NA DANAŠNJI DAN: Preminuo Charles Aznavour – boem, pjesnik i gentleman

Svestranost i lingvistički talent Charlesa Aznavoura potvrđuju pjesme koje je pjevao na čak pet jezika – francuskom, talijanskom, engleskom, španjolskom i njemačkom, a nisu mu bili strani ni ruski, armenski i romski jezik. Tako je i jedan od njegovih najvećih hitova Dvije gitare (Les Deux Guitares) ispjevan na romskome.

Index of /wp-content/uploads/2010/01

Kao i glas Edith Piaf, i njegov glas očaravao je promuklom melodramatičnošću, strašću i bolom te držao slušatelja u napetoj neizvjesnosti hoće li prepuknuti baš kao što pucaju brojna srca pod snagom njegovih šansona koja najčešće pjevaju o ljubavi prožetoj erotičnošću, (ne)ostvarenim snovima, avanturama… Životna energija koja se ogledala u njegovim šansonama nije mu dopuštala da stane i podvuče crtu do zadnjeg trenutka.

Poput Yvesa Montanda, podrijetlom Talijana, i Charles Aznavour je stranac, sin armenskih emigranata umjetnika u Parizu. I njega je kao tolike druge prva otkrila Édith Piaf. S vremenom postaje vrstan pjesnik, tekstopisac prekrasnih tekstova šansona, što će ih interpretirati brojni pjevači diljem svijeta. Njegov ranjeni promukli glas osvaja publiku iskrenom patetičnošću, strastvenošću i melodramatičnošću. Već rano vrlo umiješno spaja ritmove jazza sa šansonom, a njegov neobičan glas, gotovo na rubu slamanja, najviše pridonosi njegovoj popularnosti osvaja srca – posebno žena.

Aznavour govorio i jako često pjevao na pet jezika – francuskom, talijanskom, engleskom, španjolskom i njemačkom, a ponekad čak i na ruskom, armenskom, i romskom jeziku (jedan od njegovih većih hitova “Les Deux Guitares” je na romskom jeziku). Toliko je lingvistički bio nadaren da je pjevao i na puno raznih dijalekata, pogotovo na francuskom i španjolskom jeziku.

Aznavour se posvećuje šansoni, prve pjesme piše 1941. u suradnji s Pierreom Rocheom, a 1946. angažira ga nezaobilazna Piaf za jednu turneju. Već 1947. dobiva Grand prix de la chanson za pjesmu J`ai bu. Prati Édith Piaf na turneji po Americi i vrlo rano osvaja američku publiku, a kasnije su ga čak proglasili alter-egom velikana zabavne muzike Franka Sinatre.

On se ipak naporno probija do samog vrha popularnosti. Piaf u početku ni ne vjeruje u njegov talent i odbija njegovu pjesmu Mrzim nedjelje, koju će tek proslaviti Juliette Gréco 1950. Godine 1951. počinje surađivati s Bécaudom, a 1953. doživljava pravi trijumf na turneji po Maroku. Slijede nastupi u Olympiji i Moulin Rougeu u Parizu (1954.) i konačno 1955. postaje pravom planetarnom zvijezdom. Nakon toga slava mu stalno raste, a kad je 1966. godine prodao više od milion primjeraka ploče sa svojom pjesmom La Mamma ne silazi s liste najpopularnijih.

U mladosti glumi u kazalištu, a kasnije je u filmu realizirao mnoge zapažene uloge (Taxi za Tobrouk, 1961.). Njegove šansone pretežno pjevaju o ljubavi, znaju biti natopljene erotičnošću, često govore o dječačkim snovima, o životu u dvoje ili čežnji za avanturama (Les Comediens, Apres l’amour, Emmenez-moi, itd.).

Energija koja ga je obilježavala od samih početaka, upotpunjena i životnom mudrošću i iskustvom koje donose godine, uvijek ga je krasila, a jedini znaci starosti kod njega su bili blesimetar kojim se koristio i naslonjač u kojem se odmorio kada ga je svladao umor.

Prilikom predstavljanja jednog od albuma izjavio je: “Znam da to nije mudro govoriti kad ti izlazi novi album, no ja sam već napisao i sljedeći”, istaknuvši pritom da mu je izuzetno zabavno što je najstariji pjevač na svijetu te da je tajna njegove vitalnosti pisanje i pjevanje: “Ako prestanem pisati i pjevati, umirem, umirem od dosade”.

Charles Aznavour umro je 1. oktobra 2018. godine.

(Global CIR/Agencije)

Komentiraj