Hrvatsko naoružanje u rukama terorista u Siriji – zločin s predumišljajem?

Piše: Matija Lukač

Nakon više od dvije i pol godine od objave članka u američkom New York Timesu o tajanstvenim pošiljkama naoružanja namijenjenim  takozvanim pobunjenicima u Siriji, još uvijek ostaju mnoga otvorena pitanja. Podsjetimo, prema dostupnim podacima Hrvatska je izvezla u Jordan 233 tone različitog naoružanja za cijenu od 6.499.832 dolara.

Iznos nije prevelik, ali 233 tone su itekako velika pošiljka upućena terorističkim skupinama i organizacijama kojom se nastavljaju zvjerstva, ubijanja i razaranja u Siriji. Nakon početnih negiranja (laganja) da je ikakvo naoružanje išlo prema Bliskom Istoku, činjenice se na kraju ipak nisu mogle sakriti. Na internetu se mogu naći mnoge snimke bestrzajnih topova, ručnih bacača granata i višecijevnih bacača raketa kako u rukama skupina usko povezanih s Al Qaedom, tako i u rukama najozloglašenije svjetske terorističke skupine, samoproglašene Islamske države.

“Znam za sve legalne transfere oružja ili bilo čega što se tiče oružanih snaga”, rekao je bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović komentirajući novinarima UN-ove podatke o međunarodnoj trgovini (naoružanjem) prema kojima je Hrvatska Jordanu u prosincu 2012. prodala 233.185 kilograma oružja u vrijednosti 6.499.832 američka dolara, te je nastavio: “Što treće zemlje ili zemlje u koje mi ili neki drugi izvoze oružje dalje čine s tim, to na žalost ne možemo kontrolirati”. Bivši hrvatski predsjednik ovim je izjavama jasno dao do znanja da je sa svime bio dobro upoznat, ali da nije znao kome je to naoružanje namijenjeno, u to je jako teško povjerovati.

Također, teško je povjerovati da hrvatske obavještajne službe nisu znale ili nisu barem postavile pitanje u koju svrhu ide to naoružanje. Iako je 2011. godine bilo naoružanih skupina koje su se po sastavu mogle svrstati u nekakve umjerene ”pobunjenike”, 2012. godine to više nije bio slučaj. Primat su preuzele ekstremne terorističke skupine usko povezane s Al Qaedom te sa svojom primitivnom i nazadnom vehabijskom ideologijom čiji su korijeni u Saudijskoj Arabiji jasno dali do znanja kakvu Siriju žele u budućnosti. Siriju na temeljima srednjevjekovnih šerijatskih zakona po uzoru na Saudijsku Arabiju, a ne demokraciju na čemu su stekli početnu naklonost Zapadnih političkih karijerista. Kakve su terorističke skupine harale po Siriji bilo je vrlo dobro poznato. Informacije su bile lako dostupne preko društvenih mreža i kanala. Zato je tim više zastrašujuća odluka hrvatskog državnog vrha da naoruža te kriminalne terorističke organizacije.

Pošto je prema vlastitom priznanju bio upoznat sa svim transferima naoružanja, zanimljivo je vidjeti podatke o Jordanskoj vojsci koja u svojem sastavu ima daleko naprednije naoružanje i opremu ponajviše američke proizvodnje. Koji je razlog jordanskoj kupovini zastarjelog naoružanja, odgovor se sam nameće s obzirom na činjenicu da se na teritoriju Jordana obučavaju teroristi u kojima osim sirijaca ima i mnogih nacija koji nikada niti nisu bili u Siriji, te se nakon završene obuke prebacuju u Siriju da bi sudjelovali u borbama protiv legitimnih snaga Sirijske Arapske Republike. Dakle, nije teško zaključiti kome je to naoružanje bilo namijenjeno.

Ministarstvo obrane na čelu s ministrom Kotromanovićem odbilo je komentirati slučaj pozivajući se na vojnu tajnu, ali je zato zanimljiva mucajuća izjava ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić: ”Nemam vam ništa na to komentirati. To je nešto što je u okviru svih pravila međunarodnih koja postoje, dakle u okviru onog što se radi bez obzira na zemlju o kojoj se radi, koja poštuje međunarodna pravila.” Što je ministrica time željela reći, vjerojatno nije niti njoj jasno, ali bitno je da nešto kaže, pa makar to bila čista glupost.

Da je tadašnji državni vrh vrlo dobro znao u koju je svrhu išlo naoružanje u Jordan govore neke indicije koje se lako mogu povezati jedna s drugom.

Ako se vratimo u 2012. Godinu, Republika Hrvatska je 1.4. 2012. godine sudjelovala na samitu (ne)prijatelja Sirije u Istanbulu (R. Hrvatska nije bila pozvana na prvi sastanak prijatelja Sirije u Tunisu, kao što nije bila pozvana na neuspješnu konferenciju Ženeva 2 u siječnju 2014. godine). Samim sudjelovanjem u toj konferenciji Republika Hrvatska se odrekla autonomnosti odlučivanja o pitanjima u vezi sa Sirijom, što je naprosto nevjerojatno s obzirom na velike poslove koje su imale hrvatske kompanije u istraživanju i eksploataciji nafte i plina. Odricanje od neutralnosti je još jedan dokaz da Republika Hrvatska nema vanjsku politiku, već slijepo slijedi smjernice ponajviše Washingtona, a sve na vlastitu štetu. U to vrijeme vladala je opća impresija kako je pad sirijskog predsjednika Assada samo pitanje vremena. Koliko su tada bili u krivu vidi se i danas, jer ne samo da sirijski Predsjednik nije nasilno svrgnut, već je dodatno učvrstio svoju poziciju jer ima podršku većine Sirijaca. Većinu koju je imao i kada je započela lažna revolucija u Siriji.

Službeni posjet Hrvatskoj tadašnje američke državne tajnice Hillary Clinton 31.10.2012. godine je bio u svrhu jasne podrške američke administracije politici Republike Hrvatske i njenom putu u Europsku uniju, a tema Sirije se nije mogla izbjeći uz zahvalu Hillary Clinton ”jer je Hrvatska mnogo učinila po pitanju Sirije i Irana”. Tada još nismo bili svjesni ”pomoći” Siriji koja će tek uslijediti.

Skoro pa u isto vrijeme, točnije 12.11.2012. godine ministrica Vesna Pusić se zahvalila katarskom kolegi Mohamedu  Al-Attijahu na pomoći u otvaranju veleposlanstva RH u Kataru i Islamskog centra u Rijeci, kao i doprinosu pri otvaranju katarskog veleposlanstva u Hrvatskoj, a jedna od glavnih tema razgovora je mogućnost suradnje na izgradnji LNG terminala na Krku. Dobro je poznata činjenica da je Katar, uz Saudijsku Arabiju glavni financijer sirijske ”revolucije” i međunarodne zavjere protiv Sirije i njenih legitimnih predstavnika. Također, dobro je poznata i činjenica da su upravo te dvije monarhije glavni sponzori onoga što se naziva ”globalni terorizam”.

Istovremeno u Kataru je boravila i poslovna delegacija na čelu s tadašnjim predsjednikom Republike Ivom Josipovićem i tadašnjim potpredsjednikom Vlade Radimirom Čačićem gdje se dogovarala buduća poslovna suradnja ponajviše u energetskom sektoru.

Krajem istog mjeseca 2012. godine, predstavnici opskurnog ”Sirijskog nacionalnog vijeća” su bili u Hrvatskom saboru, Vladi te su se sastali s predsjednikom Republike Hrvatske i ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić. Vodio ih je zagrebački ginekolog Jamal Al Assad, samoprozvani predsjednik Ujedinjene sirijske oporbene koalicije u Hrvatskoj koju je hrvatski državni vrh bez ikakvog temelja proglasio legitimnim predstavnicima sirijskog naroda, te izjavio kako bi prihvatili hrvatsko naoružanje i kako je predsjednik Sirije Bashar Al Assad na rubu živaca te kako se nada da rat neće dugo trajati, uz neizostavnu i već izlizanu frazu kako režim mora pasti. Tri godine kasnije svjedočimo da je situacija suprotna i da su baš domaće sirijske izdajice opijene petrodolarima upravo te koje su na rubu živaca. Ionako, današnja situacija na ratištima diljem Sirije ukazuje da ”Sirijsko nacionalno vijeće” nema nikakav utjecaj na terenu.

Svi ovi događaji iz 2012. godine su vrlo indikativni i jasno ukazuju na mogućnost da je operacija slanja naoružanja teroristima u Siriji pomno planirana i izvršena po nalogu američke administracije. Iznos od 6,5 milijuna dolara za to naoružanje je smiješno malen kada se pogledaju financijski okviri jedne države da bi bio od nekog značaja, a interesi koje u cijeloj toj operaciji ima Republika Hrvatska su najvjerojatnije uz ekonomske razloge i politički. Obećanje o katarskom LNG terminalu za ukapljeni plin nije došao niti u prvu fazu, možda jer rat u Siriji previše košta tu petromonarhiju, a nada da će se plinska  polja u Siriji vratiti na upravljanje INA-i kada padne ”zli diktator” je sada samo san. Postupci i općenito izjave i ponašanje trenutne Vlade, kao i sadašnje Predsjednice Kolinde Grabar Kitaroviće na vanjskopolitičkom planu jasno ukazuju da Republika Hrvatska nema vanjsku politiku, već se ona kroji u Washingtonu i Bruxellesu, i po tom pitanju nije za očekivati bilo kakav zaokret u hrvatskoj politici prema Siriji. Dodvoravanje i slugansko ponašanje je taj politički faktor koji je itekako potreban političkoj eliti u Hrvatskoj da bi sami sebi bili dovoljni. Gospodi iz vrha Republike Hrvatske sudbine vlastitih građana nisu previše bitne, kako bi im onda bili bitni životi stanovnika Sirije koji danas proživljavaju katastrofu neviđenih razmjera.

Možda državni vrh Republike Hrvatske misli da je ta priča završena te da će demantiranjem i općenitim ignoriranjem očiglednih činjenica da je hrvatsko naoružanje u rukama Al Qaede i pripadnicima takozvane Islamske Države i da će nakon nekog vremena sve pasti u zaborav, neka imaju na umu da se sve dokumentira u Siriji. Također, neka imaju na umu da je prodaja naoružanja kriminalnim terorističkim organizacijama preko treće zemlje također zločin. Imamo dobar primjer koji bi mogao poslužiti kao presedan u slučaju kriminalnog gonjenja odgovornih za naoružavanje terorističkih skupina, ako do takvog suđenja ikada dođe. Slučaj bivšeg argentinskog predsjednika Carlosa Menema koji je optužen da je preko treće zemlje ilegalno slao naoružanje u Hrvatsku početkom devedesetih.

Ako ikada i bude suđenja za ratne zločine počinjene u Siriji, svi oni koji su sudjelovali u međunarodnoj zavjeri protiv Sirije biti će pozvani na odgovornost prema međunarodnom pravu koje se toliko licemjerno i dvolično tumači na Zapadu, onako kako njima paše, a Republika Hrvatska niti malo ne kaska za njima. Hrvatska vrlo uredno obavlja svoje sluganske zadatke za profite pojedinaca i interesnih sfera na globalnom planu. Kada završi rat, a završiti će, među imenima bi se mogla naći i neka imena političara iz Hrvatske, jer ratni zločin ne zastarijeva. A smišljeno dati naoružanje u ruke kriminalnim terorističkim organizacijama je i više nego ratni zločin.

Za Global CIR piše: Matija Lukač/ 5. 09. 2015.

Izvori: New York Times, RTL, Jutarnji list, Novi list, 24sata

Komentiraj