NAMETNUTE HISTORIJSKE, POLITIČKE I IDEOLOŠKE DILEME U BiH: Kontinuitet isključivosti ‘Naše stranke’ i podvala historijskog revizionizma!

Nekoliko je događaja proteklih sedmica zaslužilo da se posebno analiziraju jer se u njima ogleda dosta onoga što smo kao narodi i države na ovom prostoru preživjeli u bližoj ili daljoj prošlosti. Ti događaji su važni ne sami po sebi, već zbog toga što nam trebaju poslužiti da, analizirajući njihovu suštinu, dođemo do korisnih zaključaka koji će nam olakšati budućnost. Jasno je da se prošlost ne može promijeniti, izuzev pokušaja neprimjerenog i neutemeljenog revizionizma, ali na budućnost već danas možemo utjecati.

Kontinuitet isključivosti ‘Naše stranke’

Kada je formirana Vlada šestorke u KS, odmah nakon općih izbora 2018. godine, ključna polazišna tačka te koalicije bila je ‘nećemo sa nacionalnim strankama’. Može se kazati kako je ovu krilaticu prije svega plasirala i nje se držala ‘Naša stranka’ želeći, kako kažu, uspostaviti jedan novi koncept u BiH, za razliku od ‘nacionalističkog’ kakav tvrde da imamo.

Piše: Amel Jašarević

U želji da to što su zamislili provedu žrtvovali su osnovne principe demokratije i u ime manjine nametnuli većini način rada i djelovanja. Tako je izigrana izborna volja većine glasača u Sarajevu koji su glasali za SDA – relativnog pobjednika izbora, ali i volja većine glasača SDP-a, NiP-a, NBL-a i SBB-a, koji sigurno nisu glasali za sve te stranke da bi im na kraju politiku vodio Peđa Kojović. Da su to htjeli valjda bi glasali za NS, ili ako su to te stranke htjele, onda su prije izbora trebale napraviti tu široku koaliciju, a ne poslije.

 Slična priča, ovaj put sa dosta ozbiljnijim posljedicama, ponovila se u Mostaru. Zahvaljujući kontinuitetu isključivosti Naše stranke, vlast u Mostaru predata je u ruke HDZ-a, jer sudeći prema preovladavajućem mišljenju u Našoj stranci SDA i HDZ su po njima jedno te isto, što je sigurno nerazumna usporedba i ne podržavaju je činjenice.

Politika ultimatuma nije nikakva politika, to je jasna i nedvosmislena ucjena. U Mostaru je prema zamislima Naše stranke trebala biti izigrana i većinska izborna volja Bošnjaka i većinska izborna volja Hrvata. Valjda su očekivali da će ostali politički akteri pristati da dvije vijećnice NS-a ‘kroje kapu cijelom gradu’. Problem je još ozbiljniji jer se u Koaliciji za Mostar, koju je predvodila SDA, okupila žestoka politička reprezentacija u koju su ušli BPS Sefera Halilovića, SBB Fahrudina Radončića, Stranka za BiH koju je utemeljio Haris Silajdžić te DF Željka Komšića. Ispostavilo se da NS, ne samo da ne želi ući u bilo kakvu zajedničku priču sa SDA, već ne želi koalirati sa bilo kim ko je u bilo kakvoj političkoj priči sa SDA. Sličan se princip pokušava nametnuti i u Tuzlanskom kantonu, gdje se čak hapse i procesuiraju oni političari koji su se usudili praviti vlast sa SDA, što je jasna poruka svima da se samo sa SDA ne smije, dok za HDZ ima mjesta u vladi predvođenoj Bh. blokom u TK, gdje u Skupštini kantona ne sjedi nijedan zastupnik HDZ-a. Sve je to indirektna poruka i bivšem premijeru Denijalu Tulumoviću jer se usudio reći ‘nisu kineski krediti rješenje za Tuzlanski kanton’.

U ovako složenoj državi poput BiH, takav pristup se doima iščašenim iz realnosti. Moglo bi se reći da pogled ‘ako nije kako mi kažemo, ne može nikako’ više liči Karadžićevoj političkoj praksi. Takvo što je Kojović mogao naučiti i od Arnaut Damira (AD), savjetnika i političkog učenika Harisa Silajdžića. Ukoliko bi se svi vodili takvim principom nijedna institucija na bilo kojem nivou ne bi mogla funkcionirati jer svugdje ćete naići na onu neku drugu stranu, sa kojom se politički ili ideološki ne slažete, ali sarađujete radi općeg dobra. Politika je umijeće mogućeg, politika je umijeće pravljenja kompromisa i ne može se voditi na principu  isključivosti i ucjena.

Naša stranka je na ova dva primjera pokazala odsustvo temeljnih principa političke kulture, a da ne spominjemo da su u okviru bh. bloka zajedno sa drugim partnerima poput NiP-a i SDP-a na lokalnim izborima nanijeli štetu snagama koje se bore za državu BiH u Srebrenici, Novom Travniku, Velikoj Kladuši, a isto su pokušali i u Jajcu te brojnim drugim općinama. Rasipali su glasove i omogućivši izborne pobjede HDZ-a i zločinca Abdića, slabeći tako položaj probosanskih snaga.

Podvala historijskog revizionizma

U Beogradu je nedavno otkriven spomenik Stefanu Nemanji, kako se podučava u susjednoj nam državi Srbiji – začetniku prve srpske vladarske dinastije. Spomenik i sve oko njega pratila je velika medijska pompa, a osim činjenice da ga je izvajao ruski kipar, nametnula se i dilema da li mu u ruke postaviti krst ili križ pa je na kraju izabrana treća varijanta – mač. Lijepo je kada neka nacija ili država koristi blagodati slobode i demokratije te slavi značajne ličnosti iz svoje prošlosti te tako pokušava ‘obznaniti’ svoj kontinuitet. Lijepo je i što se srbijanska vlast, politička, akademska i kulturna elita sjećaju značajnih ličnosti svoje prošlosti iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, zatim ključnih bitaka i vojnih zapovijednika iz Prvog svjetskog rata, ali je začuđujuće kako uvijek zaboravljaju te zaobilaze značajne događaje i svoje heroje iz Drugog svjetskog rata, koji su na čelu sa Maršalom Titom iz tog najvećeg i najmasovnijeg globalnog ratnog sukoba ikada, izašli kao pobjednička strana i pobjednička vojska. Srbija kao da se stidi što je na čelu sa Titom zajedno sa ostalim jugoslovenskim republikama bila na pobjedničkoj strani u ratu na čijim je tekovinama formiran cjelokupni svjetski poredak koji funkcionira i dan-danas, sa institucijama poput UN-a.

Četnički vojvoda Đujić znao je često pripovijedati svojim pristalicama o tome kako je vlada Milana Nedića slala novac i oružje četničkom pokretu i Draži Mihailoviću te da je ta kolaboracionistička vlada u Beogradu ustvari bila jedno sa četničkim pokretom. Ničim se ne može opravdati rehabilitacija ratnog zločinca i narodnog izdajnika Mihailovića Draže (MD) i rehabilitacija fašističke ideologije četništva i brisanje antifašističkih tekovina koje ima i srpski narod.

Očigledno današnjoj Srbiji ne smeta Hitlerova naredba ‘sto Srba za jednog Nijemca’, kao što joj nije smetala ni izjava Aleksandra Vučića (AV) ‘sto Muslimana za jednog Srbina’, izgovorena u julu 1995. godine nekoliko dana nakon najkrvavijih masakara civila tokom genocida u Srebrenici. Srbiji to ne smeta premda nikada nije smjela zaboraviti streljanje đaka u Kragujevcu, mirnih građana u Jajincima, Mačvi, Kosjeriću i drugdje? Ko je streljao te civile? Ko je pomagao ili bar nije sprječavao pokret Draže Mihailovića i njegovo nastojanje da izaziva građanski rat u Srbiji. Postavlja se pitanje poslije okupatorskog zločina nad mirnim stanovnicima Kragujevca, Kraljeva kako je mogao mirno da sjedi u Beogradu đeneral Milan N. Nedić i da ne protestuje kod Dankelmana i zašto se nije sa te funkcije povukao, sklonio. Kako je mirno sve te zločine okupatora mogao da posmatra Draža Mihailović na Ravnoj gori? Ako je Draži, ako je Nediću bilo stalo do srpskog naroda, ako je mnogim visokim naučnicima u Beogradu srpski narod bio prirastao srcu, zašto nisu digli glas protesta protiv krvavih zločina kada su mirne građane, pogotovo djecu izvodili i masovno danima ubijali. Svi su oni ćutali. Sada neki novi ‘nedićevci, ljotićevci’ govore da je Nedić samo ‘spašavao srpski narod’, dok će drugi reći ‘da Draža Mihailović i Milan Nedić nisu bili jedno, da su bili kao suprotstavljeni’.

Međutim, uvijek zaboravljaju reći da je Draža Mihailović otvorio vrata stranim agenturama još na prostoru Kraljevine Jugoslavije. Zločinac Mihailović je sa grupom oficira, a u dogovoru sa Nedićem,  poveo ne antifašističku, već antipartizansku i antikomunističku borbu. Danas nije bitno da li je on bio samo britanski, njemački ili italijanski agent, ili je radio za sve tri strane, jer je počinio masovne zločine u Istočnoj Bosni, Sandžaku i Hercegovini nad Bošnjacima, počinio je zločine nad srpskim civilima, drugovao sa italijanskim fašističkim oficirima i posijao sjeme razdora prije svega u srpskom narodu, a onda i u cijeloj Jugoslaviji. Samo se u Srbiji rehabilitiraju i slave zločinci i gubitnici, a u njihovom slavljenju, rehabilitovanju i ‘posvećivanju’ od svih institucija prednjače SPC i SANU.

Ponosan sam i nikada se ne bih mogao stidjeti Jašarevića koji su bili na Blajburgu, ali na drugoj – antifašističkoj strani,  te su streljali i četnike i ustaše i ostale narodne izdajnike. Zašto bismo se mi Bošnjaci trebali stidjeti što smo bili na strani antifašizma, na pozitivnoj strani historije. U minulom ratu ponovo smo bili na pravoj strani u Armiji R BiH, gdje je boreći se protiv povampirenog fašizma, četništva i ustaštva, živote izgubilo 13 mojih bližih rođaka.

Međutim ima i onih među nama, kojima je na tom pitanju uzor Amfilohije, koji je govorio ‘taj antifašizam je pobio tolike sveštenike i kaluđere SPC-a’, pa bi sad Bošnjaci zbog par zabludnjelih hodža koji su zaglavili kod Musolinija i Hitlera trebali revidirati čitavu historiju, da bi je prilagodili tim fašističkim slugama. U toj medijsko-mitingaškoj rehabilitaciji sljedbenika fašizma posebno se istakao omiljeni Kavazovićev muftija Zukorlić, koji je poslije toga dogurao do potpredsjednika srbijanske Narodne skupštine. Pored toga na komemoracijama na Blajburgu uvijek se nalaze i predstavnici IZ-a, koji čak idu dotle da zločin u Blajburgu opisuju kao ‘najveći zločin nad Bošnjacima, gori i od genocida u Srebrenici i agresije 1992-1995’. Čak su se držale i hutbe gdje se žalilo za Blajburgom i stradalim od kojih su većina bili Pavelićeve ustaše ili Đurišićevi četnici. Svoju naklonjenost fašistima savremeni revizionisti pravdaju riječima ‘pa i Tito je imao ugovor sa Dražom’. Jeste ali ga je Draža Mihailović prekršio i od 1942. svaka saradnja sa četnicima je bila neprijateljsko djelovanje. I kako je završio Draža Mihailović – osuđen je za zločine i streljan, ni danas se ne zna gdje su mu kosti.

Ti isti revizionisti sakrivaju se i iza izjava Redžepa Tajjipa Erdogana koji je javno pohvalio ‘predsjednički sistem u Hitlerovoj Njemačkoj’, ali sigurno nikada ne bi dao nazive ulica, trgova, institucija po Adolfu Hitleru. Tako je i bivši američki predsjednik Donald Tramp jednom prilikom twittovao izreku koja se pripisuje Musoliniju, rekavši da mu se svidjela i da nije znao ko je autor. Međutim, teško bi se moglo i zamisliti da bi mogao po Musoliniju nazvati neku ulicu ili instituciju, park ili trg, a kamoli školu.

U posljednjem je ratu također bilo izroda među Bošnjacima u redovima Karadžićevih četnika, ali i Bobanovih ustaša, odnosno u redovima tzv. VRS i postrojbama HVO-a, sigurno je među njima bilo i intelektualaca, a našao bi se i poneki hodža. Hoćemo li kroz par decenija za te ljude govoriti da su to bili ‘naši velikani’, davati po njima nazive ulica i škola, ili ćemo ih zvati izdajnicima i saradnicima agresora. Ako ćemo postupiti na ovaj prvi način, Kusturica se onda ne mora brinuti, jer Bošnjaci svojim izdajnicima, kad se sve smiri, daju nazive ulica i škola te ih rehabilituju u javnom prostoru?!

U tom slučaju nije nezamisliv ni sljedeći scenarij. Hoćemo li sutra, ako Sarajevo bude regija te u svome sastavu bude sadržavalo sve dijelove prijeratne regije Sarajevo, jednu ulicu nazvati i po poznatom Sarajliji Vojislavu Šešelju. Sarajevski Srbi će tada moći reći da je to njihov ‘najreprezentativniji predstavnik, da je bio univerzitetski profesor i naučnik, da je dao veliki doprinos pravnoj nauci i borbi za interese srpskog naroda. A to što ga je osudio Haški tribunal, nije to zbog zločina, već zbog podstrekavanja na zločine. Na kraju krajeva pa platio je te svoje zablude i pogrešne izbore, odslužio je kaznu, a i sistem ga je rehabilitovao jer je poslije Haga bio skupštinski poslanik’. Sa druge strane, sarajevski Hrvati mogu tražiti ulicu Mile Budaka ili Mate Bobana, kad već može Mustafe Busuladžića, jer, reći će, ‘to je glavni grad ove države, a mi smo konstitutivni narod i imamo svoje heroje kojih se želimo sjećati’. Pa će onda tako jedno ‘MB’ sa sobom povlačiti drugo ‘MB’ i svak će gurati svoje fašiste i raspravljati koji su bili manji, a koji veći fašisti. Uvijek će za njih naći neko opravdanje – jedino za antifašizam, čini se, nema opravdanja, to se ovdje kažnjava.

Ljuti zagovornici historijskog revizionizma zaboravljaju ili se prave da ne znaju, da se po običnoj abecedi svake tajne službe iz Drugog svjetskog rata, a neke se toga drže i danas, komuniciralo i slali su se signali preko inicijala imena ljudi, vojnika, oficira, grupa, brigada, pokreta, institucija. Tako je u čast fašističkog diktatora Musolinija Benita (MB) formirano Muslimansko bratstvo (MB). Pa ćemo se sjetiti Mile Budaka (MB), ali i Mustafe Busuladžića (MB). Iz perspektive bliže prošlosti ili 1993. nezaobilazno ime je Mate Boban (MB).

Možemo kazati da svaki čovjek ima pravo pogriješiti i pokajati se, ali neke od tih mrlja ostaju trajno na ugledu čovjeka. To vam je kao da, recimo, budete senator Muamera Zukorlića  i Cerić Mustafe u Svjetskom bošnjačkom kongresu ili akademik u njihovom BANU-u. Kakva je to nauka, kakva su to pera i umovi kada su krenuli za hodžinskim klerom izniklim u Sjevernoj Africi?! Od tih fleka nema pranja, bez obzira da li su pojedinci svojom voljom napustili te institucije ili su se one same raspale. Isto je i sa ‘aprilskim paketom’, ili ste bili za aprilski paket i euroatlanstke integracije ili ste bili protiv aprilskog paketa, u taboru Harisa Silajdžića i protiv euroatlantskih integracija.

Bošnjaci su najodgovorniji za sve što se u BiH bude dešavalo u budućnosti. Trebali bi se rukovoditi državnim interesima i povlačiti prave poteze zbog kojih neće ispaštati neke buduće generacije.

(Global CIR/Amel Jašarević)

PROČITAJTE JOŠ:

  1. […] diplome i slučaj Mahmuljin NAMETNUTE HISTORIJSKE, POLITIČKE I IDEOLOŠKE DILEME U BiH: Kontinuitet isključivosti ‘Naše str… DIO EVROPE ILI STANICA NA ‘PUTU SVILE’?! Peking nastavlja sa projektima na Balkanu: […]

Komentiraj