NEKO JE U SLUŽBI PROCIJENIO DA MU JE ‘ISTEKAO ROK TRAJANJA’? Dvije decenije od ključnih izbora na kojima je Milošević pao

Dvadeset četvrti dan septembra 2000. godine dugo je neopravdano stajao u senci svog mnogo poznatijeg, revolucionarnog srodnika – 5. oktobra. Istina je, međutim, da je “stariji brat” omogućio rađanje “mlađeg”: da 24.9.2000. godine na predsjedničkim izborima zajednički kandidat DOS-a, nije porazio Slobodana Miloševića “olovkom”, ni oktobarski prevrat ne bi mogao da se dogodi. Oni koji su u tim izborima učestvovali i koji su im svjedočili to i potvrđuju.

Afera „državni stanovi": Godinu dana zatvora za Mirjanu Marković - BBC News  na srpskom

“Sjećam se tog dana po mnogim događajima, ali najjasnije pamtim kako je počeo: članovi radikala i socijalista koji su se ujutru okupili u svom sjedištu, preko puta stana u kom sam živio, rekli su mi da dobro zapamtim zalazak sunca tog popodneva – jer je posljednji koji ću vidjeti prije nego što budem poslat na prinudni rad u Aleksinački rudnik”, priča za Novu.rs Srđan Milivojević, tada jedan od osnivača “Otpora”, danas bivši poslanik i aktivni član DS.

Milivojević je, kaže, bio ubjeđen da će Koštunica pobijediti Miloševića, premda je izbornom danu prethodila dugotrajna i kompleksna priprema.

Ozbiljno smo se pripremali tri mjeseca – obučavali čuvare kutija, bavili se motivisanjem naših ljudi da izađu na izbore i slično. U stanju represije neposredno pred te izbore, to je bilo nužno. A uvod u njih bio je nestanak Ivana Stambolića, što je bilo posebno strašno. Ipak, znao sam da je Milošević izgubio kada smo dočekani aplauzom na biračkom mjestu. Red je bio dugačak, u njemu stotinu ljudi. Tada sam i posljednji put u životu uhapšen. Policajci su me strpali u “keca”, ali građani su prišli vozilu, podigli ga od zemlje rukama – nisu mu dali da krene”, prisjeća se on.

Šta je prethodilo

Sve je bilo spremno za pad Miloševića u septembru 2000. godine, a bilo je i izvjesnih noviteta koji su išli na ruku opoziciji. Osim konačnog ujedinjenja u DOS, birači su po prvi put imali obavezu da se svojeručno potpišu u birački spisak, uveden je sprej za obilježavanje glasača, ali i provdine kutije kojima je trebalo da bude onemogućena krađa (ili dodavanje) glasova. Na izborima je učestvovalo svega osam kandidatskih lista, što je najmanji broj učesnika od 1990. godine. Sedam partija nastupilo je samostalno, a jedina koalicija bila je Demokratska opozicija Srbije.

Advokat i bivši Povjerenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić, te 2000. bio je funkcioner DOS-a. Za Nova S portal objašnjava koliko je bitna bila sama priprema izbornog dana.

Naravno, mnogo prije izbora pripremana je akcija kontrole izbora, to smo s obzirom na iskustva shvatali kao jedan od najvažnijih zadataka. Mislim da nikada, ni prije ni poslije tih izbora, nije sprovedena tako seriozna aktivnost na pripremi i obuci prave armije kadrova zaduženih za kontrolu izbora. I mislim da je to bio jedan od glavnih ključeva uspjeha. Uz to, pripremili smo i sproveli, uz logističku podršku CESID i Centra za liberalno demokratske studije i izuzetno kvalitetnu akciju posleizborne kontrole “Hamlet” (“nešto je trulo u državi Danskoj i bolesno”) koja je obezbijedila mnoštvo dokaza za izbornu krađu. I sam sam, par dana poslije 24. septembra, kao vođa jedne od sedam, ekipa “Hamleta” otišao u Prokuplje, sjedište veoma delikatne ( jer joj je bio pridodat veliki dio Kosova) izborne jedinicue br.27″, prisjeća se Šabić.

Uprkos svemu, Milošević je odlučio da ne prizna poraz.

Ali, atmosfera je bila “zrela” za njegov pad, kaže Vesna Pešić, jedna od predvodnica opozicije.

Sazrela je jedna situacija. Morate da napravite da čitavi sitacija sazri. Zamislite Koštunicu koji je bio tih čovjek, neuzbudljiv, neobaviješten, a opet narod ga je izabrao da on bude taj, i svi su se složili da tako bude. Ne slučajno: sva istraživanja su pokazivala da je jedini kandidat koji je mogao da se suprotstavi Miloševiću onaj sa najmanje negativnih poena”, kaže Pešić.

Groznica izbornog dana

“Sve naše predizorne analize i procjene davale su nam razloga za optimizam, a sam tok izbora je to potvrđivao. Mada sam bio visoki funkcioner, član predsjedništva jedne od članica koalicije  i jedan od koautora koalicionog sporazuma, nisam se kandidovao na tim izborima za bilo kakvu funkciju, ni poslaničku ni odborničku, ali ako ne lično bio sam naravno veoma zainteresovan za tok izbora. Bio sam najodgovorniji funkcioner stranke za praćenje izbora i tokom cijelog dana bio u kontaktu sa pokojnim Zoranom Šamijem koji je u Koštuničinom štabu bio najodgovorniji za tok predsjedničkih izbora i sa ljudima u drugim članicama koalicije koji su pratili parlamentarne i lokalne izbore. Informacije iz tih komunikacija kako je dan odmicao bile su sve prijatnije”, kaže Šabić.

On naglašava da je najveći problem opoziciji bio bojkot izbora od strane Mila Đukanovića, a najveća enigma – izlaznost.

“I zato je bitan,  glavni zadatak bilo to da na izbore izvedemo što veći broj birača, a od početka tok izbora je sve jasnije pokazivao da smo u tome uspjeli. Lično, kao mislim i većina u okruženju, vjerovao sam u izbornu pobjedu. Ali ne i da je to Miloševićev definitivni poraz. Da je priznao ovaj poraz, uz većinu koju je s radikalima imao u republičkoj skupštini, s Bulatovićem bi napravio većinsku koaliciju u saveznom parlamentu i bio savezni premijer, što je bila objektivno mnogo jača funkcija od predsjednika SRJ, i stvari su mogle bitno drugačije izgledati. On je izabrao put koji je brzo doveo do sasvim drugačijeg raspleta i njegovog definitivnog poraza”, dodaje advokat.

Veoma važna razlika u odnosu na prethodne izbore bio je i spreman set akcija koji bi usledio u slučaju da Milošević odbije da prizna rezultate (što se i dogodilo). Tako je 5, oktobar, zapravo, postao plan “B” koji je morao biti upotrebljen.Vesna Pešić upravo tako i “čita” 5. oktobar.

“Vrlo često kad se govori o 5. oktobru uvijek se govori samo o revolucionarnom danu. Ali, Milošević je pao 24. septembra. Nije to bila ulična vlast i ulična pobjeda, nego izborna pobjeda – to je vrlo važno, i tog puta je radila. Do uličnih demontracija došlo je samo iz straha da će on možda pokušati da promijeni taj rezultat, pogotovo jer ga je osporavao”, kaže ona.

Ono što je vrlo važno, kaže Srđan Milivojević, jeste to što je opozicija pokazala da izbore dobijaju birači, a ne brojači glasova.

“Milošević nije razvio repertoar krađe kao Vučić, iako je bio oličenje zla, a ovo danas je tek groteska, farsa. Takođe, bojkot izbora koji smo sproveli 1997. bio je vrlo djelotvoran i racionalan: da nije bilo bojkota ne bi bilo ni ovakvih izbora 24. septembra. Bojkot tih izbora je bio dobar da se scena iskristališe”, kaže Milivojević, i dodaje da je prednost opoziciji tada bilo i postojanje nezavisnih medija.

Na pitanje kako je reagovao kada je Milošević odbio da prizna rezultate izbora, Rodoljub Šabić kaže: “Kao  i velika većina ljudi – sa ogorčenjem i zabrinutošću. Bilo je jasno da to vodi u krajnje neprijatan rasplet s posljedicama koje su mogle biti i veoma tragične”.

Srđan Milivojević, s druge strane, smatra da nije bila Miloševićeva ideja da se rezultati izbora ne priznaju.

“To je bila ideja Mirjane Marković, a, zapravo, iz ove perspektive neko je iz Službi procijenio da je ovaj gotov i da mu je rok trajanja istekao, ali da će masovne protesti tek krađa izbora inicirati”, kaže on.

(Global CIR/Agencije)

Komentiraj