Enigma Kavkaza između mita i realnosti

Geostrateški jedna od najzanimljvijih regija svijeta, označena širokim pojmom Kavkaz, prostire se na svojevrsnoj prirodnoj granici između Europe i Azije, a omeđena je Anadolijom (Turska) i Iranom na jugu, Crnim morem na zapadu, Kaspijskim jezerom na istoku i europskim dijelom Rusije na sjeveru. ‘Kavkazija’, dakle, obuhvata planinu Kavkaz i okolne nizine.  Kulturna, biološka i etnička raznolikost najveća je prepoznatljivost Kavkaza. Razni kartografi, putopisci, istraživači i diplomati su proučavajući narode Kavkaza, njihovu historiju, dugovječnost na istom prostoru te konfesionalnu i etno-lingvističku raznolikost ostajali u čudu, pitajući se kako je moguć opstanak toliko etno-nacionalnih skupina na jednom području.

U Antici poznat kao Καύκασος, današnji naziv dobio je latiniziranjem svog grčkog naziva. U današnje vrijeme, osim na planinu, pojam Kavkaz odnosi se na šire geografsko područje podijeljeno u dvije cjeline. Prva cjelina – sjeverni Kavkaz, rjeđe nazivan i Pretkavkazje (Ciscaucasus) je pod suverenitetom Rusije i obuhvata oblasti sa određenim stepenom autonomije: republike Adigejska, Karačajevsko-Čerkeska, Kabardsko-Balkarska, Sjeverna Osetija-Alanija, Ingušetija, Čečenija i Dagestan,  te Zakavkazje (Transcaucasus) na jugu, koje je danas podijeljeno u tri nezavisne države Gruziju Armeniju i Azerbejdžan, sa tri otcjepljene pokrajine Abhazijom, Južnom Osetijom i Nagorno-Karabahom u zamrznutom sukobu.

‘Planina jezika i muzej naroda’

O antičkoj zaokupljenosti tim prostorom dovoljno govori da Kavkaz spominje Herodot koji opisuje kako je po mitu o Prometeju, jedan titan mogao biti uspješno zarobljen samo na kraju poznatog svijeta u klancima Kavkaza. Herodot navodi kako je na prostoru gdje je Prometej zatočen prisutno mnogo naroda svih vrsta. Rimski pisci i kartografi slijedili su divljenje grčkih autora. Strabon je detaljno opisao taj prostor navodeći Pompejeva osvajanja kao i mit o Argonautima. Spominje kako iza planina na sjeveru žive amazonska plemena te navodi da priče o njima zvuče fantastično, ali malo vjerovatno. Biblija također spominje Kavkaz opisujući planinu Ararat kao mjesto gdje je Noa (Nuh)  porinuo lađu u jeku velikog potopa. Knjiga postanka spominje Nuhove nasljednike koji se u sačuvanim mitskim predajama smatraju mitskim precima Gruzijaca i Armenaca.  

Grčki kartograf Timosten tako je u 3. stoljeću prije Krista tvrdio da se na Kavkazu govori preko tristo jezika dok je jedan od njegovih idejnih nasljednika, grčki geograf Strabon napomenuo da tamo živi preko osamdeset naroda. Arapi su nakon svog dolaska na to područje bili jednako zatečeni raznolikosti naroda i jezika, toliko da je arapski geograf i historičar Al-Mas’udi zabilježio regiju kao ‘djabal al-alsun’ što u prijevodu znači ‘planina jezika’ te navodi kako je sve narode i religije mogao pobrojati samo ‘Onaj koji ih je stvorio’. Konačno, možda najjasniju modernu ocjenu dao je poznati američki diplomat, George Kennan, koji je zaključio da je Kavkaz napravljen od svih naroda i rasa u Europi i Aziji . Opis Kavkaza kroz sintagmu ‘muzej naroda’ u svojim knjigama često koriste savremeni istraživači.

U nastavku ćemo ukratko predstaviti zanimljive činjenice o pojedinim autohtonim narodima Kavkaza.

Armenci obitavaju na području Kavkaza već hiljadama godina te se mogu smatrati u punom smislu antičkim narodom koji već stoljećima ima razvijen identitet, kulturu i konfesiju. Njihova država Armenija je postojala na Kavkazu još u 1. milenijumu pne. i predstavlja jednu od najstarijih država. Armenija je bila prva zemlja na svijetu koja je proglasila kršćanstvo službenom religijom oko 300. godine.  Po predaji, pokrstio ih je Sveti Grgur Prosvjetitelj koji je nakon izlječenja kralja Tridata vrativši se iz Kapadokije na rijeci Eufrat pokrstio kralja i plemstvo desetak godina prije rimskog cara Konstantina Velikog. Nakon pokrštenja, Sveti Grgur Prosvjetitelj izgradio je katedralu u Ečmiadzinu koji postaje centar Armenske crkve. Najveća kolektivna tragedija armenskog naroda je sistemsko potisnuće, protjerivanje i raseljavanje od strane vlade tri paše za vrijeme Prvog svjetskog rata danas poznato kao genocid nad Armencima.

Rusi su Gruzijce nazivali Gruzini, a takav njihov naziv vodi od perzijske riječi ‘Đurdži’, što znači ‘vukovi’ a njihov životni prostor nazvan je  ‘vučija zemlja’. Oni sebe nazivaju “Kartvelebi”,  a svoju zemlju “Sakartvelo”.  Po predaji, Gruzija počinje tamo gdje promatrač umjesto ovaca i brdovitog terena počinje primjećivati krave i bogata nizinska plodna tla, tačnije kada se iz brdovitih područja spusti u plodne doline velikih rijeka Kura i Aras. Kroz stoljeća kao narod bili su podijeljeni u nekoliko kraljevina. U antici poznajemo Ibersko (Kartli) i Kolhidsko (zapadno) kraljevstvo koje opisuje Strabon u Geografiji.  Ibersko kraljevstvo prvo je prihvatilo kršćanstvo 337. godine nakon Krista, pokrštenjem kralja Mirjama III.  zahvaljujući propovijedanju  Svete Nino (Nine Ravnoapostolske). Gruzijska crkva na početku dijelila je mnoge sličnosti s Armenskom, i generalno postoji određena vrsta rivaliteta oko toga koji od ovih naroda je prvi prihvatio kršćanstvo. Jedna ključna posebnost Gruzijaca njihov je specifičan jezik i alfabet.

Do 10. stoljeća gruzijska kraljevstva nalaze se između rimskog (bizantskog) i islamskog (perzijskog) utjecaja te se 1008. godine ujedinjuju u jedinstven etnički teritorij s autokefalnom crkvom pod dugovječnom dinastijom Bagrationi. Pored toga što je kršćanstvo u Gruziju donijela jedna žena, zlatnim dobom srednjovjekovne gruzijske države smatra se ono pod vlašću Tamare Gruzijske, (1166.-1212.). Ujedinjeno gruzijsko kraljevstvo nekoliko se stoljeća odupiralo susjednim imperijima dok nije konačno uništeno za vrijeme invazije Mameluka 1375. godine. Ulaskom u ruski carski sistem, uključeni su u rusko plemstvo (dvoryanstvo) što je dovelo do pasivizacije nacionalnih elita. U seriji revolucija koje su dovele do kraha Ruskog Carstva, Gruzija je napokon izborila nezavisnost nakon nekoliko stoljeća. Njezina nezavisnost bila je i priznata od strane međunarodne zajednice i nasljednika ruske carske ostavštine. Nestankom međunarodne potpore te postepenim sovjetskim vraćanjem carskog teritorija, gruzijska nezavisnost prestala je postojati 1921. godine te je njezin teritorij inkorporiran u novi sovjetski federativni sistem  kao Gruzijska Sovjetska Socijalistička Republika s jednom autonomnom republikom i dvije autonomne oblasti. Najpoznatiji Gruzijci ovog doba bili su Josif V. Staljin i Lavrentij P. Berija.

Period nakon raspada Sovjetskog saveza obilježen je brojnim nesrećama i tragedijama gruzijskog naroda i njihove države. U periodu od 1991-1994 godine na području Gruzije desili su se ratovi u Abhaziji, Južnoj Osetiji te pobuna u Adžariji, a zatim je uslijedio i četvrti sukob – gruzijski građanski rat. Posebno zanimljiva ličnost iz ovog perioda jeste Zvijad Gamsahurdia disident iz sovjetske ere, utamničen  1978. godine, koji nakon izlaska iz zatvora 1979. godine postaje vođa pokreta za neovisnost Gruzije. Bio je predsjednik parlamenta nezavisne Gruzije 1990.−91., te predsjednik Republike 1991.−92. Nakon nemira i državnog udara jedno vrijeme je proveo u egzilu u Armeniji, a zatim u Čečeniji pod pokroviteljstvom pobunjeničke vlade Dzhokhara Dudayeva. Pronađen je mrtav 31. decembra 1993. godine. Njegova smrt je ostala nerazjašnjena do danas, mada se spominje nekoliko verzija od toga da je na njegovoj glavi pronađena jedna prostrijelna rana, do toga da je ubijen hemijsko-biološkim oružjem.

Azerbejdžan obuhvaća zemlju, koju danas naseljavaju Azari, narod koji nastanjuje oblast koja se proteže od sjevernih strmina planinskog masiva Kavkaz, duž Kaspijskog mora do iranske visoravni, a koji su u različitim vremenskim periodima bili izloženi mnogim religijskim uticajima, uključujući jevrejsku, kršćansku, islamsku i sl.

Nakon invazije Arapa, islam je postao dominantna religija u Azerbejdžanu u ranom 8. stoljeću. Zbog migracija u 11. stoljeću, taj prostor bio je značajnije naseljen turkijskom populacijom koja je došla u sklopu invazije Turaka Seldžuka. Azeri – turkijski narod u svojoj etničkoj osnovi, izmiješali su se s postojećom populacijom i preuzeli šiitski islam po čemu su značajno drugačiji od svoje zapadne sunitske turske braće, čiji su jezici međusobno potpuno razumljivi.

Nakon nekoliko rusko-iranskih ratova dolazi do potpune inkorporacije Azerbejdžana u ruski carski sistem te na to područje prvi puta dolazi takav centralizirani administrativni aparat, dominiran ruskim i armenskim kadrom.

Od sredine 19.vijeka naftna industrija cvjetala je u sjevernom Azerbejdžanu. Godine 1848. izbušen je prvi naftni izvor. Krajem 19. vijeka i početkom 20. vijeka proizvodilo se 95% ruske i oko 50% svjetske nafte. Nobelovi i Rotšildovi bili su među naftnim gigantima, i zarađivali su znatan prihod. Bogatstvo Nobelovih dobrim dijelom proizilazi iz profita azerbejdžanskom naftom.

Unutar Sovjetskoga Saveza, Azerbajdžan dobiva etnički administrativno zaokruženu republiku, formira vlastite sovjetske elite, teritorij, institucije kao i kodificirano pismo i jezik. Razvoj naftne i drugih industrija je nastavljen.

Zbog ranijih etničkih sukoba, unutar Azerske Sovjetske Socijalistička Republike nalazile su se dvije kompromisne pokrajine, Nakčivanska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika odvojena od matice na jugu te Autonomna Oblast Nagorno-Karabah s većinskim armenskim stanovništvom. Nakon raspada Sovjetskog Saveza u etničkom sukobu, Armenija je okupirala Nagorno-Karabah, čin koji nije priznat od strane međunarodne zajednice te još danas predstavlja značajan regionalni problem.

Abhazi ili Aphazi su kavkaski narod koji pretežno živi u Abhaziji, odnosno u autonomnoj republici Abhaziji, koja je od 1992. godine faktički nezavisna država, iako je formalno i dalje dio Gruzije. To je narod koji je preživio brojna stradanja i ugnjetavanja u periodu Sovjetskog Saveza. Prema ruskom popisu iz 1886. u ovoj regiji je živjelo 59 hiljada Abhaza, odnosno 85 odsto stanovništva. Prema sovjetskom popisu iz 1989. Abhazi su činili samo 17 odsto stanovništva Abhazije, a Gruzijci 45 procenata.  Abhazi tvrde da je 1810. ruski car Aleksandar donio povelju kojom je priznao Abhaziju kao autonomnu kneževinu pod zaštitom Rusije. U to vrijeme (1823. godine), prema abhazskim podacima, bilo je 321 hiljada Abhaza. Abhazi su u 1920-im vjerovatno bili još u većini, ali su nakon Drugog svjetskog rata Gruzijci Berija i Staljin masovno naseljavali Gruzijce u Abhaziju da bi uspostavili ‘etnički balans’ i zato su Abhazi u 1990-tim činili svega 20 odsto stanovništva te pokrajine. Karakteristični abhaski jezik ukinut je pod pokroviteljastvom Lavrentija Berije (nakon čistke u kojoj je strijeljan Nestor Lakoba). Tokom građanskog rata u Gruziji devedesetih godina, gotovo celokupna gruzijska populacija je etnički očišćena, a budući da su glavnu ulogu u tom progonu pod patronatom Moskve imali čečenski borci na čelu sa komandantom Basaevim, to se smatra čečenskom osvetom Beriji i Staljinu za zločine nad Čečenima i Abhazima iz sovjetske ere.

Sličan je sukob izbio i u Južnoj Osetiji, koja je nekoć bila autonomna oblast u okviru Sovjetske Socijalističke Republike Gruzije, a također je smještena na južnoj strani Kavkaza (od Abhazije je Južna Osetija udaljena samo stotinjak kilometara u smjeru jugoistoka).  Narod Oseta živi u Sjevernoj Osetiji (Ruska Federacija) i Južnoj Osetiji, koja je de facto nezavisna država s minimalnim međunarodnim priznanjem. Zanimljivo je da oni sebe nazivaju Ironima, a govore osetskim jezikom, koji spada u istočnu grupu iranskih jezika. Sjeverni Oseti su većim dijelom muslimani, a južni pravoslavci. Posebna zanimljivost vezana uz Osete jeste njihova paganska religija i filozofija’aseinizam’, koju je sa posebnim zanimanjem izučavao Aleksandar Dugin jedan od ideologa ‘novog povratka Rusije’ na svjetsku scenu kroz koncept Euroazije. Može se kazati da ‘aseinizam’ ustvari predstavlja ideološki i filozofski osnov koncepta Euroazije.

Još jedna zanimljiva etnička skupina u okvirima Gruzije jesu Adžari, većinski muslimansko stanovništvo oblasti Adžarije koja je nakon ‘revolucije ruža’ početkom 2000-tih pristala da se mirno vrati pod suverenitet Tbilisija. Smatra se kako su preci aktuelnog turskog predsjednika R.T. Erdogana porijeklom iz Adžarije.

Veoma su zanimljivi narodi i etničke skupine Sjevernog Kavkaza, od kojih se posebno izdvajaju narodi ‘vahnahi skupine’ Čečeni, Inguši i Karabulahi. Prema legendi jedan asirski plemić pobjegao je u njihove krajeve zbog krvne osvete i imao je tri sina, a od ta tri brata nastala su tri naroda.

Ustaljeni naziv za Čečene potiče iz perzijskog jezika od naziva ‘šešeni’, a zbog tradicije i jezika često su ih nazivali ‘Francuzima Kavkaza’, dok oni sebe zovu ‘Nohči’ (Noh – narod; či – unutra) . Doživjeli su zajedno sa Tatarima tešku sudbinu nakon Drugog svjetskog rata, budući da ih je Staljin optužio za saradnju sa nacistima, pa je nad njima primijenjana ‘kolektivna kazna’ kao na Abhazima tokom koje je njihova populacija prepolovljena. Još jedna njihova odlika jeste sufijski pogled na islam. Nakon proglašenja nezavisnosti i krvavog rata sa Rusima, predsjednik Čečenije Džohar Dudajev ubijen je 21. aprila 1996. pomoću dva laserski navođena projektila dok se služio satelitskim telefonom. Njegovu lokaciju navodno je odredio ruski izviđački avion, presrevši njegov telefonski poziv. Dudajev je tada razgovarao sa liberalnim zastupnikom Dume, Konstantinom Borovojem. Postoji verzija po kojoj je američka CIA otkrila Rusima poziciju Dudajeva kako bi pomogli svom tadašnjem savezniku Borisu Jelcinu.

Uzimajući u obzir prethodne činjenice, na prostoru Kavkaza kroz sovjetsku eru  jasno uočavamo podjelu na kažnjene i nagrađene narode. Tako su skupini kažnjenika pripadali Čečeni, Abhazi i Oseti, dok su narodi koji su uživali u plodovima nove socijalističke države bili Gruzijci, Armenci i Azerbejdžanci.

Ovim kratkim prohodom kroz historiju pojedinih etničkih skupina posebno Južnog Kavkaza, jasno je da je za formiranje aktuelnih sukoba i konflikata na ovom terenu presudan upravo taj sovjetski utjecaj, koji  nije bio samo politički i ideološki, nego je i ekonomskim politikama transformirao carski feudalni prostor u modernu socijalističku državu. Pored socijalističkih modernih ideja na ovaj prostor su uvezene i posljedice tih ideja koje su obilježile živote generacijama ljudi na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. Kao što je uspješno izvezao komunizam na trećinu planete Zemlje, Sovjetski Savez tako je i uspješno, gotovo kategorično i dogmatski izvezao i sve negativne posljedice etno-federalističkih politika pripremajući teren za niz etničkih sukoba koji su obilježili godine nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Etno-federalizam Berijinog tipa oslikan je u svim sferama života. U većini istočnoevropskih zemalja arhitektura socijalističke etape karakterisana je podizanjem spomenika koji u sebi nose kombinaciju nacionalizma i socijalizma. Skoro svaka zemlja socijalističkog bloka je napravila svoju „majku“, ovjekovječenu u bronzi, od  Gruzije, Armenije, Rusije, Ukrajine pa sve do Albanije. Ovi spomenici prikazuju anonimnu ženu, inkarniranu u feminističkim/majčinskim elementima domovine. „Majka Albanija“, „Spomenik domovini“ u Ukrajini, „Domovina zove“ u Rusiji, „Majka Armenija“,  „Majka Gruzija“ – sve predstavljaju žensku figuru žene na postolju. Dok je „majka“ nacije često bronzani apstrakt, „otac“ nacije je betonska figura. On je uistinu živio. On je bio „pronalazač“, „heroj“ – bilo to iz srednjovekovnih ustanaka ili skorašnjih socijalističkih revolucija.

Kako su ‘majke’ postale ‘maćehe’ svojim narodima možda ćemo lakše shvatiti kroz analizu životnog i profesionalnog puta jednog od ‘prvaka’ Sovjetskog Saveza.

Berija i služba

Vojni put Sukhumi povezuje grad Sukhumi sa kanjonom rijeke Kodori i nastavlja se dalje preko Velikog Kavkaza do Čerkeske planine. Na ovom putu leži mali gradić Merkheuli. Danas su u njemu naseljeni Abhazi, a krajem 19. vijeka u njemu su živjeli Mingreli, jedna manja gruzijska zajednica  sa svojim običajima i jezikom. Kada je 29. marta 1899. godine u ovom mjestu rođen Lavrentije Berija, od oca Pavla i majke Marte Berije, vjerovatno niko nije ni pomišljao da će to biti čovjek koji će oblikovati jedan dio svjetske historije i ucrtati to malo gruzijsko mjesto na sve svjetske mape.

Majka Lavrentija Pavloviča Berije, Marta Jaqeli, poticala je iz siromašne , ali aristokratske porodice Megrel. Poslije smrti prvog muža sa kojim je navodno rodila tri kćeri, radila je kao sobarica kod princa Lakarbea. Međutim princ Lakarbe, joj je pronašao novog muža , mladog i zgodnog Pavla Beriju. S njim je imala još dvoje djece, malog Lavrentija i kćerku Anjetu, koja je zbog visoke temperature kao dijete od tri godine ostala gluhonijema i djelimično izgubila vid. Berijin otac, Pavle, u jednoj je seljačkoj pobuni ubio ruskog carskog službenika pa se porodica Berija morala da bi izbjegla kaznu odseliti iz Merkheulija.

Sve ono što su stekli morali su ostaviti i praktično spašavajući goli život, potražili su novo mjesto za život. Još kao dijete Berija je živio sa ovom traumom progona i bježanja, koja je ubrzo prerasla u mržnju prema Rusiji, odnosno ruskom caru. Iako im je sačuvao živote,  Berijin otac nije mogao sačuvati porodicu od siromaštva.  Sada i bez kuće i bez zemlje, Marta je radila kao šnajderica i to je bio glavni prihod porodice Berije. Mučile su ih i druge nevolje. Djeca su često zadirkivala njegovu sestru Anjetu, a mali Lavrentije je uvijek stajao u njenu odbranu. Pošto je bio nižeg rasta i neuhranjen, često bi završavao pretučen od svojih krupnijih vršnjaka. Međutim, imao je izuzetno  požrtvovane roditelje, koji su bili spremni na bilo  kakva odricanja , samo da bi obrazovali Lavrentija, koji je kao jedino preostalo zdravo dijete bio njihova nada i utjeha. Na kraju da bi ga školovao, njegov otac je prodao i polovinu novostečene kuće. Sa osam godina dječak je sa majkom otišao u Sukhumi, upisao se u školu.  Učio je energično i bez prestanka pa je u međuvremenu briljirao iz svih predmeta, završivši osnovno obrazovanje uz pohvale. Ostalo je zabilježeno da je mladi Berija često davao instrukcije bogatijim učenicima sljedećih generacija i tako uspijevao zaraditi svoje prve novce. Njegov nastavnik historije jednom se prilikom našalio na račun te Berijine prakse, uz opasku da je mladi Lavrentije toliko ambiciozan, da se boji za njega da će postati ‘pravi kavkaski razbojnik’ za kojeg će čuti cijeli svijet, jer im već sada ‘uzima posao, a šta će tek biti kasnije’.

Uprkos svim naporima, dešavalo se često da u Berijinoj kući  nisu imali šta jesti. U ranom djetinjstvu ostao je željan svega, ali ga to nije bacalo u očajanje, nego ga je disciplinovalo i pomoglo mu u kasnijem napredovanju. Nakon sticanja prve diplome,  otišao je u današnji glavni grad  Azerbejdžana Baku,  da upiše srednju mašinsko-građevinsku školu. Bio je izuzetno nadaren za crtanje, a njegov san je bio da postane arhitekta. (Kasnije će se obnova Tbilisija 1930. godine odvijati pod ličnim nadzorom Berije).

Bio je disciplinirana i tačna osoba. U ranom djetinjstvu naučen na skromnost,  volio je jednostavnu gruzijsku kuhinju, poput pasulja. Jedan poznati službenik politbiroa  prisjetio se  Berije, navodeći da je  ‘jeo vrlo malo i uvijek je pored glavnog jela imao jedan mali tanjir sa ljutim paprikama. Nikada nije žudio za luksuzom, tačnost i disciplina ostale su mu osobine do kraja života’.

Po završetku srednje škole, upisuje Politehnički fakultet u Bakuu i uporedo sa studijima od 1916. godine radi kao pripravnik u sjedištu naftne kompanije ‘Nobel’. Tada su njegova majka i sestra došle živjeti sa njim u Baku, gdje ih je izdržavao Berija, a otac je ostao živjeti u Gruziji odbijajući prihvatiti gradski način života. Iako još student Berijina ambicioznost i spretnost došle su do izražaja i lokalni naftni biznis donio je veliki profit, koji je umjesto njemu kao nagrada za rad i trud, jer je po njegovim nacrtima izvršeno bušenje,  naravno završio u rukama vlasnika i investitora strane kompanije. Lavrentije je po prvi put na svojoj koži osjetio  šta znači biti najamnik i raditi za drugog, koji pokupi sve zasluge za rad i ideje koje si ti osmislio. Osjetio je veliku gorčinu zbog takve nepravde, što je vjerovatno kasnije utjecalo i na njegovo ideološko i političko profilisanje .

Kontrast između siromašnih i bogatih bio je vidljiv na svakom koraku u Bakuu. Sumnje u pravičnost takvog sistema dovele su Lavrentija u marksistički krug istomišljenika. Kao i drugi revolucionari, vjerovao je da će Marksove teorije doprinijeti rješenju svih problema, kako u carskoj Rusiji , tako i u cijelom svijetu. U tom marksističkom krugu pokazao se kao vrlo revnosan, inteligentan i u svakom slučaju je veoma počeo dominirati polahko preuzimajući vođenje procesa. Na sastancima markisističkog kruga Berija će upoznati i kasnijeg Staljinovog punca Sergeja Alelujeva.

Ruski car Nikolaj II je abdicirao 1917. godine. Zemlja je ostala u potpunom haosu, a nalazila se u Prvom svjetskom ratu. Ogroman broj političkih grupa borio se za vlast, a to se odnosilo i na Kavkaz sa svim njegovim nacionalnim i vjerskim posebnostima. Popularna Azerbejdžanska stranka Musavat zagovarala je jedinstvenu tursku državu  od Bakua do Anadolije. Lokalni  Gruzijci, Armeni i Rusi plašili su se takve ideje. U cijeloj regiji su bili aktivni agenti iz Francuske, Britanije i naročito Njemačke. Berija je pristupio boljševičkoj partiji još prije 1917. godine, a ovaj izbor odredio je kasnije njegovu sudbinu.

Februara 1918. godine, Berija je započeo svoj rad u Bakuanskom vijeću radnika. U aprilu 1918. godine  boljševici su umarširali u Baku i preuzeli vlast. Banke, brodske kompanije, naftna polja su nacionalizirana. Osnovana je Bakuanska komuna, jer se tako željela osigurati opskrba Sovjetskog saveza naftom i naftnim derivatima.

Dok su se turske i azerbejdžanske trupe spremale za napad na Baku da zbace boljševike, ostale  stranke pozvale su britanske trupe i formirale novu vladu ‘tzv. Centralnu kaspijsku diktaturu’, tako da je sovjetska vlast u Bakuu trajala tek 6 sedmica. Već 15. septembra 1918. godine, turske i azerbejdžanske trupe stavile su Baku pod svoju kontrolu, a ‘Vlada Azerbejdžanske Demokratske Republike’  prebačena je  u Baku iz Tbilisija. Azerbejdžanska Demokratska Republika proglašenja je 28. maja 1918., a kako je u njenom sastavu bilo više članova Musavata, njeni ministri nazivani su  ‘musavatistima’, te je trajala do 27. aprila 1920. godine, kada je Crvena armija prešla granicu Republike i spustila se s Kavkaza u Baku, gdje je formirana Sovjetska Azerbejdžanksa Republika. Lavrentij Berija je ostao u Bakuu kao visokorangirani službenik u nacionaliziranoj  naftnoj kompaniji, istovremeno zauzimajući visok položaj i u Partiji. O njegovim tadašnjim aktivnostima zna se vrlo malo.

Poznato je da je njegova prva partijska misija bila vezana za infiltriranje i dobavljanje obavještajnih podataka iz pokreta i vlade Musavata. Kada je prema zvaničnoj verziji[1] 1953. godine Berija optužen za izdaju i strijeljan, to je urađeno pod izgovorom da je bio ‘britanski i turski špijun’ jer je navodno bio član Musavata. U suštini on je tamo bio samo po zadatku. Slične optužbe na njegov račun pojavljivale su se i ranije, ali tada je Berija uspio dokazati da je bio tajni agent boljševika, pobijajući  mišljenje da je podržavao neprijatelje sovjetske države. Ispostavilo se da je Berija bio najzaslužniji za osiguravanje terena za prodor sovjetskih boljševika u Azerbejdžan i prvi put, kada je sovjetska vlast potrajala tek  šest nedjelja, ali i drugi put, kada je zbačena Vlada Demokratske Azerbejdžanske Republike.

Oblasni komitet stranke primijetio je Beriju kao izuzetno sposobnog agenta, a Revolucionarno vijeće kavkaskog fronta poslalo ga je na misiju kao tajnog agenta u Gruziju, u kojoj su tada vladali ‘menjševici’. Berija je bio zadužen da stvori tajnu boljševičku organizaciju i infrastrukturu koja će pripremiti teren za invaziju boljševičke crvene armije.

Ruska socijaldemokratska radnička partija podijelila se na boljševike i menjševike. Na drugom kongresu 1903. delegati su bili podijeljeni oko dva kandidata koji su imali različite vizije. Jednu grupu je predovdio Vladimir I. Lenjin, a drugu Julij Martov. Na izborima za centralni komitet pobijedio je Lenjin. Tako su lenjinisti postali boljševici, a Martova grupa menjševici, koji su se borili za prevlast.

Odmah po dolasku u Tbilisi, Berija je uhapšen i kasnije pušten, sa naredbom da u roku od 72 sata napusti Gruziju. On se oglušio o tu naredbu te je ostao i nastavio sa ilegalnim radom pod pseudonimom Lakerbaj. Sovjetska ambasada je tada bila veoma aktivna u Tibilisiju na čelu sa ambasadorom  Sergejom Kirovim, napisat će kasnije Berija u svojoj biografiji. „Uspostavio sam mrežu agenata na cijelom Kavkazu, odražavao sam kontakte sa sovjetskom ambasadom i gruzijskom vojskom.“  Po završenom poslu, u maju 1920 otišao je u Baku po nova naređenja u vezi sa ‘mirovnim ugovorom s Gruzijom’.

Lokalna obavještajna služba menjševika je razotkrila Beriju i uhapsila ga pod optužbom da priprema oružani ustanak protiv vlade i ponovo ga poslala u zatvor. Ovo hapšenje bilo je sudbonosno za Beriju jer je njegov zatvorski  cimer postao  gruzijski boljševik, Aleksandar Gegechkori. Aleksandrova supruga Vera i nećakinja  Nino često su ga posjećivale u zatvoru. Tako je Berija upoznao svoju buduću suprugu. Nino je na početku jedva obraćala pažnju na cimera iz ćelije svoga strica, ali Berija ju nije mogao zaboraviti i ubrzo ju je zaprosio. Dva mjeseca kasnije, u zatvoru, Berija među zatvorenicima boljševicima pokreće pobunu kroz štrajk glađu. Rezultat štrajka bilo je njegovo slanje u Azerbejdžan, u augustu 1920. godine gdje je imenovan članom centralnog partijskog komiteta  Azerbejdžana.  Kasnije je postao Sekretar odbora za eksproprijaciju imovine buržoazije i poboljšanje životnih uvjeta radničke klase. Ubrzo je oženio Ninu i nastavio sa studijima. Sa 22 godine, Berija je postavljen za zamjenika šefa tajne operativne grupe ‘Cheka’ i ujedno postaje zamjenikom šefa azerbejdžanske Cheke. U međuvremenu, 12. marta 1922 formirana je Transkavkaska Federativna Socijalistička Republika sastavljena od Armenije, Gruzije i Azerbejdžana. [2] Na jesen iste godine Berija se preselio u Tbilisi gdje mu se rodio sin Sergo.

U Gruziji je imenovan za zamjenika gruzijskog ogranka Cheke. Također imenovan je za šefa posebnog odjela zakavkaske vojske . U augustu 1924. godine menjševici se pripremaju za ustanak želeći vratiti cijelu Gruzijsku Republiku pod svoju kontrolu, a poslije zauzeti i čitav Kavkaz. Međutim, Cheka je saznala za njihov plan, a Berija je htio izbjeći krvorpoliće svog naroda, pa je predložio mirno rješenje. U pobunjeničkim grupama ubacio je preko svojih ljudi papire iz kojih se jasno moglo vidjeti da je Cheka bila upoznata sa svim planovima  menjševičkih pobunjenika. Jedan od menjševičkih vođa Valiko Džugeli tajno se vraćao iz emigracije kako bi preuzeo vođenje ustanka, ali je odmah po ulasku u zemlju uhapšen. To pobunjenike ipak nije obeshrabrilo niti  zaustavilo. Ustanak je počeo i nastavio se 15-ak dana. Menjševici, koji su se borili za ‘nezavisnost od Moskve’, navodno su bili preuzeli nekoliko gradova u zapadnoj Gruziji, a nekoliko oružanih okršaja vodilo se i u predgrađima Tbilisija. Kada su dodatni pukovi crvene armije dovedeni da pomognu u borbi protiv ustanika, Menjševici su se većinom povukli prema Turskoj, a oni koji nisu uspjeli pobjeći, uhapšeni su. Jedan dio uhapšenih je pogubljen, a drugi su osuđeni na zatvorske kazne, no činjenica je da ih je 90% uspjelo pobjeći. Za suzbijanje augustovskog ustanka, Berija je odlikovan ordenom Crvene zvijezde iz vrha partije.

Nakon transformacije Cheke  u OGRU, Berija je 2. decembra 1926. došao na čelo GRU-a Gruzije, a od 4. aprila 1927. godine, kombinirajući to mjesto s mjestom narodnog komesara unutarnjih poslova. Između ostalih odgovornosti pripremao je izvještaje o stanju u narodu, o tome kako su prihvatili boljševike i revoluciju o njihovom borbenom moralu i sl. Navodio je da među stanovništvom vlada veliko nezadovoljstvo zbog nedostatka raznih vrsta roba i hrane, ali i zbog pokušaja uništavanja ‘lokalnih tradicija’. Jedna od značajnijih pobuna dogodila se 1929. godine u većinski muslimanskoj gruzijskoj regiji Adžariji. Sovjetske vlasti su pokušale zatvoriti medresu i zabraniti ženama nošenje vela. Berija je otišao u oblast Khula gdje je bilo središte ustanka te je cijelu noć proveo s pobunjenicama  pregovarajući i pokušavajući ih ubijediti da odustanu od svojih namjera. Nakon niza njegovih molbi, pisama i ličnog zalaganja, ipak nije bilo mirnog rješenja pa su morale biti angažovane vojne trupe. Kada su vidjeli kako im prilazi sovjetska armija, većina ustanika se razbježala svojim kućama, a oni najradikalniji prihvatili su borbu. Gubici su bili minimalni, a adžarijski čelnici kasnije su kao znak dobre volje ispunili većinu pobunjeničkih zahtjeva. Medresa je nastavila sa radom te je starijim ženama bilo dopušteno nošenje tradicionalne nošnje, ali uz uslov da svako žensko dijete mora pohađati redovnu školu. Radikalni boljševici iz Rusije imali su običaj pljačkati vjerske objekte i hapsiti svećenike, a Berija je vjerovao da je jedini način da se vjernici privuku sovjetskoj vlasti taj da im  se daju neki ustupci.

Tvrdeći da ga je cjelodnevni rad u agencijama državne bezbednosti previše opteretio te navodno želeći  napraviti karijeru u svojoj užoj specijalnosti, krajem septembra ili početkom oktobra 1931.godine Berija  je  poslao zahtjev Moskvi da mu se odobri nastavak studiranja ili da ga se vanredno premjesti na neku drugu funkciju. Ordžho Nikidže pismo je pokazao lično Staljinu, koji je odlično poznavao Beriju, jer se on brinuo za njegovu (Staljinovu) sigurnost tokom ljetnih odmora u Abhaziji. Berija nije dobio dozvolu za nastavak studija, ali je izabran na novu funkciju – postao je prvi sekretar Centralnog komiteta KP Transkavkaske Republike. Lokalna stranačka elita bila je bijesna zbog Berijinog odlaska jer su mu zbog njegovog načina ophođenja sa ljudima bili jako privrženi, pa su svog novog šefa bojkotovali i sabotirali. Ali se Berija nije previše obazirao, jer je za njega uvijek bilo sveto ono što dođe iz centrale iz Moskve.

 Dugo se bavio idejom i sanjao  da podigne ekonomiju sovjetskog saveza i sada je imao priliku pokazati svoje ideje na djelu. Brzo je reorganizovao industriju uglja, mehanizirao je vađenje mangana, otvorio nove naftne bušotine na Kaspijskom moru, a povećano eksploatisanje  dovelo je i do značajnog  povećanja proizvodnje nafte. Kada je Staljin predložio da se gruzijska obala pretvori u zonu odmarališta za komunističku partiju, Berija je izgradio niz banja i odmarališta pretvarajući Gruziju u ‘sveunijsko ljetovalište i lječilište’. Nakon velikog  isušivanja močvara Kolhida, on je predložio u strukturi poljoprivrede Gruzije značajne promjene. Akcenat je stavio na suptropsko voće (narandže, grožđe, mandarine, breskve, kajsije, nar)  i usjeve čaja i duhana. Preko svojih ljudi u partijskoj centrali u Moskvi, i preko  Staljina lično, podigao je cijene otkupa tih proizvoda, tako da je gruzijski, odnosno ‘transkavkaski seljak’ postao najbogatiji u cijeloj zemlji. Uz razvijeni turizam i industriju nafte te prateće industrijske grane, u tom dijelu SSSR-a bukvalno nije bilo nezaposlenih. Narod je zbog toga listom bio za sovjetsku vlast, a činilo se da je samo na tom prostoru funkcionisalo zamišljeno ‘savršeno društvo’.

Kao faktički lider Transkavkaske Socijalističke Federativne Republike ( Zakavkazja), Berija je aktivno učestvovao u nametanju kulta ličnosti Staljina – 1935. objavio je knjigu ‘O historiji boljševičkih organizacija u Zakavkazju’, iste godine bio je član uredničkog odbora publikacije Staljinovih ‘Sabranih djela’, koja je predstavio 1937. u muzeju ‘Gori’ kojeg je otvorio u Staljinovom rodnom mjestu. Te publikacije ubrzo su postale obavezna literatura u školama.

22. augusta 1938. Berija je imenovan prvim zamjenikom narodnog komesara unutrašnjih poslova SSSR-a (NKDV) Nikolaja  Jezhova, da bi ga već 25. novembra zamijenio na čelu NKDV-a. Od tada počinje njegov zvanični rad u Moskvi, koji je manje-više poznat većini hroničara kroz ratno i poratno vrijeme.

Kada je u pitanju Berijin način rada, ostalo je zabilježeno da je Berija mrzio duge sastanke, a naročito mitinge. Sve teške odluke donosio bi povlačeći se u osamu gdje je, kako sam kaže, ‘pravio kompromise sa svojom savješću’.

Berija – ‘čovjek đavo’ ili ‘čovjek genije’

U svim obavještajno-sigurnosnim službama uvijek se akcenat stavlja na pojedinca čije su sposobnosti određivale uspjeh bilo koje službe, bilo kakvog zadatka ili bilo kakvog postavljenog cilja.

U SAD-u je 1930-ih godina zavladala velika ekonomska kriza – depresija. Smatra se da su od 1930-1939, kada je zvanično počeo Drugi svjetski rat, samo na pitanju ekonomije u SAD-u socijalističke i komunističke stranke te razna udruženja i organizacije prikupile više od 80.000 registrovanih članova, te da su imale 4-5 puta više simpatizera. Djelovali su putem naučnih seminara, mitinga, plasiranjem knjiga, dijelili su se pamfleti i sl. Po početku Drugog svjetskog rata te širenja fašističke ideologije većina ili čak 90% Jevreja u Americi, podržavalo je komunistički pokret u SAD-u, gdje se Sovjetski Savez u jevrejskim zajednicama počeo promovisati kao utopijska radnička država sa jedne strane, te kao jedina država u borbi protiv fašizma koji hoće da istrjebi Jevreje kao narod, sa druge strane.

Prikazivanje Sovjetskog Saveza kao zaštitnika ‘potlačenih’ naroda i ugroženih  grupa, bila je velika zasluga sovjetskih obavještajnih službi. Tako se komunizam počeo smatrati ‘religijom’ koja štiti ugrožene radnike i narode i jedinim sistemom vrijednosti koji se iskreno bori protiv Hitlerovog fašizma.

Julius i Ethel Rosenberg bili su djeca  jevrejskih imigranata iz Europe. Vjerovali su da se SAD trebaju poreobraziti u komunističku državu, a što je motivirano njihovim pogledom na Sovjetski savez kao na žrtvu Drugog svjetskog rata i zaštitnika Jevreja. Oni su stupili u kontakt sa Klausom Emilom Juliusom Fuchsom, naučnikom koji ih je snadbijevao informacijama o američkom projektu stvaranja prve atomske bombe. Julisu Fuchs im je predao planove do najsitnijih detalja, a ovu obavještajnu operaciju vodio je lično Lavrentije Berija.

Berijinim najznačajnijim poslijeratnim projektom upravo se smatra uspješno testiranje prve sovjetske nuklearne bombe. Dana 29. augusta 1949. godine SSSR je izvršio prvu probu nuklearne bombe  A-RDS1. Šefovi nuklearnog projekta fizičari Igor Kurčatov, Julij Hariton i Lavrentije Berija nalazili su se 10 km od probe i čekali su eksploziju.  Bila je to prva nuklearna proba nakon dugogodišnjeg napornog rada i pitanje od najvećeg državnog značaja i interesa. Do posljednjeg momenta nisu bili sigurni da li će proba biti uspješna, i da li će eksplozija polučiti željeni efekat. Međutim, udarni talas nije ostavio sumnju, projekat je uspio i SSSR je tog datuma postao druga nuklearna sila u svijetu.

 Berija je nagrađen Staljinovom nagradom 1. stepena i titulom “Počasni građanin SSSR-a”, koja je u cijeloj historiji svog postojanja dodijeljena samo njemu i Kurčatovu. I sam Kurčatov je kasnije više puta rekao: “Da nije bilo Berije, ne bi bilo ni bombe.” Nakon uspješnog testa nuklearne bombe Berijin položaj i ugled su još više porasli u partijskim krugovima. Glasine o njemu bile su pune misterija.

Njegova postugnića, kako ona kao ekonomskog menadžera i obavještajnog genija, tako i ona  ‘projektanta atomske bombe’ , kasnije su, međutim, bila zaboravljena, a njegovo ime je bilo zabranjeno čak i spomenuti u eri Nikite Hruščova. Berijina supruga i sin Sergo bili su prisiljeni čak promijeniti i prezime. Nakon svega, ostalo je visiti u zraku pitanje da li je Berija bio najbolji menadžer 20. stoljeća, ili najveći zli genije SSSR-a?!

●●●

Mnogo godina kasnije, nakon što su gruzijski dvojac Staljin-Berija suvereno vladali bivšim SSSR-om, današnja gruzijska vlast ne kontroliše ni svoju teritoriju te unutar svojih granica ima puč i građanski rat. Gruzijski predsjednik Mihail Sakašvili je 2003. godine uz pomoć R.T. Erdogana vratio većinski muslimansku regiju Adžariju, koja se smatra zemljom Erdoganovih predaka,  pod političku kontrolu Tbilisija.

 Potom je otišao u Moskvu razgovarati sa Putinom da mu da blagoslov da na sličan način ili brzom vojnom intervencijom pod svoju upravu vrati i druge dvije odcjepljene oblasti Abhaziju i Južnu Osetiju. Razgovarajući sa Putinom, nije mogao ustanoviti da li ruski lider odobrava  ili ne odobrava njegove postupke.  Očekivao je da ako to bude smetalo Rusima, Putin će mu dati neki znak. Međutim on ga je saslušao, ali nijednim gestom nije pokazao da se ljuti ili da je nezadovoljan.  Već  8. augusta 2008. pokrenuta je gruzijska  vojna akcija, koja je rezultirala brzim i žestokim ruskim odgovorom nakon kojeg su ruski tenkovi toliko duboko ušli u gruzijski teritorij da su bili tek 55 kilometara udaljeni od Tbilisija.

Francuski predsjednik Nikola Sarkozi „spasio“ je svog gruzijskog kolegu Mihaila Sakašvilija od prijetnje ruskog premijera Vladimira Putina da će ga objesiti „za testise“, navedeno je u izvještaju iz Jelisejske palate. Tadašnji predsjednik ruske vlade je planove da želi da se otarasi Sakašvilija objelodanio kada je Sarkozi u augustu posjetio Moskvu da bi posredovao u pregovorima o obustavi vatre u Gruziji.

Žan-David Levit, Sarkozijev glavni diplomatski saveznik, objavio je ovu vijest u jednom magazinu. Sastanku je predsjedavao francuski lider, a među prisutnima je bio i ruski predsjednik Dmitrij Medvedev. Kada su ruski tenkovi u augustu bili nadomak Tbilisija, Sarkozi je rekao Putinu da svijet neće prihvatiti pad gruzijske vlade. Prema riječima Levita, činilo se da Rusi ne mare za međunarodnu reakciju. „Objesit ću Sakašvilija za testise“, izjavio je Putin koji je, prema navodima njegovih saradnika, poznat po upotrebi grubog slenga kada je ljut. Sarkozi je pomislio da je loše čuo pa ga je pitao: „Da ga objesite?“ „Zašto da ne“, odgovorio je Putin, „Amerikanci su objesili Sadama Huseina“. Sarkozi je pokušao da ga urazumi te ga je pitao: „Da, ali da li želite da završite kao predsjednik George Bush?” Nakon toga, Putin je nakratko ostao bez teksta, te je priznao da je taj argument bio na mjestu.

Premda su se ruske snage povukle, teritorij koji ne kontroliše zvanična gruzijska vlast ipak je proširen u korist odcjepljenih samoproglašenih republika. Čak su i zapadni saveznici faktički osudili  Gruziju, ocijenivši Sakašvilijeve poteze ‘provokacijama koje su izazvale rusku intervenciju i upotrebu pretjerane sile’.

Nakon svega, sagledana iz ovog ugla, problematika Kavkaza očigledno pokazuje znatno dublje korijene od onih okom vidljivih, geopolitičkih i ekonomskih, koji sigurno igraju značajnu ulogu u sukobima na prostorima ‘granice dva svijeta’. Stoga se postavlja opravdano pitanje da li su nekadašnji kažnjeni narodi konačno došli na svoje kroz nacionalne autonomije i republike (Abhazija, Osetija, Čečenija…), odnosno da li su Gruzijci, Armenci i Azerbejdžanci kažnjeni jer su u njihovim zemljama  ili rođeni ili dobar dio ‘revolucionarnog dijela života’ proveli ključni ljudi SSSR-a Josif Staljin i Lavrentij Berija, a zbog čega su u prvoj polovici 20 stoljeća ove države zabilježile izuzetan ekonomski procvat. Da li se zbog toga i dan danas proljeva krv na Kavkazu,  u Gruziji, njihovoj rodnoj zemlji, ili Armeniji i Azerbejdžanu  gdje su se mogli uspješno kriti i revolucionarno djelovati razvijajući infrastrukturu koja će kasnije zavladati cijelim SSSR-om i dobrim dijelom svijeta?

Da li su ratovi devedesetih i oni kojima danas svjedočimo osveta Rusije i ostatka bivšeg Sovjetskog saveza, ali i svijeta, cijelim narodima Kavkaza kao vid savremene ‘kolektivne kazne’. Zajedno sa Staljinom, još jednim Gruzijcem, ali sahranjenim na Crvenom trgu, Lavrentij Berija je ostao ruska i svjetska  noćna mora, ali i njihov izgovor. “Sve do Gorbačova, svi ruski lideri su ponavljali isto: sa partijom je bilo sve u redu dok nas ona dvojica Gruzijaca nisu učinili toliko nesretnima.” Na trenutak se moglo pomisliti da će se strasti na Kavkazu smiriti nakon što su u nedavno otvorenoj, najvećoj vojnoj Crkvi u Rusiji, na zidovima oslikani likovi ruskih careva i svetaca, ali istovremeno i Staljina, Berije i drugih sovjetskih lidera, uključujući i političku elitu Putinove Rusije. Ruski predsjednik je ipak nakon reakcija javnosti zatražio od Ruske pravoslavne crkve da se njegov već ucrtani lik izbriše.

Šta znače novi sukobi oko Nagorno Karabaha? Da li je Berijina i Staljinova kazna istekla, ili ulazimo u još jedan krug sukoba na čudesnoj ‘granici svjetova, planini jezika i  muzeju naroda’ kako brojni istraživači nazvaše Kavkaz?!

(Global CIR Team)


[1] Postojala je i nezvanična verzija po kojoj je Berija lažirao svoju smrt po uzoru na ruskog cara Aleksandra I.
[2] Ovo državno rješenje u mnogome je podsjećalo na Kraljevinu SHS, budući da su i u njoj bila priznata tek tri naroda (Srbi, Hrvati i Slovenci), iako je u njoj živjelo šest državotvornih naroda (izostavljeni su Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci).

Komentarion this Post

  1. ОДЛИЧНА АНАЛИЗА

    Reply
  1. […] (prostor nekadašnje Berijine Transkavkaske republike SSSR-a, koju smo elaborirali u tekstu ‘Enigma Kavkaza između mita i realnosti’) te region Zapadnog Balkana (prostor nekadašnje Brozove Jugoslavije sa okolnim državama). I jedan […]

Komentiraj