Prljave turske igre u Siriji

Nakon više od četiri godine rata u Siriji i takozvane pobune naroda protiv represije ”režima”, danas je vrlo jasno da je nezadovoljstvo sirijskog naroda sporošću provedbi obećanih reformi iskorišteno da bi se slomila jedna sekularna država koja se desetljećima odupirala svim vanjskim pokušajima da ju se podčini, te da njome zavlada pro-zapadna marionetska vlast. Od svih država koje otvoreno financiraju, naoružavaju i obučavaju teroriste na svojim teritorijima, najviše se ističe – Turska.

Turski režim na čelu sa sadašnjim premijerom Ahmetom Davutogluom i predsjednikom Tayyipom Erdoganom igra jednu posebnu ulogu u Siriji. Dok SAD, Velika Britanija, Francuska, Jordan, Izrael, Katar i Saudijska Arabija uistinu daju enormne napore da bi se srušilo sirijsko vodstvo i predsjednik Bashar Al Assad, svi ti napori ne bi imali nikakvog efekta i rat bi već odavno završio da tursko-sirijska granica nije otvorena za protok opreme, naoružanja i ljudstva u Siriju. Kroz godine rata u Siriji dokaza ima sve više i gotovo svakodnevno se pojavljuju novi, a turski režim slabašno demantira i pokušava zataškati očiglednu potporu terorističkim elementima takozvane Islamske države i Al Qaedinog ogranka u Siriji Jabhat Al Nusre.

U bliskoj prošlosti politički odnosi Turske i Sirije su bili dosta komplicirani, a za vrijeme vladavine pokojnog predsjednika Hafeza Al Assada mnogo puta i vrlo zategnuti ponajviše zbog prešutne sirijske podrške separatističkoj Radničkoj partiji Kurdistana (PKK). Dolaskom Bashara na vlast nacionalnim referendumom 2000. godine, Sirija je uskratila podršku PKK-u, a odnosi tih dviju zemalja ušli su u novu fazu te su se diplomatski odnosi znatno poboljšali. Uslijedilo je jačanje ekonomske suradnje i gospodarskih odnosa, te su čak potpisale sporazum o slobodnoj trgovini gdje su se obje strane složile na postupno smanjivanje carinskih davanja s tendencijom da se u budućnosti potpuno ukinu. Također, Sirija je trebala poslužiti Turskoj kao trgovinski most prema ostalim arapskim državama. Koliko su bili poboljšani odnosi govori i činjenica da je 2004. godine sirijski Predsjednik posjetio Ankaru gdje ga je ugostio tadašnji premijer Erdogan, što je bio prvi posjet takve vrste u 68 godina. Odnosi su izgledali idilično sve do 2011. godine.

Čim su krenuli prvi prosvjedi u Siriji, turski režim pokušao je utjecati na predsjednika Assada prigovorivši mu brutalnu reakciju snaga sigurnosti protiv ”mirnih” prosvjednika te je u kolovozu 2011. godine održan poduži sastanak Assada i Davutoglua. Nakon tog sastanka koji nije urodio plodom, tadašnji predsjednik Abdullah Gul izdao je proglas kako je ”tursko povjerenje prema sirijskim vlastima nestalo”. Tada je službeno počela podrška Ankare pobuni u Siriji, a samoproglašena opozicija u obliku ”Sirijskog nacionalnog vijeća” našla je svoje utočište u Istanbulu.

Iako je u početku bilo nekih oružanih skupina koje su se mogle nazvati sekularnim, vrlo brzo su takve skupine nestale. U samim prosvjedima sudjelovali su mnogi ubačeni stranci koji su nerijetko bili najglasniji u pozivima za svrgavanjem sirijskog Predsjednika. Kako nisu imali dovoljno snage i što je najbitnije podršku većine u narodu, sve se više tražila strana pomoć i intervencija, pa su zaigrali na kartu poziva u džihad, jer eto, Assad je pripadnik vjerske alavitske manjine koji ubija svoj narod, a posebno sunitske muslimane. Mnogi su se odazvali pozivu u džihad, te su Siriju preplavili razni strani borci u nadi da će preko džihada u Siriji pronaći svoje mjesto u Raju. Kako turska Stranka pravde i razvoja (AKP) ne skriva da je ideološki bliska Muslimanskom bratstvu, nije trebalo puno proći da počne direktno podržavati terorističke skupine, a sve do danas se drže otrcane fraze da je njihova pomoć isključivo humanitarna. Svaki pokušaj razotkrivanja kriminalne uloge turskog režima u Siriji završavao je privremenim blokadama društvenih mreža i servisa, progonom i zatvaranjem pojedinih novinara i državnih dužnosnika, ali i mogućim ubojstvima. Iako je u svibnju ove godine bilo nekoliko uhićenja vojnika pod optužbom krijumčarenja oružja ISIL-u, nakon svih dokaza koje su predstavljeni o direktnoj upletenosti režima i tajnih službi, ta su uhićenja obična predstava za javnost ne bi li turski režim pokazao kako ipak rade sve što je u njihovoj moći da zaustave kriminalne radnje na granici sa Sirijom.

Kao jedan od najboljih primjera imamo slučaj američke državljanke i novinarke iranskog PressTV-a Serene Shim koja je pod sumnjivim okolnostima preminula od posljedica prometne nesreće 19. listopada 2014. godine, svega nekoliko dana nakon što je izjavila da joj obavještajne službe turskog režima (MIT) prijete zbog njezinog izvještavanja o Kobaneu. U svojim izvještajima popraćenih dokumentima, fotografijama i video dokazima, razotkrila je spregu između turske obavještajne službe i militanata ISIL-a u krijumčarenju naoružanja u Siriju, a sve pod krinkom dostave humanitarne pomoći u Siriju. Serena Shim svakako nije jedina koja je razotkrivala upletenost turskog režima i tajnih službi u naoružavanju ekstremnih terorističkih skupina u Siriji. Turski list Cumhuriyet krajem prošlog mjeseca objavio je video naoružanja skrivenih u kamionu koji je prevozio lijekove te je naložena istraga Turskog suda pravde. Još u siječnju 2014. godine u provinciji Adana policija je zaustavila nekoliko teških kamiona u vlasništvu režimske tajne službe (MIT). U metalnim kontejnerima pronađene su kutije s lijekovima u kojima se nalazilo naoružanje i streljivo uglavnom ruskog ili istočno-europskog porijekla. Pokušalo se cenzurirati i zataškati spomenuti događaj, te je turski režim priopćio da u pošiljci nije bilo naoružanja, već humanitarna pomoć namijenjena turkmenskom stanovništvu u Siriji. Tada, 2014. tadašnji turski premijer Erdogan spomenuti slučaj je opisao kao izdaju, a četiri tužioca koja su radila na tom slučaju su zatvorena pod optužbom ”pokušaja nasilnog rušenja turske vlade i razotkrivanja informacija o policiji i sigurnosti”. Tridesetak policajaca koji su sudjelovali u pregledu vozila također su pod istragom s optužbama za pokušaj puča i špijunažu. Identičnu situaciju imamo i danas. Otkriveno naoružanje nalazilo se u kamionima tajne službe skriveno među lijekovima uz identične izjave turskog diktatora kako u spomenutoj humanitarnoj pošiljci nije bilo naoružanja, već lijekovi namijenjeni turkmenskom stanovništvu u Siriji. I naravno, s jednakim optužbama za špijunažu i izdaju, pa čak i javno glavnom uredniku lista Cumhuriyet Gazetesi.

Osim krijumčarenja naoružanja pod krinkom humanitarne pomoći, turski režim se posebno istaknuo i u konkretnoj vojnoj, medicinskoj i obavještajnoj podršci. U drugoj polovici ožujka 2014. godine u združenom napadu na pogranični armenski grad Kessab na sjeveru provincije Latakija, terorističke skupine pod vodstvom sirijskog ogranka Al Qaede Jabhat Al Nusre, napale su taj grad direktno s turskog teritorija. Turska vojska im je pružala topničku i medicinsku podršku. Nakon žestokog protuudara Sirijske vojske, 15. lipnja iste godine Kessab je oslobođen od terorističkih skupina. Istaknuo sam napad na Kessab jer je možda najpoznatiji primjer direktne vojne intervencije turskog režima u Siriji koji je podigao na noge svjetsku javnost, no mnogo veće i značajnije primjere imamo duž cijele tursko-sirijske granice o kojima javnost malo zna zbog medijske blokade i prešutne podrške kako Zapadnih vlada tako i Zapadnih medija, ”umjerenim” terorističkim skupinama.

Kada vidimo samo ove godine značajnu pojavu američkog protuoklopnog sustava TOW u rukama terorista na sjevernom dijelu Sirije, postavlja se pitanje kako je to naoružanje dospjelo u Siriju. Naravno, preko turske granice. Tisuće stranih boraca koji i danas svakodnevno pristižu u Siriju također dolaze preko turske granice. Nedavno je najavljena obuka prvih ”umjerenih” terorista za borbu protiv ISIL-a na teritoriju Turske, no već se u startu razotkrilo da će među tim ”umjerenima” biti dosta stranaca koji porijeklom nemaju veze sa Sirijom. Postavlja se legitimno pitanje koliko su ti ”umjereni” pouzdani jer do sada imamo mnogo primjera gdje su slične obučavali i naoružali da bi ovi nakon prelaska iz Turske u Siriju jednostavno pristupili u redove takozvane Islamske države.

U provincijama Idleb i Aleppo naoružane terorističke skupine koje Zapad prikazuje kao ”umjerene” ovise o turskoj granici. Terorističke skupine ne bi mogle uopće držati dijelove provincije Aleppo da granica nije otvorena. U veljači ove godine Sirijska vojska pokušala je ofanzivu s ciljem presijecanja opskrbnih pravaca o kojima ovise terorističke skupine u samom gradu Aleppu, kao i slamanje višegodišnje opsade gradova Nabula i Zahre sjeverozapadno od Aleppa. Ofanziva je odlično krenula, no onda se desio prevrat jer je iznenada iz Turske prešlo na tisuće terorista koji su donijeli značajnu prevagu, te je u toj bitci Sirijska vojska potpomognuta snagama Hezbollaha uz dosta velike gubitke u ljudstvu i opremi poražena. To je vjerojatno jedini vojni poraz koji je Hezbollah doživio u Siriji, no to je već tema za neku drugu analizu.

Također, nedavni uspjesi terorističkih skupina u provinciji Idleb također su direktno vezani za Tursku. Velika ofanziva na gradove Idleb i Jisr Shughour planirana je dugo vrijeme uz pomoć obavještajne službe turskog režima. Glavninu udarnih snaga činile su jedinice Al Qaedinog ogranka u Siriji Jabhat Al Nusre, uz naravno ideološki identične Ahrar Al Sham, Ansar Al Sham i Jaish Al Islam. Zanimljivo je spomenuti da je netom prije početka spomenute ofanzive Tursku posjetio zloglasni ubojica i zločinac Zahran Alloush, samoproglašeni emir Islamskog fronta (Jaish Al Islam) iz Doume istočno od Damaska. U Istanbulu je primljen od strane turskih režimskih vlasti kao uglednik, te su se vodili razni sastanci s ciljem usuglašavanja opće strategije i ujedinjenja velikog broja terorističkih skupina u borbi protiv legitimnih sirijskih vlasti. Dakle, nije teško zaključiti da je cijela ofanziva na provinciju Idleb izvršena uz veliku podršku turskog režima, kako obavještajno tako i konkretno s ubacivanjem terorista i naoružanja iz Turske u Siriju.

Sada dolazimo do možda najznačajnije situacije uplitanja turskog režima u Siriju – situaciju s takozvanom Islamskom državom. Već sam prije u tekstu spomenuo poginulu (čitaj ubijenu) novinarku Press TV-a Serenu Shim i njezino razotkrivanje sprege između ISIL-a i turskog režima. No, osim krijumčarenja naoružanja ISIL-u, često se u redovima te organizacije nalaze i sami pripadnici MIT-a (obavještajna služba turskog režima), te se njihovi dokumenti nerijetko pronalaze među poginulima. Naravno, veliki je broj turskih državljana koji se bore na strani ISIL-a iz čisto religijskih uvjerenja, ali to ne treba nužno dovoditi u vezu s turskim režimom. Koliko je ISIL stvarna prijetnja Turskoj možemo vidjeti i u dva slučaja kada je Turska vojska prešla sirijsku granicu da bi prvo postavila dodatne snage koje čuvaju grobnicu Sulejmana Shaha u travnju prošle godine, te premještanje grobnice bliže turskoj granici u veljači ove godine. U oba slučaja iako se grobnica nalazila duboko unutar teritorija pod kontrolom ISIL-a, turske snage su bez ikakvih problema obavile akciju najvjerojatnije uz koordinaciju sa snagama ISIL-a. Nadalje, bilo je puno govora o ISIL-ovoj nafti. Razni mediji su objavili izjave Zapadnih dužnosnika kako ISIL od prodaje nafte zarađuje milijun ili više milijuna dolara na dan s time da se nije postavilo pitanje ključno pitanje tko je kupac te nafte. Kada se samo pogledaju naftovodi na okupiranim područjima Sirije, ali i Iraka, svi smjerovi idu prema Turskoj, te je lako zaključiti čistom logikom preko koje države ISIL krijumčari naftu i na taj način sufinancira tu organizaciju. U zadnje vrijeme su se pojavile razne stranice na društvenim mrežama koje prodaju pokradene umjetnine i blago iz mnogih muzeja koji su sada pod kontrolom ISIL-a i nema drugog puta da se to blago prebaci nego preko Turske. Jednostavno i iskreno se može konstatirati, kako za ”umjerenu” Al Qaidu i njihove saveznike tako i za ISIL, tursko-sirijska granica je od životne važnosti.

Ne treba očekivati u skoroj budućnosti da će doći do neke značajne promjene politike turskog režima prema Siriji. Opsjednutost diktatora Erdogana smjenom sirijskog predsjednika Bashara Al Assada svakim danom je sve veća i već je dosegla neslućene razmjere. Iako su predsjedniku Assadu svi prognozirali da će pasti još 2011. godine, on je još tu. Trud koji je turski režim uložio u pokušaju smjene legitimnog sirijskog vodstva nije dovelo do njezinog pada. Sirija se još uvijek bori svim silama i odupire se najezdama stranih plaćenika koji svakodnevno prelaze tursko-sirijsku granicu. Sirija je još uvijek na nogama. Na najveću žalost turskog diktatora.

Izvori: Global Research, RT, PressTV, Cumhuriyet Gazetesi, nsnbc/

Za Global CIR piše: Matija Lukač (3. 06. 2015.)

Komentiraj