REPRIZA: Naručena revolucija

Piše: Mirza Šišić

Historija kao nauka, a dosta ljudi će reći da to i nije nauka nego pak sredstvo obmane, bavi se interpretacijom historijskih izvora. Svima nam je poznato da te interpretacije prošlosti, koje mnogi uzimaju zdravo za gotovo, pišu pobjednici i u njima ćemo često pronaći istinite podatke i činjenice, samo što su one usmjerene tako da idu na ruku onima koji trenutno vladaju svijetom. Tako i ova tema naručenih revolucija zamalo je zapela u ćorsokaku, jer za ono što je očito i sasvim jasno, jednostavno nema dokaza, odnosno, jeste to tako kao što vidimo i kao što izgleda, ali zvanično nije tako.

Za dvadeseto stoljeće rekoše da je stoljeće rata, i zaista je bilo tako. To je bilo stoljeće dva svjetska rata, ali i mnogih sporednih požarišta čija vatra i danas guta na hiljade nedužnih života. Pored dva svjetska rata, dvije velike klaonice, posebnu pažnju današnjem čovjeku može privući i jedan rat, kojeg nazvaše „Hladnim ratom“. Hladni rat je zagrijavao sukobe širom svijeta i bukvalno dijelio svijet na pola, jedan dio je bio pod američkom sferom utjecaja, a drugi dio svijeta više je naginjao Sovjetskom savezu. Bio je to sukob kapitalističkog zapada i socijalističkog istoka, NATO-a i Waršavskog pakta, cionističkog imperijalizma i utopijskog socijalizma…Svijet je kuhao, krize su izbijale na svim meridijanima, a glavni akteri SAD i SSSR rijetko su se upuštali u izravne vojne intervencije, nego su većinom naoružavali svoje saveznike i male narode, koji su se između sebe tamanili i borili oko komada vlasti nad određenim teritorijama. Ipak postojala je neka ravnoteža, kasnije to nazvaše bipolarnim svijetom, koja je garantovala neki čudnovati vid stabilnosti, a ta stabilnost je stalno drhtala između dvije velike sile, klateći se nekad jače, nekad slabije, ali opstajala je.

Padom Sovjetskog saveza, simbolično označenog rušenjem Berlinskog zida, na svjetskoj sceni ostala je samo jedna velika sila, koju su kontrolisali, a i danas kontrolišu, svjetske korporacije, koje su odmah krenule u osvajačke pohode na države koje su bile unutar ruske sfere uticaja. Tako se raspala u krvi i Yugoslavija, na Bliskom Istoku je okrvavljen svaki grumen zemlje, a Izrael, nelegalni imperijalistički proizvod dodatno je učvršćen.

Hladni rat, to je historija, pomislit ćete. I jeste, ali to je „Prvi hladni rat“, dok smo mi danas svjedoci „Drugog hladnog rata“. Kažem svjedoci, jer naše banana državice ne mogu ni učestvovati u njemu-možda samo kao žrtvena jagnjad u velikoj šahovskoj partiji moćnika. U ratu su ponovo glavni akteri SAD i Rusija, a njegovo okončanje teško je predvidjeti.

Eto, historija je riješila da se još jednom „ponovi“ i mi smo svjedoci tog premotavanja starih filmova, izrežiranih ratova i revolucija, koje se lome preko leđa malih naroda.

 

Nekada Mađarska i Suec, danas Ukrajina i Sirija

Zvanična „imperijalistička“ historijografija se potrudila oko Mađarske revolucije iz 1956. godine. Nebrojeno knjiga je ispisano, tone papira i tinte su potrošene da bi se dokazalo kako je ta revolucija potekla iz naroda, kao prirodan bunt protiv sovjetske okupacije i kršenja osnovnih ljudskih prava.

Mađarska revolucija je samo prirodna posljedica ustanaka širom Sovjetskog saveza tih godina, govore nam u svojim studijama. I zaista tada su se dešavali nemiri širom velikog komunističkog carstva, nakon Staljinove smrti 1953. godine. Nikita Hruščov, novi šef partije, odlučio je učvrstiti svoj položaj, tako što će diskreditovati Staljina, ali poslije se pokazalo da je na taj način rušio državu.

Borba za vlast unutar birokracije izbila je na javnu scenu u februaru 1956. godine kada je novi sovjetski lider Nikita Hruščov osudio zločine Staljina na 20. kongresu Partije. „Staljin“, rekao je Hruščov, „ubio je hiljade ljudi, deportovao milione, a pokazao se kao kukavica i nesposobnjaković tokom njemačke invazije u junu 1941. godine.“ I lavina je bila pokrenuta…Staljinov propagandni aparat, koji je gušio svaki vid alternativnog tumačenja historijskih događaja i trenutnih dešavanja skršen je ovom izjavom. Na površinu su počela izlaziti pitanja tipa „Možda i nije sve tako sjajno u našoj socijalističkoj domovini?“ i „Možda neke od kritika nisu bile puke „kapitalističke laži“?

Zapad je slavodobitno dočekao ovakav rasplet događaja. Moglo se početi sa rušenjem Sovjetskog saveza kroz niz „međusobno povezanih revolucija“, stari recept – i danas ga primjenjuju.

Buknuo je požar u Poljskoj. U junu 1956., kao i radnici Istočnog Berlina tri godine ranije, radnici Poznana prestali su raditi, marširali su kroz grad, a uskoro su se sukobili sa policijom, oslobađali zatvorenike, i zaplijenili oružje.

Ustanak je ekslodirao, ali umjesto da su ga lomili direktno, dio birokracije koja je preferirala ograničenu reformu radi opstanka na  vlasti nije to uradila. Władysław Gomułka, komunistički vođa  zatvoren u Staljinovoj eri, pušten je iz zatvora i formirao novi režim. Rusi su zaprijetili da će napasti, ali su se morali povući. Gomulka se obratio velikom skupu od 250.000 oduševljenih pristalica. Ono što je počelo kao radnička pobuna bilo je pretvoreno u birokratski puč. „Poljsko Proljeće u oktobru”- kako su ga nazvali – samo je dalo snagu reformskom krilu Poljske vladajuće klase.

Zapad je tražio još sličnih revolucija i ubrzo je buknula revolucija u Mađarskoj. Samo ona je bila specifična iz više razloga. Akteri na terenu nisu bili radnici, nego u početku studenti, a poslije i vojska. No, razlozi ove revolucije i njeni ciljevi tek u posljednje vrijeme izlaze na površinu. Danas će mnogi reći da je ova privremena kriza bila izazvana kako bi se Sovjetski Savez „zabavio sam o sebi“ i kako bi bio spriječen reagovati na Izraelsku invaziju Egipta te iste 1956. godine.

Uporedo sa Mađarskom revolucijom, kojoj ćemo se kasnije vratiti, svijet je tada tresla kriza i na Bliskom Istoku, a njen kreator bio je Izrael.

Rat iz 1948 i stvaranje Izraela bio je katastrofalan poraz arapskog nacionalizma. Učinak se osjetio širom Bliskog istoka, a korumpirani, reakcionarski, marionetski kraljevi našli su se pod velikim pritiskom narodnih masa. Palestina, jedna od najznačajnijih država za sve monoteističke religije pala je u ruke cionista. Nebrojeni zločini počinjeni su nad nedužnim i golorukim palestinskim narodom, milioni izbjeglica su rasuti diljem svijeta. Arapski narod je ipak najviše vjerovao vojsci i generalima, koji su polahko uzimali stvar u svoje ruke.

Usred rastućih masovnih protesta, 23. jula 1952., organizacija pod nazivom “Pokret slobodnih oficira” provodi vojni udar u Egiptu i svrgava tadašnjeg kralja Farouka. Najvažnija figura u pokretu bio je pukovnik Gamal Abdel Nasser.

Nasser je postao diktator, ali su ga njegov program zemljišne reforme, od strane države kontrolisani privredni razvoj i oštri napadi na cionizam i zapadni  imperijalizam,  učinili omiljenim u narodu, i primjerom na koga se ugledao cijeli arapski svijet. Tri godine nakon dolaska na vlast, Naser nacionalizira Sueski kanal, što izaziva bijes Francuske i Velike Britanije, koje su još uvijek umišljale svoju imperijalnu moć, pa se u savezu sa Izraelom odlučuju na vojnu akciju. Problem je predstavljao Sovjetski savez.

 

No problem se rješavao već u Mađarskoj, gdje je bjesnio pravi rat. Na zapadnim vratima Sovjetskog saveza nadvila se realna prijetnja, a na drugoj strani tih istih dana zatežu se odnosi između Egipta, najodanijeg Moskvinog saveznika, i koalicije koju su sačinjavale Velika Britanija, Francuska i Izrael. Svijet se našao u čudu-dvije krize odjednom, naizgled nepovezane.

Sovjetski savez je imao jak utjecaj na nove arapske režime. Može se reći da se njegov utjecaj na ovom prostoru i proširio zbog izraelsko-arapskih tenzija, jer je novim arapskim režimima odgovarala anticionistička politika SSSR-a, ali i vojna te ekonomska pomoć, koja je bila zaista izdašna. Sa druge strane Moskva je dobijala stratešku prednost u ratu sa SAD-om, koja se ogledala u sljedećem: 1) erozija zapadnog utjecaja na Bliskom istoku 2) veze arapskih država sa zapadnim zemljama, preusmjeravaju se na članice sovjetskog bloka 3) unaprjeđenje sovjetske vojne moći kontrolišući glavne naftne puteve i komunikacije prema zapadu 4) izbacivanje NATO-a sa juga i (5) izazivanje političkih i ekonomskih gubitaka zapadnih zemalja kroz otežan pristup bliskoistočnoj nafti. Imajući ove stavke u vidu i Zapad i Izrael su se ponovo ujedinili. Izraelu nisu odgovarali do zuba naoružani arapski režimi, nije mu odgovarao Nasser, koji je spriječio dotok vode Izraelu, a Zapadu se od širenja ruskog utjecaja na ovu resursima bogatu regiju dizala kosa na glavi.

Tako su istovremeno pokrenute dvije krize, koje su se istovremeno i završile.

Dana 22. oktobra 1956., studenti Tehničkog Instituta u Budimpešti izradili su manifest od 14 tačaka, koji je predstavljao poziv na demokratizaciju, slobodu govora, oslobađanje zatvorenika, povlačenje ruskih vojnika, i na kraju ukidanje obveznih državnih nameta seljačkim proizvodnim  farmama.

Sljedećeg dana, studenti su izmarširali na ulice kako bi predstavili svoje zahtjeve. Nakon što su to učinili oni, pridružili su im se deseci hiljada radnika. U večernjim satima, kao što su javljale od strane demonstranata zaposjednute radio stanice, specijalna  policija je pucala na demonstrante.

Soviet tanks in Budapest

Radnici su se naoružali puškama iz sportskih klubova. Vojnici su predavali svoje oružje demonstrantima. Diljem grada, a potom u cijeloj zemlji, vlast su preuzeli narodni odbori i naoružane milicije.

Peter Fryer, koji je pokrivao ove događaje za „Daily worker“, glasilo britanske Komunističke partije, izvijestio je da su novi demokratski organi poput  napravljeni poput „vijeća seljaka, vojnika i radnika“ kakvi su viđeni u Rusiji u tokom revolucija 1905. I 1917 … Oni su formirani od delegata koji se biraju u tvornicama i na sveučilištima, u rudnicima i vojnim jedinicama – ali i od organa narodne samouprave koja naoružava narod i kojoj narod najviše vjeruje.

Dio mađarske vladajuće klase pokušao je povratiti kontrolu na isti način kao što je to Gomulka učinio u Poljskoj – preuzimajući vodstvo narodne pobune. No pokret je bio previše moćan. Događaji su izašli izvan državnih mogućnosti.

4. novembra, ruski tenkovi ušli su u Budimpeštu. Grad je pretvoren u ratnu zonu. Vodile su se ulične borbe, stradalo je na hiljade Mađara. No, radnici nisu mogli pobijediti protiv 3.000 tenkova i 200.000 vojnika – ne bez revolucije širih razmjera koja bi zahvatila dijelove istočne Evrope. Pobuna je bila ugašena, Radničko vijeće potisnuto, a 350 opozicionara, uključujući i vođu Imru Nagya, pogubljeno.

Pratimo tajming ovih događaja. 23. oktobra počinje ustanak u Mađarskoj, a 29. oktobra izraelske snage pokreću invaziju na Egipat, a ubrzo im se priključuju Francuska i Velika Britanija, koje su navodno htjele zauzeti Suecki kanal, kako bi ga zaštitile od ratnih dejstava. Pokazalo se kako je to bila veoma pažljivo isplanirana akcija.

29. oktobra 1956, izraelski vojnici su počeli rat invazijom na egipatski teritorij na Sinajskom poluotoku; 31. oktobra engleske i francuske oružane snage počele su sa mora i iz zraka bombardiranje Egipta, a 5. novembra, engleski i francuski vojnici iskrcali su se u Port Said području. Egipćani su odgovorili hrabro na ove prijetnje protiv svoje domovine. Radnici, studenti i dobrovoljci uzeli su oružje u ruke i rame uz rame sa vojnicima iz egipatske vojske branili Port Said. Socijalističke zemlje, indijska i indonezijska vlada, i progresivne međunarodne i nacionalne javne organizacije su zahtijevale hitni kraj agresije.

Israeli paratroopers at the Dome of the Rock after they succeed in taking Jerusalem in the Six-Day War.

31. oktobra sovjetska vlada snažno je osudila agresiju te je zatražila od Vijeće sigurnosti UN-a da poduzme hitne mjere kako bi se stalo u kraj imperijalističkoj invaziji. Međutim, Engleska i Francuska su iskoristile svoje pravo veta kako bi paralizirati Vijeće sigurnosti. Opća skupština UN-a razmatra ovaj čin agresije nekoliko puta na posebnim sjednicama, a na svojoj 11. sjednici. Skupština donosi odluke tražeći prekid vatre i povlačenje engleskih, francuskih i izraelskih oružanih snaga iz Egipta. Petog novembra 1956, sovjetska vlada je uputila poruku vladama Engleske, Francuske i Izraela, upozorivši njihove čelnike da je sovjetska vlada u potpunosti odlučna upotrijebiti silu kojom će poraziti agresora i vratiti mir na Bliskom istoku.

Tokom noći 7. novembra 1956, engleski, francuski, a izraelski napadači bili su prisiljeni smanjiti svoje vojne operacije na egipatskom teritoriju. Ipak, nakon što su preuzeli Port Said agresori su planirali ojačati svoju kontrolu na osvojenom području. Međutim, ovi planovi su propali.

11. novembra 1956, Tass je objavio stav rukovodstva SSSR da sovjetski organi neće sprječavati građane da dobrovoljno učestvuju u borbi egipatskog naroda za nezavisnost, ako Engleska, Francuska i Izrael ne prekinu njihovu agresiju i nastave prkositi rezolucijama UN-a, zadržavajući svoje trupe na egipatskom tlu. Veliki broj dobrovoljaca u Indoneziji i mnogim drugim zemljama izrazio je spremnost da ide u Egipat. Na dan 15. novembra sovjetska vlada ponovo je poslala poruku vladama Engleske, Francuske i Izraela, ističući potrebu za hitno povlačenje intervencionističkih vojnika iz egipatskog teritorija, uz isplatu odštete Egiptu za štete uzrokovane ratom.

SSSR sa tri hiljade tenkova u Mađarskoj i 200.000 vojnika na „zapadnom frontu“ nije mogao učiniti više za Egipat. Stvarni organizatori revoulicije u Mađarskoj postigli su upravo ono što su naumili. Privemena destabilizacija Sovjeta i samim tim uspjeh u zauzimanju Sueckog kanala.

Engleska i Francuska povukle su svoje vojnike iz Egipta 22. Decembra 1956, a Izrael je učinio isto 8. marta, 1957. Uz suglasnost egipatske vlade, snage UN-a kasnije su zauzele položaje na egipatskom teritoriju duž egipatsko-izraelske linije razgraničenja, koja je utvrđena ugovorom između Egipta i Izraela 24. februara 1949.

Ovo je samo jedan primjer korištenja duplih kriza i navodnih revolucija kojima je cilj uzdrmati i oslabiti glavnog protivnika. Današnja javnost je pod propagandnim djelovanjem imperijalističkog sistema usvojila mišljenje kako je revolucija u Mađarskoj 1956. godine bila samoinicijativan projekat mađarskih građana, ali tako ne misli William Raymond Smith, professor historije i filozofije na nekoliko američkih univerziteta, koji je za vrijeme revolucije bio pri vojsci u bazi NATO-a u Njemačkoj. Reagujući na eseje mađarskog historičara Istvána Deáka gosp. Smith kaže:” Iako István Deák navodi da “svi noviji povjesničari jasno pokazuju da nema apsolutno nikakvih dokaza o ranijem planiranju revolucije; niti bilo kakvih mahinacije od strane “imperijalnog Zapada” pri organiziranju ustanka“, to nije ono što sam čuo na mom vojnom radiju. U jesen 1956. bio sam radio operator 6. oklopne brigade stacionirane u Regensburgu, u Njemačkoj. Budući da smo slali i primali Morseov kod, bio sam izvan sebe kada je glas, koji je govorio engleskim sa srednjeevropskim naglaskom, prekinuo šutnju s riječima “Revolucija je počela. Gdje je američka vojska? CIA je obećala pomoć čim smo započeli ustanak.” Narednih nekoliko dana glas Radija Slobodne Mađarske stalno je pitao kada mislimo doći. Doista smo se pripremali. Oružje je bilo zaduženo, a vozila su napunjena gorivom. Budući da je to bilo oružje i vozila koja su se koristila u prethodnom ratu, bili smo u lošem stanju da bi preuzeli odgovornost koju je CIA obećala glasu sa Radija Slobodna Mađarska. Pozivi su postajali sve glasniji kako su dani prolazili sve do zadnjeg, koji nam je rekao “Ruski tenkovi su ovdje.” Oružje smo tada vratili u oružarnicu i nastavili smo s našim poslom čuvanja granice. Kasnije sam čuo da je Nixon napravio inspekciju granice u Austriji i zaključio da naša pomoć nije potrebna. Bilo mi je lakše, jer sa onakvom opremom ne bismo mogli doći ni do Beča, a kamoli do Budimpešte.“

I ovo je suština Mađarske revolucije. Šta mislite šta je osnovna svrha „Ukrajinske revolucije“?

 

Putin je birao saveznike

Cilj je spriječiti novu, Putinovu Rusiju da proširi svoj utjecaj na zemlje bivšeg SSSR-a. Cilj ukrajinske krize je iscrpiti Moskvu, natjerati je da troši sredstva na više frontova, a kako bi svjetskoj imperijalističkoj bandi predala u ruke Siriju i njenog lidera Bashara al Assada.

Možemo li uočiti sličnosti? Zar nije ta ista CIA obećala novim ukrajinskim vlastima pomoć u naoružanju, opremi, finansijama, samo da sruše Janukoviča i počne rat sa Rusijom. Zar nije taj isti Zapad uveo sankcije Rusiji s ciljem da je oslabi i prisili da odustane od svojih interesa na Bliskom Istoku. Pa oni su zapalili nekoliko država samo radi Assada i Sirije. Cijelo Arapsko proljeće je jedan obavještajni projekat cionističkog imperijalizma, a koji ima za cilj učvrstiti i proširiti Izrael, zauzeti prirodne resurse Bliskog Istoka i izbaciti Rusiju sa spiska glavnih izvoznika nafte i prirodnog plina. Libija, Tunis, Egipat…sve je to zapaljeno samo da bi buknuo požar u Siriji. Mislili su da će se Putin, kao i Hruščov upecati na stare zamke, pa su otvorili front u Ukrajini, i sada vjerovatno žale.

Jer, Putin je zaigrao na drugu kartu. Odlučno se suprotstavio na dva fronta.

Naoružava Siriju, koja je neprijateljski raspoložena prema Izraelu, koja je saveznik Irana i Hezbollaha, i to radi sasvim legalno, jer prodaje oružje legitimnoj i legalnoj vladi u Damasku. Istovremeno SAD, Izrael, Turska i zaljevska banana kraljevstva obučavaju, finansiraju i na druge načine pomažu različite terorističke skupine, čiji članovi čine najgnusnija zlodjela, dosad nepoznata u svjetskoj historiji. Putin neće dopustiti da Sirija padne, a to neće dopustiti ni Iran. Također, Putin kao saveznike ima Kinu i Indiju, koje više nisu zemlje trećeg svijeta, nego su to države sa najvećom stopom ekonomskog rasta.

Rusija je iskoristila pravo veta u UN-u te time u par navrata spriječila uvođenje zone zabrane letenja iznad Sirije, ali i otvorenu vojnu intervenciju NATO-a. I na kraju, Rusija ima svoje vojne baze u Siriji i ne pada joj na pamet da sudbinu svojih južnih dijelova prepusti NATO snagama.

Sa druge strane u Ukrajini, Rusija je izvojevala pobjedu, povratila je poluotok Krim, a istočni dijelovi Ukrajine više nikada neće biti pod ukrajinskom kontrolom. Na medijskom planu, Rusija je također odnijela pobjedu budući da je kroz izvještaje ruskih medija svijet dobio jasnu sliku o pozadinama kriza u Siriji i Ukrajini.

A koga SAD imaju kao saveznike i partnere? Imaju neodlučnu EU, koja sve više skreće sa puta koji joj je zacrtao Washington, uviđajući njegovu pogubnost za svoje interese. Desetak marionetskih režima na Bliskom Istoku, već pet godina muku muče sa Assadom. Formirali su cijele armije terorista, ubacili ih u Siriju i opet-nema rezultata. I oni su američki saveznici. Izrael, koji ubija, muči i zatvara nedužne Palestince, koji u svojim zatvorima drži na hiljade palestinske djece, koji već šezdeset godina sije smrt po Svetoj Zemlji sve tri monoteističke religije. Taj kukavički cionistički režim je najvjerniji saveznik SAD-a. I na kraju, saveznik ove zločinačke imperijalističke koalicije je i truhla Turska sa Erdoganom na čelu.

 

Teritorij Turske je bio ključan za svaku krizu, još od američkih zločinačkih  invazija na Irak i Afganistan. Na njenoj teritoriji su stacionirane glavne NATO baze iz kojih funkcionira tzv. Čelična kupola, raketni štit, kojim Erdogan osigurava da ni jedna Iranska, Hezbollahova ili Hamasova raketa ne padne na tlo Izraela. Na svu sreću ti štitovi ne funkcioniraju najbolje. Turska je od početka krize u Siriji postala teroristički El-Dorado. Čitav svjetski šljam, cijeli bataljoni luđaka ispranih mozgova prošli su kroz Tursku na svome krvavom putu za Siriju i Irak. I sve je to blagoslovio niko drugi do Erdogan. Obećan mu je dio energetskog kolača u Siriji, obećali su mu kreatori svjetskog haosa parče sirijske zemlje i još koju godinu vlasti i Erdogan je pristao.

Možda je najgore od svega u cijeloj priči, što se pri provođenju svoje prljave politike poziva na Islam. Ali, iole informisanom čovjeku je jasno da Erdoganovi postupci idu na ruku režimu u Tel Avivu i cionističko-imperijalističkoj koaliciji. Taj Erdoganov „bog“, on ne voli palestinsku i sirijsku djecu. Taj Erdoganov „bog“ ne voli Assada niti bilo koga drugog ko podržava Assada. Erdoganovo jednooko božanstvo promatra svijet samo iz jedne perspektive, slijep je i vidi samo jednu, materijalnu i izvanjsku stranu događaja. Pa nije li to onda isti „bog“ kome robuje Benjamin Natenyahu. Erdogan u “džamiji”, Natanjahu u Sinagogi – nije važno, njihov bog je jedan te isti. Ko to još nije shvatio neka pročita sljedeće usporedbe:

– Izrael zagovara rušenje Assada

-Turska zagovara rušenje Assada

– Izrael zagovara podjelu Sirije i pripajanje jednog njenog dijela Izraelu

– Turska zagovara podjelu Sirije i pripajanje jednog njenog dijela Turskoj

– Izrael doprema oružje i liječi teroriste DAIŠ-a u svojim bolnicama

-.Turska trenira, naoružava i liječi teroriste DAIŠ-a u svojim bolnicama

-Turska podržava monarhe u arapskim zaljevskim zemljama

-Izrael podržava monarhe u zaljevskim arapskim zemljama

-Turska podržava invaziju arapskih država na Jemen

– Izrael podržava invaziju arapskih država na Jemen

– Izrael smatra Iran jedinom prijetnjom u regionu

– Turska, bez ikakvog razloga, smatra Iran jedinom prijetnjom u regionu

Da bi osigurao još jedan mandat na mjestu predsjednika Erdogan mora obaviti još jedan zadatak-formirati sunitsko-vehabijsku koaliciju, koja će započeti bratoubilački rat između muslimana sunnita i šiita. I već je počeo raditi na tome…

I na kraju, ko će odnijeti pobjedu u ovom „Drugom hladnom ratu“, SAD ili Rusija? Kako se stvari danas odvijaju sve upućuje na Rusiju kao potencijalnog pobjednika. SAD su ostale bez resursa, ekonomija je u silaznoj putanji, a kao saveznike ima cionistički Izrael, koji je predvodnik koalicije u čijem sastavu su Turska, Saudijska Arabija, Katar, Bahrein, UAE, Libija, Tunis, Egipat, Pakistan…

Sa druge strane stoji Rusija, bogata resursima, sa jakom ekonomijom i još jačom vojnom silom i sa probranim društvom, kojeg čine Iran, Sirija, Liban, Irak, Indija, Kina i skoro cijela Latinska Amerika.

Teško je povjerovati da će neka izrežirana revolucija poremetiti ovu računicu.

 

 

Za Global x/Global CIR: Mirza Šišić 6. 04. 2015.

Komentiraj