijateljskog djelovanja, načelnik, odnosno, komandant Generalštaba odobrava vođenje “Operativne obrade” kroz koju se realiziraju mjere kojima se odstupa od načela nepovredivosti tajnosti pisma i drugih sredstava komuniciranja.

Ovim dokumentom su propisana ovlaštenja pripadnika Službe vojne bezbjednosti: legitimisanje, privođenje, lišavanje slobode, određivanje pritvora do 72 časa, saslušavanje – ispitivanje, upotreba vatrenog oružja. Poslovi i ovlaštenja organa unutarnjih poslova (civilne policije) koja su određena po Zakonu o krivičnom postupku, odnose se i na ovlaštenja pripadnika Službe vojne bezbjednosti.

– Uputstvom za primjenu specijalnih metoda i sredstava Službe vojne bezbjednosti regulirani su uslovi o odlučivanju i primjeni: kontrole pošiljki, rada sa izvorima prikupljanja informacija – saradnicima, informativnih intervjua, slušanja i snimanja razgovora, te praćenja i osmatranja. Bez posebnih odobrenja, pripadnici Službe vojne bezbjednosti su mogli primjenjivati samo metodu informativnog intervjua. Za posebne izvore prikupljanja informacija – saradnike, odobrenje je donosio načelnik Uprave bezbjednosti Štaba Vrhovne komande. O saradnicima se vodila centralizirana evidencija u Upravi bezbjednosti. Kontrola pošiljki, slušanje i snimanje razgovora, praćenje i osmatranja su se mogli primijeniti samo po odobrenju starješine preko koga Vrhovna komanda realizira odluke o borbenoj upotrebi Armije RBiH, a to je načelnik Štaba Vrhovne komande, kasnije komandant Generalštaba. Ove metode su se odobravale u slučaju da se za neko lice, zbog sumnji o neprijateljskom djelovanju, daje poseban tretman, s ciljem da se sumnje argumentirano ili potvrde ili odbace. Podaci u pogledu potvrde ili odbacivanja sumnji su imali veliki značaj u pogledu ostvarivanja uloge Službe vojne bezbjednosti.

“Pravilo za rad Vojne policije Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine”, koje je 11.09.1992. godine potpisao predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, pored Pravila za rad Službe vojne bezbjednosti, je bio prvi normativni akt donesen u nadležnosti Predsjedništva kao Vrhovne komande, kojim se reguliraju konkretna pitanja djelovanja unutar Oružanih snaga RBiH. To je bio važan događaj za rad Vojne policije kojoj je ovim dokumentom određen okvir, sadržaj i smjer djelovanja. Definirano je da su jedinice Vojne policije namijenjene za “izvršavanje posebnih zadataka u funkciji zaštite najosjetljivijih segmenata vojne organizacije, radi čega se angažiraju na fizičkom obezbjeđenju vitalnih elemenata u sistemu rukovođenja i komandovanja; borbi protiv diverzantsko-terorističkih grupa, koje neposredno ugrožavaju objekte za čije je obezbjeđenje, u skladu sa ovim pravilom, zadužena Vojna policija; zaštiti Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i Glavnog štaba oružanih snaga i najviših vojnih rukovodilaca; protivdiverzantskoj tehničkoj zaštiti objekata i lica; zaštiti naročito značajnih tajnih dokumenata, objekata, borbenih sredstava, rejona, zona i pravaca; otkrivanju i presijecanju kriminalne djelatnosti čiji su nosioci pripadnici oružanih snaga ili drugi građani, ali samo u slučajevima kada je predmet kriminalne radnje vojna imovina, odnosno, ako se radi o krivičnim djelima iz nadležnosti vojnih sudova; regulisanju i kontroli vojnog putnog saobraćaja; kontroli sprovođenja naređenih i propisanih mjera vojnog reda i discipline.”

Za svaki aspekt naprijed opisanog djelokruga rada Vojne policije, Pravilom službe su precizirani zadaci, čime je osigurana jasna usmjerenost njenog djelovanja. Regulirano je da Vojnom policijom rukovodi i komanduje “starješina vojne jedinice i ustanove u čijem formacijskom sastavu se nalazi jedinica Vojne policije”, a da u stručnom pogledu njome rukovodi “starješina Službe vojne bezbjednosti u čijem se formacijskom sastavu nalazi jedinica Vojne policije”. Precizirana su ovlaštenja Vojne policije: upozorenje, legitimisanje, podnošenje prijave, privođenje, zadržavanje, upotreba fizičke snage, upotreba gumene palice, vezivanje, upotreba drugih sredstava prinude, upotreba oružja, korištenje posebno dresiranih pasa, lišavanje slobode, pretres lica i stana i oduzimanje predmeta i dokumenata. Svako od nabrojanih ovlaštenja, u Pravilu službe Vojne policije je detaljno obrazloženo. Regulirano je, također, da Vojna policija svoje zadatke izvršava kroz više službi: službom obezbjeđenja, patrolnom službom, potražnom službom, službom dežurstva, službom bezbjednosti vojnog saobraćaja, službom suzbijanja kriminaliteta.

Ova normativna akta su jedina iz kategorije stručnih upustava za rad stručnih službi unutar državnog aparata, koje je potpisao lično predsjednik Predsjedništva RBiH, Alija Izetbegović, a koje je sačino general Fikret Muslimović.

20. Doprinos uspostavi Vojne obavještajne službe

Iako je glavninu pažnje usmjeravao na pitanja organiziranja Službe vojne bezbjednosti, kad je postavljen na dužnost savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH, general Muslimović je osjetio potrebu da inicira mjere za uspostavu solidnog sistema za obavještajnu djelatnost. Mnogima je objašnjavao razliku Službe vojne bezbjednosti u odnosu na Vojnu obavještajnu službu.

Služba vojne bezbjednosti je odgovorna za mjere protiv stranih, posebno obavještajnih službi agresora, te za mjere opće bezbjednosne zaštite jedinica, komandi, aktivnosti, planova i objekata Armije RBiH. Obavještajna služba je odgovorna za prikupljanje i obradu podataka o neprijateljskim oružanim snagama, njihovim planovima i aktivnostima u agresiji na RBiH. Prema tako, kratko definiranim ulogama ovih dviju službi, može se zaključiti da se njihova djelatnost dodiruje, a u nekim pitanjima i podudara. Služba vojne bezbjednosti može kroz svoje kontraobavještajne aktivnosti dolaziti do važnih obavještajnih podataka, a Vojna obavještajna služba može dolaziti do podataka koji su u centru pažnje Službe vojne bezbjednosti, kao kontraobavještajne institucije.

Muslimović je bio zainteresiran i dužan da utiče kako bi se uspostavio što bolji sistem i obavještajnog i kontraobavještajnog osiguranja Amije RBiH. Zbog toga, početkom oktobra 1992. godine, on je sačinio dokumenta u obliku prijedloga za organiziranje Vojne obavještajne službe. Taj dokumenat je bio osnova za organiziranje Obavještajne uprave Štaba Vrhovne komande. Početna organizacija je uspostavljena, upravo, prema Muslimovićevom prijedlogu. Kasniji razvoj Vojne obavještajne službe general Muslimović nije pratio, ali je obavljajući funkcije načelnika Uprave bezbjednosti, načelnika Uprave za moral i glavnog bošnjačkog predstavnika u Združenom štabu Armije RBiH i HVO, za potrebe Vojne obavještajne uprave redovno dostavljao odgovarajuće podatke iz njene nadležnosti.

21. Učešće u pripremi Londonske konferencije

Sredinom augusta 1992. godine, Muslimović je počeo rad u Predsjedništvu RBiH na funkciji savjetnika za vojna pitanja. Tada su bile aktuelne pripreme za odlazak i nastup delegacije RBiH na Londonskoj konferenciji koja je održana od 26. do 28.08.1992. godine. Prije Muslimovićevog dolaska na dužnost u Predsjedništvo bila je određena Zajednička komisija Predsjedništva i Vlade RBiH za pripremu platforme za nastup delegacije na Londonskoj konferenciji. Zajednička komisija je sačinila tekst pod naslovom “Političko-ustavni principi unutrašnjeg uređenja Republike Bosne i Hercegovine”.

Muslimović je pripremio i predsjedniku Izetbegoviću dao tekst teza koje bi trebao imati u vidu prilikom pripreme svog izlaganja na Londonskoj konferenciji. U sadržaju teksta je istaknuto da je agresija na RBiH odraz svirepe politike kojom su Miloševićeva vojska i policija, genocidnim metodama, otjerala sa svojih ognjišta više od dvije trećine bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, pobili mnogo ljudi, te uspostavili koncentracione logore i mučilišta. Pomenuto je, da je zalaganje za opstanak SFRJ ostalo bez uspjeha, upravo zbog velikosrpske politike Miloševića koji je rušio SFRJ. U vezi s tim je ukazano na pravednost borbe u odbrani RBiH. Ocijenjeno je da je podrška odbrani od genocidne agresije na RBiH stvar savjesti čovječanstva da stane na put tiraniji, fašizmu i bezumlju. Istaknuti su slijedeći zahtjevi: da se agresorske jedinice povuku sa teritorije RBiH i tako omogući uspostava legalne vlasti na cijeloj teritoriji RBiH; da se osiguraju uslovi za povratak prognanika na svoja ognjišta; da se lideri Savezne Republike Jugoslavije upozore da će nastavak agresije povećati njihove obaveze u pogledu plaćanja ratne odštete; da se angažiranjem međunarodnih vojnih snaga, do završetka rata osigura granica BiH prema Saveznoj Republici Jugoslaviji; da se otklone smetnje u pogledu dostave humanitarne pomoći, te da se za BiH ukine embargo na uvoz oružja.

Nažalost, Londonska konferencija nije dala rezultate prema kojima bi uslijedila obustava oružane agresije na RBiH. Usvojeni su ‘principi’ na osnovu kojih bi trebalo riješiti sukobe na prostoru bivše SFRJ, te je usvojena “Izjava o Bosni”. Očekivanja od Londonske konferencije su bila suviše velika u odnosu na njene rezultate. Oportunim i blagim rezultatima ove konferencije, velikosrpskim fašistima pod kontrolom Miloševića je ostavljeno još mnogo vremena za zločine u BiH. Ljudi koji su se nadali miru, morali su spaljivati iluzije o potrebnoj odgovornosti međunarodne zajednice da stane na put zločincima i da zaštiti državu BiH, kao svoju članicu. General Muslimović je tada ukazivao da se uz diplomatske mjere ubjeđivanja međunarodne zajednice, da ne smije kršiti principe na kojima se temelji mir i sigurnost, treba istovremeno graditi svijest i praksa oslonca na vlastite snage i da država i društvo moraju biti spremni za upornu, odlučnu i tešku oružanu borbu protiv agresije, zla, fašizma i nepravde. General Muslimović je cijenio da, ako se može govoriti o bilo kakvim rezultatima Londonske konferencije, onda treba istaći da je i na tom skupu svijet potvrdio legalitet i legitimitet odbrane od oružane agresije, te politički afirmirao državu BiH, njene međunarodno priznate granice i njene legalne institucije.

22. Muslimovićev prijedlog strategijskih pravaca djelovanja u odbrani RBiH

U ulozi savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH, krajem septembra 1992. godine, general Fikret Muslimović je sačinio cjelovitu procjenu vojnopolitičke situacije u Bosni i Hercegovini. Tekst procjene je dao predsjedniku Aliji Izetbegoviću. Na osnovu svestranije analize stanja, Muslimović je predložio “Strategijske pravce daljih odbrambenih aktivnosti u BiH” (tekst u arhivi), i to:

1) U oblasti diplomatske i informativno-propagandne aktivnosti izvan zemlje: insistirati na odlukama Londonske konferencije, kako bi se angažiranjem međunarodnih vojnih snaga osigurala granica BiH prema Srbiji i Crnoj Gori; insistirati na provedbi odluka međunarodnih faktora o zabrani letova četničke avijacije; insistirati da se ukine embargo na uvoz oružja u BiH, u vezi čega isticati neravnopravan položaj odbrambenih snaga RBiH, jer je Srbija i Crna Gora uzurpirala oružje bivše JNA; definirati diplomatsku strategiju RBiH u toku rata, te insistirati na uspostavi diplomatskih odnosa, prioritetno sa državama čija diplomatija može imati najveći značaj u odbrani RBiH; definirati jasne ciljeve, sadržaje, metode i nosioce informativne i propagandne djelatnosti prema svjetskoj javnosti i osigurati uslove za širenje istine o pravednosti naše borbe i istine o zločinima agresora; insistirati na provedbi stavova iz rezolucija Savjeta sigurnosti UN, naročito u vezi kontrole teškog naoružanja koga agresor upotrebljava u genocidu nad stanovništvom u naseljenim mjestima.

2) U oblasti informativno-propagandne djelatnosti u odnosu na snage agresora: sačiniti koncept dezinformacija po kojima bi se agresor inicirao na pogrešne političke, vojne i druge odluke; spriječiti da se putem medija iznose rezultati borbenih aktivnosti agresora ako isti ohrabruju četničku vojsku; putem medija afirmirati sve oblike aktivne uloge stanovništva srpske nacionalnosti u odbrani RBiH; podatke o zločinima i genocidu prezentirati stanovništvu u Srbiji i Crnoj Gori; “pažljivim i dostojanstvenim odnosom prema srpskom stanovništvu i zarobljenicima graditi klimu potpune sigurnosti i povjerenja u naše oružane snage, a među pripadnicima agresorske vojske osjećaj sigurnosti u slučajevima predaje”.

3) U oblasti informativno-političke djelatnosti u odnosu na naše stanovništvo i oružane snage: suzbijati eventualne pojave mržnje prema srpskom stanovništvu i sprečavati poistovjećivanje četnika sa srpskim stanovništvom u cjelini; organizirati aktivnosti državnih organa na dokumentiranju ratnih zločina koje vrši agresorska vojska; spriječiti pojave revanšizma; afirmirati stavove o nužnosti zajedničkog života Srba, Hrvata i Bošnjaka; sprečavati sukobe između Hrvata i Bošnjaka i prevazilaziti već nastale probleme u tom pogledu; objektivno predstavljati vjerovatnoću da će rat trajati relativno dugo i psihološki pripremiti stanovništvo na dužu izloženost ratnim naporima.

4) U oblasti pripreme i izvođenja borbi, bojeva i operacija: uporno braniti sva okružena naseljena mjesta uz planiranje i realiziranje mjera, s ciljem njihove deblokade, što se prioritetno odnosi na Sarajevo; prioritetno oslobađati teritoriju između rijeke Save i niskih bosanskih planina – Konjuh, Ozren, Borja, Uzlomac, Manjača, i tako prekinuti vezu između četničkih snaga u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni, sa logističkim centrima u Srbiji i Crnoj Gori; planski objediniti komandovanje i rukovođenje Oružanim snagama RBiH za pojedine teritorijalne cjeline; planirati i izvoditi diverzantska djejstva, čime agresorske snage razvlačiti i činiti nesigurnim; uspostavljati kontrolu na što većem dijelu komunikacija koje iz Srbije i Crne Gore vode u centralne dijelove BiH; s obzirom na saradnju pojedinih grupa iz HVO-a sa četnicima, poduzimati mjere potpune kontrole komunikacija koje preko Zenice i Visokog izvode prema Travniku i Banja Luci; maksimalnu pažnju poklanjati koordiniranju jednovremenih borbenih dejstava na cijeloj teritoriji RBiH, primjenjivati raznovrsne oblike manevra i agresoru nanositi što veće gubitke u živoj sili i ratnoj tehnici; dejstvima naše artiljerije i diverzantskih grupa ometati agresorsku artiljeriju i uništavati agresorske logističke rezerve; razviti diverzantska djejstva po konvojima agresora koji se kreću putevima od Srbije i Crne Gore; obavještajnim i kontraobavještajnim radom prikupljati što konkretnije podatke o agresorskim snagama; planski pripremati jedinice za djejstva u teškim vremenskim i drugim uslovima; racionalno koristiti vrijeme i povećavati radnu i borbenu disciplinu.

5) U oblasti daljeg usavršavanja vojne organizacije: uspostaviti efikasan obavještajni i bezbjednosni sistem u oružanim snagama, te unaprijediti zaštitu oružanih snaga; unaprijediti zaštitu tajnih vojnih podataka radi čega propisati postupke zaštite, a sistem komandovanja osposobiti za kontrolu propisanih i naređenih mjera u tom pogledu; sankcionirati nosioce blokada u sistemu donošenja i provedbe odluka; suprotstavljati se svakom obliku narušavanja jedinstva u vojnoj organizaciji, posebno u pogledu neposlušnosti, narušavanja jednostarješinstva; aktivnostima na ukidanju embarga, ratnim plijenom i pronalaženjem drugih načina opskrbe oružjem i municijom, poboljšati borbene mogućnosti jedinica Armije RBiH; prevazići uzroke zbog kojih Hrvatsko vijeće obrane nije uključeno u jedinstven sistem komandovanja i borbenih dejstava oružanih snaga RBiH; pravilno dimenzionirati i funkcionalno usmjeriti jedinice Vojne policije i specijalne jedinice koje treba preimenovati u borbene sastave i distancirati ih od poslova iz nadležnosti organa unutarnjih poslova; slobodne teritorije kontrolirati snagama unutarnjih poslova, a jedinice Vojne policije angažirati na kontroli teritorije u rejonima rasporeda jedinica Armije RBiH; otkloniti slabosti u kadrovskoj politici, afirmirati stručne kadrove i prevazići nepovjerenje koje se bez osnova širi prema oficirima iz bivše JNA; sprečavati da kadrovi Armije RBiH, putem medija, daju štetne izjave, jer izjave političkog karaktera i izjave kojima se odaju tajni podaci, pripadnici Armije RBiH ne mogu davati putem medija.

23. Procjena o stanju na ratištu, novembra 1992. godine

U ulozi savjetnika za vojna pitanja, general Muslimović je redovno kontaktirao sa članovima Predsjedništva RBiH, posebno sa predsjednikom Izetbegovićem, dnevno pratio i analizirao razne događaje, procjenjivao ih i inicirao mjere iz nadležnosti raznih državnih institucija. Iz dnevnog rada na praćenju i procjenama raznih događaja, početkom novembra 1992. godine, Muslimović je sačinio i predsjedniku Izetbegoviću dao dokumenat pod naslovom “Procjena vojnopolitičke situacije u BiH”. (tekst u arhivi označen kao državna tajna). Procjena je obuhvatala dvije cjeline: a) procjenu agresora i b) procjenu odbrambenih snaga Republike BiH.

U toj Procjeni, Muslimović je posebnu pažnju poklonio nekim slabostima u sistemu odbrane RBiH. Ukazao je da ima neodgovornih koji šire nepovjerenje u bivše oficire bivše JNA koji se nalaze na važnim funkcijama u komandama Armije RBiH, da ima pojedinačnih slučajeva nepravilnog odnosa prema našim borcima srpske nacionalnosti, prema kojima, takođe, šire nepovjerenje, pored ostalog i na taj način što ih vraćaju iz jedinica na takozvano “čekanje”, te da se kriminalna aktivnost Vojne policije u Sarajevu vrlo štetno odražava na moral i sigurnost. U vezi s tim, general je zabrinjavajuće upozorio na problem neposlušnosti pojedinih komandanata, što je dovodilo u pitanje jedinstvo sistema komandovanja. Borci su zahtijevali da na prvim linijama u borbi učestvuju građani iz svih socijalnih slojeva, jer se širila propagandna teza da BiH brane samo siromašni. Zahtijevali su da u jedinicama bude veći broj boraca kako bi se osigurale naizmjenične smjene za odmor.

Borci nisu bili dovoljno psihički pripremljeni da učestvuju u borbama izvan lokalne sredine gdje stanuju, što je otežavalo borbeni manevar jedinica. Kriminalno ponašanje Vojne policije u Sarajevu je nanosilo veliku štetu borbenom moralu svih jedinica, ne samo u Sarajevu, već i šire, u svim jedinicama Armije RBiH. Borci su zahtijevali da se tadašnje jedinice Vojne policije rasformiraju, da se formiraju nove i da se u istima angažiraju borci koji su se dokazali u borbi. Upozorio je da stanje u Sarajevu nepovoljno utiče na moral i raspoloženje svih pripadnika Armije RBiH. Mediji i političke faktore je upozoravao da griješe ako perspektivu odbrane RBiH tumače u kontekstu očekivanja strane vojne intervencije.

 Na kraju je zaključio: “Sada smo u Sarajevu u situaciji težoj nego u bilo kojem ranijem mjesecu rata. Stranu vojnu intervenciju treba isključiti. Neizvjesno je ponašanje HVO-a i Republike Hrvatske kao saveznika. Snage koje dejstvuju od Visokog, Igmana i Hadžića, mogu pomoći, ali ne mogu deblokirati Sarajevo bez veće borbene aktivnosti iz grada. Municije imamo sve manje, pa, u vezi s tim, moral može slabiti…”. (Tekst Analize u arhivi)

24. Šta je general Muslimović, krajem 1992., sugerirao predsjedniku Izetbegoviću o ponašanju HVO-a?

Odnosi sa Hrvatskim vijećem odbrane su bili naročito značajno pitanje o kome je general Fikret Muslimović predsjedniku Aliji Izetbegoviću iznosio svoja mišljenja i prijedloge, s ciljem da se potaknu mjere za sprečavanje sukoba sa Hrvatskom i HVO-om. To je bila čvrsta i iskrena orijentacija predsjednika Izetbegovića. Polazio je od činjenice da imamo zajedničkog neprijatelja – Miloševićev režim, vojsku i policiju pod njegovom kontrolom, i u BiH, i u Hrvatskoj. U težnjama za sprečavanjem sukoba sa Hrvatima, predsjednik Izetbegović je želio afirmirati svaki primjer zajedničke uspješne borbe protiv agresora, posebno na području Hercegovine, pa u kontaktima sa javnošću nije htio potencirati i brojne primjere izdajničkog ponašanja HVO-a i Tuđmanovih sljedbenika u HDZ-u BiH. Predsjednik Izetbegović je želio zajedničku borbu Armije RBiH i HVO-a protiv agresora. I kada je mogao nabrajati uspjehe koje su postigle samo jedinice Armije RBiH, on je više volio da kaže kako su to zajednički rezultati koje postižu odbrambene snage RBiH – Armija RBiH i HVO. Nije bio sklon da razvrstava rezultate na one koje postiže Armija RBiH i na one koje postiže HVO, mada je krajem 1992. Godine bilo sasvim jasno da HVO u BiH više djeluje protiv Armije RBiH nego što je spreman da se bori protiv agresorske vojske.

U vezi s tim, predsjedniku Izetbegoviću, general Muslimović je govorio da prema Hrvatskoj i HVO-u treba biti jako pažljiv i strpljiv, ali da granicu toleriranja treba jasno definirati, jer je u ponašanju HVO-a prisutna tendencija omalovažavanja Bošnjaka. Muslimović je isticao da u interesu očuvanja savezništva sa Hrvatskom, i takva ponašanja treba maksimalno trpiti, ali i biti spremni za svaki oblik sukoba, kada se u interesu očuvanja RBiH i bošnjačkog nacionalnog dostojanstva ponižavajuće ponašanje od strane HVO-a više ne bude moglo tolerirati. Predsjedniku Izetbegoviću prezentirao je činjenice da su Tuđmanove ambicije usmjerene da Bošnjaci postanu hrvatska vojska, da se integriraju u HV i HVO, da nestane Armije RBiH. To je bila prava politička pozadina u ponašanju jednog dijela Hrvata, starješina na značajnim dužnostima u Štabu Vrhovne komande i u jedinicama Armije RBiH.

Krajem novembra, aktuelizirani su, a tokom decembra 1992. Godine realizirani, stranački (SDA-HDZ) razgovori bošnjačkih i hrvatskih političara o otvorenim pitanjima, posebno u pogledu osporavanja legalnih institucija RBiH, jer je HDZ već formirao paradržavne strukture HZHB. U vezi s tim, tekst pod naslovom: “Prilog za razgovor sa predstavnicima hrvatskog naroda”, 28.11.1992. godine, Muslimović je dao predsjedniku Izetbegoviću. Glavne teze teksta su bile:

a) Da se raspravi aktivnost generala Janka Bobetka na teritoriji RBiH, jer je on u to vrijeme pregovarao sa četnicima i bez ikakvih konsultacija sa predstavnicima legalnih institucija RBiH, četnicima predlagao da zajednički, od međunarodne zajednice traže da snage UNPROFOR-a budu raspoređene na linijama do kojih su dostigle jedinice HV-a i HVO-a na teritoriji Hrvatske i BiH. Muslimović je zaključivao da to nije bio samo problem povrede teritorijalnog integriteta BiH, već da je to bila poruka da HV i HVO ne žele dalje borbe u cilju oslobađanja cijele RBiH od agresorskih snaga.

b) Da bošnjački pregovarači, predstavnike Hrvata dovedu u poziciju kako bi se konkretno izjasnili da li je HVO spreman ili ne, da se zajedno sa Armijom RBiH bori do konačnog oslobađanja svih teritorija RBiH, odnosno, da li su ili nisu spremni da se bore protiv četnika do istočnih granica RBiH.

25. Muslimović prezentirao Izetbegoviću zamisao za deblokadu Sarajeva

Sa predsjednikom Izetbegovićem, 02.11.1992. godine, general Muslimović je razgovarao o značaju odbrane slobodnih teritorija u dolini Drine. O tome su razgovarali u vezi sa nastupajućim zimskim uslovima u kojima će se iskomplicirati postojeći veliki problemi u pogledu gladi stanovništva i vojske. Muslimović je istakao da bi za zaštitu stanovništva Podrinja, od najvećeg značaja bila deblokada Sarajeva. Zaključio je da je deblokada Sarajeva veliko pitanje odgovornosti ratovodstva, ne samo prema njegovim građanima, nego i prema građanima Podrinja, te da bi u tom smislu deblokada glavnog grada imala veliki politički, vojni i moralni značaj.

U iznošenju svojih sjećanja o tome, Muslimović je govorio, da kada se sa Predsjednikom razgovaralo o deblokadi Sarajeva, da je on pitao šta i kako treba raditi da se ta želja ispuni. Znajući da će se u tom pravcu odvijati razgovor sa Izetbegovićem o toj temi, Muslimović je pripremio šta će odgovoriti na njegovo pitanje. Kada ga je Izetbegović to pitao, Muslimović je rekao da je deblokada Sarajeva moguća, ali da u pripremama deblokade treba utrošiti više i vremena i truda i sredstava nego u izvođenju operacije. Zatim je Izetbegoviću iznio zamisao operacije koja treba da obuhvata:

– Formiranje jedinice ranga bataljona od oko 600 posebno izabranih boraca, mladih, psihofizički izdržljivih, među kojima ima dovoljno onih koji dobro poznaju infrastrukturu i geografske objekte, puteve, staze … na prostoru Višegrada, Sokoca, Rogatice, Goražda, Foče i Gacka …

– Od formiranog bataljona obrazovati 30 do 40 grupa od po 15 do 20 boraca, tako da na čelu svake grupe bude brižljivo izabran komandir, da u svakom vodu bude po dvije takve grupe sa brižljivo izabranim komandirima vodova, da u svakoj četi bude po četiri voda, odnosno osam takvih grupa, sa brižljivo izabranim komandirima četa, te da u bataljonu budu četiri čete, odnosno 32 grupe, sa brižljivo izabranim komandantom bataljona, uz mogućnost da, ovisno od zadatka koji predstoji, grupe budu različite brojnosti, što bi omogućilo da u bataljonu bude i više takvih grupa – do 40.

– Izdvajanje te jedinice na poseban, dobro zaštićen prostor za izvođenje općevojne i specijalističke obuke, te namjenske obuke za konkretnu situaciju – za svaku četu, vod i grupu prema zemljištu i drugim uslovima izvršavanja zadataka.

– U vrijeme izvođenja obuke u trajanju do šest mjeseci, poduzeti stroge mjere zaštite tajnosti o postojanju, aktivnostima i planovima upotrebe bataljona, radi čega bi trebalo spriječiti i kontrolirati sve, za tajnost rizične kontakte svih pripadnika bataljona.

– Da u vrijeme izvođenja obuke ovog bataljona u trajanju od 6 mjeseci, u okviru Obavještajne uprave i u okviru Uprave Službe vojne bezbjednosti djeluju po jedan tim, koji bi za širu teritoriju pod kontrolom agresora: Sarajevo – Vlasenica – Zvornik – Rudo – Čajniče – Gacko – Foča

– Kalinovik – Trnovo, prikupljali podatke o najznačajnijim elementima agresorskog borbenog poretka, o komandnim mjestima, centrima veze, logističkim centrima, artiljeriji na položaju, komunikacijskim i drugim objektima infrastrukture, među kojima bi se izabrali najrentabilniji ciljevi za napade od strane naših ubačenih diverzantskih grupa, kojih bi bilo onoliko koliko je i izabranih ciljeva, odnosno, koliko je naprijed navedeno, od 30 – 40.

– Da se, u završnoj fazi obuke, odrede pravci ubacivanja naših diverzantskih grupa, pažljivim i neopaženim pokretom kroz međuprostore agresorskog borbenog rasporeda, sve do rejona u kome se nalaze ciljevi koje će napasti, te da se za svaku grupu i pravac ubacivanja odrede vodiči, borci koji dobro poznaju teren.

– Da se u Štabu Vrhovne komande, u strogoj tajnosti, pripremi plan operacije, prema slijedećoj zamisli: priprema jedinice za ubacivanje u borbeni raspored agresora; ubacivanje jedinice u borbeni raspored, po grupama, tako da svaka grupa priđe svom objektu za napad; da jednovremeno, istog jutra, naprimjer u 03.00 sati, sve ubačene grupe ispolje napad prema svom cilju (objektu); da nakon 12 sati od jednovremenog napada ubačenih grupa, kad u agresorskim redovima, zbog iznenađenja, dođe do pometnje i dezorijentacije, uslijedi sinhronizirani napad jedinica koje su okružene u Sarajevu i jedinica koje bi s ciljem deblokade djelovale izvan okruženog Sarajeva; da se nakon deblokade Sarajeva iskoriste efekti iznenađenja i opće pometnje u agresorskim redovima, te nastave ubrzana djejstva jedinica u pravcu gradova na Drini i deblokiraju Srebrenica, Žepa i Goražde.

– Da načelnik Štaba Vrhovne komande sa načelnicima uprava i komandantima jedinica, u najvećoj tajnosti, za izvođenje operacije izvrši pripreme svih komandi korpusa, a, zatim, komandi brigada i bataljona.

– Da se u fazi priprema i izvođenja operacije poduzmu odgovarajuće mjere operativnog maskiranja. U vezi ove zamisli, general Muslimović je predsjedniku Izetbegoviću iznio svoju ocjenu da je zbog pada morala i ukupna borbena moć četnika u opadanju, te da je takvo stanje izazvano slijedećim okolnostima: slabi efekti mnogih četničkih ofanziva; borbeni rezultati Armije RBiH u pogledu oslobađanja teritorija, posebno u dolini Drine; gubici koje agresor trpi u živoj sili; nepovoljni vremenski uslovi; dugotrajnost rata, jer su četnici očekivali da će se rat u BiH brzo okončati, već u ljeto 1992. godine; saznanje četnika da se Armija RBiH uspješno organizira i da ima visok borbeni moral i stalni pritisak međunarodne zajednice. U vezi s tim, Muslimović je zaključio da se strategija naših uspjeha mora temeljiti na ovakvim i sličnim slabostima agresora, te da smjelo i odlučno treba pripremati i izvoditi borbene operacije, posebno operaciju za deblokadu Sarajeva, što bi, po Muslimovićevoj ocjeni, otvorilo mogućnosti i deblokade okruženih slobodnih teritorija u dolini Drine.

General Muslimović je naglasio da bi izvođenje operacije po prijedlogu, koga je prezentirao, značilo da Armija RBiH prelazi iz klasičnog, frontalnog oblika izvođenja borbenih djejstava, u kombinovani oblik, u kome su frontalna djejstva kombinirana sa partizanskim, diverzantskim, prepadnim, zasjednim i drugim načinima oružane borbe. Objasnio je da frontalni oblik borbe daje šansu agresorskim prednostima, a da kombinirani oblik borbe ublažava nedostatke snaga odbrane RBiH i daje šansu njihovim prednostima, posebno u pogledu visokog morala i pravednog karaktera borbe. Dok je Muslimović iznosio kako bi po njegovom mišljenju trebalo pripremiti i izvesti operaciju deblokade Sarajeva, predsjednik Izetbegović ga je pažljivo slušao. Na kraju, Muslimović je u svom rukopisu, koga je imao samo u jednom primjerku, dao tekst čiji je sadržaj obuhvatio sve bitne elemente njegove zamisli.

Tokom 1994. i 1995. godine, značajniji borbeni rezultati Armije RBiH postizani su ubacivanjem jedinica u agresorski borbeni raspored. To su bili rezultati koji su postizani ubacivanjem malih grupa, i to na nivou odgovornosti komandi brigada, divizija i korpusa. Međutim, Muslimovićeva ideja je podrazumijevala pripremu i izvođenje šire diverzantske operacije kombinirane djelovanjem sa fronta brigada, divizija i korpusa Armije RBiH, što je podrazumijevalo neposrednu odgovornost Štaba Vrhovne komande.

26. General Muslimović i najugledniji intelektualci u Sarajevu

Početkom i tokom oružane agresije na RBiH, Muslimović je često kontaktirao i razgovarao sa brojnim bosanskohercegovačkim intelektualcima. Njihova intelektualna potreba je bila da sagledaju bitne okolnosti u kojima se organizira i vodi oružana borba protiv agresora, pa je to mogao biti jedan od razloga zbog koga su ispoljavali inicijativu da razgovaraju, upravo, sa Muslimovićem. Oni se nisu interesirali za vojnostručne aspekte krize u BiH i šire u regionu. Njihova intelektualna potreba je bila da sagledaju strateške aspekte glavnih uzroka i tendencija rata, da sagledaju ulogu pojedinih državnih, političkih i drugih faktora na strani agresora, na strani odbrane BiH i na strani međunarodnih faktora koji učestvuju u rješavanju krize u BiH i ostalih u regionu Balkana.

O tim pitanjima, Muslimović je razgovarao sa ljudima koji su elita bosanskohercegovačke akademske i ostale inteligencije. Često je razgovarao sa književnikom Alijom Isakovićem, prof. dr. Atifom Purivatrom, akademikom Arifom Tanovićem, prof. dr. Halidom Čauševićem, prof. dr. Hajrudinom Numićem, mr. Avdom Hebibom, prof. dr. Enesom Pelidijom, prof. dr. Enesom Karićem, reisu-l-ulemom prof. dr. Mustafom ef. Cerićem, profesorom Senahidom Bristrićem, prof. dr. Smailom Čekićem, prof. dr. Šefkijom Čekićem, prof. dr. Šaćirom Filandrom, prof. dr. Avdom Sofradžijom, prof. dr. Safetom Halilovićem, prof. dr. Mustafom Imamovićem, akademikom Seidom Hukovićem, prof. dr. Halimom Mulaibrahimovićem, akademikom Avdom Sućeskom, prof. dr. Ibrahimom Tepićem, prof. dr. Jusufom Žigom, prof. dr. Ejupom Ganićem, prof. dr. Ismetom Dautbašićem, profesorom Hasanom Čengićem, prof. dr. Munibom Maglajlićem, prof. dr. Kemalom Hreljom, profesorom Mustafom Spahićem, profesorom Zijadom Ljevakovićem, prof. dr. Hasanom Dervišbegovićem, ministrom odbrane Hamdijom Hadžihasanovićem, prof. dr. Ivom Komšićem, prof. dr. Mirkom Pejanovićem, prof. dr. Omerom Ibrahimagićem, profesorom Stankom Sliškovićem, prof. dr. Ibrahimom Bušatlijom, prof. dr. Kasimom Begićem, publicistom Asimom Gruhonjićem, penzioniranim pukovnikom Mujom Kafedžićem, dr. Rasimom Muminovićem, inž. Šemsudinom Musićem, mr. Ibrahimom Čolakhodžićem, književnikom Hadžemom Hajdarevićem, prof. dr. Rusmirom Mahmutćehajićem, mr. Husnijom Kamberovićem…

U razgovoru sa intelektualcima, Muslimović je sticao nova znanja, provjeravao ispravnost svojih analiza, ocjena i zaključaka o vojnoj i političkoj situaciji, te osiguravao nužne pretpostavke za što bolje poznavanje općih problema odbrane, s ciljem njihovog objašnjavanja raznim civilnim institucijama u oblasti kulture, obrazovanja, političkog i državnog organiziranja.

Sastanak grupe intelektualaca od naročitog značaja za kasnije djelovanje na osnivanju Vijeća bosanskomuslimanskih intelektualaca, održan je 23.11.1992. godine. Organizator sastanka je bio Avdo Hebib. Sastanku su prisustvovali: akademik Arif Tanović, akademik Seid Huković, prof. dr. Ismet Dautbašić, profesor Nusret Čančar, profesor Zijad Ljevaković, gospodin Avdo Hebib, Mujo Kafedžić i Fikret Muslimović. O tom sastanku, Muslimović je napisao informaciju za predsjednika Izetbegovića. Informacija je bila slijedećeg sadržaja:

“Sarajevo, 23.11.1992. godine

PREDSJEDNIKU PREDSJEDNIŠTVA RBIH ALIJI IZETBEGOVIĆU

U pripremi za sastanak sa Vama, u razgovoru u kome smo učestvovali akademici Arif Tanović i Seid Huković, zatim dr. Ismet Dautbašić, Nusret Čančar, Zijad Ljevaković, Avdo Hebib, Mujo Kafedžić i ja, iznesene su ocjene nekih vojno-političkih problema u sadašnjoj situaciji koja je ratom nametnuta BiH.

Akademik Arif Tanović je istakao da su u BiH Hrvati i Srbi bolje organizirani nego Muslimani, da muslimanski intelektualci šute i gledaju kako hrvatski i srpski provode svoje programe, da je hitno potrebno afirmirati politički identitet bosanskih Muslimana, definisanjem nacionalnog programa, radi čega bi trebalo pripremiti i organizovati ‘sabor ili skupštinu’ bosanskih Muslimana, gdje bi se uz učešće istaknutih intelektualaca predstavio politički identitet i interes bosanskih Muslimana. Istakao je potrebu otvaranja Muslimana prema Srbima i Hrvatima, jer BiH ne može opstati bez takvog otvaranja, da se mora spriječiti situacija u kojoj bi Muslimani bili “masa” izložena spontanitetu, već da Muslimani moraju djelovati organizovano kao politički subjekt, da je zbog svega toga potrebno razbiti “sektaštvo i uskogrudost”. Naglasio je da su “mafijaški elementi” u Sarajevu bacili “sjenku” na pravednu borbu koja se vodi za slobodu.

Akademik Seid Huković je izrazio podršku politici koju Vi vodite i naglasio da se ne smije dozvoliti Vaše pomjeranje sa sadašnje funkcije, jer je BiH u svijetu afirmisana sa Vašom ličnošću. Posebno je istakao da se u BiH, posebno u Sarajevu, osjeća velika neorganizovanost, da su mnoga važna pitanja prepuštena stihiji, ali su mnogi pametni ljudi po strani i neangažovani.

Dr. Dautbašić Ismet je objasnio pravne aspekte u vezi sa inicijativama za promjenu Ustava i kadrovske promjene u Predsjedništvu RBiH.

Profesor Nusret Čančar se založio za adekvatniju upotrebu Armije RBiH u deblokadi Sarajeva. Insistirao je da se poduzimaju odlučne akcije protiv negativnih pojava, posebno u Sarajevu, jer neka dešavanja kompromitiraju našu pravednu oslobodilačku borbu protiv agresora. Naveo je neke primjere samovolje u jedinicama Armije u Sarajevu.

Gospodin Mujo Kafedžić je kritikovao kadrovsku politiku i kadrovska rješenja u Generalštabu. Izrazio je neslaganje sa praksom informativne i propagandne djelatnosti. Istakao je primjere kriminalnog ponašanja Vojne policije u Sarajevu, zbog čega se javljaju sukobi unutar Armije RBiH. Založio se za provođenje Platforme Predsjedništva RBiH za djelovanje u ratnim uslovima.” (Tekst Informacije u arhivi).

Nije prošlo ni dva do tri dana, predsjednik Izetbegović je primio grupu intelektualaca, u kojoj su bili: književnik Alija Isaković, akademik Arif Tanović, akademik Seid Huković, prof. dr. Muhsin Rizvić, profesor dr. Halid Čaušević, dr. Ismet Dautbašić, prof. dr. Atif Purivatra, prof.

Zijad Ljevaković, mr. Avdo Hebib i Fikret Muslimović. Razgovarali su blizu dva sata. Muslimović je primijetio da se Izetbegović najprisnije obraćao Aliji Isakoviću. Na samom početku, dok su sjedali za veliki sto ispred Predsjednika, slušali su dijalog između Izetbegovića i Isakovića. Komentirali su neki tekst Alije Isakovića, objavljen u štampi, o čemu je Izetbegović Isakoviću govorio da je obradovan tim tekstom. Muslimoviću je ostala upečatljiva Izetbegovićeva pohvala književniku Isakoviću: “Niko o onome ne zna napisati kao ti”. Isakoviću je bio drag taj kompliment, ali ga nije komentirao, već ga je propratio svojim prijatnim osmijehom. U razgovoru su ključnu ulogu imali akademik Arif Tanović, profesor dr. Muhsin Rizvić i Alija Isaković. Objašnjavali su teško stanje u kome se nalazimo. Ukazivali na obaveze i odgovornost intelektualaca, te objašnjavali potrebu da se održi jedan veliki “sastanak”, “sabor”, “skupština” bošnjačkih intelektualaca, da se takav sastanak dobro pripremi, medijski i politički iskoristi za što bolje organiziranje odbrane protiv agresora. U kasnijim aktivnostima, odlučeno je da se skup nazove “Kongres bosansko-muslimanskih intelektualaca”.

Ideju o održavanju velikog skupa intelektualaca, Alija Isaković je imao već oblikovanu kroz razgovore u MAG-u (Udruženju Muslimana za antigenocidne aktivnosti), koga je vodio inžinjer Šemsudin Musić, što je bilo od velikog značaja za donošenje konačnih odluka i za intenzivan rad u izuzetno teškim uslovima. U MAG-u su začete prve ideje za okupljanje bosanskomuslimanskih intelektualaca. Za nepun mjesec, intelektualci su, pod granatama, bez struje, vode i grijanja, i to u zimskim uslovima, pripremili veličanstven skup – “Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca”.

Glavnu ulogu u ostvarivanju ideje za održavanje Kongresa imali su akademik Arif Tanović, akademik Seid Huković, književnik Alija Isaković, profesor dr. Muhsin Rizvić i Alija Izetbegović.

Glavnu ulogu u pripremi i organiziranju Kongresa imali su brojni muslimanski intelektualci koji su se nalazili u okruženom Sarajevu. Nikada, kao tada, nije pokazano jedinstvo intelektualaca. Nije bilo ni jednog intelektualca da se ne želi aktivirati. Međutim, glavni posao u pripremama su realizirali slijedeći intelektualci: književnik Alija Isaković, dr. Enes Duraković, akademik Avdo Sućeska, prof. Zijad Ljevaković, dr. Atif Purivatra, dr. Enes Pelidija, dr. Hajrudin Numić, dr. Šefkija Čekić, dr. Lamija Hadžiosmanović, dr. Halid Čaušević, mr. Avdo Hebib, dr. Kemal Hrelja, dr. Dženana Buturović, mr. Husnija Kamberović, dr. Mustafa Imamović, dr. Enes Karić, dr. Munib Maglajlić, dr. Azra Begić, inž. Šemsudin Musić, dr. Muhamed Nezirović, akademik Arif Tanović, mr. Ibrahim Čolakhodžić, dr. Almasa Šaćirbegović i Fikret Muslimović.

 U Sarajevu, u vremenu od 25.11. do 21.12.1992. godine, Muslimović je prisustvovao sastancima naprijed nabrojanih intelektualaca koji su pripremali Kongres. Oni su bili u ulozi Organizacionog odbora koji je imao četiri komisije: Komisija za organizaciona pitanja, na čelu sa Avdom Hebibom, Komisija za teme na čelu sa akademikom Avdom Sućeskom, Komisija za medije, na čelu sa Selimom Arnautom i Komisija za redakciju Rezolucije, na čelu sa prof. dr. Atifom Purivatrom. Na sastancima Organizacionog odbora i njegovih komisija, Muslimović je često diskutovao, iznosio svoja mišljenja i prijedloge, što je imalo dobru podršku. Usvojeno je da i Muslimović, uz prof. dr. Mustafu Imamovića, prof. dr. Muhsina Rizvića i prof. dr. Halida Čauševića, bude jedan od podnosilaca kongresnog referata.

27. Kongresni referat

Ratni Kongres bosansko-muslimanskih intelektualaca je održan 22.12.1992. godine u hotelu Holiday-in u Sarajevu. Na Kongresu je učestvovalo više od 800 učesnika iz kulturnog, javnog, političkog i privrednog života. Sadržaj Kongresa je proizašao iz ratnih okolnosti u kojima su srbijansko-crnogorski agresori vršili zločine genocida nad Bošnjacima. Odbrana zemlje i perspektiva razvoja Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine odredili su sadržaj tog skupa bosanskomuslimanskih intelektualaca. Kongres je otvorio dr. Enes Pelidija.

U prvom dijelu rada Kongresa, uvodne referate su pročitali: prof. dr. Mustafa Imamović, na temu: “Osnovne historijske naznake bosansko-muslimanskog nacionalnog identiteta”; prof. dr. Muhsin Rizvić, na temu: “Perspektiva kulturnog i društvenog razvoja bosanskih Muslimana”; prof. dr. Halid Čaušević, na temu “Pokušaj viđenja neposredne budućnosti Muslimana u Bosni i Hercegovini”; i Fikret Muslimović, na temu: “Rezultati i problemi odbrane Republike Bosne i Hercegovine”. Kongresu su prisustvovali najpoznatiji intelektualci, a mnogi su aktivno učestvovali u njegovom radu.

Muslimovićev kongresni referat je bio slijedećeg sadržaja:

“Rezultati i problem odbrane Republike Bosne i Hercegovine Izdajničkom ulogom ‘JNA’, ranije prikrivenim, a pred ratove u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH sve otvorenijim priklanjanjem jednoj strani, konačnim prerastanjem u glavnu udarnu snagu za okupaciju Republike Bosne i Hercegovine i genocid nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima, uz prethodno plansko otimanje oružja od Teritorijalne odbrane RBiH, scenaristi i realizatori programa “velike Srbije” ostvarili su da Republika BiH potpuno izgubi komponentu svoje vojne organiziranosti, čime je bitno uskraćena mogućnost narodu da se suprotstavlja daljoj fašističkočetničkoj velikosrpskoj najezdi u nasilnom osvajanju tuđih teritorija. To je značilo da scenaristi i realizatori programa “velike Srbije” završavaju svoje pripreme za konačno rušenje i ukidanje bosanskohercegovačke državnosti. Tada je za sudbinu Republike BiH bila još pogubnija činjenica što se na njenoj teritoriji nalazila snažna vojna sila, takozvana JNA, koja je okončanjem rata u Sloveniji i stišavanjem rata u Hrvatskoj, bila sve veća i mobilnija, jer su se na okupiranom prostoru BiH, svakodnevno, gomilale nove trupe, tako da je BiH, već u jesen 1991. godine, u svjetskim razmjerama postala teritorija sa najvećom koncentracijom vojnih efektiva namijenjenih da okupacijom tog prostora, rušenjem i genocidom, zatru tragove vjekovnog života Muslimana i Hrvata.

Na toj osnovi, u isto vrijeme, u BiH raste ekstremno marionetsko i podrivačko agresivno djelovanje najvećega dijela predstavnika srpskog naroda na funkcijama u državnim organima BiH, koji po programu Srpske demokratske stranke BiH rade na cijepanju BiH i njenom prisajedinjenju Srbiji, odnosno, zamišljenoj “velikoj Srbiji”. U vezi s tim, formiraju se paravojne četničke jedinice koje su dobile ogromnu količinu oružja od ‘JNA’, a kasnije se organizacijski pripojile u sastav te armije, koja je, konačno, postala srpsko-crnogorska vojska. U procesu okupacije Republike BiH, iz skladišta takozvane JNA, Generalštab je planski do zuba naoružao svako srpsko naselje, čime je nahuškao i natjerao veliki broj stanovništva da ubija, ruši i uništava sve što je muslimansko ili hrvatsko.

U sklopu toga, razgrađen je MUP Republike BiH, finansijski su opljačkane banke, devizna sredstva, robne rezerve, brojnim transportima u Srbiju i Crnu Goru odvezena su mašinska i druga industrijska postrojenja, porušena kapitalna komunikacijska i druga razvojna infrastruktura, otimanjem vitalnih radio, televizijskih i PTT sistema, zavedena totalna informativna blokada, jer se na drugi način srpski narod nije mogao otuđiti od istine a prikovati za lažne, falsificirane i u svemu nacifašističke propagandne teze kojima se opravdavaju agresija i genocid.

Svi pokušaji političkih faktora u BiH da se maksimalnom tolerancijom prema rukovodstvu Srbije i Crne Gore i predstavnicima srpskoga naroda u državnim organima Republike BiH, očuva mir, spriječi rat i na prihvatljiv način razriješi jugoslovenska kriza, nisu uspjeli.

Jednostavno, niko u BiH nije bio u stanju spriječiti divljanje velikosrpskih fašista, niti je bilo ko mogao naslutiti da će se nad Muslimanima vršiti tako jezovit i zlikovački genocid. Procjenjujući da će međunarodna zajednica priznati suverenitet i cjelovitost Republike BiH, velikosrpski hegemonistički politički i vojni stratezi, krajem 1991. i početkom 1992. godine su, uz mobilizaciju, dovođenje većeg broja krupnijih jedinica sa prostora Srbije i Crne Gore i predislokacijom ratnog materijala izvršili strategijski razvoj i grupisanje okupatorskih snaga, težišno na teritorije fašističkih tvorevina takozvanih SAO BiH. Međunarodno priznanje suverenosti, nedjeljivosti i cjelovitosti Republike BiH, početkom aprila 1992. godine, velikosrpski političari i vojni stratezi su iskoristili kao neposredni povod za nastavak agresije, ali sada oružanom borbom i upotrebom svih vojnih efektiva. To je za početak imalo cilj: spriječiti bosanskohercegovačko stanovništvo da se organizira za odbranu; pobiti, poklati i protjerati prvenstveno bosanske Muslimane sa prostora fašističkih tvorevina – takozvanih SAO; blokirati komunikacije, urbane sredine i šire prostore pod kontrolom legalnih vlasti Republike BiH; porušiti što više stambene i privredne infrastrukture na tim prostorima, te na taj način stvoriti uvjete za dalja ofanzivna djejstva u osvajanju teritorija, čime bi se, uz nastavak genocida, spojili prostori između takozvanih SAO, osvojila cijela BiH i upotpunosti srušila njena legalna vlast.

Za građane BiH je tužna i tegobna, a za međunarodne faktore sramotna istina što je agresor, u skladu sa takvim strategijskim konceptom osvajačke politike pobio blizu 130 000 civila, odnosno, bosanskih Muslimana, u izbjeglištvo protjerao oko 1 500 000 Muslimana i priličan broj Hrvata, te porušio i sa zemljom sravnio mnoga sela i gradove širom Republike BiH.

Ovakve posljedice agresije sigurno će se pretvoriti u moralni, vojni i politički pad velikosrpske nacional-fašističke politike, jer agresor ne ostvaruje ni jedan od ciljeva svoga osvajačkog pohoda. Naprotiv, doživljava osudu čitavoga naprednog čovječanstva; stanovništvo iz kojeg se regrutira agresorska vojska postaje sve više razočarano, posebno zbog gubitaka u živoj sili, koje osvajački rat podrazumijeva; uprkos želji da osvaja sve više i više, gubi kontrolu nad teritorijama i, što je najvažnije, agresor nije uspio ispuniti svoju najveću želju: da spriječi organiziranje bosanskohercegovačkoga naroda za efikasnu borbu, što mu je najveći gubitak ali i najveća opasnost. U odnosu na cilj agresora da forsiranjem genocida ‘očisti’ prostore takozvanih SAO, koje su u strategijskom smislu bile početna operacijska osnovica za dalja osvajanja teritorija izvan fiksiranih srpskih prostora i s namjerom da u perspektivi etnički ‘očisti’ čitavu BiH, te je, kao takvu, prisajedini u sastav zamišljene ‘velike Srbije’, sasvim je očito da se i taj ključni zadatak ne realizira po planu agresora. Naprotiv, agresor u odnosu na početnu operacijsko-strategijsku poziciju kontrolira sve manje teritorija, jer su oružane snage BiH efikasno oslobodile veliki prostor na lijevoj obali Neretve, općinu Goražde, žepsku regiju, veliku površinu općina Višegrad, Srebrenica, Rogatica, Rudo, Foča, Čajniče, Zvornik, Kalesija, Tuzla, Brčko, Bihać, Visoko, Zavidovići, Maglaj, Tešanj, Sarajevo, itd.

To je sve uradio narod svojim oružanim snagama koje je stvarao uporedo sa borbom za spas svoga fizičkog opstanka.

Naime, u spomenutoj situaciji, kada je izdajničkom ulogom ‘JNA’ i razoružanjem Teritorijalne odbrane, Republika BiH, kao država, ostala bez vojne komponente svoje organiziranosti, prioritetno pitanje borbe za očuvanje kroz historiju oblikovanih temelja bosanskohercegovačke državnosti, bilo je izgradnja vlastite oružane sile. To se moglo činiti osloncem na visok stupanj patriotske svijesti građana Republike BiH, čija je odlučnost za suprotstavljanje agresoru u početku izražena spontanim procesom ilegalnoga opreznog samoorganiziranja naroda, u čemu je pribavljanje oružja i municije bio osnovni sadržaj otpora agresoru.

Aktivisti Patriotske lige i HVO-a su nosioci historijskih zasluga što su u takvoj klimi, u elemente sve bolje samoorganiziranog i sve bolje naoružanog naroda unijeli organiziranost kao faktor snaženja odbrambene moći naroda i stvaranja moralno čvrste, disciplinirane i u svemu borbeno snažne oružane sile građana i naroda BiH. Međutim, bez obzira na takvu ocjenu, bosanskomuslimanski narod nije zadovoljan narušavanjem odnosa između HVO-a i Armije RBiH. Djelovanje na državnom ustrojstvu ‘Herceg-Bosne’ i ponašanje pojedinih rukovodstava HVO-a muslimanski narod doživljava kao grub atak na cjelovitost i suverenost Republike BiH. U vezi s tim, procjenjuju se uzroci pada Jajca, a posebno Bosanskog Broda, koji je imao dobre uvjete za logističku podršku, nasuprot opkoljenim gradovima, kao što su Goražde, Maglaj, Tešanj i mnogi drugi, koji natčovječanskim naporima mjesecima odolijevaju savremeno naoružanom, ali moralno zapuštenom agresoru.

Bosanskomuslimanski narod odlučno ističe da ne prihvata nikakav oblik razgradnje Republike BiH i u tome neće imati kompromisa bez obzira da li ta opasnost dolazila od rukovodstva takozvane “Herceg-Bosne” ili od nekog drugog. Muslimanski narod će izbjegavati svaki oružani sukob sa jedinicama HVO, jer znamo da takvi sukobi vode u opasnost i Muslimane i Hrvate Republike BiH, ali i Republiku Hrvatsku, jer bez slobodne BiH, sigurno, neće biti ni cjelovite i slobodne Republike Hrvatske. U hrvatskom narodu i Republici Hrvatskoj Muslimani vide glavne saveznike u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Zbog toga se moramo zalagati za izgradnju zajedničkoga strategijsko-političkog okvira u kojemu će se borba protiv agresora odvijati tako da poraz velikosrpske fašističke politike bude što temeljitiji i na nivou poraza koji je doživio svaki dosadašnji fašizam. To će biti doprinos općim stremljenjima čovječanstva u borbi protiv zla. Oružane snage Republike BiH osposobljene su da se u oružanoj borbi sa agresorom nose uspješno, braneći teritorije pod kontrolom legalnih vlasti, uz istovremeno izvođenje ofanzivnih djejstava na pojedinim pravcima, tako da su na prostoru Goražda, Žepe, Tuzle, Gradačca, Sarajeva, istočne Hercegovine, Brčkog, Tešnja i Bihaća izvedene briljantne bitke koje će po hrabrosti i uspjesima oružanih snaga BiH, sasvim je sigurno, biti markirane u historiji ratovanja.  U takvim rezultatima na odbrani Republike BiH učestvovale su jedinice MUP-a, koje su sa oko 34.000 policajaca podnijele veliki teret početnih agresorskih udara, pa su njihove zasluge nedvojbeno historijske. Dosadašnje učešće jedinica MUP-a u odbrani Republike BiH obilježeno je i činjenicom što je živote izgubilo 183 radnika MUP-a, a njih oko 600 teško su ranjeni.

Opstanak bosanskomuslimanskoga naroda nerazdvojiv je od opstanka države Republike BiH. Zbog toga je naša oslobodilačka borba za opstanak BiH, na temeljima ravnopravnosti svih naroda koji u njoj žive, ustvari, borba za biološki i duhovni opstanak Muslimana na ovim prostorima, što je važan faktor zaštite i Hrvata i Srba i Jevreja i drugih, jer ugrožavanje mirnoga života Muslimana predstavlja rušenje slobode i za sve ostale. Ugroženost bilo kojega naroda u BiH ruši slobodu i drugima. Takva uslovljenost i međusobna ovisnost slobodnoga života naroda u BiH predstavlja temelj nužnom zajedničkom životu u kojemu je odbrambena komponenta državnosti BiH sažet izraz međusobne ovisnosti u ostvarivanju mirnoga i slobodnoga života za svaki narod posebno. Odbrambene snage Republike BiH, po svome unutarnjem ustrojstvu i ustavno-političkim osnovama na kojima počivaju, moraju slijediti i odražavati stvarne interese svih građana i naroda.

Zbog toga, prioritet u odbrambenom i zaštitnom ustrojstvu Republike BiH mora biti definiranje koncepta unutrašnjega uređenja BiH, u kojemu će se Ustavom i zakonima garantirati i realizirati ljudska prava i ravnopravnost svih građana i naroda. U skladu s tim, mora biti izgradnja racionalnih i profesionalnih, vojnih, policijskih i drugih bezbjednosnih institucija podložnih efikasnoj kontroli koja bi onemogućila bilo kakav oblik otuđenja tih institucija, njihove politizacije, ideologizacije i ponašanja izvan okvira definiranih Ustavom i zakonom.

Odbrambeno-zaštitni sistem Republike BiH mora biti osposobljen za odbranu od svih oblika ugrožavanja suvereniteta i teritorijalnoga integriteta, kao i ustavnoga poretka, bez obzira odakle takve opasnosti i djelatnosti prijetile i dolazile – unutar zemlje ili iz inozemstva.

Izgradnja efikasnih državnih institucija i njihovo funkcioniranje u skladu sa Ustavom i zakonom predstavlja okosnicu odbrambenozaštitnoga sistema. Sprečavanje uspostavljanja efikasnih državnih institucija i eventualna podrivačka djelatnost unutar njih, najteži je oblik protivnarodnoga djelovanja i uskraćivanja ljudskih prava, sloboda i interesa građanima i narodima BiH. Izgradnja efikasnog odbrambenozaštitnog sistema i ostvarivanje slobodnog i ravnopravnog položaja građana i naroda Republike BiH mogu se postići samo konstituiranjem efikasnih državnih institucija. To je, uostalom, bitan elemenat i zadatak domovinsko-patriotskog odbrambenog mehanizma u kojemu intelektualci imaju posebnu odgovornost i ulogu. Ako ostvare takvu svoju ulogu i doprinesu izgradnji državnih institucija koje će efiksano vršiti vlast, intelektualci će pružiti najveći doprinos u odbrani i zaštiti interesa građana i naroda BiH.

Ovim Kongresom bosanskomuslimanski intelektualci pozivaju svoje kolege ostalih nacionalnosti u BiH da zajednički rade na zadacima demokratskog uređenja naše Republike i izgradnji efikasnih državnih organa, da objedine svoja znanja, moralne i ukupne ljudske vrijednosti i tako zaštite naše građane i narode od svakoga oblika nepravde i zla.

 Politički smisao izgradnje efikasnih državnih institucija sastoji se u potrebi zaštite do sada postignutih i budućih, konačnih rezultata oslobodilačke borbe protiv agresora. Bez efikasnih državnih organa, posebno Armije i MUP-a, oslobodilački napori i žrtve naroda BiH bili bi uzaludni. Zbog toga se sada, u uvjetima agresije, borba mora voditi u dva težišna pravca.  Prvo – masovna i uporna oružana borba protiv agresora i, drugo, stvaranje efikasnih državnih organa koji će zaštititi rezultate oslobodilačke borbe. U tome je ključni zadatak, usavršavanje jedinstva i efikasnosti Armije i snaga MUP-a i njihovo sinhronizirano djelovanje. Drugi aspekt političkog smisla izgradnje efikasnih državnih institucija sastoji se u činjenici da propusti u toj oblasti otvaraju prostore za nastavak genocida koji agresor bestijalno provodi nad nesrpskim življem u našoj državi.

Odbrambena uloga svih političkih činilaca u Republici BiH sažeta je u potrebi da se njihovim djelovanjem doprinese prevazilaženju svih društvenih protivurječnosti, zbog kojih je došlo do rata i da se na osnovama pune ravnopravnosti građana i naroda uspostavi stanje mira i prosperiteta. Pri tome, vojni uspjesi oružanih snaga Republike BiH jedini su put do konstruktivnih političkih rješenja.

U uvjetima pobjede nad agresorom i uspostavljanjem mira u BiH, odbrambena uloga se neće iscrpljivati samo u daljoj izgradnji racionalnih, profesionalnih, depolitiziranih i dezideologiziranih snaga Armije i MUP-a, nego će ukupni privredni, kulturni i svaki drugi progres na temelju znanja i iskustva naroda i intelektualaca biti temelj na kojemu će

se garantirati ekonomski, socijalni, kulturni i svaki drugi aspekt sigurnog i dostojanstvenog života građana i naroda Republike BiH.

Na kraju, agresoru poručujemo da je, upravo, ukupnom sviješću i časnim patriotizmom organiziran svenarodni oslobodilački pokret; u njemu je kondenzirana visoka motivacija, hrabrost, istrajnost, dostojanstvo, čast i ponos zbog učešća svakog pojedinca na iskorjenjivanju fašističko-četničkoga zla koje je pritislo, ne samo Muslimane i Hrvate, nego i sam srpski narod. Zato će u sigurnoj pobjedi svih nas – Hrvati, Muslimani, Srbi, Jevreji i drugi čestito i dostojanstveno živjeti u miru i slobodi, u zajedničkoj domovini Bosni i Hercegovini”.

Kongres je donio:“Rezoluciju bosanskomuslimanskih intelektualaca”; “Ratni proglas bosanskomuslimanskih intelektualaca”;“Proglas o bosanskome jeziku”;“Proglas za očuvanje kulturne baštine bosanskih Muslimana”; “Proglas majkama i sestrama ženama stradalnicama”; “Proglas o prognanicima”; te “Odluku o osnivanju Vijeća Kongresa bosansko-muslimanskih intelektualaca”.

Izabrani su 51 član Vijeća Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, među kojima i Muslimović. Tajnim glasanjem, na prvoj sjednici Vijeća, izabran je Izvršni odbor od 15 članova, među kojima i Muslimović. Na prvoj sjednici Izvršnog odbora, 24.12.1992. godine, za predsjednika Vijeća je izabran književnik Alija Isaković, a za generalnog sekretara prof. dr. Atif Purivatra.

28. Prijedlozi predsjedniku Izetbegoviću o Vens Owenovom planu

Januara 1993. godine u Ženevi je predstavljen Vens-Owenov mirovni plan. Prema tom planu ustavni okvir za Bosnu i Hercegovinu je, pored ostalog, obuhvatao i postupnu “demilitarizaciju pod supervizijom Ujedinjenih naroda / Evropske zajednice”. Nakon što je  izučio taj plan, general Muslimović je krajem januara 1993. godine, u ulozi savjetnika za vojna pitanja, predsjedniku Izetbegoviću iznio svoje mišljenje o vojnim i sigurnosnim aspektima toga plana. U pripremi za sastanak sa Izetbegovićem, Muslimović je sačinio tekst pod naslovom: “Teze u vezi Ženevskih pregovora” (arhiva), pa je Izetbegoviću izložio slijedeće: 

a) Imajući u vidu za BiH nepovoljan odnos agresorskih i odbrambenih vojnih potencijala na ratištu, kao i usložnjavanje odnosa između legalnih vlasti RBiH i paradržave HZHB,   Vens – Owenov plan, u osnovi je prihvatljiv, ali da su nužne čvršće garancije da će provincije biti multietničkog karaktera i da se ne može prihvatiti demilitarizacija, bez čvrstih međunarodnih garancija za sigurnost i odbranu BiH.

b) Bošnjaci bi, jedino u provincijama gdje su većina, za svoju sigurnost i odbranu imali samo dio policije, a da bi Srbi i Hrvati, pored policije u BiH, imali vojske u Srbiji i Crnoj Gori, odnosno, u Hrvatskoj.

c) Demilitarizacijom BiH legalizirao bi se opasan debalans nacionalne bezbjednosti, odnosno, da država po Vens-Owenovom planu ne daje svakom od tri konstitutivna naroda jednake sigurnosne garancije. U vezi s tim, Muslimović je istakao problem zbog neriješenog pitanja osiguranja državne granice BiH. Zaključio je, da uz činjenice o djelovanju ekstremnih velikosrpskih i velikohrvatskih snaga, taj problem ugrožava državu BiH i predstavlja prijetnju sigurnosti Bošnjaka, ostavljajući neriješenim pitanje njihove odbrane od budućih, vjerovatnih agresija i genocidnih nasrtaja.

 d) Muslimović je ukazao da mir po Vens-Owenovom planu, ne bi bio utemeljen na porazu ekstremnih nacionalističkih snaga, nego na kompromisu po kome bi ratni zločinci ušli u strukture vlasti na nivou provincija i na nivou državnih institucija BiH, te da ta okolnost još više komplikuje problem prognanika jer bi se oni teško odlučili na povratak pod vlast svojih progonitelja i koljača.

e) Muslimović je predložio da se na pregovorima po Vens– Owenovom planu u Ženevi, insistira na bezbjednosnim garancijama za Bošnjake, kako od mogućih agresija na BiH, tako i od ekstremista, velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalista koji će doći na vlast, koja bi se po tom planu uspostavila, u lokalnim sredinama, na nivou provincija i na nivou BiH.

 29. Poziv generalu Muslimoviću da ponovo bude načelnik Službe vojne bezbjednosti

 Krajem 1992. i početkom 1993. godine, situacija u BiH je bila izuzetno teška. U Hercegovini i u centralnim dijelovima BiH su se pogoršavali odnosi između Armije RBiH i HVO-a. Situacija u Sarajevu se dalje komplicirala. General Fikret Muslimović je tada reagirao na svaki slučaj narušavanja jedinstva Armije RBiH i Oružanih snaga u cjelini. Zbog toga  se sukobljavao sa onima koji su odobravali ili tolerirali ponašanja grupa i nekih vojnih formacija, koje su se otimale kontroli, narušavale principe vojnog organiziranja, provodile samovolju i blokirale nužnu borbu protiv pljačke i drugih oblika kriminala.

Sredinom januara 1993. godine, generala Muslimovića je pozvao predsjednik Izetbegović. Razgovarali su o vojnoj i sigurnosnoj situaciji, a najviše o stanju u Sarajevu. S obzirom da su jedinice Vojne policije, pod komandom Kerima Lučarevića, bile ukinute ili preformirane ulaskom u sastav sarajevskih brigada, Izetbegović je rekao Muslimoviću da su prestali razlozi zbog kojih je on sredinom 1992. godine tražio da bude smijenjen sa dužnosti načelnika Službe vojne bezbjednosti. Predsjednik Izetbegović je kazao kako je već izvršio potrebne konsultacije, da Muslimović ponovo bude postavljen na funkciju načelnika Uprave bezbjednosti Štaba Vrhovne komande i da su mu u tom pogledu dolazili prijedlozi sa raznih strana.

Muslimović je prihvatio ponudu predsjednika Izetbegovića, da ponovo, po drugi put, bude postavljen na mjesto načelnika Uprave bezbjednosti Štaba Vrhovne komande. Pripremao se da primi tu dužnost, ali nikome ništa o tome nije govorio, sve do 10.02.1993.godine, kada je dobio zvaničan dokumenat – Naredbu o postavljenju.

30. General Muslimović po drugi put formirao Bataljon vojne policije

Povratkom na funkciju načelnika Uprave bezbjednosti Generalštaba, Muslimović je nametnuo visok intenzitet rada. Posebnu pažnju poklonio je organizaciji Uprave bezbjednosti i organizaciji rada kadrova Službe vojne bezbjednosti u potčinjenim jedinicama, korpusima, operativnim grupama i brigadama. Usavršena je analitička funkcija Službe vojne bezbjednosti. Odvijao se visok intenzitet prikupljanja, analiziranja i procjenjivanja podataka o ratnim zločinima.

Odmah po preuzimanju dužnosti načelnika Uprave bezbjednosti, tokom februara i početkom marta, general Fikret Muslimović je inicirao, planirao, usmjeravao i koordinirao rad na pripremama za formiranje novog bataljona Vojne policije. Ponovo se moralo raditi ono što je sredinom 1992. godine jednom već urađeno, ali je iz čudnih razloga, sa teškim posljedicama, porušeno. Za komandanta bataljona je postavljen Dževad Rađo, dotadašnji komandant 9. brdske brigade. Na razne dužnosti, u komandi bataljona postavljeni su: zamjenik komandanta Amir Čorbo, pomoćnik komandanta za logistiku Daut Osmanagić, pomoćnik komandanta za moral Hamza Duvnjak i pomoćnik komandanta za personalne poslove Dervo Korjenić. Muslimović je postavio stroge kriterije za prijem oficira i vojnika u ovaj bataljon. Svaki je prošao ljekarski pregled. Za svakog je izvršena sigurnosna provjera. Svaki je morao savladati odgovarajuću obuku.

To je bila prva jedinica Armije RBiH koja se popunila na eksteritorijalnom principu. U bataljonu su angažirani vojnici iz Tuzle, Zenice, Kaknja, Mostara, Travnika i drugih mjesta. Uprava bezbjednosti i vod za kriminalističko uviđajne poslove i protivdiverzionu zaštitu su smješteni u zgradu sarajevskog studentskog doma “Mladen Stojanović”, a bataljon u kasarnu “Maršal Tito”. Kasnije, tokom 1994. i 1995. godine, ovaj bataljon Vojne policije je bio važan elemenat u borbenom poretku na mnogim ratištima širom BiH: Vitez, Kupres, Vlašić, Nišići, Igman, Treskavica, Visoko, Maglaj, Goražde, Žuč, Donji Vakuf, Kupres, Sanski Most. Organizacija ovog bataljona potvrđuje visok nivo profesionalnosti generala Fikreta Muslimovića, ali i ispravnost njegovih ranijih procjena koje su se obistinile.

To je bio veliki zaokret u organiziranju i usmjeravanju Vojne policije u Sarajevu. Od tada nastaju uslovi za raščišćavanje i presijecanje djelatnosti kriminalnih grupa u Sarajevu, posebno onih koje su djelovale pod zaštitom neposlušnih komandanata.

 Nastao je period normalnog organiziranja i funkcioniranja jedinica Vojne policije. Ukinut je teritorijalni princip formiranja općinskih jedinica Vojne policije. Nestalo je i čudne i podrugljive funkcije “komandanta Vojne policije Republike Bosne i Hercegovine”. Jedinice Vojne policije se organiziraju kao male operativne cjeline u sastavu komandi brigada, divizija, korpusa i na nivou Štaba Vrhovne komande. Uspostavlja se koordinacija u djelovanju kriminalističko tehničkih službi vojne policije u svim jedinicama Armije RBiH. Osnovana je i funkcionalno uigrana dežurna služba Vojne policije, koja je djelovala neprekidno 24 sata svakoga dana. U dežurnim službama su se prikupljale informacije od značaja za bezbjednost. Djelovale su interventne i uviđajne ekipe. Pripremani su i dostavljani dnevni izvještaji, koji su se iz svih brigada, divizija i korpusa slivali u dežurnu službu bataljona Vojne policije Štaba Vrhovne komande. To je bio važan elemenat u okviru jedinstvenog rukovođenja, usmjeravanja i koordiniranja rada jedinica Vojne policije u cijeloj Armiji RBiH. Putem dežurne službe Vojne policije, načelnici bezbjednosti i komandanti brigada, divizija, korpusa i Štaba Vrhovne komande su ažurno i pravovremeno vladali stanjem i problemima iz ove oblasti.

Sredinom juna 1993. godine, dolaskom generala Rasima Delića na dužnost komandanta Štaba Vrhovne komande, zbog povećanog obima poslova, Muslimović je ocijenio potrebu za daljom dogradnjom bataljona Vojne policije pri Štabu Vrhovne komande. U odnosu na formacijski sastav postojećeg bataljona, Muslimović je zahtijevao slijedeće izmjene: da se umjesto dvije imaju tri čete za obezbjeđenje objekata; da se vod za protivteroristička djejstva i obezbjeđenje ličnosti preformira u protivterorističku četu Vojne policije; da se u vod za kriminalističkouviđajne poslove i protivdiverzionu zaštitu ugradi odjeljenje vodiča službenih pasa; da se saobraćajni vod preformira u saobraćajnu četu; te da se formira novo odjeljenje ABHO.

Dolaskom generala Delića na čelo Armije R BiH, poduzimaju se i mnoge druge mjere u cilju prevazilaženja brojnih organizacijskih anomalija. Tako, naprimjer, već 19.08.1993. godine, brigadi “DELTA” se ukida naziv “Gardijska” i ostaje kao brigada “DELTA”. Ubrzo, zatim, sredinom januara 1994. godine, general Delić je naredio rasformiranje brigade “DELTA”. Konačno, augusta 1994. godine, bataljon Vojne policije prerasta u Gardijsku brigadu, sa proširenom i ojačanom ulogom i zadacima u odnosu na ulogu i zadatke dotadašnjeg bataljona Vojne policije. Zbog povećanog učešća Gardijske brigade u borbenim djejstvima, septembra 1995. godine, iz sastava te brigade se izdvaja bataljon Vojne policije i ponovo postaje samostalan bataljon u okviru Generalštaba. To su bila sasvim normalna organizacijska podešavanja, primjereno situaciji i potrebama, ali se uvijek održavala suština uloge i zadataka Vojne policije.

 31. General Muslimović u pregovorima o Srebrenici marta i aprila 1993. godine

Vojne i policijske snage pod kontrolom Miloševića i Karadžića, marta i aprila 1993. godine, izvele su veliku ofanzivu na slobodne teritorije oko Srebrenice. Jedinice Armije RBiH su bile prinuđene na povlačenje. Stanovništvo je bježalo prema gradu, gdje je utočište pronašlo oko 500 težih ranjenika i bolesnika. Jedinice 2. korpusa, zbog nedostatka municije, spolja nisu bitno borbeno djelovale prema snagama Armije RBiH u okruženju. Predsjednik Alija Izetbegović je tada bio u izrazito teškoj situaciji. General  Muslimović je bio kod njega u kabinetu dok je razgovarao sa predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom. Svjedok je Izetbegovićevih molbi da Tuđman utiče na zapovjednike HVO-a u Hercegovini da omoguće prolaz nekoliko kamiona sa naoružanjem i municijom, koji su na putu prema Tuzli bili zaustavljeni na nekom dijelu preko zapadne Hercegovine. Izetbegović je, moleći Tuđmana, objašnjavao da ima veoma tešku situacija oko Srebrenice, da je Armiji RBiH prijeko potrebno oružje i municija iz zaustavljenog transporta, kako bi spasili oko 100.000 građana, među kojima ima mnogo ranjenika.

Tuđman je odgovarao Izetbegoviću da je već poduzimao mjere po njegovim ranijim molbama, u vezi s tim, ali da njegove zapovijedi o tome ne izvršavaju čelnici HVO-a na području Hercegovine. To je, prema Muslimovićevom svjedočenju,  bila velika Tuđmanova laž. On se prema Izetbegoviću ponašao oholo i u svemu neiskreno. Ignorirao je Izetbegovićeva uvjerljiva objašnjenja da je situacija u i oko Srebrenice očajna. Izetbegović je isticao da je borba protiv četnika zajednički interes Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Također, Muslimović je svjedok, da je Izetbegović, nakon razgovora sa Tuđmanom, uzbuđeno rekao da mu nema ništa teže od susreta i razgovora sa Tuđmanom, te da bi radije podnio nošenje velikog tereta uzbrdo, nego razgovarao s njim. Izetbegović je morao trpiti Tuđmana takvoga kakav jeste, jer je samo od njega ovisilo da li će, ili ne, preko Hrvatske i Zapadne Hercegovine, prema Srednjoj Bosni proći konvoji sa naoružanjem, municijom i drugim robama i sredstvima bez kojih bošnjačko stanovništvo nije moglo preživjeti i ratovati. Muslimović je cijenio da zbog Tuđmanove neiskrenost prema Izetbegoviću stradali mnogi borci Armije RBiH i civili, a da je Tuđman, kako je trebao, dozvoljavao prolaz konvoja sa oružjem i municijom, žrtve branitelja BiH i civila bi bile mnogo manje.

 Izetbegović je koristio sve raspoložive diplomatske kanale da se od strane međunarodne zajednice poduzmu odgovarajuće mjere, te spase ugroženi građani, posebno ranjenici. Zahtijevao je da snage UNPROFOR-a odu prema Srebrenici, da se zaštite građani, da se ranjenici i bolesnici evakuiraju i zbrinu u bolničkim centrima u Tuzli, Zenici i Sarajevu, da se uspostavi prekid vatre i da se četničke snage vrate na položaje sa kojih su krenule u tadašnju ofanzivu. Kanadski bataljon UNPROFOR-a je iz pravca Tuzle krenuo prema Srebrenici, ali je blokiran u rejonu Cerske, što je radikalno otežalo situaciju. Izetbegović je neprekidno boravio u svom kabinetu. Bio je izrazito zabrinut, premoren i iscrpljen. General Muslimović se u tim trenucima pitao otkuda Izetbegoviću, s obzirom na godine starosti, dolazi snaga da izdrži tolike psihičke i intelektualne napore.

U takvim okolnostima, posredstvom komandanata UNPROFOR-a, generala Valgrena i generala Moriona, uslijedio je prekid vatre, uz uslov postavljen sa četničke strane da otpočnu pregovori u kojima bi se “riješilo pitanje Srebrenice”. Razgovori su otpočeli na Sarajevskom aerodromu. U delegaciji Armije RBiH su bili: Sefer Halilović, Jovan Divjak, Stjepan Šiber, Fikret Muslimović i Malik Škaljić. Prevodilac je bila Amira Kapetanović. Sa četničke strane u delegaciji su bili: Ratko Mladić, njegov pomoćnik za moral Milan Gvero i pomoćnik za obavještajnobezbjednosne poslove Zdravko Tolimir.

 Razgovori su trajali cijelog dana, 17.04.1993.godine. U početku je general Valgren saopćio teme o kojima će se razgovarati: (1) pitanje prekida vatre; (2) kontrola prekida vatre; (3) ojačavanje prisustva UN-a u Srebrenici, radi nadgledanja i kontrole situacije; (4) uspostava zračnog koridora za Srebrenicu radi zbrinjavanja i evakuiranja ranjenika i bolesnika. Nije bilo rezultata. Ratko Mladić je bio uporan, zahtijevajući da se okruženo područje Srebrenice demilitarizira. Pod demilitarizacijom, Mladić je podrazumijevao i ultimativno zahtijevao: da pred njim budu postrojene jedinice Armije RBiH koje su se nalazile u okruženom prostoru Srebrenice; da borci Armije RBiH, pred njim postrojeni polože oružje; da UNPROFOR, pod četničkom kontrolom, uništi predato oružje; da će on omogućiti da građani koji žele, sa područja Srebrenice odu prema Tuzli, Sarajevu i Zenici, a da, koji žele, mogu ostati na teritoriji koju će, nakon predaje branitelja RBiH, kontrolirati četnici; da građani koji ostanu na toj teritoriji moraju biti lojalni četničkim vlastima; da će on (Mladić) sve pripadnike Armije RBiH, kad predaju oružje, odvesti “na bezbedno mesto”. Mladić nije dozvoljavao raspravu o evakuaciji ranjenih i bolesnih iz Srebrenice.

 Muslimović je o tome iznosio sjećanja da su generali Valgren i Morion “prijetnjama” pokušali uticati da Mladić popusti. Govorili su: “Generale Mladiću, ako ne omogućite prekid vatre, zamolit ću Karadžića da Vas oslobodi obaveza”, što je značilo da će zamoliti Karadžića da smijeni Mladića. To je Mladića nasmijavalo. Generali Valgren i Morion su uporno prijetili Mladiću. Prijeteći, Morion je Mladiću rekao: “Obećavam vam da će vas Karadžić osloboditi obaveza, jer o tome ima saglasnost Vašingtona i Pariza. I Valgren će tražiti vašu smjenu. Dat ćemo izjavu za medije da samo vi, Mladiću, ne poštujete zahtjeve za prekid vatre, poslije čega slijede neugodne posljedice”.

Valgren je isticao da u Srebrenicu mora ući Kanadski bataljon i da će se Srebrenica demilitarizirati, ali da je za takve njegove planove potreban prekid vatre, te da će nakon prekida vatre rasporediti snage UN-a na području Srebrenice.

Sefer Halilović je zahtijevao prekid vatre 17.04.1993. godine, do 24.00 sata, da se posmatrači UN-a postave na liniju razdvajanja između jedinica Armije RBiH na području Srebrenice i četničkih jedinica pod kontrolom Mladića. Zahtijevao je, također, da se posmatrači UN-a postave i na granicu BiH sa Srbijom i Crnom Gorom.

Mladić je bio uporan u svojim naprijed navedenim ultimativnim zahtjevima. Komentarišući Seferove zahtjeve o prekidu vatre i o postavljanju posmatrača UN-a, Mladić je dodatno zahtijevao: da se iz “muslimanske vojske povuku sve snage HVO-a i strani plaćenici iz islamskih zemalja”; da se omogući sloboda kretanja “zatočenom srpskom stanovništvu” iz Sarajeva, Srebrenice, Tuzle, Olova, Zenice, Visokog, Breze, Pazarića, Tarčina, Kreševa i Busovače, kao i iz sela oko naprijed nabrojanih gradova; da se prekine “pakt” između Tuđmana i Izetbegovića u ratu protiv Srba, a, zatim, je ponavljao da on zahtijeva demilitarizaciju Srebrenice, da na području Srebrenice ne smije biti vojske nego samo lokalna policija, da civili mogu ostati na području Srebrenice i da će on, za civilno stanovništvo omogućiti dopremu humanitarne pomoći.

 Nasuprot tome, delegacija Armije RBiH je uporno zahtijevala: da Kanadski bataljon, koji je na putu od Tuzle prema Srebrenici zaustavljen kod Cerske, uđe u okruženo područje Srebrenice; da se četničke jedinice vrate na položaje sa kojih su krenule u posljednju ofanzivu prema Srebrenici; da se artiljerija, koju četnici imaju na tom dijelu ratišta, povuče na udaljenost sa koje ne može biti granatirano stanovništvo Srebrenice; da se od strane Kanadskog bataljona UNPROFOR-a efikasno kontrolira prekid vatre; da se stanovništvu prognanom u toj ofanzivi odmah omogući povratak u svoje domove; te da se svi ranjenici i bolesnici evakuiraju u bolničke centre na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH.

Iznoseći sjećanja o tome, Muslimović je isticao da su razgovori bili veoma teški. Mladić je, uz teške prijetnje nastavkom ofanzive, euforično ustajao sa stolice, naslanjao se jednom rukom na kožnu oficirsku torbicu, koju je imao ispred sebe na stolu, a drugom rukom, uperenim kažiprstom, mahao je i vikao, ponavljajući po nekoliko puta ove riječi: “Muslimani, ja sam vam rekao šta morate uraditi: predati vojsku, predati oružje. Ako to ne uradite, sve ću spržiti što imate u Srebrenici i oko Srebrenice. Nemojte kasnije, kad se to dogodi, a dogodit će se ako ne ispunite moje uslove, da govorite kako mi Srbi nismo tolerantni i kooperativni. Ponavljam, ako ne uradite što od vas tražim, sve ću vas spržiti. Artiljerije imam dovoljno. Tenkova imam dovoljno. Municije imam dovoljno. A vi nemate ništa osim života koje možete spasiti ako me budete slušali”. U nekoliko navrata, tokom sastanka, Mladić je iz svoje kožne torbice, kakva je bila u opremi oficira JNA, vadio flašu alkohola, vjerovatno rakije, točio u malu čašicu koju je imao u torbici iz koje je vadio flašu. Takvo njegovo ponašanje je više djelovalo kao oblik provokacije, demonstracije moći i bezobzirnosti.

Generali Valgren i Morion su se izjašnjavali u korist zahtjeva Armije RBiH, ali nisu htjeli pokrenuti inicijativu za borbene operacije NATO-a. Da bi spasili narod, od međunarodnih snaga je trebalo mnogo više od verbalne podrške.

Ni u popodnevnim i večernjim satima, tog 17.04.1993. godine, Mladić nije popuštao. Bio je sve oštriji. Sve je glasnije prijetio da će, ako ne prihvatimo njegove uslove, svojom artiljerijom “spržiti” sve na šta njegova vojska naiđe prema Srebrenici. Prijetio je, ako se ne pristane na njegove ultimativne zahtjeve, da će odmah kad prekinemo pregovore, narediti nastavak ofanzive, što je značilo da će, uz najezdu četničke pješadije, po našem narodu, sa svih strana, otvoriti masovnu artiljerijsku i tenkovsku vatru.

 U takvoj situaciji, kasno u noć, general Morion je predložio da se iz pregovora povuku Ratko Mladić i Sefer Halilović, a da pregovore nastavi Radna grupa – članovi delegacije, o čemu su, vjerovatno Valgren i Morion konsultirali Izetbegovića za Armiju, a Karadžića za četničku vojsku.  Niko nije objašnjavao razloge zbog čega Mladić i Halilović trebaju biti po strani, dok osobe koje njih dvojica odrede, nastave pregovore. Napravljena je kraća pauza. Iz sale Sarajevskog aerodroma, gdje se pregovaralo, svi su otišli u prostorije za pauze, delegacija Armije RBiH u jednoj, a četnička u drugoj prostoriji.

Fikret Muslimović je određen da u nastavku predstavlja Armiju RBiH. S njim su bili savjetnik u Predsjedništvu RBiH Malik Škaljić i Amira Kapetanović, kao prevodilac. Sa četničke strane su bili: general Milan Gvero, general Zdravko Tolimir i izvjesni kapetan Magazin.

32. Kako je general Muslimović o Srebrenici pregovarao sa generalima Gverom i Tolimirom?

 Glavni problem o kome nije bilo dogovora su bili Mladićevi ultimativni zahtjevi za “demilitarizaciju Srebrenice”, što je obrazlagao kao obavezu da branitelji Srebrenice pred njim polože oružje, a da četnici odvedu razoružane vojnike na “bezbedno mesto”. Najveća briga su bili ranjenici i bolesnici, njih preko 1.500. Trebalo ih je dovesti na mjesto gdje im se može pružiti ljekarska pomoć.

Nakon što je formirana Radna grupa, kasno popodne, pregovori su nastavljeni. Posredovao je general Morion. Zdravko Tolimir je dobro poznavao generala Muslimovića. Skupa su završili Vojnu akademiju i jednogodišnju Školu bezbjednosti u Pančevu. Gveru je Muslimović poznavao iz Visoke vojno-političke škole u Beogradu, gdje je on bio predavač. U normalna vremena, Muslimović je za Tolimira mislio da je normalan čovjek. U početku, sa Muslimovićem je pregovarao Milan Gvero, ali je ubrzo inicijativu preuzeo Tolimir. Gvero se prema Muslimoviću ponašao s respektom, ako je to, s obzirom na ratnu neprijateljsku suprotstavljenost uopće bilo moguće. Tolimir se obraćao Muslimoviću onako kako su ga zvali i prije rata “Fićo”, što je Muslimoviću smetalo, ali je i razbijalo olovnu atmosferu intoniranu prethodnom Mladićevom galamom, prijetnjama i ultimatumima.

U početku, Muslimovićevi pokušaji da preuzme inicijativu nisu olahko prolazili. Nakon prvog sata pregovora, ipak je unekoliko uspio. Počeli su slušati dok im Muslimović govori. Nisu ga prekidali. U tom zanosu, general Muslimović se sjetio da bi bilo dobro da predloži da odmah dok razgovaraju, ono što obje strane prihvate, oblikuju u tekst sporazuma. Prihvatili su da Muslimović diktira rečenicu, ako se oni s njome slažu, da istu, prevodioci obiju strana prevedu na engleski i da se na engleskom jeziku otkuca daktilografskom mašinom iza koje je bio daktilograf – službenik UNPROFOR-a. Čudno, ali složili su se. General Muslimović, kako se sjeća, dovijao se kako da tekstom sporazuma osigura spašavanje ranjenika i bolesnika, da se odbace zahtjevi za predaju oružja, da na područje Srebrenice dođe Kanadski bataljon i da branitelji Srebrenice ostanu na položajima koje su držali prije početka četničke ofanzive. “Odjednom”, kako svjedoči Muslimović, sinula mu je ideja o mogućnosti kako da to postigne. Uslov je bio da se s njegovom idejom složi ostatak delegacije Armije RBiH, koji je čekao u prostoriji za odmor, a da u realizaciji njegove zamisli, Gveri i Tolimiru, bar malo posustane koncentracija. Muslimović je zatražio pauzu. Ostatku delegacije, u sobi za pauze,  Muslimović je ispričao utiske iz razgovora u proteklih sat vremena. Objasnio im je da četnici, kad govore o demilitarizaciji, podrazumijevaju demilitarizaciju grada Srebrenice i cijelog prostora oko Srebrenice, te da on (Muslimović) može pokušati da, prilikom diktiranja sadržaja sporazuma, u jednoj rečenici izdiktirati – da se “demilitarizira grad Srebrenica”, ali da nakon njene demilitarizacije u “gradu” neće ostati oružje, municija, eksploziv ili bilo koja naoružana osoba, osim snaga UNPROFOR-a.

Muslimović je cijenio da postoji vjerovatnoća da bi ovakvu rečenicu Gvero i Tolimir mogli shvatiti kao naše veliko popuštanje, iako bi se time ostvarili ciljevi pregovarača Armije RBiH, jer u tom slučaju Mladić ne bi postigao ono što je zahtijevao, te da bi branitelji Srebrenice ostali i dalje na borbenim linijama oko Srebrenice. Četnici bi prema Muslimovićevim predviđanjima, ako nisu dovoljno pažljivi, smatrali da je to upravo ono što su pregovarači Armije RBiH do tada uporno odbijali, a oni tražili, jer bi oni mislili da je ovom rečenicom omogućena demilitarizacija cijelog okruženog područja, a da bi se riječju “grad” u tekstu sporazuma osiguralo da se sadržaj demilitarizacije odnosi samo na uže gradsko područje, odakle bi se vojnici povukli, a eventualno predali poneku staru pušku što bi UNPROFOR uništio, onako kako je tražio Mladić. Na to, Sefer je sumnjičavo rekao Muslimoviću da pokuša realizirati svoju zamisao, ali da sumnja da će Gveri i Tolimiru popustiti pažnja, te da, na kraju, sve podliježe Mladićevoj kontroli, koji će pročitati pripremljeni tekst. Sefer je zaključivao, da ako popusti pažnja Gveri i Tolimiru, neće Mladiću, što su bile logične sumnje, ali se u pokušaju, kako svjedoči Muslimović, nije imalo šta izgubiti. Nakon dogovora da se to pokuša, Muslimović je pripremio prevoditeljicu Amiru Kapetanović, da prilikom prevođenja mora biti sigurna da u tekstu na engleskom piše da nakon demilitarizacije Srebrenice u “gradu” neće biti oružja i naoružanih osoba.

 Nastavljajući pregovore, u noći 17/18.04.1993. godine, general Muslimović je realizirao svoju zamisao. Dobiven je tekst sporazuma koga je on diktirao tako što se rečenica po rečenica usaglašavala da bude prihvatljiva objema stranama. U prvim ponoćnim satima, Sefer i Mladić su potpisali Sporazum u tekstu koji nije mijenjan u odnosu na sadržaj koga je Muslimović rečenicu po rečenicu diktirao i koga su usaglasili Muslimović, Gvero i Tolimir. Glavna je bila tačka 4. Sporazuma u kojoj je, onako kako je Muslimović diktirao, navedeno: “Demilitarizacija Srebrenice će se izvršiti u roku od 72 sata nakon dolaska jedinice UNPROFOR-a u Srebrenicu (11.00 sati, 18.04.1993. godine)….Svo oružje, municija, mine, eksploziv i borbene zalihe (osim medicinskih) u Srebrenici biće predano UNPROFOR-u, pod nadzorom tri oficira svake strane i sa kontrolom koju će vršiti UNPROFOR. U gradu neće ostati nijedna naoružana osoba ili jedinica osim UNPROFOR-a, koji će ostati u gradu, kada se proces demilitarizacije završi…”. (Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice, Sarajevski aerodrom, 18.04.1993. godine, Arhiva)

Sporazumom koji je odmah stupio na snagu, ozvaničeno je da će od 04.59 sati, 18.04.1993. godine, uslijediti “prekid vatre” i “zamrzavanje svih borbenih aktivnosti”. Omogućeno je da Kanadski bataljon UNPROFOR-a, zaustavljen u Cerskoj, uđe u Srebrenicu do 11.00 sati, 18.04.1993. godine. Od 12.00 sati, 18.04.1993. godine, otvoren je “zračni koridor” između Tuzle i Srebrenice, preko Zvornika “radi evakuacije ozbiljno ranjenih i bolesnih”, što će trajati sve dok se ne evakuiraju svi ranjeni i bolesni. Regulirano je da helikopteri lete od Tuzle prema Zvorniku, gdje će se spustiti radi kontrole, jer su se četnici bojali da Armija RBiH helikoptere ne iskoristi za dopremu vojnog materijala na područje Srebrenice. Sporazumom je ustanovljena radna grupa koja će, na terenu, odlučivati o detaljima provedbe sporazuma. U prvim ponoćnim satima, 18.04.1993. godine, na Sarajevskom aerodromu Sporazum su potpisali Sefer Halilović, general Ratko Mladić i general Lars-Eric Wahlgren.

 Demilitarizirana zona grada Srebrenice obuhvatala je urbani dio i užu okolinu do horizonta na prvim okolnim brdima, odnosno, do mjesta na njima sa kojih se ima optička vidljivost na cijeli grad. Demilitarizirana zona je određena tako da se sa svake tačke na njenoj granici vidi grad Srebrenica, ali da se ni sa jedne tačke izvan te granice ne može otvarati direktna vatra na Srebrenicu. Na samom ulazu u grad i na prvim brdima oko Srebrenice sa kojih se imala optička vidljivost na cijeli grad, UNPROFOR je trebao postaviti kontrolne punktove. Sve vojne osobe su morale napustiti demilitariziranu zonu. Nikakva nepokretna vojna imovina se nije trebala čuvati u toj zoni. Nikakve nepokretne instalacije u demilitariziranoj zoni se nisu mogle koristiti za akte neprijateljstva. Vlasti u gradu su imale obavezu da ne učestvuju u sukobima. U toj zoni je trebala prestati svaka aktivnost vezana za vojne napore. Artiljerija na četničkoj strani se trebala povući od demilitarizirane zone na udaljenost krajnjeg dometa, povećanog za 1 000 metara. Muslimović je zahtijevao posmatrače na lokacijama rasporeda četničke artiljerije i raketa. Prvi konkretni koraci demilitarizacije “grada” Srebrenice su trebali biti predaja oružja, municije, mina, eksploziva i drugih borbenih zaliha, osim lijekova. Objekti vodosnabdijevanja su obuhvaćeni zaštitom prema režimu koji je određen za demilitariziranu zonu grada Srebrenice.

33. Sastanak pregovarača, 72 sata nakon potpisivanja Sporazuma

Nakon 72 sata, pregovarački timovi su se ponovo sastali na Sarajevskom aerodromu. Došli su svi članovi četničkog tima. Mladić je galamio. Govorio je da su “Muslimani lažovi”, da su i ovoga puta Srbi pokazali kako su od riječi, jer su ispunili sve što su Sporazumom preuzeli kao obavezu. Pregovarači Armije RBiH nisu htjeli diskutirati sa Mladićem. Čekali su da zvanično otpočne sastanak pod rukovodstvom generala Moriona, koji je, otvarajući sastanak ocijenio da su strane realizirale sporazum, da u gradu Srebrenici nema vojske i da su svi ljudi koji se nalaze u Srebrenici samo narod.

Mladić se suprotstavio, rekavši, da Muslimani nisu ništa uradili što su sporazumom bili obavezni, dodajući: “Predali su samo nekoliko starih puščetina, a vojsku ostavili i dalje naoružanu”. Morion je sugerirao Mladiću da pročita odredbu sporazuma po kojoj se demilitarizira “grad” Srebrenica. General Muslimović je stekao utisak da je Mladić tek tada shvatio da su se prevarili, a prevare u ratu su taktika borbe, a ne moralna manjkavost zaraćene strane koja je uspjela u prevari.

34. Razgovor predsjednika Izetbegovića i generala Muslimovića trasirao političku i vojnu strategiju dalje borbe

Prvog dana Kurban-bajrama, krajem maja 1993. godine, oko 10.00 sati, general Muslimović je došao u kabinet predsjednika Izetbegovića da mu čestita. Osim njega, i sekretarice ispred, u kabinetu nije bilo nikoga. Nakon čestitanja, predsjednik Izetbegović je rekao Muslimoviću da sjedne za sto.  Neometano su razgovarali čitava dva sata. U to vrijeme, na svim frontovima četnici su kidisali i pješadijom, i tenkovima, i artiljerijom. Više su granatirali naseljena mjesta i ubijali civile nego što su to činili po borbenim položajima branitelja. Pored toga, otvarali su se frontovi između Armije RBiH i HVO-a. Komunikacije od Hrvatske, preko zapadne Hercegovine, prema Srednjoj Bosni, su bile potpuno zatvorene. Najteže stanje je bilo u Mostaru, Stocu, Čapljini, Prozoru, Gornjem Vakufu, Bugojnu, Travniku, Vitezu, Kaknju i Varešu. Svugdje gdje su cijenili da imaju dovoljno snage za oružane provokacije, ekstremisti HVO-a su to i činili. Uz teške probleme na frontovima, predsjednik Izetbegović je trpio i loše stanje u Štabu Vrhovne komande. Stanje u Sarajevu je bilo teško, posebno u pogledu otpora efikasnoj kontroli, koju je trebalo uspostaviti prema svim jedinicama i komandama.

 Kako se sjeća Muslimović, dok su razgovarali, nije bilo mnogo telefonskih poziva da  prekidaju. Zakratko, razgovor su prekidali samo kada je Predsjednik primao nekoliko kurbana. Muslimović se divio Predsjednikovim postupcima. Nakon što primi kurban, pozove sekretaricu, po imenu naglasi kojoj od radnica higijeničarki u Predsjedništvu će dati kurban, koji je on maloprije dobio. Muslimović je zaključio da kurbane šalje radnicama koje čiste dio zgrade Predsjedništva, gdje se nalazi njegov kabinet.

U to vrijeme, Izetbegović je i sebi i drugima postavljao pitanje: “Šta da se radi?” Dilema nije bilo: trebalo se braniti na frontovima i od napada četnika, i od napada ekstremista HVO-a. U vezi s tim, postavljalo se pitanje: “Kako snabdijevati Armiju RBiH raznim borbenim potrebama kad su sa svih strana presječene komunikacije za dotur?” Teritorije pod kontrolom legalnih vlasti RBiH su bile u potpunom vojnom okruženju sa svih strana svijeta.

Ova pitanja predsjednik Izetbegović je postavljao i generalu Muslimoviću. On je odgovarao Predsjedniku da diplomatskim kanalima treba poduzimati mjere, kako bi se što prije uspostavio mir, uz osnovni uslov da Bosna i Hercegovina, kao država, ostane u svojim međunarodno priznatim granicama. Cijenio je da mir nećemo dočekati ako se računa da Armija RBiH može sa teritorije RBiH protjerati sve agresorske vojne i policijske snage pod kontrolom Miloševićevog i Tuđmanovog režima. Naglašavao je da se ne smije odustajati od ciljeva borbe definiranih u Platformi Predsjedništva RBiH za djelovanje u ratnim uslovima. Kad je general Muslimović to govorio, Predsjednik ga je pitao, kako to on misli da se mogu ostvariti ciljevi iz Platforme u uslovima kada cijeni da nije moguće, posebno zbog sukoba sa HVO-om, temeljito poraziti agresorske snage pod kontrolom Miloševićevog i Tuđmanovog režima.

 Na to pitanje general Muslimović je Predsjedniku uvjerljivo odgovarao da je moguće, čak i to postići, ali da se dostizanje ciljeva borbe u odbrani i afirmaciji RBiH, kao države, mora uslovno podijeliti u dvije faze: na bliži cilj, i dalji, konačan cilj.

 Bliži cilj mora biti uspostava trajnog mira, jer je mir ambijent u kome može doći do izražaja demokratija, pravda i sloboda, a da su u ratu manje mogućnosti za afirmaciju tih vrijednosti. Pošto mir  nije moguće postići potpunom vojnom pobjedom, Muslimović je Predsjedniku objasnio da se time ne umanjuje, već, naprotiv, da se time naglašava značaj jačanja Armije RBiH, koja mora nanositi borbene gubitke snagama pod kontrolom Miloševićevog i Tuđmanovog režima, uporno braniti teritorije koje kontroliraju legalne vlasti RBiH i, koliko je god moguće, više oslobađati teritorije i na njima uspostavljati kontrolu od strane legalnih vlasti RBiH. Muslimović je bio mišljenja da se Milošević i Tuđman mogu odvratiti od nastavka rata u BiH samo ako znaju da su odbrambene snage RBiH jake, stabilne i da jaka Armija nanosi agresorima značajne borbene gubitke, posebno u živoj sili. U uslovima kada nije moguće postići temeljitu vojnu pobjedu, u interesu mira se mora žrtvovati nešto drugo, a to je, da se pri definiranju unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine prihvati veoma teška i gorka okolnost: da sljedbenici Miloševićevog i Tuđmanovog režima, koji ratom žele uništiti našu državu i Bošnjake kao narod, budu zajedno sa političkim subjektima odbrane BiH u institucijama vlasti i da ravnopravno obnašaju vlast, a da pri tome ne smije biti kompromisa sa teritorijalnim integritetom i sa pozicijom koju BiH ima kao međunarodno priznata država. Muslimović je zaključio, i Predsjedniku rekao: “To bi bio bliži cilj – mir na osnovama opstojnosti BiH, kao države ravnopravnih naroda i građana koji u njoj žive.”

 Dok je Muslimović objašnjavao kako treba definirati bliži cilj borbe, Predsjednik je pažljivo slušao. Prema izrazu njegovog lica, zaključio je da mu je drago što Muslimović tako razmišlja, ali je čekao šta će dalje govoriti, pa je priupitao: “A, kako bi definirali dalji cilj?” Muslimović je odgovorio, da bliži cilj – mir – treba postići što prije, jer vrijeme u tom pogledu nije  saveznik branitelja BiH. Objasnio je da će se u dostizanju daljeg cilja potrošiti mnogo vremena i da to mogu biti decenije, u kojima se mora, estetikom političke borbe, zalagati za afirmaciju univerzalnih, u svijetu općeprihvaćenih vrijednosti demokratije, pravde i slobode, te da afirmacijom tih vrijednosti treba prevazilaziti nedostatke u pogledu unutarnjeg uređenja BiH, što će se postizati u mjeri u kojoj budu slabile nacionalističke snage zla, kao nosioci antidemokratskih i anticivilizacijskih ideja i ponašanja.

 Muslimović je dalje rekao da je za postizanje i bližeg i daljeg cilja nužno imati podršku međunarodne zajednice, a da u tom pogledu treba znati da međunarodna zajednica neće pomoći ako se ne sredi stanje u redovima Armije RBiH te ako se ne eliminira samovolja pojedinaca, posebno u pogledu ugrožavanja ljudskih prava i sloboda u Sarajevu.

Predsjednik se složio sa Muslimovićevim razmišljanjem o krucijalnim, strateškim pitanjima nastavka borbe i opstanka države BiH. Rekao je da takav pristup afirmira principe Platforme za djelovanje Predsjedništva RBiH u ratnim uslovima, ali da se moraju razumjeti nijanse te strategije, kako u pogledu vremenskih etapa, tako i u pogledu primjene različitih oblika i sadržaja borbe, s obzirom da se uz ostale sadržaje rata oružanoj borbi daje značaj u ostvarivanju bližeg cilja, a demokratskim oblicima političke borbe u ostvarivanju daljeg, konačnog cilja naše borbe.

Muslimović je predložio Predsjedniku da za ovu strategiju treba mobilizirati sve građane, patriote Bosne i Hercegovine, a da u tom pogledu veliku ulogu imaju intelektualci, te da je posebno značajno da se građanima i pripadnicima Oružanih snaga objasni gorka okolnost da će se morati skupa sa tadašnjim vojnim i političkim vođama četnika i ekstremista HVO-a graditi zajedničke državne institucije.

general-1234

35. Izetbegović se interesirao za vojne kadrove

U nastavku razgovora, na prvi dan Kurban-bajrama, predsjednik Izetbegović se interesirao za kadrove u Armiji RBiH. Pitao je generala Muslimovića, ko su oficiri iz bivše JNA na koje bi se moglo računati za najviše funkcije. Muslimović je odgovorio da je u JNA bilo malo oficira Bošnjaka sa visokim činovima i sa iskustvima u obavljanju visokih vojnih dužnosti. Pomenuo je generala Džemila Šarca, smatrajući da bi njegova iskustva i autoritet mnogo značili za izgradnju Armije RBiH, ali da je Šarac Muslimoviću govorio kako zbog zdravstvenih razloga i starosti ne može prihvatiti konkretnu dužnost, te da je spreman savjetodavno pomagati. Muslimović je zatim rekao da se u Visokom nalazi Rasim Delić, koji je u činu potpukovnika, početkom agresije napustio JNA, da dobro poznaje Delića, jer su skupa završili Vojnu akademiju – smjer zemaljske artiljerije. Tom prilikom iznosio je o Deliću najpozitivnije mišljenje i ocjene. Ukazao je na neke činjenice iz Delićeve vojne karijere: poslije završene Vojne akademije, završio je Visoku vojno-političku školu, a zatim i Ratnu školu; obavljao je komandne dužnosti, prvo kao komandir baterije, zatim komandant diviziona i komandant artiljerijskog puka; posljednje godine službovanja u JNA obavljao je operativne dužnosti u Komandi Korpusa; izuzetno moralan i discipliniran, privržen porodici i službenim obavezama. Nakon iznošenja tih činjenica, Muslimović je istakao da je Delić pogodan za najznačajnije dužnosti u Armiji RBiH, odnosno, da mu je mjesto u Štabu Vrhovne komande, na nekoj od najviših funkcija.

U istom razgovoru predsjednik Izetbegović je pitao Muslimovića za stanje u Štabu Vrhovne komande. Odgovorio je da se, nažalost, ne smije biti zadovoljnim u pogledu djelovanja Štaba, da je komandovanje i rukovođenje Armijom RBiH sa nivoa Štaba Vrhovne komande prilično ispod nivoa, koga je potrebno uspostaviti, ako se žele postizati značajniji rezultati u borbenim djelovanjima, da je Štab Vrhovne komande mjesto, gdje se na razne načine, očigledno, krše čak i osnovne moralne norme.

 U vezi s tim, Muslimović je ukazao na osjetljivost odnosa između njega, kao civilnog Vrhovnog komandanta, i Sefera Halilovića kao osobe preko koje Izetbegović treba realizirati političke i vojne ciljeve u odbrani od oružane agresije. General Muslimović  je tada zaključio da su odnosi između predsjednika Izetbegovića i Sefera Halilovića jedno od najkrupnijih i najosjetljivijih pitanja kojem treba pokloniti pažnju, te da je nužno da predsjednik preispita Seferovu lojalnost prema sebi, jer ima argumente za sumnju da u tom pogledu ima problema. Predsjednik je priupitao: – Na šta Muslimović misli kada to kaže, a Muslimović je nastavio, govoreći da je on u posljednjih dva do tri mjeseca nekoliko puta bio prisutan kada je Sefer, prilikom pojave Izetbegovića na TV ekranu, njegove riječi komentarisao: “Eto, budale. Ne znam šta da radim sa ovim matorim. Ja mu govorim jedno, a on radi drugo!” i slično. U takvim situacijama Muslimović je Seferu govorio da je veoma bitno da on podržava Predsjednika, jer narušeni odnosi između njih mogu imati i katastrofalne posljedice. U vezi s tim, general Muslimović je Predsjedniku Izetbegoviću rekao da je u početku mislio da ga Sefer provocira i da je bio pred iskušenjem kako da postupi, da li da Predsjednika izvijesti o tome ili da to prećuti.

Muslimović je objašnjavao kako je to bila teška situacija, jer bi, bez mogućnosti dokazivanja da je to uistinu tako, moglo ispasti da Muslimović želi sukobe na najvišem nivou komandovanja vojskom, što je oblik subverzije. Isto tako, ako ne podnese izvještaj o tome, Muslimoviću bi se moglo zamjeriti što je o tome ćutao, jer, u tom slučaju bi ispalo da Muslimović nije imao profesionalnog sluha za takav problem iz koga mogu proizaći nesagledive posljedice, koje se podrazumijevaju kad generali nisu odani civilnom vrhovnom komandantu. Dakle, čak i ćutanje o tome bi bilo oblik subverzije. Muslimović je Izetbegoviću rekao da su u posljednje vrijeme i druge osobe čule kada je Sefer govorio protiv njega, te da bi potvrdili Muslimovićevu izjavu u vezi s tim.

 Na kraju, kada je saslušao šta mu Muslimović govori, Predsjednik je rekao da on to već zna i da razumije Muslimovićeve probleme u vezi s tim. Kasnije, Muslimović je razmišljao o vjerovatnoći da je Predsjednik znao i to, da Muslimović zna za naprijed navedene argumente prema kojima se moglo sumnjati u Seferovu lojalnost svom vrhovnom komandantu, te da je čitav razgovor o ovoj temi bio test i za Muslimovića, da li će ili ne ukazati na veliku opasnost koja se mogla pretpostavljati iz odsustva Seferove lojalnosti prema civilnom Vrhovnom komandantu. Poslije ovog razgovora, general Muslimović se osjećao mnogo lakše. Posebno mu je bilo drago što je i sam Predsjednik znao za činjenice i probleme na koje mu je Muslimović ukazao jer budući da je Predsjednik znao za odsustvo Seferove lojalnosti prema sebi, Muslimović nije imao potrebu da dokazujem ono o čemu mu ja u vezi s tim rekao. Kasnije, višegodišnje Seferovo javno neprijateljsko ponašanje prema predsjedniku Izetbegoviću indirektan je dokaz i naprijed navedenih činjenica.

36. Predsjednik Izetbegović naložio generalu Muslimoviću da pripremi izlaganje za državne funkcionere

Početkom aprila 1993. godine, predsjednik Izetbegović je rekao generalu Muslimoviću da će se u njegovom kabinetu održati sastanak na kome će prisustvovati pojedini članovi Predsjedništva, nekoliko ministara Vlade RBiH i još neki funkcioneri, te da bi Muslimović za taj sastanak, u ulozi načelnika Službe vojne bezbjednosti, trebao pripremiti izlaganje u obliku procjene aktuelnih vojnih i sigurnosnih problema. Muslimovićevo uvodno izlaganje je trebalo biti poticaj za diskusiju od strane učesnika sastanka.

 To nije bio ni sastanak Predsjedništva, ni sastanak Vlade. To je bio skup funkcionera od čijeg djelovanja je zavisila efikasnost odbrane od oružane agresije. Tada je za BiH i njene građane, u čitavoj njenoj hiljadugodišnjoj povijesti, najvjerovatnije, bila najteža situacija. Šta da se radi? To je bilo osnovno pitanje na koje je i predsjednik Izetbegović tražio odgovor. Muslimović je pročitao tekst (arhiva) iz koga se kao naročito bitno izdvaja slijedeće:

“… Nastala je situacija u kojoj su dominantni slijedeći problemi koje treba rješavati: Prvo, spriječiti opšti vojni sukob između Armije R BiH, s jedne, i HVO, ojačanog Hrvatskom vojskom, s druge strane, jer je taj sukob na pomolu, čime će se proizvesti strahovite posljedice po muslimanski i hrvatski narod na prostoru Bosne i Hercegovine. Drugo, potrebno je spriječiti vojni pad Srebrenice, jer bi time za agresora nastale pretpostavke da u sadjejstvu sa snagama HVO-a i HV-a planski stupi u objedinjenu ofanzivu, težišno prema jedinicama Armije RBiH na prostoru Tuzle, doline rijeke Bosne i Sarajeva.

Ovaj zaključak proizilazi iz mnoštva činjenica o vojnim i političkim ciljevima koje zajednički žele postići vođstva susjednih država – Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Njihov cilj je da se jačanjem pritisaka na RBiH, ista pocijepa na nacionalnoj osnovi, a brojni su argumenti koji ukazuju da im je, u vezi s tim, zajednički cilj fizički uništiti i protjerati Muslimane sa prostora BiH, te na osnovama takvih rezultata, uspostaviti novu državnu granicu između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije.

U pogledu daljeg vođenja rata, Republika Hrvatska se može postaviti u jednoj od tri slijedeće varijante: Prva, da se u izvođenju borbenih djejstava težišno usmjeri prema četničkim snagama na prostoru Kninske krajine, Banije i Slavonije, što bi se moglo činiti u sadjejstvu sa snagama Armije RBiH i HVO-a u BiH, a da bi to podrazumijevalo da prestanu politički i vojni pritisci HV-a (HV-a) prema Armiji RBiH. Druga varijanta bi bila da Tuđman i Milošević ojačaju sporazum, što se već dogodilo kroz razgovore predstavnika srpskih ekstremista u Hrvatskoj sa predstavnicima Vlade R Hrvatske, da se u Hrvatskoj obustave ratna djejstva i da se na temelju toga oslobodi dio vojnih efektiva koji bi se sa prostora Hrvatske usmjerili prema BiH, pa bi Hrvatska praktično ratovala samo na prostoru BiH. Treća moguća varijanta je da Republika Hrvatska vodi rat i na prostoru Hrvatske i na prostoru BiH, što je malo vjerovatno.

 Cijenim da se političko vođstvo Hrvatske opredijelilo za savezništvo sa agresorom na RBiH. Politički motiv za takvo ponašanje je lakše i bez rata rješavanje pitanja statusa takozvanih “Srpskih Krajina” u Hrvatskoj u korist zaokruživanja suvereniteta Hrvatske i proširenja tog suvereniteta na teritorije države RBiH.

Agresorska strana iz takvog ponašanja vođstva Hrvatske izvlači ogromnu korist za postizanje političkih ciljeva vođenja rata. S obzirom na Vens-Owenov plan, agresor, odbijanjem potpisa, želi odugovlačiti postizanje mira i u tom vremenu jačati vojni pritisak, što se naročito ispoljava gdje je nama najteže, u Srebrenici, s tim da se agresor u tome služi i efektima pritisaka koje vrši političko vođstvo Hrvatske, posebno u pogledu činjenice da ne dozvoljava prolazak kroz Hercegovinu konvoja sa ratnim materijalom namijenjenim za potrebe Armije RBiH u deblokadi Srebrenice.

 …Značajno je napomenuti da agresorska strana u sadašnjoj situaciji, odbijanjem Vens-Owenovog plana, želi ući u pregovore na nivou vojnih predstavnika – Armije RBiH, HVO-a i agresora, što je u funkciji lažne propagande, da je agresor za mir, da se na uspostavi mira djeluje i da se time odlaže akcija međunarodne zajednice u primjeni ekonomskih, političkih i vojnih sankcija prema Srbiji i Crnoj Gori, te da se odgovornost za nastavak rata prebaci na legalne organe vlasti RBiH.

Odugovlačenjem stavljanja potpisa na Vens-Ovenov plan, agresorska strana želi testirati ponašanje drugih u tri pravca: Prvo, žele provjeriti da li će međunarodna zajednica ili ne, biti dosljednija u provedbi prijetnji Srbiji i Crnoj Gori oko primjene sankcija. Drugo, žele testirati političku, vojnu i moralnu izdržljivost odbrambenih snaga RBiH, da li ćemo biti odlučni da i dalje, bez obzira na teškoće, jačamo Armiju RBiH ili ćemo u tome posustati, što je cilj agresora. I treće, agresor želi testirati odnos Hrvatske i RBiH, jer se, u vezi s tim, provjerava Tuđmanov odnos prema svom sporazumu sa Miloševićem, s obzirom na Miloševićeve sumnje da Tuđman može umjesto njega za saveznika uzeti odbrambene snage RBiH.

Po sva ova tri pitanja, situacija se za sada odvija u skladu sa političkim interesima agresora. Prvo, međunarodna zajednica se ponaša oportuno, jer svojim akcijama daje samo humanitarni smisao i ništa efikasno ne poduzima da se spriječi genocidno ponašanje agresora. Drugo, u redovima odbrambenih snaga RBiH se ne poduzimaju potrebne mjere radi suzbijanja shvatanja da je na pomolu mir, odnosno, ne čini se dovoljno da se narodu kaže da je ratno stanje i dalje naša sudbina, te da se moramo angažirati na još upornijoj i odlučnijoj odbrani. Treće, odnosi između RBiH i R Hrvatske se i dalje zaoštravaju, ekstremisti HVO, podržani snagama HV, napadaju jedinice Armije RBiH, dok su njihove borbe protiv četnika prestale….U vezi s tim, predlažem:

da nadležni politički faktori u BiH, u svojoj ulozi ocijene ponašanje R Hrvatske prema RBiH, ali u smislu zaključka da li nam je Hrvatska saveznik ili agresor;

da se iz državnog i političkog vođstva RBiH, od međunarodnih faktora, traži vojna i politička zaštita od akcija pod kontrolom Hrvatske i akcija pod kontrolom takozvane Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore;

da se od međunarodne zajednice traži zaštita granice RBiH prema oba susjeda, da se ukine embargo na uvoz oružja u BiH, te da se omogući vazdušni transport oružja na prostor koga kontroliše Armija RBiH;

 – da se cjelokupnoj svjetskoj javnosti prezentira ocjena da bi vojna intervencija radi zaštite države RBiH i ugroženih građana u njoj bila i moralna i politička obaveza svih relevantnih svjetskih faktora;

da Predsjedništvo RBiH bude u stalnom zasjedanju, da se svi članovi Predsjedništva okupe na jednom mjestu, a da sve članove Predsjedništva, koji se ne vrate u sjedište, treba smijeniti i izabrati druge predstavnike svih naroda. U tom smislu, postupiti i sa Vladom RBiH.”

Prisutni visoki državni funkcioneri su podržali Muslimovićevo izlaganje i počeli su sa diskusijom. Nije bilo kompromisa u odnosu na odlučnost da se nastavi sa jačanjem odbrambenih snaga. Posebno se diskutiralo o diplomatskim aktivnostima u cilju postizanja mira. Osnovni cilj diplomatskih aktivnosti je bio da se iskoristi svaka mogućnost za uticaj na Tuđmana da obustavi vojna djejstva protiv Armije RBiH, i da se obnovi savezništvo u borbi protiv zajedničkog agresora. Zaključak je bio da i dalje odnos prema Hrvatskoj bude odnos kao prema savezniku, ali da se međunarodnim faktorima ukazuje na Tuđmanovu odgovornost u pogledu izazivanja oružanih sukoba između Armije RBiH i HVO-a (HV). Prema diskusijama svih učesnika sastanka, oružana borba, diplomatija i informativna djelatnost, uz aktivnosti na opskrbi stanovništva i Armije RBiH, su bili glavni pravci djelovanja…

Nastavit će se…

(Global CIR/ Odlomak iz knjige ‘General Fikret Muslimović’, 150 – 205 str./Autori Kemal Gicić i Amel Jašarević/ Sarajevo, decembar 2019.)

PROČITAJTE JOŠ:

  1. […] IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Razgovor predsjednika Izetbegovića i generala M… […]

  2. […] komande, početak medijske kampanje protiv Muslimovića i smjena neposlušnih komandanata! IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Razgovor predsjednika Izetbegovića i generala M… IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Muslimović postavljen na dužnost načelnika […]

Komentiraj