IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: General Delić imenovan za komandanta Štaba Vrhovne komande, početak medijske kampanje protiv Muslimovića i smjena neposlušnih komandanata!

Suština Muslimovićevog sukoba sa Seferom i Radončićem je u činjenici što su oni bili  na strani onih koji su izazivali haotično stanje u Sarajevu, a Muslimović je bio protiv njih, poduzimajući mjere da zaštiti sistem komandovanja Armijom RBiH, jer je od toga zavisio opstanak države

FIK-MUS-MUNJA-SEFER-EPO

37. General Muslimović predsjednik Komisije za primopredaju dužnosti između Sefera Halilovića i Rasima Delića

Na sjednici Predsjedništva RBiH, održanoj 08.06.1993. godine, raspravljalo se o organizacijskim i kadrovskim promjenama u Oružanim snagama – Armiji RBiH i MUP-u.  Najvažnija odluka je bila da se ustanovljava funkcija komandanta Štaba Vrhovne komande, da se na tu funkciju imenuje Rasim Delić, a da se na funkciji načelnika Štaba Vrhovne komande zadržava Sefer Halilović. To je značilo da će prvi vojnik do političkog vođstva biti Rasim Delić, te da će Sefer Halilović biti podređen Rasimu Deliću.

Pred kraj održavanja sjednice, u svoj kabinet, Muslimovića je pozvao predsjednik Izetbegović. Upoznao ga je o odluci Predsjedništva da je on određen za predsjednika Komisije za primopredaju dužnosti između Delića i Sefera. Za članove Komisije su određeni Abdulah Konjicija i Jovan Divjak. Nakon što je Muslimović pročitao tekst Odluke, predsjednik je rekao da Delić treba primiti dužnost od Sefera, što prije, istog dana u popodnevnim satima.

Nakon ovog razgovora sa predsjednikom Izetbegovićem, Muslimović je pozvao  članove Komisije, Konjiciju i Divjaka, da dođu u njegov kabinet radi dogovora za rad. Njima se priključio i Rasim Delić. U Muslimovićevoj kancelariji su se dogovorili o izvršenju odluke Predsjedništva, a zatim su sva četvorica skupa krenuli u Seferovu kancelariju. Odmah je Konjicija i zvanično upoznao Sefera o formiranju, sastavu i zadacima Komisije na čelu sa Muslimovićem. Sefer je zahtijevao da se u početku primopredaje dužnosti održi sastanak svih načelnika uprava iz Štaba Vrhovne komande, komandanta 1. korpusa i njegovog zamjenika, na što su članovi Komisije pristali. Svi su veoma brzo došli na sastanak, na kome su prisustvovali: Rasim Delić, novoimenovani komandant; Sefer Halilović, načelnik Štaba Vrhovne komande, koji je funkciju prvog vojnika trebao predati Deliću; Jovan Divjak, zamjenik načelnika Štaba, od tada zamjenik komandanta Delića i član imenovane Komisije za primopredaju; Zićro Suljević, načelnik Operativnog centra za komandovanje; Ivan Brigić, načelnik Uprave za moral i informativno propagandnu djelatnost; dr. Mušir Brkić, načelnik Pravne uprave; Mirsad Čaušević, načelnik Obavještajne uprave; Sulejman Vranj, načelnik Uprave za personal; Meho Karišik, načelnik Uprave za obrazovanje kadrova; Rifat Bilajac; Mustafa Hajrulahović, komandant 1. korpusa; Vahid Karavelić, zamjenik komandanta 1. korpusa; Abdulah Konjicija, član imenovane Komisije za primopredaju dužnosti između Delića i Sefera; Rasim Mekić, predstavnik Uprave za organizacijsko-mobilizacijske poslove i Fikret Muslimović, načelnik Uprave bezbjednosti i predsjednik imenovane Komisije za primopredaju. Ukupno ih je na sastanku bilo 15. Šesnaesti je bio, vjerovatno novinar, koji je sjedio na stolici, u ćošku do vrata, a na koljenima držao svesku u koju je unosio pribilješke.

 Konjicija je kratko, u nekoliko rečenica, upoznao prisutne o odluci Predsjedništva, odnosno, o imenovanju Delića za komandanta Štaba Vrhovne komande, te da je u vezi s tom odlukom Predsjedništvo imenovalo i Komisiju za primopredaju dužnosti između Delića i Sefera.

Zatim je opširno govorio Sefer. Prema Muslimovićevim sjećanjima djelovao je nervozno i ogorčeno. Rekao je da je odluka Predsjedništva o imenovanju Delića za komandanta Štaba Vrhovne komande velika podvala i izdaja. Isticao je da je odluka Predsjedništva skandalozna, i da je ona donesena po mjeri četničke politike iz Beograda i Pala, da on lično nije ugrožen tom odlukom, ali da odluka Predsjedništva ugrožava BiH. Isticao je da je odluka Predsjedništva odraz njegovog sukoba sa predsjednikom Izetbegovićem u pogledu koncepta odbrane BiH, te da predsjednik Izetbegović uništava njegov, jedino opravdan koncept odbrane BiH. Objašnjavajući da je imenovanjem Delića na funkciju komandanta Štaba Vrhovne komande pobijedila četnička linija u Predsjedništvu RBiH, isticao je da u tome ključnu ulogu ima Fikret Muslimović, pri čemu ga je grubo vrijeđao i činio najodgovornijim za poraz takozvanog njegovog koncepta odbrane BiH. Za Delića je govorio da nema ni zasluga ni sposobnosti potrebnih za funkciju komandanta, te da je imenovanjem Delića, Predsjedništvo ignoriralo pokazane rezultate i sposobnosti pojedinaca u dotadašnjoj borbi protiv agresora. Rekao je da je Muslimović, obarajući njegov koncept odbrane, pripremio skandaloznu odluku Predsjedništva, te da je Predsjedništvo krenulo putem izdaje, jer nije poštovalo Štab Vrhovne komande. Naglašavao je da Predsjedništvo ne može donositi važne odluke bez saglasnosti Štaba Vrhovne komande, što je djelovalo kao sugestija prisutnim članovima Štaba Vrhovne komande da se izjasne protiv odluke Predsjedništva. Sve u svemu, diskusija Sefera je pokazala njegovu ogorčenost i mržnju prema Izetbegoviću, Deliću i Muslimoviću. 

Nakon Seferove diskusije, govorio je general Muslimović. Rekao je da ga Sefer bez argumenata napada. Energično je zahtijevao da Sefer odmah iznese činjenice, odnosno, dokaze o tome da je Muslimović naveo Predsjedništvo da donese odluke koje se njemu ne dopadaju i na koje je ogorčen. Veoma uporno, nekoliko puta, gledajući u Seferovo lice, Muslimović je tražio da iznese argumente za svoje optužbe protiv njega. Muslimović piše da je u tim trenucima Halilović blijedo i kukavički komentirao da će on to sve dokazati.

Zatim su govorili još sedmorica prisutnih, a među njima i Vranj Sulejman, koji je konstruktivno, kratko i jasno rekao da se odluka Predsjedništva mora provesti. Imena ostalih koji su govorili Muslimović nije htio navoditi. Njihove diskusije su utemeljene više na emocijama nego na razmišljanju. Izražavali su sažaljenje prema Seferu. Htjeli su pokazati da se saosjećaju s njim, da lično žale što Sefer više nije prvi vojnik Armije RBiH, pa su se trudili da kažu ono što u toj situaciji odgovara Seferovim emocijama. Pogađajući Seferove želje, govorili su da je odluka Predsjedništva neprihvatljiva, samim tim što nije konsultiran Štab Vrhovne komande, a dvojica od njih su se ponašali pretjerano frustrirano, isticali da je u Predsjedništvu “pobijedila četnička linija”, izražavali ogorčenost, ljutito napuštali sastanak i ubrzo se vraćali. Atmosfera je bila žučna i ružna. Na osnovu takvih šest diskusija moglo se zaključiti da odluku Predsjedništva ne treba prihvatiti i da joj se, kao takvoj, Štab Vrhovne komande treba suprotstaviti. Njihove diskusije su malo popravile Seferovo raspoloženje.

General Muslimović je ocijenio da njihove diskusije nisu odraz razumijevanja situacije, da niko od njih, prema njegovim iskustvima s njima, kad im se objasni šta u konkretnoj situaciji znači sadržaj njihovih diskusija, neće podržati Sefera, odnosno, Muslimović je bio siguran da će se svi oni staviti u zaštitu osnovnih principa vojničke poslušnosti prema Vrhovnoj komandi. Upravo, poštujući takve njihove pozitivne vrijednosti, kako je isticao general Muslimović, nikada nije htio ni navoditi njihova imena.

General Muslimović je ocijenio da sastanak ide u pravcu u kome mogu uslijediti katastrofalne posljedice za stanje u državi. Posumnjao je da Sefer želi što više takvih diskusija, kako bi, u konačnom, podigao slušalicu, telefonirao predsjedniku Izetbegoviću i izvijestio ga da Štab Vrhovne komande ne prihvata odluku Predsjedništva po kojoj je Delić, a ne on, prvi vojnik u Armiji RBiH. Pomisao na takvu mogućnost je uplašila Muslimovića. Da se tako nastavilo diskutirati, izvještaj o neposlušnosti Štaba Vrhovne komande bi bio logična posljedica. Muslimović je znao i to da takva neposlušnost Štaba Vrhovne komande prema svom Vrhovnom komandantu – Predsjedništvu RBiH, odnosno, neposlušnost prema političkom vođstvu države, može poprimiti karakter vojnog udara.

Dok je trajala zadnja od takvih diskusija, Muslimović, uplašen svojom naprijed navedenom ocjenom, otresito je ustao sa stolice i uzeo riječ. Staloženo, odlučno i nešto povišenim glasom je rekao da su sramotne diskusije svih koji su se protivili odluci Predsjedništva, da njihove diskusije pokazuju nezrelost i neodgovornost prema sudbini koja je zadesila BiH i njene narode, da oni svojim diskusijama ruše pretpostavke za opstanak BiH, jer dovode u pitanje kontinuitet najvažnijih državnih institucija, što je cilj i agresora, jer i agresor želi da nestane Predsjedništva. Muslimović je objasnio da Bosnu i Hercegovinu, u geografskom smislu, čine njene planine, brda, gradovi, sela, rijeke…, ali da u političkom smislu BiH, kao država, postoji samo ako ima svoje institucije – Predsjedništvo, Parlament, Vladu…, te da su radi uništenja države BiH iz tih institucija, odmah početkom rata, otišli i Plavšićka, i Koljević, i Boras, i Lasić i … Naglasio je da bi odbijanje odluke Predsjedništva o imenovanju Delića za komandanta Štaba Vrhovne komande imalo smisao uništavanja BiH kao države, isto kao u slučaju onih koji su odlaskom na Pale i u Grude napuštali Predsjedništvo, Skupštinu i Vladu RBiH. Rekao je da je sramotno da vojnici diskutiraju da li treba ili ne izvršiti odluku Vrhovne komande, a da je, u konkretnoj situaciji, uloga svih članova Štaba Vrhovne komande da se dogovore kako tu odluku realizirati i ništa više, jer su vojska u kojoj mora vladati poslušnost i subordinacija. Na kraju, general Muslimović je poentirao: “Kad bi svi vi koji ste ovdje krenuli u pravcu ignoriranja odluka Predsjedništva, ja se u tom pravcu neću kretati i ponašati. Svi, ako hoćete, idite na tu stranu, onda ja sa vama neću“. Upozoravajući da suprotstavljanje Štaba Vrhovne komande odlukama Predsjedništva gura BiH u propast, te da se on lično strogo distancira od njihovih razmišljanja, sugerirao je svima koji su neodgovorno diskutirali da se i oni preispitaju i ubuduće realno ponašaju.

Nakon ovoga, svih šest prethodnih diskutanata, koji su sa žaljenjem prema Seferu odbacivali odluku Predsjedništva, gotovo istim redom kao i u prvom krugu diskusija, korigirali su svoje stavove i podržali odluku Predsjedništva RBiH. Seferova nada, da će prevladati podrška njegovim stavovima protiv odluke Predsjedništva, je kratko trajala. Za utjehu mu je moglo biti što su diskutanti u drugom krugu svojih diskusija, uz jasno isticanje da Štab Vrhovne komande mora provesti odluku Predsjedništva, rekli i to da je Predsjedništvo, u procesu pripreme svoje odluke, trebalo konsultirati članove Štaba Vrhovne komande.

Predsjednik Izetbegović je znao za osjetljivost primopredaje dužnosti između Delića i Sefera. Zbog toga je tom pitanju poklonio odgovarajuću pažnju, pa je svojom odlukom u pisanom obliku odredio Komisiju. Ratna situacija je nalagala da Predsjednik u svakoj sekundi mora znati ko mu je prvi do njega u Armiji RBiH. Želio je da mu, što prije, dođe izvještaj da je primopredaja izvršena, da se od tada obraća Deliću i da preko njega ostvaruje kontrolu nad vojskom. Dok su u Seferovoj kancelariji imali naprijed opisani sastanak, predsjednik Izetbegović je bio u neizvjesnosti – da li je Komisija naišla na probleme u toku primopredaje. U vezi s tim, interesantna je koincidencija, da je odmah poslije završetka drugog kruga naprijed opisanih diskusija, u kojima su šestorica prisutnih korigirali stavove u korist podrške odluci Predsjedništva, zazvonio telefon koji se nalazio nadohvat Seferove ruke. Sefer je digao slušalicu, i javio se. Predsjednik je tražio Muslimovića, koji je uzeo slušalicu i javio se Predsjedniku. Predsjednik je pitao Muslimovića  da li ima problema u radu Komisije i da li će Komisija uskoro završiti rad. Muslimović je odgovorio: “Gospodine Predsjedniče, Komisija radi po planu. Nemamo nikakvih problema. Pri završetku je sastanak sa članovima Štaba Vrhovne komande. Ljudi razumno, zrelo diskutiraju i podržavaju odluku Predsjedništva”. Govoreći ovo Predsjedniku, dok svi prisutni na sastanku to slušaju, Muslimović je prioritetno želio da to bude poruka Seferu i onima koji su u prvom krugu diskusija podržavali Sefera. Predsjednik je na kraju rekao da se primopredaja treba završiti što prije.

Vidjevši da gubi podršku, Sefer je vjerovatno zaključio kako mu je bilo bolje da nije insistirao na ovakvom sastanku. Iako je sastanak bio rizičan, Muslimović je, ipak, cijenio da je veoma dobro što je održan, jer je na tom sastanku, na jednom mjestu, u isto vrijeme, bilo moguće relativno lahko spriječiti Sefera u njegovim namjerama da dobije podršku u pogledu svog suprotstavljanja Predsjedništvu RBiH. Sefera bi u tome bilo mnogo teže spriječiti da se kojim slučajem dogodilo da on u odvojenim razgovorima dobija podršku od članova Štaba Vrhovne komande. To bi bilo teško uočiti i još teže suzbiti.

Muslimović je otišao da o završenoj primopredaji i zvanično izvijesti predsjednika Izetbegovića. Nije htio detaljisati o lošim diskusijama. O ulozi koju je general Muslimović imao u pogledu provedbe odluke Predsjedništva, predsjedniku Izetbegoviću su govorili drugi ljudi. Istog dana o tome ga je izvijestio i gospodin Konjicija. Rekao mu je: “Predsjedniče, da znate, onaj Fikret Vam je fantastičan i odan“. Delić je Predsjednika izvijestio da je Muslimović imao ključnu ulogu u sprečavanju moguće haotične situacije. I kasnije je Delić često govorio i objavljivao tekstove u kojima je pisao da je Muslimović imao ključnu ulogu u sprečavanju Sefera da se uspješno odupre odluci Predsjedništva. I, zaista, da je Sefer dobio podršku od Štaba Vrhovne komande, on bi o tome obavijestio medije. Nije Sefer džaba angažirao naprijed pomenutog, vjerovatno novinara, koji je čitav tok sastanka sjedio u ćošku do vrata i u svesku na koljenima unosio pribilješke. Nastala bi opasnost da u narodu, Armiji RBiH, u drugim državnim i političkim institucijama dođe do podjele, da neko bude na strani Sefera a neko na strani predsjednika Izetbegovića. Dok bi se sve o tome razjasnilo, mogle su nastupiti veoma teške posljedice kojima bi Sefer manipulirao u korist sve dubljih i katastrofalnijih podjela i sukoba. Prema svojim mogućnostima za procjene i predviđanja, Sefer bi, manipulirajući podrškom Štaba Vrhovne komande, najvjerovatnije, izazvao haos u kome bi bile uništene pretpostavke za odbranu BiH.

General Fikret Muslimović je uvjeren da Sefer Halilović njemu nikada neće oprostiti što ga je omeo u njegovoj namjeri da Štab Vrhovne komande okrene protiv Predsjedništva RBiH. Ubrzo nakon Delićevog imenovanja, otpočelo je vrijeme Seferove osvete, prioritetno prema predsjedniku Izetbegoviću, Deliću i Muslimoviću. Prve dane poslije naprijed opisanog sastanka, propagandni aparat, pod svojom kontrolom, Sefer je usmjerio na diskvalifikaciju Muslimovića.

 38. Početak medijske kampanje protiv Muslimovića

Ubrzo nakon imenovanja Delića za komandanta Štaba Vrhovne komande,  krenula je medijska kampanja protiv Muslimovića. Radi toga je obnovljen predratni list “AS”, vlasnika  Ekrema Lekića. Taj list je izlazio pred rat, a zatim je pasiviziran. U izdanju tog lista od 06.07.1993. godine, dakle, nakon nepun mjesec od sastanka Predsjedništva RBiH, 08.06.1993. godine,  kada je za prvog vojnika do civilne Vrhovne komande umjesto Sefera imenovan Delić. Muslimovića su smatrali glavnim krivcem što je Sefer izgubio raniju poziciju u sistemu komandovanja Armijom RBiH. General Fikret Muslimović smatra da im je on bio smetnja da realiziraju neke svoje tajne planove protiv predsjednika Izetbegovića, pa su ga klevetnički optužili da u korist agresora u BiH ima “špijunsku mrežu”. Za tako monstruoznu optužbu nisu imali ni truna argumenata, osim što su manipulirali izjavom koju su strahovitom torturom iznudili od Seada Rekića, koji je prema vlastitom priznanju, za tri mjeseca torture spao sa 95 na samo 47 kilograma tjelesne težine.

Suština Muslimovićevog sukoba sa Seferom i Radončićem je u činjenici što su oni bili  na strani onih koji su izazivali haotično stanje u Sarajevu, a Muslimović je bio protiv njih, poduzimajući mjere da zaštiti sistem komandovanja Armijom RBiH, jer je od toga zavisio opstanak države. O tome je, u svom demantiju Radončićevih kleveta objavljenom u listu Oslobođenje, jula 1993. godine, Muslimović napisao: “Tačno je da sam otpočetka rata otvoreno i glasno svima koji su organizirali i provodili ugrožavanje građana Sarajeva, raznim pljačkama, protivpravnim hapšenjima, tučama i zlostavljanjima, rekao da je to što čine, bez obzira na njihov patriotizam, objektivno usmjereno protiv BiH, i da to što čine nanosi štetu našoj Oslobodilačkoj borbi i ugledu zemlje u svijetu. Želio sam da im priznam patriotizam i da utičem na njihovu svijest i razum, kako bi shvatili štetne političke posljedice, nadajući se da će ih to odvratiti od neprihvatljivog ponašanja. Istina, zalagao sam se i zalažem za krivičnopravni tretman takvih postupaka. Time sam se izložio opasnostima, raznim prijetnjama i fizičkim nasrtajima, što me nije pokolebalo, jer sam uvjeren da se borim za ispravne političke ciljeve izgradnje državnosti BiH. Toliko sam razuman da sam mogao eskivirati sukob sa takvim ljudima, tako što bih jedno mislio, drugo govorio, a treće radio. Ja to nisam htio. Svjestan rizika po moju ličnu sigurnost, ušao sam u sukob sa takvim ljudima, jer sam shvatio da mi je zadatak čuvati BiH, a ne isključivo sebe, odnosno, shvatam da u mjeri u kojoj svi očuvamo BiH, i ja mogu očuvati samoga sebe”. (“Klevete kroz Tigrovo oko”, Oslobođenje, 13. juli 1993. godine)

 U vezi s Radončićevom, Seferovom i Alibabićevom klevetničkom propagandom  protiv Muslimovića, važno je imati u vidu što se u 1993. godini pojavilo mnogo žestokih opasnosti po BiH. U toj godini, Tuđman je intenzivirao oružanu agresiju na RBiH. Iste godine, Boban je unutar BiH, kao eksponent Tuđmanove agresije na RBiH djelovao na razaranju njenih legalnih institucija. U toj godini Fikret Abdić je sa istim ciljem osnovao svoju paradržavu i u korist dva agresorska režima, Tuđmanovog i Miloševićevog, te otvorio front protiv Armije RBiH. U toj godini je kulminirala neposlušnost prema Izetbegoviću od strane pojedinih komandanata Armije RBiH koji su u destrukciji imali podršku Sefera i Radončića, naročito u Sarajevu. U toj godini svoj front protiv Izetbegovića otvara i Sven Rustempašić, putem “tjednika EURO BOSNA”… Ko zna koliko je takvih, manjih ili većih, otvorenih ili prikrivenih, unutar BiH ili spoljnih frontova otvoreno, prošireno, produbljeno, intenzivirano s ciljem da nestane države BiH. Međutim, zna se jedno: kompromitacija i uništavanje faktora odbrane BiH, na čelu sa Izetbegovićem, bio je zajednički imenitelj za sve te frontove. Intenzivirani Radončićevi, Seferovi i Alibabićevi klevetnički napadi na Muslimovića su također jedan neprijateljski front u kome je general Muslimović neprijateljima bio važan cilj, upravo zato što je zauzimao ključnu poziciju u sistemu sigurnosti Armije RBiH. Slomiti Muslimovića, značilo je otkloniti prepreku neprijateljskim težnjama da se uništi predsjednik Izetbegović i sistem komandovanja snagama odbrane RBiH u uslovima rata. U svemu tome treba zapaziti da su glavni autoriteti osnovanih paradržava u BiH (RS, HZHB, APZB) prethodno osnovali svoje političke partije, pa je u tom kontekstu naročito zanimljiva Radončićeva i Seferova aktivnost s ciljem osnivanja svoje političke partije, s ciljem da budu spremni za izbore i pobjedu nad SDA i Izetbegovićem,  ako se po OwenStoltenbergovom planu podijeli BiH.

39. Sead Rekić i problem zlonamjernog ponašanja u SDB-u (UDBA-i)

 Kompromitirati Fikreta Muslimovića, i time ga eliminirati iz borbe u odbrani BiH, bio je značajan zadatak političke agenture, zadatak dobiven iz centra iz koga se usmjerava agresija na BiH. U centrima iz kojih se usmjeravala agresija na BiH, znali su za njegove osobine. Znali su da ako njegove osobine dođu do izražaja u okviru napora za odbranu BiH, da će njihovi agresorski ciljevi biti teže ostvarivi i u tome su, možda, precjenjivali i njegovu poziciju i njegove mogućnosti.

Međutim, nisu precijenili sljedeće: Muslimović je sa velikom voljom i entuzijazmom, srcem i razumom, svim svojim psihofizičkim i profesionalnim sposobnostima, stavio sebe u funkciju ciljeva odbrane naše zemlje. To je činio iz dubokog razumijevanja ukupne nepravde koja se čini protiv BiH, posebno protiv Bošnjaka, od strane velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalista. U tom smislu, Muslimović je bio žrtva svojih profesionalnih osobina, kojih su se bojali oni koji su ga znali među agresorima na RBiH. Ovo potvrđuju svi ljudi koji imaju iskustva u radu sa Muslimovićem. Mnogi sa kojima su autori ovog djela razgovarali, upravo su potvrdili naprijed navedenu ocjenu o profesionalnim vrijednostima Muslimovića.

U tome treba tražiti neprijateljske motive, da se organizira i preko Radončića provede medijska hajka, s ciljem kompromitacije generala Muslimovića i njegovog eliminiranja iz sistema odbrane RBiH. U tom kontekstu treba posmatrati neljudsko i zločinačko ponašanje prema Seadu Rekiću. U bivšoj JNA, Muslimović je Rekiću bio nadređeni. Rekić je bio komandant bataljona Vojne policije. Imao je izrazite oficirske sklonosti da komanduje i da se u svemu, kao oficir, ponaša primjerno. Svoje oficirske kvalitete je pokazao i u toku rata.

Od svog napuštanja JNA, septembra 1991. godine, Muslimović nije viđao Rekića niti je o njemu bilo šta čuo sve do decembra 1991. godine, kada je u Sarajevu saznao da je Rekić iz JNA određen na službu u civilnu policiju, odnosno u MUP RBiH. To je bilo vrijeme intenzivnog rata u Hrvatskoj i vrijeme približavanja oružane agresije na RBiH. Cijeneći da je dolazak Rekića u MUP RBiH zanimljiv i značajan, jer je trebalo poduzeti mjere da se organizira zaštita od obavještajnih i kontraobavještajnih akcija iz Beograda protiv BiH. Muslimović je smatrao da bi bilo dobro da SDB RBiH stupi u kontakt sa Rekićem, da sagleda okolnosti njegovog raspoređivanja u civilnu policiju, te da se on angažira da pravovremeno i potpuno izvještava SDB RBiH ako Služba bezbjednosti (KOS) JNA ispolji bilo kakvu aktivnost na štetu odbrane BiH. Muslimović je smatrao da ima dovoljno autoriteta i utjecaja na Rekića, da ako bi u naprijed navedenom smislu operativcima SDB RBiH trebala pomoć, da bi on mogao utjecati da se sa Rekićem kontraobavještajno uspješno radi u korist odbrane RBiH. Tada je situacija u Jugoslaviji bila prilično teška i za mnoge nejasna. Očekivala se mogućnost raspleta krize u korist ostanka Jugoslavije, ali i mogućnost raspleta raspadom Jugoslavije.

Da je u tadašnjoj SDB RBiH bilo potrebnog profesionalnog pristupa toj situaciji, za Rekića bi poduzeli upravo naprijed navedene mjere: razgovarali s njim i kontraobavještajno usmjeravali. Međutim, tadašnji kadrovski sastav SDB, koji je odlučivao o slučaju Rekića, više se bavio medijskom propagandom i kompromitacijom ljudi nego profesionalnim djelovanjem, s obzirom na kontraobavještajnu i obavještajnu ulogu koju su imali.

Isti dan kada je saznao za Rekićev dolazak u MUP RBiH, iz naprijed navedenih razloga i motiva, Muslimović je, uveče, pozvao telefonom profesora doktora Enesa Pelidiju. S njim se sastao i upoznao ga o svojim ocjenama u vezi dolaska Rekića, te ga zamolio da to prenese nadležnima koji mogu računati i na Muslimovićevu pomoć.

O tome, nakon sastanka sa profesorom Pelidijom, Muslimović više nije više brinuo. Rekića nije viđao. Nije znao ni za zločinačko ponašanje prema njemu od početka 1993. godine, kada je Munir Alibabić organizirao da se u trajanju od dva mjeseca nad Rekićem vrši neviđena, zločinačka tortura koja je rezultirala iznuđenim iskazom Rekića ne samo protiv Muslimovića, već i protiv sebe. Naravno, pošto se radilo o brutalnim lažima, to je i na Sudu dokazano. Međutim, cilj nije bio Rekić, već je cilj bio Muslimović. Na osnovu iznuđenog Rekićevog iskaza, Munir Alibabić i Sefer Halilović su organizirali da se podnese krivična prijava protiv Muslimovića. Tu prijavu su dali predsjedniku Izetbegoviću, jer se bez njegovog znanja nije mogao pokretati krivični postupak protiv Muslimovića.

Kad je dobio pripremljenu krivičnu prijavu protiv generala  Muslimovića, predsjednik Izetbegović ga je pozvao da dođe u njegov kabinet. Pošto je u to vrijeme češće kontaktirao sa predsjednikom Izetbegovićem, Muslimović je otišao kod njega, smatrajući da će to biti jedan od uobičajenih susreta, kada je on nešto zahtijevao i postavljao zadatke. Međutim, predsjednik Izetbegović je generalu Muslimoviću dao u ruke papir po kome se on optužuje da vodi špijunsku mrežu u korist agresora, i da je u toj mreži i Rekić. Vidjevši šta na tom papiru piše, Muslimović je rekao: “Gospodine Predsjedniče, i Vi ste mi svjedok da ovo što mi se stavlja na teret nije istina“, a zatim je opisao svoj kontakt saprofesorom Pelidijom, od prije godinu i po dana. Predsjedniku je rekaoda je njega (Muslimovića) profesor Pelidija jedne prilike upoznao da je Predsjedniku lično prenio sve što mu je rekao u opisanom razgovoru, od kraja 1991. godine. General Muslimović je predsjedniku Aliji Izetbegoviću rekao da nije logično da on upozorava zvanične državne organe BiH o sigurnosnom značaju Rekićevog dolaska u MUR RBiH, a da, uz to, radi s njim u korist četnika. Predsjednik se nije odmah prisjetio svog razgovora sa Pelidijom, ali je Muslimović predložio da Pelidija odmah dođe u njegov kabinet i da ga na to podsjeti. Situacija je išla onako kako je Muslimović želio, jer je Pelidija za desetak minuta bio u Predsjednikovom kabinetu. Samoinicijativno, Muslimović je izašao da ne bude prisutan dok profesor Pelidija podsjeća Predsjednika o spornim detaljima. Ubrzo su Muslimovića pozvali da uđe u kabinet. Predsjednik je Muslimoviću kratko rekao da ide i da radi svoje poslove. Dakle, plan Alibabića i Sefera je propao.

Kako je nastala krivična prijava s ciljem da general Muslimović bude spriječen u obavljanju funkcije načelnika Uprave bezbjednosti i da se tako zaštite glavni krivci za haos u Sarajevu, objašnjava razgovor jednog od autora ove knjige, Amela Jašarevića, sa Seadom Rekićem.

Uplašeni da će general Fikret Muslimović ponovnim dolaskom na dužnost načelnika Službe vojne bezbjednosti Armije RBiH otkriti ono što Sefer Halilović i Fahrudin Radončić nisu željeli da iko sazna, u saradnji sa Munirom Alibabićem, organizirali su hapšenje Seada Rekića, s ciljem da od njega, po svaku cijenu, dobiju iskaz kojim će iskompromitirati Muslimovića. Bez znanja Rekićeve porodice gdje se nalazi, te bez zakonom propisanih obaveza u slučaju lišavanja slobode, Rekić je isljeđivan gotovo tri mjeseca. Opaki isljednik je bio Jovica Berović, i to pod kontrolom Munira Alibabića, kao svog nadređenog.

Rekić je bio optuživan da je “kosovac”, a Berović je od njega tražio da nabroji sve oficire bivše JNA koji su radili u kontraobavještajnoj službi. Odgovorio je da su u toj službi bili Fikret Muslimović, Nedžad Ajnadžić, Senad Mikić… Berović je svakom od oficira koje je Rekić pomenuo, putem svoje pokvarene mašte, dodjeljivao razne špijunske uloge: da je Fikret Muslimović na čelu špijunske organizacije, da je na direktnoj vezi Aci Vasiljeviću u Beogradu i da upravlja špijunskom mrežom u kojoj su svi ostali oficiri bivše JNA, uključujući komandanta 1. korpusa Mustafu Hajrulahovića Talijana, Hajru Osmanagića, Envera Mujezinovića, Sifeta Podžića,… Sead Rekić je kazao da je odgovarao da ne zna ni za kakvu špijunsku mrežu, da Fikreta Muslimovića uopće ne viđa, te da Muslimović nema nikakvog utjecaja na njegovo angažiranje u ratu. Međutim, prema Rekićevim riječima, Berović je odbacivao njegove tvrdnje, govoreći mu da laže, da su svi oficiri iz bivše JNA isti i da su špijuni koji rade za srpsku agresorsku stranu, što je bila zlonamjerna i neljudska tvrdnja isljednika Berovića, koji će ubrzo pobjeći.

Tokom Rekićevog tromjesečnog zlostavljanja, Berović je odlazio na odmor, a dok odmara angažirao je druge istražitelje da ga ispituju, ponižavaju, tuku, pljuju. Za sve vrijeme ispitivanja, Rekiću su rijetko dopuštali da radi nužde ide u WC, tako da je bilo situacija da se pomokri u odjeću. U Berovićevom odsustvu, mijenjala su se četvorica istražitelja, a u Rekićevom sjećanju posebno je ostao upečatljiv “jedan ćelavi”, sa naočalima, koji je imao zadatak samo da ga drži budnim, po čitavu noć dok sjedi na stolici. Rekićeva glava je često padala zbog iscrpljenosti od nedostatka sna, ali bi ga katil odmah budio da ne zaspi i podizao njegovu snom obuzetu glavu. Rekića su tako, održavanjem i jačanjem nesanice iscrpljivali do ludila. Kad su ga, sa trećeg sprata zgrade MUP-a u Sarajevu vodili na prizemlje, u nekoj od prostorija je ležao na nosilima za ranjenike umrljanim krvlju, a pokrivao se nečijim smrdljivim zimskim kaputom po kome su, također bili tragovi od krvi. Bukvalno, svakog dana i noći, u toj prostoriji Rekića su šamarali, snažno udarali pesnicama i nogama, što je trajalo do besvijesti.

Stražari angažirani da čuvaju Rekića su bili izuzetno krupni, visoki, a od njihovih udaraca, imao je krvne podljeve po cijelom tijelu, licu, nogama, rukama… Izbili su mu dva prednja zuba. Čak, i kada bi se “smilovali” i tokom noći dopustili mu da ide u WC, prvo su gasili svjetlo, pa su ga u WC-u divljački tukli, pa se više puta iz WC-a vraćao sav krvav od udaraca po glavi.

Tokom višemjesečnog, tako surovog isljeđivanja, Rekićevi nokti su narastali i više od centimetra, ali mu nisu dozvolili da ih odsiječe. Kosa i brada mu je bila zarasla, tako da ga takvog ni njegovi najbliži ne bi mogli prepoznati. Glava i ostali dijelovi tijela mučno su ga svrbili, pa se češao, od čega su mu svud po glavi i tijelu nastajale kraste, koje bi zbog mučne svrbeži dodatnim češanjem iritirao pa je iz njih tekla krv. Svih mjeseci takvog zločinačkog zlostavljanja, Rekić se nikako nije umivao, ni prao ruke, a kamo li kupao. U drugom mjesecu boravka u zatočeništvu, dobio je vaške.

Dok su ga ispitivali, često su naređivali da ustane, da se približi uza zid, da nosom, gotovo dodiruje zid i da tako satima stoji, što je bilo izuzetno naporno. Neko ko nije bio u timu istražitelja, a poznavao je Rekićevu svastiku, vidio ga je da tako stoji uza zid, te joj je prenio u kakvom ga je položaju vidio. Ona je to Rekiću ispričala poslije, kada je izašao iz zatvora. Istakla je da nije poznavala čovjeka koji joj je to rekao, ali je taj čovjek koji je rijetko dolazio u komandu Kenana Ušanovića, gdje je u ratu bila angažirana, znao da je ona Rekićeva svastika.

U pauzi jednog ispitivanja, Rekiću je prišao jedan čovjek, operativac u Alibabićevom Sektoru državne bezbjednosti, i rekao mu: “Sejo, nisam ništa kriv za tvoju situaciju. Kriv je Munir Alibabić. Moraš imati u vidu da je Jovica Berović najveći konstruktor raznih laži u našoj službi. Čuvaj se tog čovjeka.”

Istražitelj Jovica Berović, nezadovoljan što Rekić ne govori što želi čuti, prijetio je da će UDB-a, kako je nazivao službu u kojoj radi, ubiti svu Rekićevu porodicu do desetog koljena, da će ga on lično ubiti i “isisati svaku koščicu” iz njegovog tijela, stavljajući prst između zuba da bi pokazao kako će “isisati svaku koščicu” iz Rekićevog tijela, da, kada ga ubije, nikada niko neće znati gdje se nalazi njegov “grob”, niti će se znati za “grob” bilo koga iz njegove poubijane porodice do desetog koljena. Kada je, prijeteći tako, Berović izgovarao riječ “grob”, Rekić je prepoznao da je njegov isljednik nemusliman, iako su mu se ranije svi istražitelji koji su učesvovali u njegovom zlostavljanju predstavljali kao “muslimani”.

Prema Rekićevim riječima, Berović mu je jednom prilikom kazao: “Ovo je UDB-a. Šta ti misliš da se možeš zaj…vati sa UDB-om.” Pretpostavlja da je na takvo Berovićevo ponašanje imalo utjecaja što je u jednom dijelu ispitivanja rekao, da su njegov stric i dedo proganjani od UDB-e pod optužbama da su Mladi muslimani te da su bili zatvarani. Berović je, saznavši za te pojedinosti, ironično kazao: ‘Ah…dobro nam došao’.

Takva dugotrajna iscrpljujuća maltretiranja, omalovažavanja i brutalna ponižavanja, Rekića su dovodila u teške krize, iscrpljenosti, psihičke iznurenosti, malaksalosti, iz čega je nastajalo strašno stanje u kome je cijelo njegovo tijelo drhtalo. Nakon dugotrajnijeg drhtanja cijelog njegovog tijela, pojavljivala se strašna ukočenost, tako da nije mogao mrdnuti ni jednim dijelom svog tijela. Smjenjivale su se strašna drhtavica i strašna ukočenost, pa Rekić ni sada ne može reći šta je od toga bilo strašnije. Osjećao je da njegovo srce kuca nevjerovatnom brzinom, a da zatim kuca sve sporije i sporije, pa mu se pričinjavalo da umire jer će prestati kucati. Imao je osjećaj da iz njega izlazi neka para, a zatim se pojavljivao osjećaj pospanosti.

U takvom stanju, Rekić je gubio osjećaj za bilo šta oko sebe. Halucinirao je. Na tim prizorima, kao da je viđao koru svog mozga, da iz te kore izbija krv pa moždana opna postaje potpuno krvava. Zatim je imao osjećaj da lebdi, da negdje u svemiru nestaje. Tako je padao u nesvijest, a isljednici su ga polijevali vodom i šamarali da se osvijesti. Kada bi se osvijestio, imao je strašan osjećaj izmorenosti i malaksalosti. Za vrijeme isljeđivanja imao je najmanje desetak takvih strašnih, šokantnih napada. Rekićev život je postao strašan, sa trajnim posljedicama.

Za dva mjeseca koliko je trajalo isljeđivanje pod kontrolom Berovića, uz znanje Alibabića, Rekić je sa preko 90, spao na samo 48 kilograma. Od Berovića i drugih istražitelja koji su se radi svog odmora smjenjivali, Rekić je zahtijevao da ga odvedu ljekaru ili da ljekar dođe na mjesto gdje se nalazi, da ga pregleda i da dobije nužnu zaštitu svog života i zdravlja. Odbacili su taj zahtjev kao nepristojan i bezobrazan, govoreći da je zdrav i da njemu ne treba ljekar.

Prema vlastitom svjedočenju, više puta je pomišljao da je bolje da sam sebe ubije, nego da dalje trpi mučenje. Pomišljao je da sa trećegsprata iskoči kroz prozor koga su istražitelji povremeno otvarali. Budući da se u prostoriji nalazio gusani radijator, pomišljao je da se iznenada, na njihove oči, trgne i munjevitom brzinom udari glavom u taj radijator toliko snažno da mu se glava odmah rasprsne. Odustajao je od tih strašnih pomisli jer, ipak, očekivao je da će se pojaviti ljudi koji će svjedočiti da nije istina ono što mu se stavlja na teret, te zaključio da ne bi bilo dobro da sebi oduzima život. U slučaju da je iskočio kroz prozor ili da je udario glavom od radijator, s obzirom da niko od njegovih najbližih nije znao gdje se nalazi, mogli su, u tom slučaju skupiti njegovo tijelo i baciti u smeće, da niko nikada ne sazna šta je sa njim bilo.

Montirali su situaciju u kojoj se Rekiću pružala mogućnost da pobjegne od njihovog zločinstva. U toku jedne noći, kada je zatražio da ode u WC, sa trećeg sprata, odveli su ga u WC na prizemlju, iako su ga prije tog slučaja odvodili u WC na istom spratu gdje je zlostavljan. Kada je ušao u WC, prozor je bio širom otvoren, a visina iznad zemlje je bila mala. To je bila “idealna šansa” da pokuša bijeg. Bio je dovoljno svjestan da je to provokacija, da pokuša bijeg, pa da ga negdje u bijegu ubiju.

 U jednom dijelu ispitivanja, Berović je zahtijevao da mu kaže, šta smatra da je dobro, a šta da je loše urađeno od početka rata u sredinama gdje je bio angažiran. Kasnije, kada je trebao da potpiše izjave, koje je svojom pokvarenom maštom Berović pripremao, Rekić je vidio da sve ono što je smatrao da je pozitivno, da on iskrivljuje i upravo to stavlja Rekiću na teret da je kriv, isto kao i ono za šta mu je govorio da mu se ne dopada. Ono što je govorio da ne zna i da nije učinio, Berović je upisivao da zna i da je učinio. U situaciji kada je zbog strahovitog psihičkog mučenja i još strašnijeg fizičkog zlostavljanja, da bi ostao živ, Rekić je potpisao izjave koje je Berović pripremio. Dakle, u prostorijama Ministarstva unutarnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (MUP RBiH), Sektor Službe državne bezbjednosti (UDBA) Sarajevo, u uslovima strašne torture, Rekić je potpisao izjave koje je svojom pokvarenom maštom iskonsruirao Jovica Berović, te ih datirao kao da su nastale 30. 03., 07. 04., 10. 04. i 11. 04.1993. godine. Čak ni to sa datumima nije tačno, jer je Berović sve vrijeme dvomjesečnog zločinačkog isljeđivanja pripremao te izjave, da bi ih Rekić na kraju potpisao.

Upravo te tako uzete izjave od Seada Rekića, Alibabić je dao Seferu Haliloviću i Fahrudinu Radončiću za objavljivanje u listu “AS” kako bi kompromitirali generala Muslimovića i udaljili ga sa funkcije načelnika bezbjednosti…

 40. Još jedna okolnost lošeg ponašanja prema predsjedniku Izetbegoviću i generalu Muslimoviću

 Zbog samovolje neposlušnih komandanata koji su vršili represiju nad civilima, raslo je nezadovoljstvo i ogorčenje Sarajlija. Među njima je eskalirao strah od pomena Cacinog, Ćelinog i drugih sličnih imena koji su komandovali jedinicama i imali podršku Sefera i Radončića. Narod je shvatio da je Sefer odgovoran za stanje u sarajevskim jedinicama i za ponašanje samovoljnih, destruktivnih komandanata, posebno Cace i Ćele. Zato se u čaršiji počelo insistirati na Seferovoj smjeni. U pričama o Seferovoj smjeni pominjali su se i ljudi koji bi po čaršijskim kriterijima trebali zauzeti Seferovu poziciju. U tom smislu, od kraja 1992. i početkom 1993. godine,  pominjalo se i ime generala Muslimovića, vjerovatno, dobronamjerno i bezazleno, kao što su se pominjala i neka druga imena. Vrijeme je pokazalo da su generala Muslimovića  skupo koštala čaršijska nagađanja, jer se Seferova mržnja prema Muslimoviću iz dana u dan sve više i više povećavala.

Sefer Halilović je o tome kasnije, i tokom rata, i poslije rata, pričao i pisao, ističući da je “Izvršni odbor SDA donio odluku” da Fikret Muslimović bude postavljen na mjesto načelnika Štaba Vrhovne komande. Paranoično misleći da u tome ima istine, Sefer je počeo jačati mržnju i prema predsjedniku Aliji Izetbegoviću kao potencijalnom donosiocu takve odluke, a prema generalu Muslimoviću i drugima kao potencijalnim kandidatima da zauzmu njegovo mjesto. Upravo je to uzrok Seferovog kasnijeg neprijateljskog odnosa prema Izetbegoviću, Deliću i Muslimoviću. Pri tome treba imati u vidu da je Muslimović Izetbegoviću predlagao da Delić bude komandant Štaba Vrhovne komande.

 U istraživanjima – da li je general Fikret Muslimović imao karijerističke ambicije kojih se bojao Sefer, došlo se do pokazatelja da je to apsolutna neistina, da se Muslimović nikada ni za šta nije samokandidirao, da je svim svojim pretpostavljenima sve do odlaska u penziju, 2000. godine, bio čvrst oslonac u službi, te da je Muslimović imao iskrene namjere da bude čvrst oslonac i Seferu kao svom nadređenom dok je to bio.

Jedne prilike, također, u ljeto 1992. godine, kada je obaviješten o raspravama da Muslimović bude postavljen na njegovo mjesto, Sefer je Muslimovića pozvao u svoj kabinet i nudeći mu postavljenje za vojnog atašea u Ambasadi RBiH u Zagrebu. Muslimović je odbio takvu mogućnost. Kategorički je rekao da će ostati u BiH, a kasnije shvatio da je to bio put da Muslimović bude eliminiran iz sistema odbrane BiH.

41. Predsjednik Izetbegović se konsultirao sa intelektualcima

Posebno teška situacija za državu BiH nastupila je krajem maja ili početkom juna 1993. godine, nakon što je paljanska Skupština odbila Vens – Owenov plan, a sa druge strane su se rasplamsali oružani sukobi između Armije RBiH i HVO-a. Tada je nastupila totalna blokada teritorija pod kontrolom legalnih vlasti, pritisci su dolazili sa svih strana i svaki od njih imao je posebno djelovanje. Predsjednik Izetbegović se doimao uznemirenim i zabrinutim, budući da je situacija postajala sve teža na diplomatskom, propagandnom i humanitarnom planu, tako da su sve glasniji postajali oni koji su se zalagali za redefiniranje ciljeva odbrambenog rata. To je bilo izuzetno osjetljivo pitanje, jer se odgovorom na njega problematizirala perspektiva, cjelovitost i opstojnost BiH kao države. Muslimović je o tome razgovarao sa Izetbegovićem, svjedočeći da prvi predsjednik nezavisne BiH nije nikada ostavljao nikakvog prostora za kompromis u odnosu na odbranu cjelovite BiH.

Međutim, oni koji su kroz propagandu napadali Izetbegovića, da teži nekoj maloj muslimanskoj državi – “džamahiriji” ili “fildžan” državi, su ostavljali puno više prostora za takve ideje. Budući da je  odbijanje VensOwenovog sporazuma značilo nastavak rata, očekivali su se još jači  pritisci u pravcu podjele BiH. Iz nekih krugova se postavljalo pitanje da li je preče očuvati narod ili državu. Oni koji su lansirali takvu tezu bili su mišljenja da je očuvanje bošnjačkog naroda od daljih žrtava podrazumijevalo prihvatanje agresorskih uslova za podjelu i nestanak države BiH. Nastavak borbe za državu BiH podrazumijevao je žrtvovanje naroda u upornoj borbi u kojoj će se i agresoru nanijeti ogromni gubici, pa bi nestanak naroda koji se borio za državu bio “častan”, prema njihovom mišljenju. Izetbegović je bez ikakvih dilema na pomenuto pitanje odgovarao “i – i”, budući da je beskompromisno težio očuvanju i države i naroda. Za Izetbegovića je to, ustvari, bilo besmisleno pitanje, a na njega se obazirao samo zato jer su ga, uz osjećaje očajanja, postavljali i dobronamjerni, pa čak i veoma obrazovani pojedinci. Želeći spriječiti unošenje novih dilema oko ciljeva odbrane BiH, a uvažavajući političke i moralno-psihološke okolnosti u kojem se nalazi cijeli narod i njegovi predstavnici,  Izetbegović se, krajem maja ili početkom juna, odlučio za sastanak sa najuglednijim intelektualcima i funkcionerima u političkim, državnim, obrazovnim, kulturnim, zdravstvenim i drugim institucijama BiH, koji su se mogli okupiti, s obzirom da je Sarajevo bilo u potpunoj vojnoj blokadi.

Sastanak je održan u amfiteatru sarajevske općine Centar, koji je bio pun uglednih ljudi, prema kojima su sudbonosno bile uprte oči naroda. Skup je, svojim uvodnim izlaganjem otvorio i njime rukovodio lično predsjednik Izetbegović. Inicirao je i usmjerio diskusiju, a svi prisutni dobro su znali i bez toga zašto su pozvani. Jasno im je bilo da se treba odlučiti šta dalje, kakvu političku strategiju nastavka borbe donijeti. Taj skup nije mogao donositi odluke, ali je  poslužio Izetbegoviću da čuje različita mišljenja, te je bio odraz Izetbegovićeve odgovornosti naspram najvažnijih funkcija u državi, predsjednika i vrhovnog komandanta.

Diskusije su bile veoma interesantne, i bilo je dosta izlagača koji su smatrali da u nastavku rata Bošnjaci nemaju šanse, te da se moramo boriti za državu, pa makar u toj borbi izgubili i narod i državu. Bilo je prijedloga da predsjednik Izetbegović od islamskih zemalja traži, da se u nekoj od njih, Bošnjacima dodijeli parče zemlje na kojem će se sagraditi novi grad za milion do dva stanovnika, gdje bi se iz BiH naselili Bošnjaci, a njena teritorija prepustila Srbima i Hrvatima. Druga krajnost u odnosu na ovakvo razmišljanje glasila je da se, po svaku cijenu, nastavi borba te da svi moraju biti spremni časno izginuti, pa neka se izgubi i država i narod. Obje krajnosti su podrazumijevale radikalno mijenjanje ili odustajanje od ciljeva borbe definiranih Platformom Predsjedništva RBiH, od juna 1992. godine.

 Nakon nekoliko diskusija, general Muslimović je dobio priliku da govori, te je istaknuo nekoliko važnih stvari. Prvo, kazao je da se od ciljeva borbe definiranih Platformom Predsjedništva ne smije odustajati. Drugo, baveći se odnosom agresorskih i odbrambenih vojnih potencijala na bosanskohercegovačkom ratištu, posebno nakon rasplamsavanja oružanih sukoba između Armije RBiH, s jedne, i HV i HVO, s druge strane, ocijenio je da vojnim sredstvima Armija RBiH nije u stanju potpuno osloboditi cijelu teritoriju BiH i na njenim granicama uspostaviti kontrolu od strane legalnih vlasti RBiH.

 Naveo je da ova dva stava djeluju suprotstavljeno, ali samo na prvi pogled tako. Predloživši da se borba za BiH podijeli u dvije vremenske etape, Muslimović je sugerirao da bliži cilj mora biti mir, uz osnovni uslov da se očuva teritorijalni integritet BiH i da naša zemlja opstane kao faktor međunarodne zajednice i članica OUN-a. Pod tim uslovom, mir je trebalo postići što prije, ali to je sa sobom nosilo i činjenicu da će ekstremisti, odnosno, politički lideri kakvi su Karadžić i Boban, ući u Sarajevo, odnosno, u institucije RBiH i s Bošnjacima tvoriti vlast. Nakon početnog komešanja, u sali je nastao muk i svi su iščekivali nastavak Muslimovićevog izlaganja koje je nastavljeno kazivanjem o daljem cilju borbe, političkim, ekonomskim i drugim demokratskim sredstvima. General Muslimović je, vidjevši da ga i Predsjednik pomno sluša, kazao da će borba do postizanja tog cilja biti duga i teška, te da treba vjerovati u takvu mogućnost, jer će dobro nadvladati zlo, naglasivši da patriotama mir daje veću šansu, jer se oslanjaju na pravdu i demokratiju, a da rat daje veće šanse protivnicima BiH, koji se prioritetno oslanjaju na neistine i silu.

Kontinuitet vrlo uspješne političke strategije po kojoj je, nakon što je postignut mir na osnovama opstojnosti države BiH, bilo potrebno više vremena za postupne reforme u cilju otklanjanja nedostataka i anomalija unutrašnjeg uređenja, usporen je odbacivanjem paketa ustavnih amandmana aprila, 2006. godine.

Brojni tekstovi i poslijeratni javni nastupi generala Fikreta Muslimovića potvrđuju da je on dosljednjo i uporno objašnjavao da je pozitivan trend reformi u BiH, po naprijed opisanoj strategiji predsjednika Izetbegovića ostvarivan kontinuirano od početka 1994. godine, Vašingtonskim sporazumom, po kome je osiguran prekid oružanih neprijateljstava između Armije RBiH i HV-a (HVO-a), a zatim Dejtonskim sporazumom, po kome je osiguran potpun prekid oružanih neprijateljstava sa rezultatom da su susjedne zemlje priznale teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine.

Poslije rata, slijedio je nastavak u provedbi Izetbegovićeve strategije stabiliziranja mira u korist svih građana i naroda u BiH i šire u regiji Balkana. U tom procesu, iako sa velikim teškoćama, BiH je poboljšavala svoje unutarnje uređenje: ostvarena je sloboda kretanja, u čemu poseban značaj imaju jedinstvene tablice za motorna vozila; uvedena je jedinstvena carinska i poreska politika, afirmirano je jedinstveno tržište u BiH, uspostavljena granična služba, doneseno je niz reformskih zakona, uspostavljene jedinstvene sigurnosne institucije (OSA, SIPA, Ministarstvo sigurnosti BiH, Ministarstvo odbrane BiH, jedinstvene Oružane snage); …

U vezi s tim, isticao je da je pogrešno tumačenje “entitetskog glasanja” koga su neki politički subjekti bošnjačkog naroda uzeli kao razlog obaranja tog reformskog paketa, najveći destruktivni udarac političkoj strategiji ustavnih reformi. General Muslimović je pisao i govorio da je entitetsko glasanje posljedica hegemonije koju je velikosrpska politika uspostavila u entitetu RS-u, te da je nužno usmjeriti akciju protiv te hegemonije kao uzroka. Ako bi Srbi, Hrvati i Bošnjaci u tom entitetu bili ravnopravni, ni “entitetsko glasanje” ne bi bilo problem kakav ustvari jeste jer bi iz entiteta RS-a na nivo državnih institucija došao politički stav u koga je ukalkulirana i politička volja Bošnjaka i Hrvata.

 Prema Muslimovićevom tumačenju, oboreni paket ustavnih amandmana bio veliki iskorak u pravcu prevazilaženja srpske hegemonije nad Bošnjacima i Hrvatima, kao uzroka negativnog ispoljavanja entitetskog glasanja u kome nema političke volje nesrba u bh. entitetu RS-u. U uslovima njihove ravnopravnosti, sve što bi se u Parlamentu BiH “entitetskim glasanjem” sprečavalo ili prihvatalo, bilo bi izraz volje svih građana i sva tri naroda u “Republici Srpskoj”.

U uslovima duboke i široke hegemonije u onaj glas, koji iz entiteta RS-a ode u Parlament BiH, nije ukalkulirana politička volja Bošnjaka, Hrvata i Ostalih. Čak, šta više, taj glas je samo srpski, nije entitetski i redovno je protivan političkoj volji Bošnjaka, Hrvata i Ostalih. Dakle, u toj varijanti mišljenja i interese Bošnjaka, Hrvata i Ostalih, Srbi uopće i ne razmatraju, što je dokaz hegemonije. Međutim, u uslovima nacionalne i građanske ravnopravnosti, u glas koji bi iz RS-a došao u Parlament BiH, bila bi ukalkulirana politička volja Bošnjaka, Hrvata i Ostalih, pa entitetsko glasanje ne bi bilo problem kao u prvoj varijanti. Zato se general Muslimović zalagao da se akcija usmjeri prema uzroku, odnosno prema dokidanju hegemonije, čime bi nestale njene brojne negativne posljedice, pa i negativne strane entitetskog glasanja.

 42. Radončić: ‘Šefe, ja Vam se izvinjavam, napravio sam veliku grešku’

Krajem ljeta 1993. godine, Radončić je uhapšen, jer je u njegovom stanu pronađeno na desetine tajnih vojnih dokumenata, i zato što je putem medija, napadajući generala Muslimovića, u ratnim uslovima otkrivao tajne vojne podatke. O planovima i ciljevima hapšenja Fahrudina Radončića, Muslimović nije znao ništa, jer je to bila akcija MUP-a RBiH, u vrijeme kada je Muslimović sa funkcije načelnika bezbjednosti postavljen za savjetnika u Predsjedništvo RBiH. Radončićevo hapšenje je bila akcija SDB-a RBiH, a ne vojne bezbjednosti, ali u njihovoj saradnji.

O tome da je Radončić uhapšen, Muslimović je upoznat naknadno, dok se s njim obavljao „informativni razgovor“ u „Kasarni Maršal Tito“. Generalu Muslimoviću je tada rečeno da je Radončić u razgovoru sa policajcima, pripadnicima državne i vojne bezbjednosti, izrazio želju da general dođe na mjesto gdje se s njim obavlja razgovor, jer želi da mu nešto saopći i da ga pita. Policajci su Radončiću obećali ispuniti taj zahtjev, pored ostalog, i zbog toga što su mislili da bi Muslimovićev kontakt s njim mogao pomoći istragu. Kada su Muslimovića u tom pogledu zamolili, on je izrazio spremnost da ode na mjesto gdje se sa Radončićem obavlja razgovor. 

U „Kasarni Maršal Tito“, u jednoj kancelariji, general Muslimović je zatekao Radončića. Bilo je popodne. Radončić se obradovao. On tada nije imao jasnu predstavu ko ga je i zbog čega uhapsio. Radončić se odmah počeo izvinjavati Muslimoviću. Govorio je: “Šefe, ja vam se izvinjavam. Napravio sam veliku grešku. Morao sam. Sefer je insistirao da o tebi pišemo što ružnije. On je insistirao da se u cilju tvoje kompromitacije obnovi novina „AS“. Molim vas, pomozite mi. Bit ću vam vječno zahvalan“. Postoji snimak tog Muslimovićevog razgovora sa Radončićem.

Tom prilikom, Radončić je od Muslimovića tražio da mu oprosti jer mu je nanio zlo, uz obećanja da će po izlasku iz zatvora demantirati svoje pisanje protiv Muslimovića u listu „AS“. Razgovoru je prisustvovao pripadnik Službe vojne bezbjednosti, Dževad Jusić. Radončić je tada Muslimoviću rekao: „… Ja ću ti reći, u četiri oka, zbog čega je to. Da razgovaramo u četiri oka … Nema problema samo, samo da ja u četiri oka kažem … Ne, ne, ja bih to samo u četiri oka …“

Na Radončićevu upornost da sa Muslimovićem razgovara u „četiri oka“, Muslimović je Radončiću rekao: „Znaš šta, ja imam jedno loše iskustvo sa razgovorima u četiri oka. Ustvari, ti moraš shvatiti da ću ja to ponovo, kasnije, njima reći. Ja to njima moram kasnije reći. Ja ne bih želio da budem neiskren, da ti sada kažem: Hajde sada ti to meni reci, ja neću nikom reći, a ja kasnije ponovo kažem ljudima. Znači, ja sam dužan i obavezan da to kažem.“

Radončić je zatim nastavio govoriti Muslimoviću: „Fikrete, ima razloga, ima razloga da se ljutiš … Oni su mene dezavuisali … Fikrete, ja neću uopšte da minimiziram svoju ulogu niti da uvećavam. Moja uloga u svemu tome, evo ja to prvi put kažem, je čisto novinarska. Meni je to dato. Rečeno je – spašavaj državu, daj  nekom novinaru … Sefer je smijenjen … Negdje sam ja došao do pogrešnog zaključka … Ja ti kažem, ja sam sinoć shvatio neke svoje predrasude … Ja sam jedan od najpoznatijih jugoslovenskih novinara … Ja tebi otvoreno kažem, da ja izađem odavde. I ja ću napisati za taj „AS“ ili za drugu novinu moj tekst o svemu tome … Moja je moralna obaveza da sutra, kada izađem odavde, da dam intervju ili da napišem šta se desilo … Shvatio sam da nisi naivan čim ja sjedim ovdje … Držati tri novinara u zatvoru je kontraproduktivno. Bolje pustite da oni sami u slijedećem broju objave i način i sve kako su nasankani … Ja sam te mrzio do sinoć u dvanaest sati. Ali, kad su mi ova dva čovjeka rekli da to nije to, vjeruj mi, znaš što se čovjek osjeća kao g…., kao prevaren, kao izmanipulisan. Pametnom čovjeku je to teže nego ne znam što, nego pet godina zatvora. U pitanju je moja budalaština. U pitanju je to da sam ja nanio štetu ogromnu …   Ali, sinoć, kad su mi rekli – Fikret je častan čovjek, patriota, e onda sam ja počeo drugačije da razmišljam … I samo sam te zbog toga najviše zvao, da ti… Evo vidiš sad suze mi krenu … Ali, ovaj moralni moj dug prema tebi, to me boli, i budi siguran, ako ikad izađem iz zatvora, ja ću znati javno da ti kažem … Zabluda je bila katastrofalna … Ja tebi, Fikrete, odavde ne mogu milimetra minimizirati koliko štete koju sam ti napravio. Ali ti, evo, garantujem, kad odem odavde, ne zbog tebe, nego zbog svoje savjesti, ja ću znati da kažem šta je bilo i koja je igra bila. Bolje, ja kada sjednem da pišem tekst, ja ću ga uvijek sto puta  bolje napisati. Bolje nego izjavu ovdje koju dajem …  Ja tebe ne mogu folirati kada je to u pitanju. U pitanju je moja savjest a ne ti. Ja sam ti rekao kad god izađem. Nisam ti rekao, ali te uvjeravam da je igra bila monstruozna. Ovo je prvi put u životu da me neko nasadi, da napravi majmuna od mene  … Oni su jednostrano nama predočili da je to završeno, to je dokazano, i tu nema šta da se ispituje, vjeruj mi … Fikrete, ja tebi ne mogu izaći iz duga izjavom pred njima. Molim te, omogući mi izlazak odavde i da izađe slijedeći broj „AS“-a … Jednostavno, Fikrete, ja sam radio petnaest godina kao novinar. Pisao o svemu i svačemu. Meni se takva glupost nije desila … Evo, ja sam razmišljao, da, osamdeset osme godine ja sam prvi put krivično gonjen. Ostao bez posla … Ti uvijek znaš gdje ti možeš uvijek biti superioran u mom odnosu. Zato, što sam ja tvoj moralni dužnik. Nema veze, intervenisao ti za mene ili ne intervenisao, ja sam tvoj dužnik zato što sam to griješio prema tebi jednostavno … Vjeruj mi, ja sam bio spreman da pobjegnem … Ja ti kažem, Fikrete, što se mene tiče, ja što mognem, javno da ublažim zbog svoje savjesti, ne zbog tebe, ja ću to uraditi … U pitanju je argumentacija koja je tendenciozno plasirana. I, niko neće ići dalje poslije ovoga. Zna se gdje će se ići dalje. Ne zbog toga što si ti sad tu, a ja ovdje, nego zbog moralnih stvari …“

Nakon što je Halilović izgubio čelnu poziciju u Armiji RBiH, smatrajući da se to dogodilo pod utjecajem Muslimovića, da bi se osvetio Muslimoviću, Halilović je krenuo u akciju smjenjivanja Muslimovića. Radi toga je iskoristio svoj autoritet prema vojnom tužitelju, Mustafi Bisiću, i predsjedniku Vojnog suda, Senadu Krehi. Prema izjavi Radončića, Halilović je njih dvojicu obmanjivao tvrdnjom da će Muslimović, ako i dalje ostane načelnik Uprave bezbjednosti, smijeniti i njih dvojicu, te da zbog toga trebaju preduhitriti Muslimovića  i pokrenuti sudski proces protiv njega, u okviru čega je Radončiću, od strane Halilovića dodijeljena uloga medijske kampanje u toj aferi protiv Muslimovića, te je upravo radi toga tada obnovljeno izdavanje lista „AS“.

43. Savjeti  Radončiću, 1993. godine

Sa distance od dvije i po decenije od kritičnih događaja 1993. godine, zanimljivo je kako je Muslimović, tada 1993., objašnjavao Radončiću okolnosti u kojima je Halilović, zbog grešaka koje je činio zajedno sa Radončićem, praktički smijenjen sa čelne funkcije u Armiji RBiH. Muslimović je Radončiću rekao:

„Griješi Sefer u odnosu na Predsjednika. Griješi, siguran budi. To proizilazi iz neke načete strukture Seferove ličnosti. Sefer nema argumenata za svoje ponašanje. Sefer je vojnik, shvataš! Predsjedništvo je Vrhovna komanda i centar političke moći. Taman da nešto nije uredu u Predsjedništvu, Seferovo je da sastavi ‘kopite’ i da kaže ‘razumijem’, shvataš! Tako radi vojnik. I, vojnikovo nije, razumiješ li ti, da on raspreda  da li je Predsjedništvo u pravu ili nije u pravu. I to na širim skupovima, i to da, maltene, niko nije ušao njemu u kancelariju da on ne galami i psuje sve u životu Predsjedniku. Pravo da ti kažem, ja sam se bojao, bojao te relacije. Razumiješ li ti, meni treba država u kojoj će vojnik bez pogovora, beskompromisno poštovati političku volju. Ako nije to uredu, to, to ode naopako. A on je sam sebi skakao u stomak. Ja sam mu rekao – nemoj to tako. Sjedni sa Predsjednikom, poravnajte vi račune u četiri oka, razumiješ. Nemoj sa tim izlaziti. Ovaj, to jako, jako štetno djeluje na vojsku … Znači, mora da postoji čvrst, čvrst, čvrst autoritet i komanda u vojsci, shvataš. Vidiš kako je trebalo Seferu da ga slušaju, bez pogovora. I, ako neko ne sluša, njemu je kriv. Tako, isto, i ako neko ne sluša Predsjednika … Slušaj, elemenat moje sigurnosti, vlastite, je čvrsta veza između Predsjedništva i komandanta, itd. Elemenat moje nesigurnosti je u njihovim sukobima … A i tvoja nesigurnost i svih nas. To nije sukob između dva slučajna prolaznika na ulici, nego je nešto od čega zavisi sudbina ovog naroda.  A Sefer je ušao u neku avanturu. Zato što i ona, Omerbegović Sadika, jezivo napada Predsjednika, govoreći to je budala, to je lud čovjek, to je ovo, to je ono, to treba ubiti… Sefer nema pravo da se kočoperi protiv Predsjednika. Nek ide u četiri oka, nek s njim raspravlja koliko hoće, a ne da ode u jedinicu, ne da ode u korpus, ne da ode ovdje, ondje. Zainteresovan sam za to da shvatimo u kojoj se poziciji nalazi naš narod. Zainteresovan sam za to da shvatimo da je taj agresor u jednoj fazi – njihov cilj da spriječe  ovaj narod  da se organizuje za oružanu borbu, da spriječi  organizovanje ove vojske. I taj cilj mu nije ispunjen, jel tako? Mi smo organizovali vojsku. E, sad, kad mu nije uspjelo da spriječi naše organizovanje za oružanu borbu, kad mu to nije uspjelo, on je preformulisao cilj, i on hoće da unese  što veću pometnju. Hoće da unese što više dezorijentacije, da ima što više sukoba između  faktora odbrambenog sistema, da unutar svakog faktora odbrambenog sistema izazove što više ovakvih svađa, nesporazuma, nedoumica, sumnjičenja itd. Vjeruj mi da je ovo na tragu, na tragu tog četničkog cilja … Vidi, jedini je problem u ovome  što je meni sada životna opasnost prisutna, gdje ti nosiš moralnu odgovornost. Da znaš da nosiš neki dug …“ 

Reakcija na naprijed citirano objašnjenje od strane Muslimovića je bila Radončićeva izjava, da će napustiti Armiju, praktički priznajući da je sa Halilovićem, iako su bili pripadnici vojske „ušao u političke igre i na kraju ostao magarac“. O tome, Radončić je rekao: „Poslije ovoga, ja ne ostajem ni u tom Kabinetu, niti u Armiji. Vjeruj ti meni, ja se vraćam svojoj profesiji, novinarstvu … Pravo da ti kažem, sad ja ne želim … U Armiji ja nikad više što se mene tiče, tu samo da ovo prođe … Ko budala uđe čovjek u Kabinet i političke igre. I, na kraju, ispadneš magarac. I nema šansi, ja čim odem kod Delića, ja mu kažem  da mi dozvoli …“

Poslije razgovora sa Radončićem, Fikret Muslimović je telefonom pozvao tadašnjeg, tek postavljenog ministra unutarnjih poslova Bakira Alispahića i obavijestio ga o svom kontaktu sa Radončićem. Rekao je ministru Alispahiću da se prema Radončiću, zbog njega (Muslimovića) ne poduzimaju nikakve represivne i sudske mjere. Muslimović je u tim trenucima sveopćeg haosa i rata tražio načine da unutar Armije RBiH bude što manje sukoba, a cijeneći Radončićevu saradnju u ovom slučaju, priznanje i izvinjenje, smatrao je da će se bolji efekat postići ukoliko protiv Radončića, zbog klevete protiv njega, ne bude pokretan sudski postupak.

Sličnog stava je bio i rahmetli predsjednik Alija Izetbegović, koji se po ovom pitanju susreo i sa pritiskom Udruženja novinara, te je dobro znao koliko bi se i na koji način u medijima eksploatisala priča o suđenju novinarima koji ‘pišu protiv vlasti’. Uprkos činjenici da je većina ostalih članova Predsjedništva RBiH bila za suđenje, kod Izetbegovića je preovladao obzir prema tadašnjoj haotičnoj situaciji koja bi se samo usložnila sudskim procesom.

44. Kako se kroz historiju u ratovima postupalo sa onima koji su odavali vojne tajne?

Najvažniji međunarodni dokumenti o ljudskim pravima propisuju mogućnost kojom se pojedina prava i slobode mogu privremeno opozvati. Privremeno opozivanje, odnosno odstupanje od proklamovanih ljudskih prava, ima drugačiji karakter od ograničenja po tome što se uvodi samo u najtežim situacijama (radi se o ratnom i vanrednom stanju) i može da traje samo do okončanja tih situacija.

Za ove “najteže situacije” Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima koristi složenicu “u slučaju da izuzetna opšta opasnost ugrozi opstanak nacije”, dok su prema Evropskoj konvenciji odstupanja moguća kada se radi “o ratu ili drugoj javnoj opasnosti koja prijeti opstanku nacije”. U takvim okolnostima prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima za odstupanje je potrebna odluka nadležnog državnog organa. Ovo pravo obično pripada parlamentu, a kada on nije u mogućnosti da se sastane, odluku najčešće donosi organ izvršne vlasti.

Nakon što je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost, a tu činjenicu priznala međunarodna zajednica, počeo je rat protiv Republike Bosne i Hercegovine. Predsjedništvo Republike je 8. aprila 1992. godine donijelo Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti, a 20. juna 1992. donesena je i Odluka o proglašenju ratnog stanja, a što je po tada važećim ustavnim normama značilo da se sastav Predsjedništva proširuje s predsjednikom Skupštine, predsjednikom Vlade i komandantom Teritorijalne odbrane Republike.

Ovom odlukom Predsjedništvo je ovlašteno da donosi uredbe sa zakonskom snagom, kao i odluke o izboru ili imenovanju i razrješenju, a koje će podnijeti Skupštini Republike Bosne i Hercegovine na potvrđivanje čim se steknu uslovi da se ona sazove. U Federaciji Bosne i Hercegovine ratno stanje je ukinuto. 22.12.1995.

Odluka o proglašenju ratnog stanja podrazumijevala je ograničenja određenih prava i sloboda, uključujući i prava na okupljanja, organizovanja i udruživanja te plasiranje medijskih sadržaja bez poštivanja rigoroznih pravila koja se podrazumijevaju u ratnim okolnostima. Također, ratno stanje omogućava organima reda da ograniče slobodu kretanja licima za koja se posumnja da mogu ugroziti sigurnost ili da ih duže zadržavaju u pritvoru, sve po zakonu, uključujući čak i mogućnost da se izriču najstrožije kazne u nadležnosti sudova, o čemu postoji predodžba o takozvanim ‘prijekim sudovima’, posebno u najtežim slučajevima nelojalnosti, neposlušnosti i odavanja vojne tajne.

Međutim, i da nije bilo navedenih mjera kojima je zakonski proglašeno ratno stanje, hapšenje Fahrudina Radončića, krajem ljeta 1993. godine, bilo je opravdano budući da je kroz propagandne tekstove i objavljivanje povjerljivih dokumenata, direktno ugrožavao odbranu RBiH, a grupa sa kojom je bio povezan učinila je sljedeća kaznena djela: iznošenje povjerljivih dokumenata iz Štaba Vrhovne komande, odavanje vojne tajne, osnovanje političke stranke s ciljem rušenja vlasti u uslovima rata, odbijanje poslušnosti civilnim i vojnim organima, poticanje drugih na neposlušnost, podrivanje autoriteta odbrane, širenje propagande s ciljem zbunjivanja javnosti…, a sve te aktivnosti išle su u smjeru slabljenja odbrane BiH.

Međutim, malo ko zna da se zbog tih svojih nečasnih i protiv odbrane usmjerenih radnji te klevetničkih tekstova, Radončić izvinjavao generalu Fikretu Muslimoviću, okrivljujući  Sefera Halilovića da ga je tjerao da obnovi novinu ‘AS’ i  ‘piše što ružnije o Muslimoviću’. Ovaj podatak mnogo je važan, s obzirom na činjenicu da je u više navrata ‘Dnevni avaz’, kroz medijsku kampanju pokušavao iskompromitirati ličnost i ulogu generala Fikreta Muslimovića u odbrani RBiH…

45. Neposlušnost Ramiza Delalića Ćele

Krajem juna 1993. godine do generala Muslimovića došao je Izvještaj da je zamjenik komandanta 9. bbr Ramiz Delalić – Ćelo angažirao Četu vojne policije, opkolivši zgradu komande te brigade, sukobljavajući se na taj način sa komandantom 9. bbr, Sulejmanom Imširevićem, kome je zabranio bilo kakvu komunikaciju, pa čak i kontakte sa komandantima bataljona koji su se nalazili na položajima odbrane Sarajeva. Nakon provjere podataka iz Izvještaja, ispostavilo se da su tačni te da je cjelokupna situacija još i teža budući da je  brigadna četa vojne policije u cjelokupnom sastavu usmjerila oružje prema vratima i prozorima zgrade u kojoj je komandant Imširević bio kao zarobljen i zatvoren.

Muslimović je kao načelnik Službe vojne bezbjednosti o ovome izvijestio komandanta Štaba Vrhovne komande Rasima Delića i predsjednika Aliju Izetbegovića, koji su zahtijevali da se poduzmu hitne mjere kako situacija ne bi eskalirala u oružani sukob, te kako bi se sačuvali nevini životi. Muslimović je uspio tajno kontaktirati komandira Čete vojne policije, te ga ubijediti da iskoristi kraće odsustvo Delalića kako bi vojnim policajcima naredio da napuste položaj kojim je blokirana komanda brigade i da im saopći da ubuduće izvršavaju naređenja samo svog pretpostavljenog komandanta Sulejmana Imširevića, koga su stavili pod oružanu blokadu. U međuvremenu, na teren oko komande 9. bbr upućeno je nekoliko iskusnijih starješina iz Kriminalističke službe Bataljona vojne policije, koji su preventivno djelovali tako što su na prikladan način razgovarali sa komandirima vodova i desetina u Četi vojne policije koju je Delalić angažirao protiv komandanta brigade Imširevića, te sanirali složenu situaciju.

Sat vremena nakon što je general Muslimović dobio izvještaj da je situacija u komandi i oko komande 9. bbr riješena, na bahat način i bez poštivanja elementarnih uzusa vojničkog ponašanja, u kabinet generala Muslimovića ušao je Ramiz Delalić – Ćelo. Nakon niza psovki i prijetnji, izvadio je iz futrole pištolj i uperio ga prema Muslimoviću. Događaj su posmatrali Zimić Sabrija, kasnije brigadir Armije RBiH, i Muslimovićev sekretar Halil Idrizović. Muslimović je, ne razmišljajući dugo, munjevitom brzinom uzeo u ruke ručnu bombu, koju je držao skrovito, nadohvat ruke, do stolice gdje je u kabinetu sjedio, te iz bombe izvukao osigurač, uz to krenuo u verbalnu ofanzivu prema Delaliću, govoreći mu: “Sram te i stid bilo! Kome ti služiš? Pucaj ako si hrabar, puštam bombu, gineš i ti”. Vidjevši Muslimovićevu odlučnost, Delalić se izgubio od straha, stavio pištolj u futrolu i bez riječi napustio Muslimovićev kabinet. Delalić je, zatim, otišao u pravcu komande 9. bbr. Te je odmah telefonirao Seferu Haliloviću, izvijestivši ga o dešavanjima u Muslimovićevom kabinetu, uz napomenu da ništa nije mogao uraditi. Taj telefonski razgovor Halilovića i Delalića je snimljen, pa iz njegovog sadržaja proizilazi da je Delalić upao u kabinet Muslimovića po nalogu Sefera. Muslimović je, sutradan, preko Vojnog tužilaštva u Sarajevu podnio krivičnu prijavu, a kao dokaze je priložio pismene izjave očevidaca Sabrije Zimića i Halila Idrizovića.

46. Muslimovićevo objašnjenje o tome ko je tjerao Srbe i Hrvate iz Armije RBiH?

U toj propagandi nakon okončanja agresije na RBiH, Halilović je vidio prostor da afirmira svoju političku stranku i u tu svrhu plasirao neistine da su Delić i Muslimović krivi zbog toga što u Armiji RBiH nema Srba i Hrvata, jer su, prema Halilovićevom tumačenju, njih dvojica provodili islamsku ideologizaciju vojske, tjerajući tako Srbe i Hrvate iz redova Armije RBiH. Pri tome nije nudio odgovore zašto su pripadnici srpskog i hrvatskog naroda otišli iz državnih, sigurnosnih, zdravstvenih, obrazovnih, privrednih, medijskih i drugih institucija, gdje nije bilo ni Delića ni Muslimovića niti navodne “islamističke ideologizacije”. Podatak da je na dan 31.12.1992. godine, dok je u Armiji RBiH Halilović bio načelnik Štaba Vrhovne komande, u Armiji RBiH bilo ukupno 205.097 ljudi, od čega Bošnjaka 182.748 ili 89,10 %, Hrvata 12.364 ili 6,03 %, Srba 6.600 ili 3,22% i Ostalih 3.385 ili 1,65%., Halilović nikada nije razmatrao podatke u poređenju sa nacionalnom strukturom stanovništva u RBiH prema popisu iz 1991. godine, koji je donio sljedeće pokazatelje: Bošnjaka 43,7%, Hrvata 17,3%, Srba 31,4% i Ostalih 7,6%.

 On je te podatke upoređivao sa stanjem 31.12.1995. godine, gdje je u Armiji RBiH  bilo ukupno 211.036 ljudi, od čega Bošnjaka 203.368 ili 96,37%, Hrvata 2.283 ili 1,08%, Srba 1.087 ili 0,52% i Ostalih 4.298 ili 2,04 %. Dakle, tri godine kasnije, Srba je bilo manje za 5.513 pripadnika, a Hrvata je bilo manje za 10.081 pripadnika. Da je u početku rata u Armiji RBiH bilo Srba i Hrvata srazmjerno njihovoj zastupljenosti u nacionalnoj strukturi stanovništva (64.400 Srba i 35.481 Hrvata), pa da je od tog broja ostalo onoliko koliko je stvarno ostalo (Hrvata 2.283 i Srba 1.087), tada bi se možda i moglo posumnjati da je neko unutar Armije i iz političkog ambijenta bošnjačkog naroda kriv za njihovu malu brojnost u Armiji RBiH. Prema tome, nema logike da se krivac u tom pogledu traži među bošnjačkim kadrovima u Armiji RBiH, ali se uzroci za manje učešće Srba i Hrvata u Armiji RBiH trebaju tražiti u činjenicama, argumentima i okolnostima u kojima je ona stvarana i u kojima je djelovala.

U obzir se treba, prije svega, uzeti velika propaganda, s ciljem da se spriječi formiranje Armije RBiH, kao oružana sila koja će djelovati u svrhu zaštite svih građana i naroda u BiH. Tuđmanova i Miloševićeva propaganda odvraćale su Srbe i Hrvate u BiH da se uključuju u redove Armije RBiH. Čak se i u samom početku formiranja komandi i jedinica TO RBiH, odnosno, Armije RBiH osjećao veliki nedostatak Srba i Hrvata, a kasnijom diferencijacijom unutar predratne TO RBiH mnoge jedinice, štabovi i pojedinci, potpali su pod uticaje i kontrolu HDZ-a i SDS-a.

Druga važna okolnost u pogledu objašnjenja ove situacije jeste činjenica da su eksponenti Tuđmanove politike iz Zagreba na tlu BiH formirali HVO, kao vojsku takozvane “HZHB”, te da su egzekutori Miloševićeve politike iz Beograda na tlu BiH formirali vojsku takozvane “Republike Srpske”. Ove vojske su formirane uz snažnu neutemeljenu propagandu da je Armija RBiH “muslimanska Alijina vojska”.

 Pored toga, na tlu BiH su bili raspoređeni ogromni potencijali takozvane JNA, pa je u njene ratne jedinice, tokom 1991. i 1992. godine, u značajnoj mjeri, mobilizirano vojno sposobno srpsko stanovništvo. Nakon što je pomoću ovih jedinica uspostavljena okupacija teritorija RBiH gdje je SDS imao potpunu političku kontrolu, jedinice JNA su preimenovane u jedinice vojske takozvane “Republike Srpske”. Pored ovoga, Srbi su masovno mobilizirani u policiju i takozvane “Srpske dobrovoljačke jedinice”, pa je mogućnost da se priključe Armiji RBiH bila dodatno umanjena.

Razloge za umanjeno učešće Srba i Hrvata u Armiji RBiH treba tražiti i u lažnoj propagandi o navodnoj ugroženosti Srba i Hrvata na dijelovima teritorija RBiH gdje su djelovali legalni državni organi.  Poslije takve propagande koja je bila organizirana s ciljem iseljavanja Srba i Hrvata sa teritorija pod kontrolom legalnih vlasti na teritorije pod potpunom kontrolom SDS-a i HDZ-a (teritorije takozvane HZHB i takozvane “Republike Srpske”), uslijedilo je i povlačenje većine predstavnika srpskog i hrvatskog naroda koji su bili u Predsjedništvu, Skupštini, Vladi i drugim brojnim privrednim, zdravstvenim, obrazovnim i drugim institucijama koje su bile u mjesnim zajednicama, općinama i na nivou države. Pored toga, radi zaštite od posljedica rata, mnogi građani BiH svih nacionalnosti raseljeni su širom svijeta, što je, također, štetilo mogućnostima da se u redove Armije RBiH, u većem broju, uključuju Srbi, Hrvati, pa i Bošnjaci.

Bošnjački politički i vojni kadrovi nisu mogli učiniti nešto više u pogledu snažnijeg angažiranja Srba i Hrvata u Armiji RBiH, bez šireg, konkretnijeg i intenzivnijeg angažiranja kadrova iz reda srpskog i hrvatskog naroda. Politički i vojni kadrovi srpske i hrvatske nacionalnosti angažirani u odbrani BiH i u izgradnji Armije RBiH, imali su ograničen uticaj u srpskom i hrvatskom stanovništvu zbog agresorske propagande.

Na koncu opasne teze Sefera Halilovića, koje su na liniji mišljenja koje su zastupali protagonisti velikosrpske propagande, impliciraju da, ako su Srbi i Hrvati udaljavani iz Armije RBiH, onda su po tome  protjerivani sa svih teritorija pod kontrolom Armije RBiH, što je monstruozna laž kojom se rehabilitiraju kreatori podjele Bosne i Hercegovine. Ne smije se zaboraviti da su mirovni planovi o etničkoj podjeli teritorija BiH podsticali štetna demografska kretanja stanovništva. Zagovornici propagandnih teza, da su bošnjački kadrovi krivi što u Armiji RBiH nije bio dovoljan broj Srba i Hrvata, impliciraju odgovornost Bošnjaka za rat uopće, što korespondira sa propagandnim djelovanjem Miloševićevog i Tuđmanovog režima.

47. Muslimovićevo pismo Caci

Budući da je bio onemogućen u nastojanju da neposredno kontaktira sa komandantom 10. brdske brigade Mušanom Topalovićem – Cacom, a osjećajući se odgovornim da zaštiti građane Sarajeva ugrožene Cacinim ponašanjem, Muslimović mu je napisao sljedeće pismo:

 “Poštovani gospodine,

 s obzirom da su nam onemogućene normalne neposredne komunikacije, obraćam Vam se pismom, jer sam na tako nešto prinuđen, zato što građani, brojne institucije i borci, pa i članovi komandi svih nivoa smatraju da je Uprava bezbjednosti Štaba vrhovne komande dužna spriječiti dalju eskalaciju hapšenja građana na ulicama Sarajeva i njihovog odvođenja na izvođenje inžinjerijskih radova na položajima 10. bbr.

Poznati su nam Vaši patriotski kvaliteti. Znamo da se nesebično i požrtvovano, sa velikom motivacijom, borite za slobodu Republike Bosne i Hercegovine.

Međutim, u Vašem angažovanju na hapšenju građana po ulicama Sarajeva ima ozbiljnih problema, jer time naša Armija gubi ugled, širi se nepovjerenje prema našoj državi, ne samo građana Sarajeva, nego i međunarodnih faktora koji zaključuju da ste Vi lično otrgnuti od sistema vojne organizacije Armije RBiH, da radite suprotno volji pretpostavljenih komandi, uključujući i ocjene da ste izvan kontrole svih političkih i vojnih faktora.

S obzirom na činjenicu da je hapšenje građana na ulicama Sarajeva, na način kako to Vi činite, očit izraz nejedinstva vojne organizacije u Sarajevu i tendencije haotičnom stanju, upozoravamo Vas da baš takva klima odgovara agresoru, da agresor trlja ruke i raduje se dok Vi to činite, jer baš agresor želi da imamo slabo komandovanje, agresor želi da Vi ne slušate nikoga, agresor želi da Vi stvarate ličnu nesigurnost građana Sarajeva, odnosno, agresor želi da Vaši postupci budu sa efektima slabljenja ugleda države BiH u svijetu.

Pozivam Vas, kao čovjeka, kao patriotu i komandanta važne jedinice, koji je dao veliki doprinos odbrani Sarajeva, da se kanite takvog posla, da prestanete gaziti sopstvene rezultate i sopstveni doprinos našoj borbi i da kao i ostali komandanti u Sarajevu budete poslušni prema zahtjevima pretpostavljene komande, jer Vam, u protivnom, ni narod, ni istorija, neće oprostiti za štetne posljedice koje iz toga nastaju.

Pozivam Vas, kao čovjeka i velikog patriotu naše lijepe BiH, da činite ono što agresoru smeta, a ne ono što agresor želi.

Bilo bi mi drago da ovo pismo bude povod da sjednemo, da Vam još detaljnije objasnim šta znači Vaš rad na hapšenju građana na ulicama Sarajeva. Budite sigurni da takav Vaš rad, ne samo da je štetan, nego je i kratkog vijeka. Vi morate shvatiti da to trebate prestati činiti.

Na sličan način, ovakvim pismom, prošle godine, negdje u isto vrijeme, obraćao sam se Juki Prazini i Kerimu Lučareviću, koji su sa svojim specijalnim jedinicama činili veliku štetu našoj Oslobodilačkoj borbi. Vaše zasluge u dosadašnjoj borbi su velike i nemojte ih brisati.

Kao načelnik Uprave bezbjednosti ŠVK, borit ću se protiv svakog ponašanja koje šteti našoj borbi, što činim i u Vašem slučaju.

Velika Vam hvala ako me razumijete i ljudski shvatate.

Sarajevo 11.06.1993. godine        

 NAČELNIK UPRAVE BEZBJEDNOSTI ŠVK  Fikret Muslimović“

O slanju navedenog pisma, general Muslimović je obavijestio komandanta ŠVK Rasima Delića, načelnika ŠVK Sefera Halilovića, zamjenika komandanta ŠVK Jovana Divjaka i kamandanta 1. korpusa Mustafu Hajrulahovića. Uz pismo im je dostavio i konstataciju da će se “ovisno od efekata ovog pisma i drugih mjera koje se preduzimaju, procijeniti situacija u vezi s Topalovićevim aktivnostima te preduzimati dalje mjere na zaštiti ugleda Armije RBiH”. Predsjednik Izetbegović je, pored razgovora sa Cacom u kojima je insistirao da se prekine sa praksom zlostavljanja ljudi, maltretiranjem i odvođenjem na kopanje rovova, 01.07.1993. godine, također, poslao mu pismo.

48. Muslimović je organizirao akciju zaštite građana od Cacinih prijetnji

Situacija je dalje eksalirala, te su krajem juna dolazili podaci da Caco i njegovi ljudi problem nedostatka benzina rješavaju tako što telefonom pozivaju građane u Sarajevu i naređuju im da u određeno vrijeme i na određeno mjesto donesu po kantu benzina ili nafte, ili će ih, ako ne donesu tražene stvari,  odvesti na kopanje rovova. Pripadnici kriminalističke službe Vojne policije su, po uputama Muslimovića, stupili u kontakt sa građanima kojima su upućivane takve prijetnje, te su im uz garancije za sigurnost, sugerirali da ne ispunjavaju Cacin zahtjev.

O tom problemu Muslimović je informirao komandanta Delića i predsjednika Izetbegovića, znajući da je njegova zakonska obaveza stati na put takvim aktivnostima. Znajući da će Cacini ljudi, zbog neispunjenih zahtjeva doći da ih vode na kopanje rovova, ispred kuća građana Sarajeva organizirane su zasjede. Kad su Cacini ljudi došli da hapse nevine ljude, bili su oni pohapšeni od strane Vojne policije. Odvedeni su u kancelarije “Kasarne Maršal Tito” u kojima su pripadnici Kriminalističkog voda Vojne policije obavljali predistražne radnje. Među uhapšenima bio je Pecar Senad, inače zamjenik komandanta 10. brigade, Mušana Topalovića – Cace.

Tog 02.07.1993. godine, prema svjedočenju generala Fikreta Muslimovića, u kasnim popodnevnim i večernjim satima, Caco je digao veliku uzbunu. U noći 2.-3. jula Ćelini i Cacini ljudi su pohapsili blizu dvadesetak pripadnika civilne policije, vojne policije i oficira Armije RBiH. Jedni su privedeni u Ćelinu bazu “Sloga”, u Lugavinoj ulici, a veći broj u Cacin štab na Bistriku, kod “Sedam braće”. Caco i Cacini ljudi su ih mučki zlostavljali, a nejteže je prošao Deljkić Amir, koga su oborili na zemlju, a zatim pretukli nogama, te na kraju naredili da bude odveden na kopanje rovova. Najteže su prolazili oni za koje se zna da podržavaju rad komandanta 1. korpusa Mustafu Hajrulahovića, njegovog zamjenika Vahida Karevelića i Fikreta Muslimovića, kao načelnika Uprave bezbjednosti Štaba Vrhovne komande. Amir Deljkić je bio oficir u Odjeljenju bezbjednosti Komande 1. korpusa, što je bilo sasvim dovoljno da bude izubijan u tolikoj mjeri da mu je život visio o koncu.

Drugog jula 1993. godine, dok se nalazio u Komandi 102. brigade, na Alipašinom Polju, sekretarica predsjednika Izetbegovića je prenijela poruku Muslimoviću da hitno dođe. Izetbegović nije bio u Predsjedništvu, nego u Štabu. Muslimović je kod zgrade “Vranica” i zgrade Suda, zatekao veliku gužvu. Kad su ga vidjeli Cacini ljudi, neki od njih su krenuli prema njemu, a jedan od Cacinih pomoćnika uperio je pištolj u njega. Predsjednik Izetbegović je sa nekim od Cacinih ljudi dogovorio da se udalje od zgrade u kojoj je Štab, a da Caco dođe u njegov kabinet na razgovor.

 General Muslimović je sa predsjednikom Izetbegovićem u njegovom kabinetu razgovarao o nastaloj situaciji. Predsjednik je trebao da odluči da li da puste Senada Pecara i ostale uhapšene, što je bio ultimativni Cacin zahtjev ili da ih zadrže u zatvoru uz rizike od Cacinih prijetnji da će granatirati zgradu Predsjedništva. Tokom razgovora sa Izetbegovićem, Caco je proširio svoje zahtjeve: da se uhapšeni puste, te da Predsjednik odmah smijeni Fikreta Muslimovića sa funkcije načelnika Uprave bezbjednosti, a Mustafu Hajrulahovića – Talijana sa funkcije komandanta 1. korpusa i Vahida Karavelića sa funkcije zamjenika komandanta 1. korpusa. Predsjednik se konačno odlučio da Pecar i ostali ostanu u zatvoru i da se slučajevi zlostavljanja građana istraže i sudski procesuiraju. Caco je bio nezadovoljan, te je prijetio, a predsjednik Izetbegović je slijedio logiku pravde i potrebe da se konačno stane na put samovolji koju je, sa svojim ljudima provodio Caco. Te noći Caco je faktički uspostavio borbene linije duž sarajevskih ulica od Pošte do Vječne vatre.

 U toku noći i kada je svanulo jutro, Caco je bio u akciji uzimanja talaca. Svoje je ljude postavio u zahvatu mostova preko Miljacke, od Vijećnice do Drvenije. Građani koji su tokom noći i u jutro 03.07.1993. godine imali potrebu da sa lijeve obale Miljacke pređu na desnu i obratno, zaustavljeni su od Cacinih ljudi i odvedeni u jednu zgradu na Bistriku. Tako je uzeto oko 200 talaca. Među njima je bio i prethodne noći uhapšeni Admir Delić, sin generala Rasima Delića. Caco je ojačao svoje argumente. Predsjednik je bio prinuđen da odluči da se iz zatvora puste Pecar i ostali uhapšeni. Situacija se ubrzo smirila.

Sve ovo pokazuje da je  Izetbegović bio iskren u nastojanjima da se raščisti sa Cacom i da se zavede red u 10. brigadi i u gradskoj zoni koju su kontrolirali Cacini ljudi. To su veoma teške i sudbonosne situacije, a opisana akcija je bila dobar test za dalje planove u pogledu raščišćavanja sa Cacom i njemu odanim ljudima.

49. Drugi put na funkciji savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH

 Zbog sukoba u Sarajevu, jula 1993. godine, kada su na jednoj strani bili neposlušni komandanti usmjereni protiv predsjednika Izetbegovića, a na drugoj strani većina sarajevskih brigada i civilna policija MUP-a RBiH, te zbog otpora dolasku Rasima Delića na čelo Armije RBiH, Muslimović je trpio nezapamćene pritiske i prijetnje. Radončić je iznosio potvore protiv Muslimovića putem lista “AS”, dijeleći taj list besplatno po jedinicama Armije RBiH i po sarajevskim naseljima. Caco i Ćelo su

prijetili Muslimoviću da će ga uhvatiti, ali da ga neće strijeljati, već da će ga mučiti tako što će mu “žiletom oguliti svu kožu”, jer je, navodno, kriv što je na čelo Armije došao Delić, a sa čelne funkcije smijenjen Sefer.

Ustvari, tada su Izetbegovićevi, Delićevi i Muslimovićevi protivnici, pa i neprijatelji, smatrali da Muslimovića treba što prije ukloniti sa funkcije načelnika bezbjednosti, jer se on zahuktao u akcijama protiv neposlušnih komandanata i izvršitelja raznih krivičnih djela kojima je ugrožena sigurnost Sarajlija. Vidjeli su da su razbijene jedinice Vojne policije Kerima Lučarevića, da su razbijene sve baze Juke Prazine, da je 2. jula 1993. uhapšen dio Komande 10. brdske brigade, kojom je komandovao Caco, ali ne i Caco, da je umjesto Sefera na čelo Armije došao Delić, te se cijenilo da su slijedeći Muslimovićevi ciljevi Caco, Ćelo … Bojali su se da će general Muslimović istražiti svo njihovo kriminalno djelovanje i da će pokrenuti postupak njihovog sudskog procesuiranja.

Muslimović je smatrao da je ključ stabiliziranja prilika uklanjanje sa funkcija u vojsci Cace i Ćele. Poslije uklanjanja nepravilno organizirane policije pod kontrolom Lučarevića, te uklanjanja Jukinih baza, to je bio završni udarac inspiratorima i izvršiocima nereda u sistemu komandovanja Armijom RBiH, čime bi se stabilizirale prilike i u Sarajevu i u cijeloj BiH. Plan, u vezi s tim, general Muslimović je izložio predsjedniku Izetbegoviću. Ono što mu je o tome rekao, napisao je i predao mu svoj rukopis.

50. Muslimovićeva inicijativa za smjenu neposlušnih komandanata

“Sarajevo, augusta 1993. godine

 PISMO PREDSJEDNIKU PREDSJEDNIŠTVA RBIH ALIJI IZETBEGOVIĆU MIŠLJENJE ZA OTKLANJANJE PROBLEMA U RUKOVOĐENJU I KOMANDOVANJU 1. KORPUSA ARMIJE RBiH

1. Ministarstvo unutarnjih poslova i Uprava bezbjednosti Štaba vrhovne komande trebaju pripremiti pregled činjenica o raznim oblicima neprihvatljivih ponašanja, pa i krivičnih djela za koje su odgovorni RAMIZ DELALIĆ (9. bbr) i MUŠAN TOPALOVIĆ (10.bbr), kao i pregled činjenica o metodama zlostavljanja ljudi u brigadi “DELTA”. U posebnoj cjelini obraditi neprihvatljivo ponašanje SEFERA HALILOVIĆA. U okviru toga tretirati neposlušnost ovih komandanata prema Komandi 1. korpusa i Vrhovnoj komandi. Na osnovu ovakvog materijala moraju se ocijeniti već nastale, posebno negativne političke i druge posljedice koje će nastati ubuduće, ako se bitno ne promijeni stanje u ovim jedinicama.

2. Imajući u vidu činjenice iz materijala, koji se sačini prema naprijed navedenoj tačci 1. ovog Mišljenja, te imajući u vidu negativne političke posljedice zbog neprihvatljivih ponašanja pojedinih komandanata, komandant Štaba Vrhovne komande RASIM DELIĆ treba pripremiti sastanak Kolegija, na kome bi svi članovi tog tijela jedinstveno i strogo kritički ocijenili negativna ponašanja … Na tom sastanku SEFER HALILOVIĆ bi trebao dobiti zadatak da djeluje u pravcu prevazilaženja svih slabosti čiji su nosioci RAMIZ DELALIĆ (9.bbr), MUŠAN TOPALOVIĆ (10.bbr), te komandanti… Ako Sefer Halilović odbije izvršavati takve zadatke, odnosno, ako ih prihvati, a u praksi ih ne bude sprovodio, neophodno je pokrenuti postupak njegovog smjenjivanja sa funkcije načelnika Štaba Vrhovne komande.

 3. Uz puno učešće SEFERA HALILOVIĆA i uz njegovu punu podršku, komandant Štaba Vrhovne komande DELIĆ treba pozvati na razgovor, prvo DELALIĆA, saopštiti mu činjenice o njegovom neprihvatljivom ponašanju, posebno akcentirati nastale i moguće političke posljedice iz takvih njegovih ponašanja i uručiti mu naredbu za smjenjivanje sa dužnosti, a njemu ponuditi bilo kakvu dužnost koja ne podrazumijeva da ima podređene. Uoči pozivanja DELALIĆA na ovaj razgovor, u blizini Predsjedništva, ŠVK, MUP, RTV… imati jedinice spremne za pojačano obezbjeđenje. Pojačano osmatrati komande i jedinice 9. bbr, 10. bbr… Operativnim radom, pravovremeno otkriti eventualne sumnjive pokrete tih jedinica. U vezi s tim, pravovremeno pripremiti komandante ostalih brigada na mjere pune borbene gotovosti njihovih jedinica, kao i na mjere intervencije upotrebom posebno pripremljenih jedinica. Nakon što se na ovaj način osiguraju uslovi za stabilno komandovanje i rukovođenje u 9. bbr, istim mjerama riješiti probleme u 10. bbr i brigadi “DELTA”.

4. Za izvršavanje ovih radnji pravovremeno pripremiti po jednu interventnu četu u 101. bbr, 102. bbr, 1. bbr, 2. bbr i ostalim jedinicama u Sarajevu.

5. Stabiliziranje komandovanja i rukovođenja u ovim brigadama podrazumijeva: (1) smjenu sadašnjih komandanata, (2) smjenu članova štabova tih brigada koji su bili privrženi tim komandantima, (3) rasformiranje jedinica – takozvanih jurišnih grupa koje su obezbjeđivale te komandante i (4) postavljanje već afirmiranih kadrova na ove funkcije.        

Fikret Muslimović”

51. Pokretanje akcija za smjenu Cace i Ćele

Muslimović je poduzimao razne mjere s ciljem da se obuzda samovolja i destrukcija samovoljnih i neposlušnih komandanata, posebno Cace i Ćele. Skupa sa načelnikom bezbjednosti 1. korpusa, Šaćirom Arnautovićem, razgovarao sa Senadom Hasićem iz Komande Cacine 10. brigade, s ciljem da on utječe na Cacu i odvraća ga od samovolje i neposlušnosti, ali se Hasić ponašao isprepadano, govoreći da on Caci ne smije ništa govoriti kako se od njega traži, jer bi i sam stradao od Cacine agresivnosti, u čemu je Hasić imao razumijevanje Muslimovića i Arnautovića. Pripremio je i uputio zamjenika reisu-l-uleme, da on razgovara sa Cacom i da ga odvraća od samovolje i neposlušnosti, što nije polučilo željeni efekat. Na koncu, pošto nije mogao lično doći do njega, napisao je Caci pismo s ciljem da ukaže na štetu od njegove samovolje i neposlušnosti, a slično pismo Caci je napisao i predsjednik Izetbegović. Paraleno s tim, general  Muslimović je organizirao rad Službe vojne bezbjednosti da prikuplja podatke o svim slučajevima zlostavljanja građana od strane Cace i njegovih poslušnika, o čemu je putem  brojnih informacija upoznavao predsjednika Izetbegovića, Sefera Halilovića, a kasnije Rasima Delića. General Fikret Muslimović je objašnjavao da će propuštanje da se zaustavi haotično stanje u Sarajevu biti korisno za agresora i da po tom osnovu može uslijediti nestanak države BiH, te je pokretao inicijative i predlagao planove šire akcije u cilju smjenjivanja i sankcioniranja Cace, Ćele i njihovih sljedbenika.

Slijedom Muslimovićevih inicijativa, tokom septembra i oktobra 1993. godine, pripremale su se akcije za smjene neposlušnih komandanata. U vezi s tim, ukazivao je na političke razloge zbog kojih je to nužno učiniti, ako se želi očuvati državu BiH. Govorio je Izetbegoviću, Deliću i drugim svojim sagovornicima, pa i istaknutim intelektualcima, jer je često kontaktirao sa književnikom Alijom Isakovićem, akademikom Arifom Tanovićem, profesorom Atifom Purivatrom,… Ističući da jenjava međunarodna podrška legalnim vlastima BiH upravo zato što se vidi da Vrhovna komanda ne može efikasno kontrolirati neke jedinice, posebno u Sarajevu, ali da će međunarodna zajednica revitalizirati svoju podršku ako vidi da Vrhovna komanda, na čelu sa Izetbegovićem “svojom rukom”, odnosno svojom inicijativom, i po svom planu, sređuje stanje u Armiji i stabilizira svoju kontrolu nad jedinicama.

Da je Muslimović bio sasvim u pravu, pokazalo se ubrzo nakon zaustavljanja samovolje neposlušnih komandanata u akciji 26. oktobra 1993. godine. Naime, ubrzo poslije toga, međunarodna zajednica se aktivirala u korist odbrane BiH. Postignut je Bečki sporazum između Granića i Silajdžića, već početkom januara 1994. godine. Dakle, nakon samo dva mjeseca od akcije u Sarajevu, 26. oktobra 1993. godine. Poslije Bečkog sporazuma, uslijedio je Zagrebački sporazum između komandanta Delića i komandanta HVO, Ante Rose. Zatim je tokom februara 1994. godine, Muslimović postavljen na funkciju predstavnika Armije RBiH u Zajedničkoj komisiji, kasnije u Združenom štabu Armije RBiH i HVO, s ciljem dezangažiranja vojnih snaga i prekida oružanih neprijateljstava između Armije RBiH i HV-a (HVO). Muslimović je bio uvjeren da bez akcije od 26. oktobra 1993. godine ne bi došlo do uspostave mira između Armije RBiH i HVO-a, odnosno između Hrvatske i BiH.

 Prema intencijama Muslimovića, početkom oktobra 1993., odobren je Plan za uklanjanje sa dužnosti komandanta 10. bbr. Mušana Topalovića Cace i zamjenika komandanta 9. bbr Ramiza Delalića Ćele. Muslimović je utjecao da u akciji 26. oktobra, glavni zadaci budu: (1) potpuna kontrola prostora u Sarajevu – ulica, trgova, parkova, raskrsnica i slično, uključujući ograničenja i kontrolu kretanja po gradu; (2) potpuna blokada komandnih mjesta 10. bbr i 9. bbr; (3) osiguranje pravaca dovođenja i angažiranja jedinica Armije RBiH i civilne policije; (4) mjere blokade prema jedinicama čiji su komandanti blisko sarađivali sa Cacom i Ćelom, … ; (5) obaviti razgovor sa Seferom Halilovićem od strane funkcionera na najvišem nivou i sagledati mogućnosti da on iskoristi svoj autoritet kako bi Caco i Ćelo, bez otpora, prihvatili uklanjanje sa dužnosti u Armiji RBiH… ; (6) obaviti razgovore sa Cacom i Ćelom i donijeti konačnu odluku o daljim mjerama prema njima, uključujući i mogućnost krivičnog gonjenja; (7) priprema odgovarajućih jedinica policije i jedinica Armije RBiH za mjere u slučaju da Ćelo i Caco pruže otpor i izazovu oružane sukobe; (8) pojačati operativni obavještajni i kontraobavještajni rad Službe državne i Službe vojne bezbjednosti u odnosu na planiranje, pripreme i izvođenje akcije prema Caci i Ćeli; (9) pripremiti timove za rukovođenje akcijom.

Nakon izvršenih priprema, po zajedničkom planu Štaba Vrhovne komande i MUP-a RBiH, 26.10.1993. godine, izvršena je akcija hapšenja Cace i Ćele, radi njihovog uklanjanja sa čelnih funkcija u Armiji RBiH. Prinuda pri hapšenju je bila nužda, jer druge mjere, bez prinude, nisu dale željene rezultate.

Odobrenje su potpisali komandant Štaba Vrhovne komande RBiH general Rasim Delić i ministar unutarnjih poslova u Vladi RBiH Bakir Alispahić. Plan su temeljili na odluci Predsjedništva RBiH za presijecanje kriminalnog ponašanja pripadnika 10. bbr, na čelu sa Cacom i na čelu sa Ćelom u 9. bbr., onako kako je Muslimović predlagao i insistirao.

Caco se nalazio u stanu – ulica 6. novembra, broj 17. Za njegovo hapšenje upućena je mješovita ekipa pripadnika vojne i civilne policije, sastava: Elvir Šovšić iz 1. korpusa, Hamid Humić (vojni policajac), Jasmin Čamdžija (vojni policajac), Izet Karšić (vojni policajac), Kemal Kojić (vojni policajac), Admir Hebib (vojni policajac), Dragan Miljanović (pripadnik CSB-a), Slaven Markešić (pripadnik CSB-a), Srđan Bosiljčić (pripadnik CSB-a) …

Ubrzo, nakon što su upućeni, uslijedio je prekid radioveze sa ovom ekipom. Dobiven je izvještaj da je Caco uhapšen, da je pri njegovom hapšenju došlo do oružanog sukoba i da je nekoliko članova ekipe poginulo. Izlaskom na lice mjesta sudskih organa, vojne policije i CSB-a utvrđeno je da su u sukobima sa Cacom i njegovim poslušnicima smrtno stradali slijedeći članovi ekipe: Elvir Šovšić, Hamid Humić, Jasmin Čamdžija, Izet Karšić, Kemal Kojić, Admir Hebib, Dragan Miljanović, Slaven Markešić i Srđan Bosiljčić. Ubijeni su iz vatrenog oružja, ali je na tijelima Kemala Kojića i Dragana Miljanovića bilo više uboda nožem.

52. Izetbegović zahtijevao da Muslimović sačini analizu pisma dobivenog od Fikreta Abdića

Sredinom jula 1993. godine, predsjednik Izetbegović je pozvao Muslimovića i dao mu pismo od desetak stranica kucanih pisaćom mašinom, koje je dobio od člana Predsjedništva RBiH Fikreta Abdića, iz Velike Kladuše. Izetbegović je kazao Muslimoviću da je Abdićevo ponašanje kritično i da njegovo pismo treba dobro analizirati i realno sagledati šta je istina, a šta su laži, te utvrditi uzroke Abdićevog prihvatanja i širenja neprijateljske propagande iz Beograda i Zagreba protiv državnog vodstva RBiH. Predsjednik je od Muslimovića zahtijevao da lično izuči to pismo i da ga o svojim ocjenama i prijedlozima obavijesti. General Muslimović je shvatio da je dobio važan i osjetljiv zadatak te je na osnovu temeljitog izučavanja Abdićevog pisma, napisao slijedeći tekst i predao ga predsjedniku Izetbegoviću: 

“Sarajevo, 27.07.1993. godine

Fikret Abdić se u pismu eksponira stavovima o našoj oslobodilačkoj borbi, baš onako kako želi agresor.

Abdić piše: – da ‘na putu srpskim zemljama prema Sarajevu nema zapreka’, – da stanovnici i borci Sarajeva više nemaju ‘ni snaga ni morala’ za dalju borbu; – da muslimanski narod ‘ovakav kakav je’ daje povoda međunarodnim faktorima da ‘dignu ruke od nas’; – da nedostatak subordinacije u Armiji RBiH ne daje ‘garanciju da će se naredba, u vezi zaustavljanja sukoba između Hrvata i Muslimana, izvršiti’; – da funkcioneri u Sarajevu, a posebno predsjednik Izetbegović, provode ‘medijsku kampanju protiv pregovora i pregovaračkog procesa’; – da je svijet prema BiH ‘dosljedno ispoštovao svaku donesenu rezoluciju i strogo se držao ovlaštenja koja je imao’; – da su Izetbegović i njegovi ‘vojni emisari, u šestom mjesecu prošle godine, odbacili mogućnost da HVO izvrši deblokadu Sarajeva’ i da zbog toga, od tada ‘počinje propagandni rat protiv Hrvata’, – da ‘punih petnaest mjeseci ovoga tragičnoga rata Izetbegović, Ganić i Silajdžić ništa dobroga nisu uspjeli uraditi’, tako da su ‘naškodili velikom dijelu muslimanskog naroda’; – da je Izetbegović ‘na čelu pučističkog akta’, izvedenog osnivanjem ‘paralelne Islamske zajednice u BiH sa naibu reisom Mustafom Cerićem’.

Ovakve stavove Fikreta Abdića treba razmatrati u kontekstu činjenice da je on član Predsjedništva RBiH, što bi podrazumijevalo da treba, u najmanju ruku, kao i ostali građani koji su mu dali povjerenje na izborima, razumijevati uzroke rata u BiH, kao i sve političke i vojne okolnosti koje su dovele naš narod u tako tešku situaciju, sa katastrofalnim posljedicama ovoga rata.

 Međutim, iz navedenih stavova Abdića, jasno je vidljivo da su njegove ocjene u pogledu uzroka i posljedica rata u BiH bliže ocjenama koje bi o tome izrekli Milošević, Karadžić, Tuđman i Boban, kao glavni krivci za agresiju i zločine počinjene nad Muslimanima u BiH, nego ocjenama koje ima bilo koji, najkritičniji prema svom narodu, bosanski Musliman. Ako je to tako, a jeste, što će ovaj tekst i pokazati, onda se opravdano postavlja mnoštvo pitanja od kojih su najlogičnija: Iz kojih razloga Abdić razmišlja slično najžešćim zločincima nad muslimanskim narodom? Kako je moguće da jedan član Predsjedništva RBiH, pa još predstavnik muslimanskog naroda, tako plitko, odnosno, površno shvata glavne političke kategorije ovoga rata – njegove uzroke, nosioce i posljedice? Kako Abdić nije u stanju shvatiti da će njegov muslimanski narod znati procijeniti mjesto i ulogu svakog pojedinca, a posebno svakog svog predstavnika kome je dao povjerenje na izborima?

 Dobro nam je poznato da je agresorska, pa i tuđmanovsko-bobanovska propaganda agilna u tumačenju da su baš oni mirotvorni, da žele prekid rata, da žele pregovorima riješiti bosanskohercegovački problem, a da je to nemoguće zbog ‘fundamentalista i njihovih mudžahedina’ koji napadaju i terorišu srpsko i hrvatsko stanovništvo i da je za sve to kriv Alija Izetbegović, koji, nasuprot njima, neće iskreno da pregovara. Kad Abdić kaže, pa još napiše da Izetbegović provodi ‘medijsku kampanju protiv pregovora i pregovaračkog procesa’, onda nam nema druge nego da zaključimo kako se takvi njegovi stavovi idealno podudaraju sa četničkom i tuđmanovskom propagandom i uklapaju u strategijske ciljeve onih koji žele na temeljima rezultata u rušenju političkog subjektiviteta Muslimana u BiH pocijepati teritoriju naše države i po dijelovima je prisajediniti u sastav ‘velike Srbije’ i Hrvatske. Međutim, i dalje ostaje pitanje – zašto Abdić neće da vidi, odnosno, što prećutkuje brojne činjenice koje ukazuju na suprotno – da su predstavnici legalnih institucija RBiH, posebno Izetbegović, činili mnogo toga dokazujući da žele sporazum i mirno rješenje bosanskohercegovačkog pitanja, a da su baš predstavnici srpskocrnogorskog agresora i Tuđmanove politike izigravali svaki sporazum.

Pred potpisivanje Vens – Owenovog plana, koji je u odnosu na početne naše ciljeve oštetio Muslimane, Tuđman je gotovo molio Izetbegovića da potpiše taj plan, a odmah nakon potpisivanja, Tuđman i Boban su pokrenuli svoje postrojbe u ofanzivu na Mostar i tako podstakli četnike da i oni otpočnu još žešću ofanzivu na drugim dijelovima ratišta. Zar je moguće da jedan član Predsjedništva, pa još predstavnik Muslimana, pored svega toga, tereti Muslimane za nastavak rata i tako rehabilituje obje zločinačke politike koje čine monstruozna ratna zlodjela radi uništenja njegovog naroda. U ovom pitanju, Abdić djeluje po mjeri političkih interesa neprijatelja svog naroda. Ostaje samo pitanje – da li to čini politički svjesno, da li zbog toga što je lične ambicije stavio iznad interesa svoga naroda, odnosno, ostaje pitanje s kim se Abdić dogovorio da ovako djeluje – da li sam sa sobom, da li sa Miloševićem ili Tuđmanom. Jedno je sigurno, da se nije dogovorio sa predstavnicima svog naroda u Skupštini, Vladi i Predsjedništvu RBiH.

Da djelovanje Abdića nije rezultat timskog rada sa svojim kolegama u zvaničnim institucijama RBiH, još argumentovanije pokazuje njegova teza da stanje rukovođenja i komandovanja u našoj vojsci, u pogledu, navodno, odsustva subordinacije, ugrožava perspektivu odnosa između Hrvata i Muslimana, jer predstavnici Armije RBiH krše primirje, po Abdiću, izazivaju sukobe, tako da mi Muslimani postajemo krivi što gubimo Hrvatsku i hrvatski narod za saveznike u ovom ratu. U istom smislu značajna je pomena i Abdićeva teza da su Izetbegovićevi ‘vojni emisari, u šestom mjesecu prošle godine, odbacili mogućnost da HVO deblokira Sarajevo’ i da od tada Muslimani otpočinju ‘propagandni rat protiv Hrvata’. Nema nijednog pripadnika Tuđmanovog i Bobanovog propagandnog štaba, niti jednog bojovnika koji je ubijao, pljačkao i palio po muslimanskim mjestima u Hercegovini i središnjoj Bosni, koji se ne bi zadivio ovakvom Abdićevom objašnjenju uzroka narušenih odnosa, pa i oružanih sukoba između Armije RBiH i ekstremnog dijela HVO. Znači, Abdić se i na ovom pitanju idealno uklapa u propagandnu logiku onih koji su zainteresovani da Muslimani na ovim prostorima nestanu. Teško je pomisliti da to i Abdić želi, ali je sasvim sigurno da Abdić ili ne zna ili je zaboravio, a dužan je da zna i da nikada ne zaboravi kako su postrojbe HVO-a i HV-a prve otpočele oružane sukobe protiv ne samo jedinica Armije RBiH, nego, ponajprije, protiv muslimanskog civilnog stanovništva u Prozoru, a zatim u Gornjem Vakufu, pa redom i u mnogim drugim mjestima, a zločini koje su počinili u Ahmićima govore da su postrojbe HVO-a pristupile genocidu nad Muslimanima, jednako monstruozno kao i četnici.

Na primjerima Prozora i Gornjeg Vakufa, mi smo odmah rekli da granatiranje civilnog stanovništva od strane postrojbi HVO, na isti način kako su četnici granatirali Dubrovnik, Vukovar i brojna druga hrvatska mjesta, osporava pravo Tuđmanu da kritikuje genocidnu ratnu praksu koju su četnici poveli protiv hrvatskog naroda. Zar je moguće da jedan član Predsjedništva, pa još predstavnik muslimanskog naroda, uzroke sukoba između Armije RBiH i HV-a (HVO) ne vidi kao rezultat politike koja je ista kao i velikosrpska, koja želi dokinuti Muslimane kao politički, pa i demografski faktor na ovim prostorima, nego za te sukobe okrivljuje žrtvu monstruoznih zločina, nikoga drugoga do svoj narod. Kako je moguće da se Abdić idealno uklapa i u koncept velikosrpske i u koncept velikohrvatske propagande? Moguće, jednostavno zbog toga što se te dvije politike i propagande, bez obzira na svoju međusobnu suprotstavljenost, na pitanju interesa za uništenje Muslimana na ovim prostorima, slažu i zajednički nastupaju, što je u osnovi proizvelo tajne i javne sporazume Tuđmana i Miloševića. To zna čitav muslimanski narod (minus Abdić), ali su argumenti toliko jaki da je izgledno da će i Abdić kad-tad shvatiti svoje zablude.

Kako bi se potpunije pokazao da je protivnik političke strategije legalnog Predsjedništva RBiH, čiji je i sam član, Abdić ističe da je svijet u odnosu na rat u BiH ‘ispoštovao svaku donesenu rezoluciju i strogo se držao ovlašćenja koja je imao’, te da je za bosanskohercegovački narod bila ‘porazna strategija vjerovanja u vojnu intervenciju i ukidanje embarga na uvoz oružja’, ističući da političko i vojno vođstvo nisu sprovodili strategiju oslonca na sopstvene snage. Abdiću, izgleda, nije jasno da je naša zemlja prije početka rata bila bez vojne organizacije i da je, pored te nesretne okolnosti, na svojoj teritoriji imala savremeno naoružanog okupatora sa dovoljno mržnje prema našem narodu da ga tako bezobzirno ubija i progoni. Abdiću nije jasno da je baš orijentacija oslonca na vlastite snage rezultirala formiranjem Armije koja se herojski bori protiv nadmoćnijeg agresora. Abdiću bi, također, trebalo biti jasno da je uz takvu orijentaciju oslonca na sopstvene snage bilo potrebno podsticati svjetske faktore da ispolje svoju ulogu i odgovornost, tako što bi se vojno intervenisalo ili pomoglo ukidanjem embarga na uvoz oružja. Dok se jedan narod ubija, a svijet to posmatra, donoseći rezolucije UN, koje se ne sprovode, član Predsjedništva Abdić smatra da je to idealno ponašanje međunarodnih faktora prema ratu u BiH. Uzgred da kažemo kako i četnička strana smatra da je svijet odgovoran što podstiče borbu protiv ‘Republike Srpske’.

U istom smislu, zavređuje pažnju i Abdićev stav da je Alija Izetbegović pučistički doveo na čelo Islamske zajednice naibu reisa Cerića, valjda ocjenjujući da Islamsku zajednicu i dalje treba organizirati za prostor cijele SFRJ, pa daje podršku bivšem reisu Selimoskom.

U cjelini gledano, Abdić se bitno razilazi u ocjenama uzroka, tokova i posljedica rata u BiH, suprotstavljajući svoje stavove ocjenama i aktivnostima legalnih institucija RBiH, u kojima se i sam formalno nalazi, pri čemu su mu ocjene ili podudarne ili slične ocjenama koje su poznate iz krugova oko Tuđmana i Miloševića. Abdićeve ocjene o ličnosti Izetbegovića, također nisu daleko od ocjena Tuđmana i Miloševića, jer i njih dvojica, isto kao i Abdić, tvrde da Izetbegović, Ganić i Silajdžić snose odgovornost za žrtve koje je rat donio Muslimanima, čime se rehabilitiraju i Milošević i Tuđman.” (Fikret Muslimović, tekst analize Abdićevog pisma, sačinjen po zahtjevu Izetbegovića, 27.07.1993. godine).

Kraj trećeg dijela knjige.

(Global CIR/ Odlomak iz knjige ‘General Fikret Muslimović’, 205-251 str./Autori Kemal Gicić i Amel Jašarević/ Sarajevo, decembar 2019.)

PROČITAJTE JOŠ:

  1. […] srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni u društvu predsjednika Izetbegovića i generala Delića! IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: General Delić imenovan za komandanta Štaba Vrh… IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: Razgovor predsjednika Izetbegovića i […]

Komentiraj