IZ KNJIGE ‘GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ’: General Muslimović imenovan za čelnog čovjeka Armije u Združenom štabu Armije RBiH i HVO-a

Muslimović je ocijenio da general Roso djeluje po zadacima koje je dobio u Glavnom stožeru Vojske Republike Hrvatske, da se u cilju eksperimentiranja u obavještajne svrhe, Bošnjaci upotrijebe u najrizičnijem dijelu operacija takvog karaktera. U informaciji, je ukazao na najinteresantnije dijelove dobivenog materijala, na čijoj petoj strani piše da se obavještajne operacije planiraju radi donošenja pravilnih odluka u nadležnosti “Predsjednika Republike Hrvatske”...

slika123

PETI DIO

GENERAL FIKRET MUSLIMOVIĆ ČELNI PREDSTAVNIK ARMIJE U ZDRUŽENOM ŠTABU ARMIJE RBiH I HVO-a

1. General Muslimović, čelni predstavnik Armije u Združenom štabu Armije RBiH i HVO-a

Združeni šab Armije RBiH i HVO-a je formiran nakon Vašingtonskog sporazuma koji je obuhvatao i vojna pitanja. To je bio oblik za saradnju Armije RBiH i HVO-a u tranzicijskom periodu do uspostave Vojske Federacije, sa Zajedničkom komandom na čelu. Prema tome, za sagledavanje uloge, zadataka i rada Združenog štaba Armije RBiH i HVO-a bitna su događanja od početka 1994. godine, kada prestaju borbena djejstva između Armije RBiH i HVO-a, pa do kraja l996. godine, kada počinje intenzivniji rad na uspostavi Vojske Federacije BiH.

Djelovanje Združenog štaba je bilo uvjetovano aktivnostima Zajedničke komisije sastavljene od predstavnika Armije RBiH, HVO-a i UNPROFOR-a, tako da se uloga, zadaci i rad Združenog štaba, naročito u toku 1994. godine, nužno moraju sagledavati u kontekstu uloge, zadataka i rada Zajedničke komisije. Problemi u odnosima Armije RBiH i HVO-a su bili glavna preokupacija u radu Združenog štaba, sa ciljem da se prevaziđe nepovjerenje zbog proteklih oružanih sukoba i osiguraju pretpostavke za uspostavu jedinstvene vojne organizacije i jedinstvenog odbrambenog sistema za FBiH, kako bi se završetkom rata, dolaskom do političkih rješenja za cjelinu BiH, moglo djelovati na uspostavi jedinstvene vojske i odbrambenog sistema BiH kao države u cjelini.

 Imajući u vidu ukupne uvjete u kojima su nastali i odvijali se oružani sukobi između Armije RBiH i HVO-a, kao i štetne posljedice u vezi s tim, vojne aktivnosti u provedbi Vašingtonskog sporazuma imaju historijski značaj za izgradnju stabilnog mira i sigurnosti, posebno u pogledu odnosa između Bošnjaka i Hrvata, kao i odnosa između država – RBiH i R Hrvatske.

 Vojnim sporazumima, koji su nastali pred i nakon Vašingtonskog sporazuma, predstavnici Armije RBiH su koristili političke prostore koji su Vašingtonskim sporazumom dati za vojne aktivnosti u pravcu dostizanja stabilnog mira na osnovama afirmacije BiH kao zajednice ravnopravnih naroda i građana. U toku realizacije vojnih sporazuma koji su se ticali uspostave i djelovanja Združenog štaba Armije RBiH i HVO-a, neprekidno su ispoljavani štetni politički uticaji ekstremista HDZ-a. Oni su sprečavali uspostavu jedinstvene vojske. Zalagali su se za paralelno djelovanje hrvatskih i bošnjačkih predstavnika unutar Združenog štaba. Imajući u vidu nepovoljne uvjete i uticaje na odnose između Armije RBiH i HVO-a, Združeni štab je bio nužan i adekvatan oblik vojne saradnje i rješavanja problema radi napretka u pogledu međusobnog povjerenja. I pored raznih problema, Združeni štab je ostvario svoju ulogu.

Na osnovu vojnih sporazuma utemeljenih na Vašingtonskom sporazumu, 27. 04. l994. godine, uslijedila je naredba komandanta Štaba Vrhovne komande generala Rasima Delića da se ustroji Združeni Štab FBiH. Tom naredbom je regulirano da će radom Združenog Štaba ispred Armije RBiH rukovoditi brigadni general Fikret Muslimović, a ispred HVO-a general zbora Ante Roso.

 Po sjećanju i ocjeni Muslimovića, Roso je uvijek bio pedantan. Kultura njegovog ponašanja je bila besprijekorna. U razgovoru je, dužim monolozima, želio dominirati. Muslimović, u principu, ne voli slušati monologe ako nisu interesantni, a pogotovo su mu smetali Rosini monolozi, u kojima nije nalazio logički smisao i jasne poruke. Polahko, Muslimović je preuzimao inicijativu i počeo on njemu, svojim monolozima, iznositi razna tumačenja koja je tematski naslanjao na ono o čemu je on govorio.

 Roso je bio omiljen kod Bošnjaka u Sarajevu i širom, u svakoj bošnjačkoj sredini. Na ulicama Sarajeva, građani su mu prilazili, pozdravljali ga, davali mu razne komplimente, a kasnije se hvalili da su ga sreli i imali priliku da se s njim rukuju. Imao je utisak da su tako postupali i Bošnjaci koji su od postrojbi HVO-a pretrpili velike štete, pa, čak, i žrtve svojih najbližih. Bošnjaci su tako pokazivali pozitivno raspoloženje prema Hrvatima. To je bila svojevrsna podrška prekidu oružanih sukoba između Armije RBiH i HVO. To je bio i dokaz da je Bošnjacima teško pao sukob sa Hrvatima i da je krivnja za taj sukob na strani Tuđmana i njegove prilično kontraverzne agresivne politike prema BiH i Bošnjacima. Muslimoviću je bilo simpatično što se građani Sarajeva tako odnose prema Rosi. 

Ujutro, 24.06.1994. godine, Roso je došao kod Muslimovića u kabinet. Nosio je poviše papira u lijepoj fascikli. Muslimović je počeo šalu oko fascikle, govoreći da mu se dopada i da ima osjećaj da će mu se dopasti i sadržaj tekstova na papirima koji su složeni u njoj. Blago je navodio generala Rosu da mu kaže bilo šta o papirima koji se u fascikli nalaze. Muslimovića je to zanimalo, jer je Roso uvijek išao praznih ruku, a tada je nosio fasciklu. Nije se moglo vidjeti, čak ni ko iza njega nosi njegove lične stvari. Tada je u Muslimovićev kabinet donio podeblju fasciklu.

 Otvarajući fasciklu, Roso je Muslimoviću rekao da se u njoj nalazi važan materijal, a da su ga sačinila trojica viših oficira – navodno Amerikanaca koji su pristupili u HV-u i HVO-u, da se nalaze blizu, u njegovom kabinetu i da se oni mogu nama brzo priključiti. Složili su se. Roso ih je pozvao. Brzo su došli. Jedan se predstavio da je pukovnik  HVO-a Robert Goff, drugi da je pukovnik  HV-a Rudolf Bario, a treći da je bojnik HV-a Marty Cappian.

Ne pitajući Rosu, general Muslimović je materijal sam uzeo u svoje ruke. Na naslovnoj strani u desnom gornjem uglu je bila oznaka: “Državna tajna”. Na sredini je naslov: “Predložena organizacija Posebne operativne skupine za vođenje tajnih, specijalnih obavještajnih operacija na području BiH i okupiranim područjima Hrvatske”. Ispod naslova je označeno vrijeme izrade materijala “1. lipnja 1994.”. Na donjem dijelu naslovne strane je pisalo: “Priredili:”, a ispod su navedena imena, činovi i pripadništvo HV-a ili HVO-a naprijed navedene trojice oficira koji su tek ušli u Muslimovićev kabinet i sjeli za sto koga su zajedno okružili. (Fotokopija materijla: “Predložena organizacija Posebne operativne skupine za vođenje tajnih, specijalnih obavještajnih operacija na području BiH i okupiranim područjima Hrvatske”, Arhiva.)

Roso je povodom tog materijala govorio, bukvalno, svašta. Tada Muslimoviću nije smetao njegov monolog. Samo je postavljao kratka pitanja. Roso je rekao da je dobio “blagoslov” od predsjednika Tuđmana da od izabranih pripadnika Armije RBiH formira “specijalnu jedinicu za dubinsko izviđanje i obavještajno djelovanje” prema srpskim snagama, da mu je za realizaciju tog plana potreban i blagoslov predsjednika Predsjedništva RBiH Izetbegovića i predsjednika FBiH Krešimira

Zubaka, da on ima dobra iskustva u formiranju i djelovanju takve jedinice od 500 ljudi, koju on već ima na teritoriji BiH, te da su takvu njegovu jedinicu, u okviru HVO-a, obučavali, upravo oficiri koji su nam se pridružili. Muslimović je upitao Rosu da nešto kaže o jedinici koju već ima u BiH: gdje je, kako je organizirana i slično. Odgovorio je da je ta jedinica podijeljena u vodove od po 27 ljudi, da su na cijeloj teritoriji BiH, da ih većina nije u uniformi, jer obavljaju poslove legendirane ulogama, kao što su poslužioci na benzinskim pumpama. Muslimović je rekao da je malo benzinskih pumpi koje rade, jer su većina zbog ratnih uslova ili uništene ili zatvorene, a Roso je odgovorio da to on samo kaže kao primjer. Roso je komentarisao da bi za specijalne operacije koje bi izvodila specijalna jedinica, odnosno, “Operativna skupina” formirana od pripadnika Armije RBiH, obučena pod kontrolom prisutnih “Amerikanaca – oficira HV-a i HVO-a”, mogli znati samo Izetbegović, Zubak, Delić, on – Roso i Muslimović.

Pukovnik Robert se uključio u dijalog i pokazujući poseban papir pod naslovom “Kadrovska struktura posebne operativne skupine“ (Fotokopija materijala: “Kadrovska struktura Posebne operativne skupine”, Arhiva.) Rekao je da je važno izabrati mlade ljude motivirane za teške i rizične poslove dubinskog izviđanja. Ne pitajući, Muslimović je uzeo sam papir u svoje ruke, pročitao i na kraju pitao, da li odobrava da ga kopira. Odgovorio je da može. Muslimović je stavio papir na faks i kopirao ga za svoje potrebe. To je Muslimovića ohrabrilo pa je upitao da li će mu Roso dati jedan primjerak materijala iz fascikle. Roso je odgovorio da će materijal dobiti, ali kasnije. Muslimović nije ostavljao prostora za negiranje dobivenog obećanja, pozvao je svog sekretara, ne tražeći odobrenje, uzeo materijal koji se nalazio ispred Rose. Isti je brzo, u jednoj kopiji, pripao Muslimoviću.

Kad su se u odgovorima na Muslimovićeva pitanja počeli ponavljati, rekao im je da je njihova ideja veoma interesantna, ali da ista izaziva dileme. Istakao je da nije prihvatljivo da u “Posebnoj operativnoj skupini”, odnosno, u specijalnoj jedinici koju žele formirati, budu samo Bošnjaci iz Armije RBiH, ali da bi bilo prihvatljivo da jedan broj Bošnjaka uđe u specijalnu jedinicu, koju Roso već ima u HVO-u i da ulaskom Bošnjaka u njen sastav ista postane jedinica Vojske FBiH, odnosno, da bi bilo prihvatljivo da se formira nova jedinica, ali da u njoj budu i Bošnjaci i Hrvati. Muslimović je rekao, također, da uticaj Tuđmana na prostoru BiH nije legalan, da nije dobro što je Tuđman dozvolio da oficiri HV, bez odgovarajućeg međudržavnog sporazuma izvode bilo kakve, posebno ne obavještajne operacije na teritoriji BiH, te da bi o svim tim pitanjima trebalo imati stavove na najvišem političkom nivou.

 Zatim je general Muslimović rekao da Armija RBiH ima svoja iskustva u pogledu obavještajnog rada i dubinskog izviđanja, da su naša iskustva značajnija od iskustava koja u tom pogledu ima HV i HVO, jer oni nisu ratovali sa četnicima ni približno koliko Armija RBiH, te da stručnjaci Armije RBiH stoje na raspolaganju da educiraju njihove kadrove i da tako pomognu zapovjednicima i obavještajcima HV-a i HVO-a u tom pogledu, ako su se konačno odlučili da ratuju protiv četnika. Muslimović je ukazivao na borbenu superiornost Armije RBiH. Istakao je da su jedinice Armije RBiH za dubinsko izviđanje odavno na terenu, da Generalštab redovno dobiva podatke, te da Generalštab HV-a iz Zagreba treba da dostavi pitanja po kojima Tuđman i njegovi generali imaju potrebe za informacijama o četničkim snagama. To je bio najbolji način da Muslimović ignorira inicijativu o formiranju jedinice od Bošnjaka koja bi, prema Tuđmanovim potrebama i pod njegovom kontrolom, trebala da se izloži riziku. Muslimović je znao da Roso i drugi sagovornici o tom pitanju neće više Muslimoviću, niti bilo kome od zvaničnika Generalštaba obraćati.

Nakon ovog razgovora sa generalom Rosom, Muslimović je sačinio i dostavio izvještaj komandantu Deliću, te informirao Upravu bezbjednosti i Obavještajnu upravu Štaba Vrhovne komande. Ocijenio je da general Roso djeluje po zadacima koje je dobio u Glavnom stožeru Vojske Republike Hrvatske, da se u cilju eksperimentiranja u obavještajne svrhe, Bošnjaci upotrijebe u najrizičnijem dijelu operacija takvog karaktera. U informaciji, Muslimović je ukazao na najinteresantnije dijelove dobivenog materijala, na čijoj petoj strani piše da se obavještajne operacije planiraju radi donošenja pravilnih odluka u nadležnosti “Predsjednika R Hrvatske”. Ukazao je i na dio teksta na strani 6, gdje se konstatuje da obavještajne službe R Hrvatske “sada dolaze do podataka preko pozicija izgrađenih među posmatračima EZ i UNPROFOR”, ali da su im podaci do kojih dolaze tim putem uopćeni. Taj dio teksta demantuje navode generala Rose, da ima jedinicu od 500 ljudi koji uspješno obavljaju specijalne obavještajne zadatke. Naime, u tekstu Rosinog materijala navodi se da su jedino pripadnicima EZ i UNPROFOR-a za sada “dostupni važniji izvori informacija koje se odnose na elemente neprijateljskih snaga na području BiH i okupiranim područjima Republike Hrvatske”. Muslimović je predložio da se na najvišem političkom nivou poduzmu mjere u odnosu na činjenicu što se u Združenom štabu angažiraju oficiri Vojske R Hrvatske. (Službeni akt Združenog štaba Armije RBiH i HVO, pov. br: 01/40, Sarajevo, 25.06.1994. godine, Arhiva.)

 2. General Muslimović na čelu Zajedničke komisije UNPROFOR-a, Armije RBiH i HVO-a

U Štabu Jugozapadnog sektora UNPROFOR-a, u Gornjem Vakufu, pod rukovodstvom britanskog generala Reitha, na osnovama Zagrebačkog vojnog sporazuma, kasnije i Vašingtonskog sporazuma, a u skladu sa mandatom UNPROFOR-a, funkcionirala je Zajednička komisija, sastavljena od predstavnika UNPROFOR-a, Armije RBiH i HVO-a. Suština uloge i zadataka ove komisije je bila koordinacija i usklađivanje mjera i aktivnosti koje su trebale realizirati jedinice i komande Armije RBiH, HVO-a i UNPROFOR-a u vezi sa prekidom oružanih i propagandnih neprijateljstava, ukidanjem borbenih linija i uspostavom mira u kome se odvija vojna saradnja i zajedničko djelovanje radi uspostave jedne vojske u FBiH.

 Zajednička komisija je otpočela rad februara 1994. godine, odmah nakon Zagrebačkog sporazuma. Intenzivan rad Zajedničke komisije trajao je od februara do maja 1994. godine, do kada su riješena ključna pitanja u skladu sa ulogom Komisije. Rješavanjem tih pitanja i uspostavom Združenog štaba Armije RBiH i HVO-a, kao i intenziviranjem saradnje Štaba Vrhovne komande i Glavnog stožera HVO-a, rad Zajedničke komisije, od maja 1994. godine, gubi na značaju i konačno prestaje pred kraj 1994. godine. Sastanci Zajedničke komisije pod rukovodstvom komandanta Jugozapadnog sektora UNPROFOR-a održavani su redovno, po jedan svake sedmice u Gornjem Vakufu. Odnosi na tim sastancima u početku rada Komisije bili su napeti, često konfliktni zbog različitih pristupa koje su zastupali predstavnici Armije RBiH i HVO-a prema problemima koje je trebalo rješavati. Predstavnici HVO-a su bili arogantni, lagali su, opstruirali su i kočili proces, u mnogim pitanjima izražavali nezadovoljstvo, očito zbog razočarenja, jer oružanom borbom nisu postigli željene ciljeve. Teško im je padao svaki oblik prisustva predstavnika Armije R BiH, legalnih organa vlasti RBiH i bošnjačkog stanovništva na teritorijama pod kontrolom HDZ-a, a uz to su željeli da što direktnije, šire i intenzivnije budu prisutni u raznim oblicima na teritorijama pod kontrolom Armije RBiH. Imajući u vidu opstrukcije od strane predstavnika HVO-a u radu Zajedničke komisije, predstavnici UNPROFOR-a su i u Komisiji i u potkomisijama redovno bili na strani predstavnika Armije RBiH. Komandanti UNPROFOR-a, kao predstavnici u Zajedničkoj komisiji i u zajedničkim potkomisijama su bili nosioci priprema svakog sedmičnog sastanka u Gornjem Vakufu. Redovno su izlazili sa pripremljenim tekstovima – prijedlozima dogovora koje je u obliku dokumenata trebalo potpisati od strane čelnih predstavnika Armije RBiH, HVO-a i UNPROFOR-a. Analizirala se provedba ranije potpisanih sporazuma i usaglašavali novi koje je trebalo postići na navedenom sastanku. Predstavnici Armije RBiH su bili veoma kooperativni u odnosu na prijedloge koje je prezentirao predstavnik UNPROFOR-a. Bitno je da su sugestije koje su iznosili predstavnici Armije R BiH, kao amandmane na ponuđene tekstove sporazuma, nailazile na dobro razumijevanje predstavnika UNPROFOR-a, ali da su se takvim sugestijama redovno i energično suprotstavljali predstavnici HVO-a. Činilo se da to često čine samim tim što sugestije i prijedlozi dolaze od predstavnika Armije RBiH. Tako su sastanci ulazili u konfliktne situacije u kojima je komandant UNPROFOR-a imao ključnu ulogu smirivanja, obično tako što je predstavnicima HVO-a, zbog njihovog nedoličnog i opstruktivnog ponašanja, prijetio da će o njihovom ponašanju obavijestiti predstavnike medija, kako bi domaća i svjetska javnost znali ko opstruira realizaciju sporazuma i ko će biti kriv za eventualno obnavljanje oružanih neprijateljstava, a time i za neuspjeh političkih i vojnih sporazuma na kojima se temeljio rad Zajedničke komisije. Izbor trenutka i načina iskazivanja takvih prijetnji su očito ukazivali na dobro snalaženje komandanta UNPROFOR-a da autoritativno i efikasno vodi ovu Zajedničku komisiju, ali i na odlučnost međunarodne zajednice da se kroz ulogu Zajedničke komisije realizira mirovni sporazum. Također, bilo je očito da predstavnicima HVO-a i HDZ-a nije odgovaralo da se šira javnost upozna o njihovim opstrukcijama, pa su pod takvim i sličnim pritiscima popuštali, što je, u konačnom, pomijeralo proces u pravcu vojnih i političkih ciljeva, zbog kojih je uspostavljen rad Zajedničke komisije.

Nakon svakog sastanka Zajedničke komisije, Muslimović je sačinjavao svoj izvještaj komandantu Štaba Vrhovne komande. Izvještaji su obuhvatali činjenice o sadržaju i okolnostima održavanja sastanka, ocjene u vezi sa sastankom i problemima koji su bili aktuelni i prijedlozi mjera. U prilogu izvještaja bili su tekstovi postignutih sporazuma. Nakon što je komandant ŠVK odobrio predložene mjere i dao dodatne stavove, u vezi s tim, Muslimović je pripremao tekstove naređenja komandama korpusa i organima Štaba Vrhovne komande da djeluju u svojim nadležnostima, kako bi se postignuti sporazumi realizirali bez bilo kakvih opstrukcija od strane faktora komandovanja i rukovođenja u Armiji RBiH.

 3. Šta je uradila Zajednička komisija?

Na zemljištu i na karti fiksirane su četiri linije: – aktuelna prva borbena linija jedinica Armije RBiH; – linija na koju će se povući jedinice Armije RBiH, orijentirno 2 km od prve borbene linije; – aktuelna prva borbena linija jedinica HVO-a i linija na koju će se povući jedinice HVO-a, orijentirno 2 km od prve borbene linije. Povlačenjem za 2 km osigurala se tampon zona od oko 4-5 km, pri čemu treba imati u vidu da je povlačenje za 2 km bilo pravilo, a povlačenje na manje od toga udaljenja od prve borbene linije trebalo je biti izuzetak, samo ako to zemljišni ili drugi razlozi očito opravdavaju. Rok za povlačenje jedinica bio je 03.03.1994. godine.

Krajem februara i početkom marta 1994. godine, Zajednička komisija je, također, uporedo sa obilježavanjem pozicija za povlačenje pješadije po dubini za 2 km, kako je to naprijed navedeno, djelovala i sa ciljem obilježavanja na zemljištu i po kartama za mjesta povlačenja naoružanja kalibra iznad 12,7 mm. Prema Zagrebačkom sporazumu, za ove mjere se uvažavala činjenica da će i Armija RBiH i HVO nastaviti borbena djejstva sa četničkim snagama. Zbog toga su određena dva tipa mjesta na koje je trebalo povlačiti oružje kalibra iznad 12,7 mm, i to: takozvana pasivna mjesta, gdje se trebalo povući naoružanje koje se neće upotrebljavati u borbenim djejstvima sa četničkim snagama, i, takozvana, aktivna mjesta, gdje je trebalo povući naoružanje koje će biti u borbenom rasporedu protiv četnika. Za oba tipa ovih mjesta predviđeno je nadgledanje od strane UNPROFOR-a, što je bila garancija da se u uvjetima nepovjerenja ne naruši sporazum, u vezi s tim. Pasivna mjesta koja su bila određena za Armiju RBiH u Visokom, Zenici, Travniku, Turbetu, Gornjem Vakufu i istočnom dijelu Mostara, nisu korištena, jer je cjelokupno naoružanje povučeno sa položaja protiv HVO-a i raspoređeno na aktivna mjesta u borbenom rasporedu jedinica Armije RBiH, angažiranih u borbama protiv četnika. Predviđeno je da se do 06.30 sati 03.03.1994. godine, uz kontrolu UNPROFOR-a, otvore sva mjesta za prikupljanje oružja, što je planski i realizirano.

 Uporedo sa mjerama za povlačenje jedinica i naoružanja, što je realizirano prema naprijed navedenim objašnjenjima, Zajednička komisija je djelovala na uspostavi uvjeta za što slobodnije kretanje.

Kasnije, 17.06.1994. godine, Zajednička komisija je usaglasila stavove za postignuti sporazum radi otvaranja komunikacija (1) Gornji Vakuf – Bugojno i (2) Metković – Mostar.

Pitanje označavanja i osiguranja minskih polja bilo je poseban sadržaj pažnje i djelovanja Zajedničke komisije. Više sastanaka je posvećeno ovom izuzetno složenom problemu. Cilj je bio da se ukloni opasnost od postavljenih i posijanih mina u zahvatu prvih borbenih linija jedinica Armije RBiH i HVO-a. Prva i najvažnija mjera koja je dogovorena na Zajedničkoj komisiji bila je da predstavnici Armije RBiH i HVO-a, do 14.06.l994. godine predaju Komandi UNPROFOR-a kopije zapisnika o minskim poljima. Nakon što je razmijenjena dokumentacija o minskim poljima, bio je aktuelan zadatak obilježavanja identificiranih prostora na zemljištu gdje se nalaze minska polja, što je po sporazumima trebalo učiniti do 28.06.1994. godine. Sporazumom, u okviru Zajedničke komisije, precizirano je da će UNPROFOR sačiniti plan čišćenja minskih polja, tako da u ovim aktivnostima učestvuju inžinjerijske jedinice UNPROFOR-a, Armije RBiH i HVO-a.

 4. Pripreme sastanaka sa funkcionerima FBiH 

Muslimović je bio glavni nosilac priprema za sastanke koji su se na najvišem vojnom nivou održavali u prisustvu najviših zvanička FBiH sa ciljem sagledavanja i ocjene rezultata u provedbi sporazuma, kao i sa ciljem sagledavanja aktuelnih problema kako bi se ujednačile ocjene po ključnim pitanjima i dogovorile mjere za dalji uspješniji rad, u skladu sa političkim i vojnim ciljevima što ih je nalagala aktuelna situacija.

 Od tih sastanaka, koje je Muslimović pripremao, a njihove zaključke organizirano realizirao, poseban značaj imaju: sastanak u Sarajevu, 04.07.1994. godine, sastanak komandanta ŠVK, armijskog generala Rasima Delića i načelnika GS HVO-a, general-bojnika Milivoja Petkovića, kada su dogovorene zajedničke operacije Armije RBiH i HVO-a prema četnicima, uz smanjenje broja osmatračnica na linijama bivših sukoba Armije RBiH i HVO-a; u Kreševu, 13.11.1994. godine, sastanku predstavnika Armije RBiH, na čelu sa generalom Delićem i predstavnika HVO-a, na čelu sa generalom Blaškićem, prisustvovali su predsjednik FBiH Krešimir Zubak i potpredsjednik FBiH dr. Ejup Ganić, kada je odlučeno da se sa komunikacija uklone kontrolni punktovi kako bi se uspostavila veća sloboda kretanja, te ukazano da su zajednička djejstva protiv četnika najbolji put izgradnje povjerenja i zajedničkog djelovanja da se oslobodi cijela teritorija RBiH; na Sarajevskom aerodromu, 11.01.1995. godine, u organizaciji UNPROFOR-a, održan je sastanak komandanta Generalštaba Armije RBiH generala Rasima Delića, načelnika Glavnog stožera HVO-a generala Tihomira Blaškića i komandanta vojske “RS” generala Ratka Mladića, kada je dogovoreno da će se sve strane suzdržavati od propagande koja podstiče sukobe, da će se intenzivirati rad zajedničkih komisija koje će se sastajati u mjestima blizu linija razdvajanja i da će UNPROFOR pripremiti sporazum o slobodi kretanja; u Mostaru, 27.01.1995. godine, sastankom predstavnika Armije RBiH i HVO-a u Združenom štabu, predstavnika UNPROFOR-a i predstavnika organa vlasti rukovodili su predsjednik FBiH Krešimir Zubak i potpredsjednik FBiH dr. Ejup Ganić, kada se raspravljalo o učestalim incidentima koji dovode u pitanje provedbu mirovnih sporazuma; u Kreševu, 01.02.1995. godine, održan je sastanak komandanta Generalštaba Armije RBiH i načelnika Glavnog stožera HVO-a, a u prisustvu predsjednika FBiH Krešimira Zubaka i potpredsjednika FBiH dr. Ejupa Ganića, kada je konstatirano da između Armije RBiH i HVO-a nema oružanih sukoba i da se pozicije razdvojenih snaga drže prema postignutim sporazumima, a da tampon zone nisu očišćene od mina.

U Jablanici, 22.02.1995. godine, u prisustvu predsjednika FBiH Krešimira Zubaka i potpredsjednika FBiH dr. Ejupa Ganića, održan je sastanak komandanta Generalštaba Armije R BiH, generala Rasima Delića i načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Tihomira Blaškića, kada su usaglašeni sljedeći zaključci: da se organizira sastanak sa načelnikom Generalštaba vojske Republike Hrvatske, generalom zbora, Jankom Bobetkom, a s ciljem dogovora o zajedničkim djejstvima protiv srbijansko-crnogorskog agresora, te da se operativni dio Združenog štaba izmjesti u Novi Travnik. U Travniku, 09.06.1995. godine, u prisustvu predsjednika FBiH Krešimira Zubaka i potpredsjednika FBiH dr. Ejupa Ganića, održan je sastanak komandanta Generalštaba Armije RBiH, generala Rasima Delića i načelnika Glavnog stožera HVO-a generala, Tihomira Blaškića, kada su usaglašeni zaključci o angažiranju Združenog štaba u rješavanju konkretnih situacija za efikasniju koordinaciju zajedničkih borbenih djelovanja Armije RBiH i HVO-a, posebno za područje Posavine i za središnju Bosnu.

5. Muslimovićeva organizacija obilazaka jedinica i komandi Armije RBiH i HVO-a

 Obilasci komandi i jedinica, kako Armije R BiH, tako i HVO-a, su bili važan sadržaj rada Združenog štaba. U ovim aktivnostima ostvarivani su korisni kontakti oficira, podoficira i vojnika, što je doprinosilo izgradnji bar minimalnog povjerenja. To su bile aktivnosti za međusobno upoznavanje, razmjenu informacija i afirmaciju ciljeva da se izgrađuje jedna vojska FBiH.

Međusobni kontakti pri obilascima jedinica i komandi u nadležnosti Združenog štaba pomagali su da se prevazilaze štetna opterećenja koja su nastala u vrijeme ratnih djejstava između Armije RBiH i HVO-a. Muslimović je sa članovima Združenog štaba realizirao slijedeće obilaske jedinica Armije RBiH i HVO: 08.06.1994. godine, u selu Daštanskom, kod Vareša, održan je sastanak sa komandom brigade “Bobovac”/HVO, kada se pokrenulo pitanje povratka Hrvata u Vareš; tokom obilaska komandi i jedinica 3. korpusa Armije RBiH i komande 111. br. HVO-a, 09.06.1994. godine održan je sastanak u Žepču, gdje su, pored članova Združenog štaba, prisustvovali i komandanti brigada na tom području, te je istican interes da se organiziraju zajednička borbena djejstva Armije RBiH i HVO-a prema četnicima u selu Komušina, i da se što prije “zaliječe rane” proteklih oružanih sukoba između Armije RBiH i HVO-a; tokom obilaska jedinica Armije RBiH i HVO-a na području Jablanice i Konjica, 10.06.1994. godine, održan je sastanak u Komandi 56. domobranske pukovnije HVO-a, gdje su se iznosile ocjene da je u odnosima Armije RBiH i HVO-a na području Konjica došlo do bitnog poboljšanja, a da na području Jablanice još uvijek nema bitnijeg poboljšanja u tim odnosima; članovi Združenog štaba su l6. i 17.06.1994. godine obišli komandu 4. korpusa i zapovjedništvo Zbornog područja HVO-a Mostar, kada je ustanovljeno da HVO opstruira provedbu sporazuma, ograničava kretanje stanovništva, da su učestala snajperska djejstva sa položaja HVO-a prema položajima Armije RBiH, da se ne dozvoljava kretanje Bošnjacima u zapadnom Mostaru, ne obilježavaju se i ne uklanjaju minska polja, ne dozvoljava se opravka elektro postrojenja bitnih za opskrbu strujom u mjestima naseljenim Bošnjacima, ne dozvoljava se opravka izvorišta Studenac, a za 190 zarobljenih Bošnjaka, HVO osporava otvaranje komunikacije Metković – Mostar; tokom obilaska komandi i jedinica Armije RBiH i HVO-a na prostorima Tomislavgrada, Prozora, Gornjeg Vakufa, Travnika, Viteza, Busovače i Kiseljaka, od 11.07. do 18.07.1994. godine, ustanovljeno je da je učinjen napredak u provedbi sporazuma i da postoji želja da se saradnja Armije RBiH i HVO-a dalje unapređuje, s tim, da se, ipak, zaostaje u ovom pogledu na prostoru Prozora, Jablanice, Gornjeg Vakufa i Kiseljaka.

Tokom obilaska 110. domobranske pukovnije HVO-a na području općine Tešanj, 13.08.1994. godine, komandant te jedinice se pravdao u vezi sa informacijama da njegova komanda sarađuje sa četnicima, ističući da se ta saradnja ostvarivala samo u vezi sa razmjenom zarobljenika. Tokom obilaska jedinica Armije RBiH i HVO-a na prostoru Posavine (108. pj. br HVO) nisu isticani bitniji problemi u odnosima Armije RBiH i HVO-a, ali je uočeno da pripadnike jedinica opterećuju političke tenzije u vezi sa formiranjem novih hrvatskih općina Ravne Brčko i Soli Tuzla, kao i u vezi slabog raspoloženja Hrvata da se odazivaju na mobilizaciju u jedinice Armije RBiH; tokom obilaska jedinica Armije RBiH i HVO-a na području Visokog, Kaknja i Žepča, od 11.08.-15.08.1994. godine, kada su sagledani problemi u vezi aktivnosti 111. br HVO-a u Žepču, ustanovljeno je da su kontakti komandi jedinica Armije RBiH sa komandom 111. Xp brigade HVO-a znatno otežani, da oficiri HVO-a ostvaruju saradnju sa četnicima, da HVO ograničava slobodu kretanja na seoskim putevima, da HVO ne dozvoljava kretanje voza od Begovog Hana do Žepča, ne dozvoljavaju razminiranje terena koji je bitan za opravku elektro mreže prema bošnjačkim mjestima; prilikom obilaska jedinica i komandi Armije RBiH i HVO-a na području Hercegovine, od 29.08. do 03.09.1994. godine, konstatirano je da komandanti HVO-a i dalje opstruiraju saradnju na realizaciji sporazuma, iako su uspostavljene direktne telefonske linije između komandi brigada Armije RBiH i HVO-a; tokom obilaska komandi i jedinica Armije RBiH i HVO-a u zonama odgovornosti 1. i 7. korpusa, od 29.08. do 06.09.1994. godine, ocijenjeno je da se prema HVO-u i dalje moraju imati adekvatne snage u pripravnosti, jer su u Vitezu česti slučajevi napada na Bošnjake; tokom obilaska jedinica na području Hercegovine od 08.10. do 14.10.1994. godine sagledano je stanje saradnje komandi Armije RBiH i HVO-a, te ocijenjeno da saradnja napreduje u pogledu češćih sastanaka predstavnika komandi; tokom obilaska jedinica i komandi Armije RBiH, u zoni odgovornosti 3. korpusa Armije RBiH, od 19. do 25.10.1994. godine, ustanovljeno je da se upotpunosti realiziraju naređenja Komandanta Generalštaba Armije RBiH, koja se odnose na operativno taktičku gotovost prema jedinicama HVO-a; tokom obilaska jedinica Armije RBiH i HVO-a u zoni 7. korpusa, od 19. do 29.10.1994. godine, uočene su konkretne slabosti u pogledu operativno taktičke gotovosti prema HVO-u, pa su inicirane mjere za njihovo otklanjanje; tokom obilaska komandi i jedinica Armije RBiH i HVO-a na prostoru sjeveroistočne Bosne i Posavine, od 14. do 18.11.1994. godine, sagledani su odnosi u vezi sa 108. pj. br. HVO-a, kao i u vezi nekih manjih jedinica Armije RBiH koje su nastale rasformiranjem 115. br. HVO-a “Zrinski”; tokom obilaska komandi i jedinica Armije RBiH i HVO-a na prostoru Hercegovine, od 8. do 12.12.1994. godine, ustanovljeno je niz činjenica o teškoćama provedbe postignutih sporazuma. Česti su slučajevi da pripadnici HVO-a izražavaju mržnju prema Bošnjacima;…

6. Susret generala Fikreta Muslimovića i predsjednika Tuđmana

Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman je došao u Sarajevo 14.06.1994. godine. U zgradi Predsjedništva RBiH su ga dočekali najviši funkcioneri Predsjedništva, Vlade i Skupštine RBiH. Ispred Združenog štaba Armije RBiH i HVO-a u delegaciji za doček bili su general Ante Roso i general Fikret Muslimović. Generali su se nalazili negdje u sredini, za priliku dočeka, u vrstu poredanih funkcionera. Predsjednik Izetbegović je išao iza Tuđmana, dok se on redom sa svima rukovao. General Roso i general Muslimović su bili u uniformama. Kad se rukovao sa Muslimovićem,

Tuđman se kraće zadržao, i nakon Muslimovićevog predstavljanja, rekao: “A, vi ste Fikret Muslimović!”. Muslimović je odgovorio: “Da, gospodine predsjedniče, ja sam Fikret Muslimović!” Taj kratki dijalog bio je zanimljiv, jer dok se pozdravljao sa ostalima, Tuđman ih nije ništa pitao. Gledajući u Muslimovića, Tuđman je djelovao radoznalo. Muslimović je zaključio da je tokom rata, Tuđman o njemu razgovarao sa svojim saradnicima, ali vjerovatno i čitao izvještaje u kojima se markantno pominje Muslimović, koji cijeni da je Tuđman o njemu saznao više iz službenih izvještaja Sigurnosne informativne službe R Hrvatske. Sasvim je sigurno, da je Muslimović, naročito u vrijeme oružanih sukoba Armije RBiH i HVO, za tu obavještajnu službu bio rentabilan objekat interesovanja, te da su informacije koje su prikupljali o njemu imale visok rang u pogledu važnosti, i da su, kao takve, dolazile na najviši nivo – predsjedniku Tuđmanu na sto.

Obavještajni interes iz Zagreba prema Muslimoviću bio je logičan s obzirom da je Muslimović obnašao visoke funkcije načelnika Službe vojne bezbjednosti, savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH, načelnika Uprave za moral Štaba Vrhovne komande i čelnog bošnjačkog predstavnika u Združenom Štabu Armije RBiH. U vezi poslova koje je Muslimović obavljao, njemu su daleko veći značaj pridavali visoki politički, vojni, obavještajni i sigurnosni krugovi na strani agresora, nego što su njegovu ulogu razumijevali mnogi bošnjački funkcioneri u BiH na raznim nivoima, od općina do republičkih institucija.

Dolaziti do podataka šta radi, kako radi, s kim radi i kakve rezultate postiže Muslimović, za obavještajne i sigurnosne službe pod kontrolom Miloševića i Tuđmana, bilo je važno, u najmanju ruku onoliko koliko bi  obavještajnim institucijama RBiH bilo značajno da kada su dolazili do takvih podataka o radu najviših vojnih funkcionera u generalštabovima pod čijim kontrolama su bile vojne formacije angažirane u agresiji na RBiH. Više su bili u pravu oni koji su Muslimoviću pridavali veći značaj od onih koji to nisu.

General Roso i general Muslimović su bili na ručku, koga je predsjednik Izetbegović, u zgradi Predsjedništva RBiH, priredio u čast predsjednika Tuđmana. Tada se razgovaralo o aktuelnim političkim i vojnim pitanjima. Uglavnom, svi koji su bili prisutni slušali su izlaganje Tuđmana i Izetbegovića. To su bili prijateljski razgovori koji su ulijevali optimizam. Sadržaj Tuđmanovih riječi je bio dijametralno suprotan od onoga što je godinama prije toga isticala propagandna mašinerija pod njegovom kontrolom. Tuđman je isticao privrženost miru i dobrim odnosima RBiH i R Hrvatske. Zalagao se za kontrolu granice RBiH prema Srbiji i Crnoj Gori, te govorio da je za R Hrvatsku važno reintegrirati svoje teritorije koje su tada bile pod kontrolom Miloševićevog režima. U prilog dobrosusjedskih odnosa sa RBiH, Tuđman se zalagao za liberalizaciju tranzita preko Hrvatske u BiH, za povratak izbjeglih i prognanih, za otvaranje komunikacija prema BiH, te za uspostavu svih telekomunikacijskih veza između Zagreba i Sarajeva. Tuđman je obećao pomoć u izgradnji mostova koje su na Neretvi 1993. godine porušili bojovnici HVO. Usaglašeni su osnovni stavovi o korištenju luke Ploče.

 Tuđmanova posjeta BiH je imala veliki značaj. Tom posjetom je obilježen završetak ratnih sukoba, ali i solidan zalet u mirovni proces. Posjeta je djelovala ohrabrujuće i optimistično. Imala je odraza na kasnije sve bolje ponašanje lidera HVO-a i HDZ-a prema BiH.

ŠESTI DIO

POSLIJERATNI SLUŽBENI I DRUŠTVENI RAD GENERALA FIKRETA MUSLIMOVIĆA

1. Muslimovićeve funkcije od sredine 1995. do penzionisanja 2000. godine

Sredinom 1995. godine odvijala se operacija Armije RBiH za deblokadu Sarajeva. Prije, tokom i poslije te operacije, po kuloarima se nagađalo o smjenama u “vojnom vrhu”, uglavnom, o promjenama nekih komandanata korpusa. O generalu Muslimoviću se govorilo, ali u smislu nagađanja, da bude postavljen na dužnost načelnika Štaba u Generalštabu Armije R BiH, ali je Muslimović bio mišljenja da je za tu dužnost, ako se već budu događale kadrovske promjene, najbolji general Alagić, jer on sa te dužnosti svoj ofanzivni duh može prenositi na sve korpuse i druge jedinice Armije RBiH. Muslimović je za sebe smatrao da mu najbolje odgovara dužnost koju već obavlja na čelu Uprave za moral.

Na dan 15.08.1995. godine, prije podne, Muslimović je bio na sastanku Generalštaba u Zenici. U večernjim satima, kada se iz Zenice vraćao u Sarajevo, tokom vožnje, slušao je vijesti. Radio Bosne i Hercegovine je prenosio da su u Armiji RBiH uslijedile važne kadrovske promjene. Dotadašnji komandant 4. korpusa Ramiz Dreković je postavljen na Muslimovićevo mjesto – načelnika Uprave za moral. Muslimović je ponovo postavljen na mjesto savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH. Dotadašnji komandant 1. korpusa Vahid Karavelić je postavljen na mjesto načelnika Uprave za operativno planiranje u Generalštabu, a na njegovo mjesto je došao Nedžad Ajnadžić.

Kasnije, Muslimović je saznao za okolnosti i način tadašnjeg rješavanja njegovog statusa. General Dreković je Muslimoviću ispričao da ga je istog tog dana – 15.08.1995. godine, poslije sastanka u Zenici, telefonom nazvao general Vranj Sulejman, tadašnji načelnik Uprave za personal, i pitao ga na koje mjesto u Generalštabu želi da bude postavljen – “da li ono F.M. ili ono J.J.”, što je značilo da li na mjesto načelnika Uprave za moral, gdje je Fikret Muslimović ili na mjesto načelnika Uprave bezbjednosti, gdje je Jusuf Jašarević. Dreković je, bez dileme, odgovorio: “Želim ono F.M.”. Taj razgovor sa Drekovićem je bio sastavni dio neposrednih priprema generala Delića i generala Vranja za sastanak u Predsjedništvu gdje je u popodnevnim satima, istog dana, trebalo odlučivati o kadrovskim promjenama u Armiji RBiH. Muslimović je shvatio da su u okolnostima nekih pritisaka kojih je od strane pojedinih lokalnih političara bilo za Drekovićevo smjenjivanje, faktori odlučivanja bili u “neugodnoj” situaciji. Željeli su postići dvije teško pomirljive stvari. Smijeniti Drekovića, a ne povrijediti ga. Funkcija načelnika Uprave za moral, za koju se Dreković izjasnio, a kojoj su Muslimović i njegovi saradnici izgradili respektivan ugled i autoritet, bila je formula za rješavanje tog pitanja. Muslimović je bio mišljenja da je Dreković tokom 1994. i 1995. godine dao značajan doprinos u organiziranju i borbenoj izgradnji 4. korpusa, a ranije, tokom 1992. i 1993. godine, i 5. korpusa Armije RBiH.

Nekoliko značajnih ljudi su, bez Muslimovićevog znanja, odlazili kod predsjednika Izetbegovića i izražavali žaljenje što je Muslimović pomjeren sa dužnosti načelnika Uprave za moral. Pri tome, niko od njih nije dovodio u pitanje generala Drekovića, ali su isticali da je velika šteta što je Muslimovićevim pomijeranjem doveden u pitanje kontinuitet izrazito kvalitetnog rada i uticaja na stanje u Armiji RBiH te su izražavali mišljenje da bi predsjednik Izetbegović trebao ponovo razmotriti tu odluku. Više takvih uticaja je rezultiralo razgovorom predsjednika Izetbegovića sa generalom Drekovićem, prije nego što će on primiti dužnost od Muslimovića. Dreković je govorio Muslimoviću, da ga je predsjednik Izetbegović pozvao na razgovor i zamolio da prihvati mjesto savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH, a da Muslimović ostane na dužnosti načelnika Uprave za moral. Predsjednik je pokušao i sa ubjeđivanjem, ali je Dreković ostao pri svom stavu da želi biti načelnik Uprave za moral. Slično kao i Dreković, o tome su  pričali i drugi sudionici razgovora sa Izetbegovićem o tom pitanju.

Funkcija savjetnika u Predsjedništvu RBiH, po ocjeni Muslimovića, je imala smisla kada je on tu dužnost obavljao ranije, jer je tada stanje u Armiji RBiH bilo opterećeno nizom problema, naročito u pogledu organizacije sistema rukovođenja i komandovanja. U takvim uslovima, Muslimović je mogao pronaći adekvatne sadržaje svog djelovanja. Izučavao je stanje i probleme u svim aspektima odbrane od agresije i utjecao na proces izgradnje Armije RBiH.

 Međutim, funkcija savjetnika za vojna pitanja 1995. godine, po Muslimovićevoj ocjeni, nije imala smisla. Tadašnji nivo izgrađenosti Armije RBiH, funkciju savjetnika za vojna pitanja učinio je nepotrebnom. Komandovanje i rukovođenje je stabilizirano. Veza generala Delića, kao komandanta Generalštaba, sa predsjednikom Izetbegovićem je bila sasvim dovoljna.

Odmah sutradan, nakon što je putem medija saznao da je sa funkcije načelnika Uprave za moral postavljen na funkciju savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH, 17.08.1995. godine, Muslimović je dostavio pismo predsjedniku Izetbegoviću, u kome je napisao: “Ne zamjerite što ovim putem želim istaći da bi više volio da se moj slučaj riješi penzionisanjem, kao što je to učinjeno za još nekoliko generala. Izvršit ću svaku Vašu naredbu, jer sam odan Vama i Vašoj ideji. Ali, ako možete nešto učiniti u skladu sa ovom mojom željom, to učinite. Želim biti koristan i nikome na teretu”.

Poslije tog pisma, Muslimović je čekao, ali se nije reagiralo na taj njegov zahtjev, iako je, isto kao i nekoliko njegovih kolega generala koji su već penzionisani, ispunjavao sve uslove, uključujući i dovoljan penzijski staž. S obzirom da Predsjednik nije odgovarao na Muslimovićev zahtjev, on je 11.12.1995. godine napisao Molbu za penzionisanje, koju je adresirao na Upravu za kadrove Generalštaba Armije RBiH.

Veoma kratka Molba je bila slijedećeg sadržaja: “Molim da se pokrene postupak za moje penzionisanje. Zahvaljujem Vam se na saradnji i ‘razumijevanju’, što trebamo njegovati i unapređivati i u nastavku borbe za dobrobit naše domovine Bosne i Hercegovine i slobode našeg naroda”. Ni na ovu Molbu za penzionisanje Muslimović nije dobio nikada nikakav odgovor. 

Sredinom decembra 1995. godine, Muslimovića je pozvao predsjednik Izetbegović i saopćio da se javi generalu Deliću, jer je odlučeno da Muslimović, sa pozicije savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH bude vojni ekspert i šef pregovaračkog tima za implementaciju odredaba Dejtonskog sporazuma u Aneksu 1 B, pod naslovom “Sporazum o regionalnoj stabilizaciji”, konkretnije, da bude vojni ekspert i šef pregovaračkog tima za Član II tog Aneksa. Član II je u Dejtonskom sporazumu preciziran pod naslovom: “Mjere izgradnje povjerenja i bezbjednosti u Bosni i Hercegovini”. Tada, kada je dobio taj zadatak, bilo je aktuelno povlačenje srpskih snaga sa položaja oko Sarajeva, a rok je bio 27.12.1995. godine. Do 19.01.1996. godine, sve zaraćene strane su se trebale povući na 4 kilometra od dotadašnjih prvih borbenih linija.

Radi priprema za početak pregovora o vojnim mjerama povjerenja u Beču, ambasador OSSE Ištvan Džermati je 28.12.1995. godine održao sastanak u Domu Armije RBiH u Sarajevu, na kome su prisustvovali, ispred HVO-a generali Ivica Primorac i Željko Šiljeg, a ispred Armije RBiH, imenovan je general Muslimović. Oni su, uz posredovanje Džermatija, trebali pregovarati sa predstavnicima vojske bosanskih Srba. Obaviješteni su da će pregovori u Beču početi 04.01.1996. godine, da će trajati dvadesetak dana, da će predstavnici NATO i zemalja OSSE-a pratiti tok pregovora, te da se pregovori trebaju okončati najkasnije 26.01.1996. godine.

Poslije sastanka sa predstavnicima Armije RBiH i HVO-a, održanog 28.12.1995. godine u Sarajevu, ambasador Džermati je otišao na Pale gdje je u popodnevnim satima održao sastanak sa predstavnicima vojske bosanskih Srba. Sutradan, 29.12.1995. godine, Džermati je obavijestio da će srpsku stranu u Beču predstavljati dr. Aleksa Buha i general Zdravko Tolimir.

Sekretar u Muslimovićevom kabinetu, Alija Jahić, prevodilac Amira Atović i general Muslimović, za Beč su krenuli 02.01.1996. godine.

Pregovori u Beču su počeli 04.01.1996. godine. Duže je, u ime delegacije RS, govorio dr. Aleksa Buha. Rekao je da se nada u uspjeh pregovora. Insistirao je da se ispred pregovaračkih delegacija istaknu natpisi sa nazivima entiteta, odnosno, zahtijevao je da se ispred delegacije koju on predstavlja istakne natpis “Republika Srpska”. Negodovao je zbog proporcije 2:1 koja je određena za veličinu vojnih potencijala FBiH: RS, i zaključio da je takva proporcija na štetu Srba “nedopustiva”. Zahtijevao je da se objasne namjere SAD, u pogledu “naoružavanja Muslimana u BiH”, uz zaključak da je nedopustivo što je Turska od međunarodne zajednice zadužena da naoružava i vojno priprema Muslimane u BiH. Negodovao je što se na samom početku pregovora pominje “Republika Bosna i Hercegovina”, uz zaključak da ona ne postoji i da niko ništa ne može učiniti u ime RBiH, pa ni potpisivati sporazum koji trebamo postići o vojnim mjerama povjerenja. Zahtijevao je da se u početku pregovora objasni kakav je status Republike Srpske u OSSE. Kritikovao je međunarodnu zajednicu što se primjenjuju sankcije protiv Srbije i Republike Srpske, uz ocjenu da je to odraz politike dvostrukih standarda, protiv kojih će se predstavnici srpskog naroda uporno boriti. Konstatirao je da je “granica između Republike Srpske i Federacije BiH” određena na štetu Srba, te da međunarodna zajednica mora pokloniti veliku pažnju preciziranju te granice na terenu, jer će, uprotivnom, biti problema.

 Iniciran grubim i neprimjerenim izlaganjem Alekse Buhe, ambasador Džermati je, u stilu iskusnog diplomate, odbacio njegove teze i ocjene. Istakao je da, upravo, izlaganje Alekse Buhe ilustrira značaj mjera povjerenja o kojima se trebamo dogovoriti, jer se bez dogovora o tome ne može ići dalje u mirovni proces. Posebno je komentarisao pitanje Alekse Buhe o statusu RS u OSSE. Džermati je o tome rekao da je država BiH članica OSSE, te da će državni organi BiH predstavljati i RS isto kao što država Njemačka predstavlja, naprimjer, Bavarsku. Odgovarajući dalje na pitanja koja je postavio Aleksa Buha, ambasador Džermati je rekao da se u okviru pregovora o vojnim mjerama povjerenja ne može raspravljati o sankcijama koje je međunarodna zajednica primijenila prema Srbiji i RS, nit se može raspravljati o granicama između entiteta u BiH, jer granice među entitetima nema, a da postoji međuentitetska linija, koja je daleko od karaktera koga ima granica.

Sporazum, 26.01.1996. godine, u Beču, potpisali su: general Fikret Muslimović i general Ivica Primorac za Federaciju BiH, za RS general Zdravko Tolimir, i kao svjedok u ime OSSE, ambasador dr. Ištvan Džermati. Sporazumom su precizirane obaveze u pogledu 15 grupa mjera za izgradnju povjerenja: razmjena vojnih informacija, promjene u vojnoj strukturi, ograničavanje vojnih aktivnosti, ograničenja za razmještaj vojnih snaga, tretman stranih snaga, ograničenja na lokacije za teško naoružanje, identificiranje i nadzor kapaciteta za proizvodnju oružja, program vojnih kontakata i saradnje, razmjene posjeta, kontakti između relevantnih vojnih institucija, kontakti između naučnih radnika, izdavanje zajedničkih publikacija, sportske i kulturne manifestacije, zajedničke vojne vježbe, seminari, posjete vojnim bazama, uspostava vojnih misija za vezu, režim verificiranja i inspekcije, … 

Povratkom iz Beča, od početka februara 1996. godine, general Muslimović je brinuo o implementaciji “Sporazum o mjerama za izgradnju povjerenja i sigurnosti u Bosni i Hercegovini”. 

U prvoj polovini 1996. godine, Muslimović je angažiran na čelu ekipe koja je ispred Generalštaba Armije RBiH bila zadužena da kontrolira i usmjerava rad na sprovođenju odredaba Dejtonskog sporazuma u pogledu tranzicije ratnih jedinica u rezervne i mirnodopske sastave, njihovo dimenzioniranje, raspoređivanje i lociranje, onako kako je trebalo ustupiti podatke u OSSE.

 Kada je završio taj zadatak, Muslimović je ponovo tražio da bude penzionisan. Međutim, ni tada se nije postupilo po njegovom zahtjevu. Naprotiv, kao reagiranje na njegov zahtjev za penzioniranje, sa funkcije savjetnika za vojna pitanja, naredbom predsjednika Izetbegovića, Muslimović je dobio novu funkciju – pomoćnika ministra za odbrambene pripreme, gdje je ostao naredne tri godine, do aprila 2000. godine, kada je penzioniran.

Na svim funkcijama koje je obavljao u vremenu od Vašingtonskog do Dejtonskog sporazuma, kao načelnik Uprave za moral, čelni predstavnik Armije RBiH u Združenom štabu i savjetnik za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH, Muslimović je učestvovao u raspravama koje su se odvijale u pripremama i usaglašavanju Zakona o odbrani Federacije BiH. Bilo je dosta krupnih pitanja po kojima se predstavnici Bošnjaka i predstavnici Hrvata nisu slagali. U tom pogledu bezuspješno je potrošena 1994. i 1995. godina, ali se stavovi po suštinskim pitanjima nisu približili.

Napokon, Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine je 09. jula 1996. godine, donijela Ukaz o proglašenju Zakona o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine, po kome se za “obavljanje komandnoštabnih poslova u Ministarstvu odbrane osniva Zajednička komanda Vojske Federacije”, tako da nadležnost Vrhovne komande bude prema onome kako je regulirano Dejtonskim sporazumom – da svaki “član Predsjedništva, po prirodi svoje funkcije, ima ovlaštenja civilnog zapovijedanja nad oružanim snagama”.

 Sredinom 1996. godine, nakon usvajanja Zakona o odbrani, pokrenut je program za pomoć međunarodne zajednice da se u Federaciji realiziraju vojne reforme, da uslijedi integracija Armije RBiH i HVO, da se uspostavi jedna Vojska Federacije, i da se ona oblikuje prema standardima NATO. Glavnu operativno-štabnu ulogu u tom procesu, u Ministarstvu odbrane, imao je general Muslimović. To je bio, u javnosti dobro poznat Program vojne stabilizacije (PVS) “Opremi i obuči”, koga je realizirala američka kompanija MPRI.

Taj program je finansiran od strane više država. Pored finansijskih donacija, realizirane su i donacije u naoružanju i opremi. Program vojne stabilizacije “Opremi i obuči” je međunarodna akcija na čelu sa SAD, s ciljem da FBiH izgradi pouzdanu i održivu vojnu sposobnost za odvraćanje i odbranu…

Nastavit će se…

(Global CIR/ Odlomak iz knjige ‘General Fikret Muslimović’, 313.-345. str./Autori Kemal Gicić i Amel Jašarević/ Sarajevo, decembar 2019.)

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj