POLITIKA SAHARE! Od Gazijine medrese do afričke diplome: Kako su nas hodže ‘spasile diktata’ Zapada i otvorile vrata ruskom i kineskom utjecaju?!

Posljednjih je mjeseci aktuelizirana priča o ustavnim promjenama u BiH, odnosno o ’aprilskom paketu’ ustavnih amandmana iz 2006. godine. Činjenica da o nekim novim ’paketima’ ustavnih promjena u BiH govore i oni, koji su oborili ’aprilski paket’ te cijeli proces reformi zablokirali do dan-danas, a kasnije se, čim su naišli na prvu prepreku povukli iz politike i ostavili prevarene građane da narednih 15 godina pate, dok integracijski procesi u državi stagniraju ili idu unazad, dovodi nas u ozbiljnu dilemu.

Oni koji i danas građanima BiH nude neku vrstu političkog avanturizma, kakvu su im priredili i te 2006. godine odbijajući prihvatiti ’aprilski paket’, ili su zaista neuki te ne polaze od pravih činjenica ili su do te mjere zlonamjerni da su, zarad sitnih ličnih interesa i očuvanja vlastite uobrazilje o sebi kao o nekim neprikosnovenim političkim liderima, spremni ovu zemlju, ali i bošnjački narod gurnuti još dublje u ambis stagnacije i međunarodne izolacije.

Piše: Amel Jašarević

Da nije bilo mudrih odluka 1993…

Da nije bilo mudrog liderstva predsjednika Alije Izetbegovića 1993. godine i njegove hrabrosti da povuče prave poteze u tom teškom vremenu, ne bi došlo do uplitanja USA u sukob u BiH, što se smatra presudnim momentom za opstanak naše zemlje, budući da je tada BiH od ’europskog pitanja’ postala ’svjetsko pitanje’. Da se USA nisu umiješale i dale podršku legalnim vlastima BiH 1993., kao što su uostalom 1943. priskočile u pomoć savezničkim snagama u Drugom svjetskom ratu, ko zna kakav bi ishod bio i Drugog svjetskog rata, ali i ovog našeg odbrambeno-oslobodilačkog 1992-1995.

Da nije bilo Izetbegovićeve odlučnosti i spremnosti Armije RBiH da 1993. posloži stvari unutar svojih redova, što je bilo preduslov za značajniji angažman međunarodne zajednice i USA, ne bi bilo međunarodne izolacije Srbije niti bi joj bile uvedene sankcije, na prostoru Hrvatske bi opstala i osamostalila bi se ’Kninska republika’, BiH ne bi postojala, a bošnjačko pitanje bilo bi riješeno po principu izbjegličkih kampova na primjeru sirijskih izbjeglica. Ne bi bilo NATO intervencije, a Sarajevo bi završilo poput Halepa jer bi u očima međunarodne zajednice njegovi branioci bili tretirani kao paravojne organizacije, terorističke ili kriminalne bande. Da nije bilo Izetbegovićeve odlučnosti  1993. godine, ne bi bilo Haškog tribunala niti bi se kasnije postavilo pitanje statusa Kosova, što mnogi albanski političari na Kosovu danas zaboravljaju. Da BiH kao država nije preživila 1993. godinu i da se USA nisu umiješale ne bi bilo ni NATO bombardovanja srpskih položaja 1994 i 1995. ili Srbije 1999. Mudrom politikom 1993. godine BiH je slomila kičmu velikosrpskom projektu i Miloševićevoj Srbiji te stvorila osnovne preduvjete za ono što će uslijediti, a to je Dejtonski sporazum.

Mnogi osuđuju ’Dejton’ vodeći se računicom kvadratnih kilometara, rijeka i planina, a to su oni koji nisu sposobni vidjeti u njemu trijumf i nastavak kontinuiteta države BiH te kataklizmu i katastrofu koju su tim sporazumom doživjeli velikodržavni, fašistički i agresorski projekti s obje strane. Nisu uspjeli shvatiti da je Dejtonski mirovni sporazum najznačajniji sporazum sklopljen od Drugog svjetskog rata i da je iza njega stao čitav svijet. Pojedinci ga danas nazivaju ’luđačkom košuljom’ ne shvatajući kako se teško do njega došlo, koliko je skupo plaćen i koji je značaj Dejtonskog mirovnog sporazuma. Oni koji među Bošnjacima nipodaštavaju Dejton, skloni su da precjenjuju svoj doprinos očuvanju države BiH, a nisu u stanju da sagledaju sebe i gdje su sve griješili. Oni svoj poraz opravdavaju greškama drugih prema njima.

Najveća greška bošnjačke politike u novijoj historiji

Obaranje aprilskog paketa ustavnih amandmana najveća je greška bošnjačke politike u novijoj historiji BiH. Tada su i neki akademici i intelektualci iznijeli svoje viđenje ustroja BiH i tako, umjesto da se u najvećim naučnim, kulturnim te religijskim institucijama, bave svojim strukama i pozivima, da u tim oblastima i dalje doprinose razvoju Bosne, oni su zaplivali u domen politike. Trebali su znati da će ’bošnjačko ne’ međunarodnoj zajednici biti iskorišteno za rušenje BiH i za veliko uvlačenje Rusije i Kine u odlučivanje međunarodne zajednice po pitanju naše zemlje.

Inicijatori rušenja ’aprilskog paketa’ bili su ’vjersko-nacionalno’ destruktivno nastrojeni te disidentski raspoloženi pa su uspjeli zavesti veći dio naroda da krene za njihovim zabludama. Oni su ocijenili da su Bošnjaci kažnjeni Dejtonom jer su rastureni u više kantona, distriktu Brčkom i na dva entiteta, ali su zaboravljali šta je bila alternativa Dejtonu i kakvi su sve historijski pomaci napravljeni poslije Dejtona u tih nešto više od 10 godina do 2006. godine, dok smo imali međunarodnu zajednicu uz sebe. Nisu vidjeli da je u samom Dejtonu ostavljena mogućnost njegove postepene nadogradnje i evolucije koja bi vodila jednom savremenom građanskom ustavu, a jedan od koraka u tom smijeru bio je ’aprilski paket’.

Zaboravili su kakva je BiH izašla iz rata – porušena, raseljena i ranjena – bez formiranih institucija, bez jedinstvene valute i ekonomskog tržišta, bez jedinstvenih državnih obilježja, dokumenata, granične politike, sa tri vojske koje su do jučer ratovale, sa uništenom industrijom i poljoprivredom, sa porušenim gradovima i selima bez struje, puteva, pitke vode i osnovnih uvjeta za život. Pa je sve to obnavljano dok je istovremeno tekao proces obnavljana povjerenja, hapšenja odgovornih za zločine i proces izgradnje institucija. Početkom 2006. godine dobili smo jedinstvene Oružane snage.

Dakle, rušitelji ’aprilskog paketa’ nisu pošli od pravih činjenica, a da su to uradili vidjeli bi da u tom trenutku (2006.) bošnjački narod i država BiH bez obzira na svu golgotu i genocid koju su preživjeli, ipak nisu mnogo zaostajali u integracijama u međunarodne alijanse i unije za ostalim narodima i državama proisteklim iz bivše Jugoslavije, preko čijih leđa i teritorija se nije prelomio krvavi raspad bivše države kao preko BiH. U nekim smo integracijama čak bili ispred Hrvatske, a Srbija je u svemu svjetlosnim godinama bila iza nas.

Da Haris, hodže i njihovi pomagači nisu srušili ’aprilski paket’, BiH bi danas sigurno bila članica NATO-a, a pristupila bi mu prije Crne Gore i Makedonije, a ako ne prije Hrvatske, onda sigurno zajedno sa Hrvatskom (2009. godine). I sigurno bi već danas bila, ako ne član, onda na korak do članstva u EU.

Ne bismo dobili situaciju kao danas, gdje će nas za ulazak u NATO i EU ucjenjivati, a već nas i ucjenjuju, ’pročetnička vlada’ u Crnoj Gori ili vlasti Hrvatske pod kontrolom HDZ-a, tražeći nove ustupke za bosanske Srbe i bosanske Hrvate, tražeći nove entitete, preustroj BiH i sl. Vidjeli smo šta je sve morala uraditi Makedonija i kakve je ustupke morala napraviti prema Grčkoj samo da bi ušla u NATO, a već joj nove preduslove postavlja Bugarska za otvaranje poglavlja u pregovorima sa EU.  A šta onda može očekivati BiH sa ovakvim komšijama i susjedima.

Oni koji su srušili ’aprilski paket’ bili su ogorčeni na sam Dejtonski sporazum, najvažniji pravni dokument nakon Drugog svjetskog rata, a samim tim i na Ustav svoje zemlje. To je u međunarodnoj zajednici protumačeno da bošnjački politički faktor više nije pouzdan partner, da Bošnjaci više nisu za mir, jer Dejton znači mir, a mir je Bošnjacima najpotrebniji.

Od akademske i hodžinske zajednice koja je stala iza rušenja ’aprilskog paketa’, od ljudi koji nose te laskave titule i zvanja (a njih 46 stalo je svojim imenom, prezimenom i titulom protiv usvajanja ’aprilskog paketa’ 2006. godine), narod je očekivao pametne misli i pametne prijedloge, kakve su tada rijetki pojedinci iznosili, poput Zijada Ljevakovića. Ali slabo ga je ko poslušao, jer neki ljudi koji su tamo imali uticaja i svoje razgranate mreže iza kojih su stajale strane agenture, su i ranije bili disidentski nastrojeni prema predsjedniku Aliji Izetbegoviću, njegovoj politici i njenom naslijeđu. Neki su bili opterećeni i mržnjom pa nisu mogli realno sagledati ono što je pisalo u ’aprilskom paketu’. Nisu sagledali kuda vodi odbijanje tih ustavnih amandmana i šta će se poslije desiti.

Oni su samo htjeli postojeće srušiti, a uopće nisu imali viziju šta slijedi poslije toga. Mnogi su bili hipnotisani propagandom kako rade pravu stvar. Istina, bilo je i onih koji su shvatali suštinu i pružali otpor, poput vrhunskog stratega i časnog generala Fikreta Muslimovića, ali ni njegove savjete nisu htjeli poslušati.

Podrška rušenju aprilskog paketa dolazila je iz IZ-a

Nastojanja da se sruši ’aprilski paket’ ustavnih amandmana medijski su podržavali Radončićev ’Avaz’ i Senad Hadžifejzović sa svojim ’Dnevnikom’ – mada ništa od toga ne bi bilo da nije bilo politički intoniranih hodžinskih hutbi. Opasnost zbog takvog djelovanja nije ležala samo u tome što su se za to zalagali pojedini političari, već što je podrška toj destrukciji dolazila iz pera naših ’najvećih umova’. Zar onda može narod biti kriv što je krenuo za tom prevarom i propagandom. U postupcima tih ljudi vidjela se bolesna ambicija za političkim poenima, ali i nezahvalnost iskazana prema zaslužnima i za Dejton i za uspostavu mira, jer bez mirovnog sporazuma ne bi bilo ni njihovih zvanja ni titula.

Kao znak otpora politici USA i drugih zemalja Zapada lansirana je Deklaracija bosanskohercegovačkih intelektualaca, pod naslovom ‘Zašto ne treba usvojiti ustavne amandmane?’. Ukupno 46 potpisnika Deklaracije tražili su odlaganje pregovora političkih stranaka o ustavnim promjenama, smatrajući da su isti mogli biti valjani samo pod tri uslova: prethodno održavanje izbora; okončanje postupka u procesu protiv Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom u Hagu, i konačno reguliranje statusa Kosova. Haris Silajdžić je američke kritike protiv sebe odbacivao, govoreći da je pogrešno smatrati da su patrioti BiH samo oni koji se ‘klanjaju svakom diktatu’, čime je insistiranje USA i drugih zemalja Zapada da se usvoji paket ustavnih amandmana okvalificirao kao ‘diktat’. Poslije toga su, kao što znamo, na scenu u BiH stupile Rusija i Kina.

Govorio je tada afrički diplomac Haris Silajdžić, a i hodže na hutbama i njihova prateća bulumenta: ’Samo da maknemo ovu Bušovu antimuslimansku administraciju pa će doći naši prijatelji demokrate i Bajden te ćemo praviti novi ustav’. Pa je došla demokratska administracija. Obični narod u BiH je slavio – ‘rukovao se Haris sa Bajdenom’, a od svega nije bilo ništa. Pa smo imali i ’5B’ – Barak, Bajden, Brisel, Bosna, Boris (Tadić), ali destruktivni procesi započeti obaranjem aprilskog paketa su se nastavili. Na kraju nam je i Predsjedništvo zapaljeno. Države je bilo sve manje, a entiteta i kantona sve više. Zaustavljen je prijenos nadležnosti sa entitetskog na državni nivo, nastavljena je atomizacija bošnjačke političke scene, nastavljeni su napadi na povratnike, umjesto ’obećanog’ brisanja entitetske linije i entitetskog glasanja, dobili smo podebljanu liniju i radikalnije zahtjeve za ‘trećim entitetom’ te otvorene pozive na secesiju entiteta RS-a i neke nove referendume, od kojih je jedan i održan baš za vrijeme Bajdenovog potpredsjedničkog mandata. Od Bajdenovih osam godina kao drugog čovjeka USA i silnih obećanja domaćih političkih aktera, koji se vole predstavljati njegovim bliskim prijateljima, ostade samo da ga je tokom boravka u BiH ugostio Radončić. Dakle, nezavisno od imena u administracijama USA i EU ništa se nije značajnije promijenilo, jer je ostalo zabilježeno da je bošnjački politički faktor 2006. rekao ‘ne’ NATO-u.

Neki će reći, da su, također, Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija, napravili dosta taktičkih grešaka tokom ranijih perioda svojih političkih karijera pa zbog toga nisu mogli ’iznijeti’ aprilski paket i suprotstaviti se na najadekvatniji način toj antizapadnoj propagandi. Građani su bili nepovjerljivi prema njima i ta dva politička lidera nisu im ulijevala povjerenje, što je samo išlo na ruku zagovornicima destruktivne politike opiranja međunarodnoj zajednici i NATO-u na primjeru ’aprilskog paketa’, nakon čega smo i ostali bez podrške međunarodne zajednice.

Sve u svemu, cijela tadašnja situacija pokazala je koliki je vakum u bošnjačkoj politici nastao odlaskom prvog predsjednika Alije Izetbegovića, jer nije bilo te objedinjavajuće figure koja je imala lidersku harizmu, političku i moralnu snagu da kaže ’najbolje je ovako’ i da za njom krene cijeli narod. U tom smislu, indikativno je razmišljanje pojedinih autora koji kažu da ’aprilski paket’ sigurno ne bi bio odbačen da je tada bio živ Alija Izetbegović.

(Global CIR/Amel Jašarević)

PROČITAJTE JOŠ:

Objavljeno u:

Komentarion this Post

  1. ko zna sta ce sve otuda izaci.

    Reply
  1. […] POLITIKA SAHARE! Od Gazijine medrese do afričke diplome: Kako su nas hodže ‘spasile diktata&… […]

  2. […] POLITIKA SAHARE! Od Gazijine medrese do afričke diplome: Kako su nas hodže ‘spasile diktata&… Afričke diplome i slučaj Mahmuljin […]

  3. By Afričke diplome i slučaj Mahmuljin - GlobalCir on February 24, 2021 at 6:45 PM

    […] POLITIKA SAHARE! Od Gazijine medrese do afričke diplome: Kako su nas hodže ‘spasile diktata&… NAMETNUTE HISTORIJSKE, POLITIČKE I IDEOLOŠKE DILEME U BiH: Kontinuitet isključivosti ‘Naše stranke’ i podvala historijskog revizionizma! ZATVORSKE KAZNE DO 20 GODINA! Egipatska vlada pooštrila zakone kojima se zabranjuje praksa obrezivanja djevojčica i žena! […]

Komentiraj