ZVALI SU GA ‘AFRIČKI CHE GUEVARA’: Thomas Sankara je za četiri godine preporodio Burkinu Faso, francuski kolonizatori i MMF mu to nisu mogli oprostiti

Burkina Faso bila je francuska kolonija, koja se do dolaska Thomasa Sankare nazivala Gornja Volta (po rijeci Volta). Nezavisnost od Francuske dobiva 1960.

Državni udari i promjene vlasti postale su učestala pojava, no u hronologiji pučeva, izuzev ovog posljednjeg iz 2014., svakako valja izdvojiti onaj iz 1983. kada je na vlast došao vojni kapetan i marksistički revolucionar Thomas Sankara, čovjek koji je nosio nadimak “Afrički Che Guevara”.

Nadimak je nosio s pravom. Sankara je bio jedan od važnijih pan-afričkih teoretičara, simbol afričkog otpora prema pokušajima neokolonizacije i eksploatacije imperijalizma.

Dolazak na vlast Thomasa Sankare

Rođen je 21. decembra 1949. godine u gradu Jako u, tadašnjoj, Gornjoj Volti – francuskoj koloniji u zapadnoj Africi.

Otpočeo je vojnu karijeru sa 17 godina, a prvi put je prisustvovao oružanim narodnim ustancima kada se tokom 70ih godina obreo na Madagaskaru, gdje je kolonijalna vlada ostala pod francuskom dominacijom iako je država postala nezavisna 1960. godine. Tokom vojne obuke, na njega je veliki uticaj imala humanistička misao Ernesta Che Guevare, Fidela Castra i Nelsona Mendele, šta ga je navelo na dublje proučavanje socijalnih teorija Karla Marksa i Lenjina.

Sankara je, 4. augusta 1983. godine, zajedno sa grupom oficira poveo demokratsku narodnu revoluciju u Gornjoj Volti – francuskoj koloniji koja je, uprkos „nezavisnosti”, i dalje trpjela jaram evropskih sila i pljačku multinacionalnih korporacija. Narodni ustanak u Gornjoj Volti je uspio preuzeti vlast. Sa Sankarom kao predsjednikom, država se preimenovala u Burkina Faso. Ime se sastoji od dvije riječi koje kombinuju dva glavna jezika u zemlji. Na jeziku more „burkina” znači čestit, a „faso” otadžbina – iz tog razloga, naziv Burkina Faso bi se mogao prevesti kao ‘Zemlja Čestitih’.

Sankara je pokrenuo antiimperijalističku politiku kako je to jasno naglasio u svom govoru o političkom pravcu emitovanom oktobra 1983. godine. Posvetio se borbi protiv gladi i korupcije dajući prioritet obrazovanju i zdravlju građana svoje nove domovine.

Četiri godine nakon uspostavljanja demokratske narodne revolucije, 15. oktobra 1987. godine, Sankara je ubijen nakon državnog udara koji je predvodio Blaise Compaore (Blejz Kampaore). Iako se zakleo na vjernost revolucionarnom procesu, postupio je protiv narodnog interesa i uspostavio diktaturu. Ona je oborena 2014. godine.

Reformski put 

U većini afričkih zemalja se ‘nakon kolonijalizma’, umjesto dugo očekivane i zahtjevane nezavisnosti, uspostavlja novi sistem eksploatacije masa, koji se ogleda u neokolonijalizmu. Kako Kvame Nkruma tvrdi, „suština neokolonijalizma je u tome što je država koja mu je potčinjena, teoretski nezavisna i ima sve naznake suverene zemlje, ali je njen ekonomski, pa stoga i politički život upravljan spolja“. Ekonomsko ropstvo se sada sprovodi kroz razne programe nazivane „pomoć za razvoj“.

Visoka Volta se nije ništa razlikovala od drugih neokolonija. Sa visokom stopom siromaštva, živjela je od izvoza privrednih dobara i internacionalne pomoći, te je stoga i njena politika dirigovana spolja. Tako sve do 4. augusta 1984, kada Thomas Sankara dolazi na vlast pomoću državnog udara. Marksističke orijentacije, Sankara smjesta deklariše rat imperijalizmu i neokolonijalizmu. Mijenja ime Visoke Volte u Burkina Faso, zahtijeva potpuni prekid sa dotadašnjim sistemom, odbija pozajmice od MMF-a, teži ekonomskoj nezavisnosti kroz pospješivanje lokalne proizvodnje i konsomacije, ulaže u školstvo, zdravstvo, razvija selo, zalaže se za ekosistem… Za četiri godine Sankara je uspio da podigne pismenost za 24 % (dok je ranije bilo manje od 1% godišnje), do 1985. godine izgrađeno je 18 brana, dok je prije toga bilo svega dvije, Burkina Faso je postala prehrambeno nezavisna. Od jedne od najsiromašnijih zemalja Afrike, pretvorila se u zemlju u kojoj svako može da si priušti krov nad glavom i osnovne životne potrepštine za samo četiri godine Sankarinog vođstva.

Brojni drugi projekti su pokrenuti kao primjerice grandiozni projekt zasađivanja 10 miliona stabala kako bi se zaustavilo širenje pustinje Sahela. Nadalje, pokrenuta je ogromna izgradnja cesta i željeznica u sklopu programa “povežimo naciju”.

Na lokalnoj razini Sankara je tražio da svako selo mora imati apoteku, a diljem zemlje su seljaci svojim rukama podizali prve seoske škole. Progresivna politika koju je provodio Sankara osjetila se na svim aspektima unutarnje politike, naročito kada je riječ o pravima žena – zabranio je žensko obrezivanje (oblik genitalnog tjelesnog sakaćenja raširen na subsaharskom području), prisilne brakove te poligamiju dok je u isto vrijeme postavio znatan broj žena na visoke funkcije u državnoj upravi i Vladi. Žene se poticalo da odlučuju o svojoj sudbini te da nastave školovanje čak i ako ostanu trudne.

Sankara je i na internacionalnom planu vodio antiimperijalističku politiku i propovijedao je kooperaciju između južnih zemalja. Njegov najsmjeliji potez, koji ga je vjerovatno i koštao života, jeste odluka da odbije vraćanje duga MMF-u, u čemu je, znajući da to neće moći da sprovede sam, pozvao državnike drugih afričkih zemalja da ga podrže i prate, što oni nažalost nisu učinili.

Razumljivo, kao i onaj latinskoamerički (kojeg će i Afrika pamtiti) i ovaj “afrički Che Guevara” postao je veliki problem neo-kolonijalistima koji nikada nisu imali namjeru baš u potpunosti prepustiti bogatu Afriku Afrikancima.

Svega 4 godine otkako je došao na vlast, 15. Oktobra 1987. Francuska je uz pomoć lokalnih izdajnika (većinom plemenskih vođa kojima je Sankara zabranio “tradicionalno” korištenje ljudi za prisilni rad) organizirala državni udar i atentat na Sankaru. Zavjernici su ga ubili na licu mjesta, a skupinu je predvodio njegov bivši suradnik, sada ključni izdajnik, Blaise Compaore. Tijelo su mu zakopali negdje u neki neoznačeni grob. Compaore je preuzeo vlast i odmah krenuo s rušenjem svega što je revolucija u svega nekoliko godina postigla. Nacionalizaciju je zamijenila privatizacija, gotovo svi socijalni programi koje je Sankara uveo su ukinuti. Naravno, kako se moglo i pretpostaviti – Compaore je odmah pozvao natrag MMF i Svjetsku Banku ističući kako Burkina Faso “očajno treba” novac za spašavanje “uništene ekonomije”.

Smjena režima 2014. godine i pokušaj kontrarevolucije 2015.

Nakon odluke vijeća ministara donijete 21. oktobra 2014, po kojoj se usvaja zakon koji vrši treću izmjenu ustavnog člana 37. i po kome bi se Blaise Compaore ponovo mogao predstaviti kao kandidat na izborima za predsjednika krajem 2015. godine, opozicione partije kao i druge civilne organizacije pozvale su narod Burkine Faso na civilnu neposlušnost. Mobilizacija narodnih masa dostiže rekordne razmjere 28. oktobra, gdje opozicija govori o čak milion demonstranata na ulicama. U roku od tri dana Blaise Compaore daje ostavku i bježi iz zemlje. Francuska je omogućila njegovu evakuaciju iz Burkine Faso.

  1. novembra, opozicija izlazi sa mandatarom prijelazne vlade i nominuje Mišela Kafandu za predsjednika. Mišel Kafando je diplomata u penziji, koji je pak za prvog ministra imenovao Zidu, bliskog vojsci kako bi na suptilan način osigurao i njenu potpunu podršku.

Zida je tada obećao ekshumaciju tijela Thomasa Sankare da bi se utvrdilo da li je zaista on sahranjen na groblju Dagnoen u Uagadugu. Dosijei Sankara, Zongo i mnogi drugi koji su godinama bili blokirani pod Compaoreovom vlašću trebali su biti ponovo otvoreni. Prijelazna vlast je odmah smijenila i uhapsila direktora SONABEL-a (elektroprivreda Burkine Faso), otvorila anketu vezanu za privatizaciju SOCOGIB-a (firma za konstrukciju i upravljanje nekretninama) i mnogih drugih (pod Compaoreom je samo firma za hidrokarburante ostala u rukama države). Ukoliko se ispostavi da su te privatizacije sprovedene na ilegalan način, ti sektori će biti vraćeni državnoj upravi, tj. biće nacionalizovani. Što se tiče rudnika (Burkina Faso posjeduje prevashodno rudnike zlata, bakra i gvožđa), prijelazna vlada je planirala da preispita sve ugovore sklopljene u prošlosti. Ukoliko bi se utvrdilo da ti ugovori nisu u interesu čitavog naroda oni bi bili rektifikovani ili raskinuti i ponuđeni drugim partnerima. Zida je također najavio zahtjev za izručenje Compaora.

Na socijalnom planu prijelazna vlada je planirala obezbjediti osnovne životne potrepštine po niskim cijenama svim građanima Burkine Faso, kao i spriječiti eventualne nestašice. Kako je Zida tvrdio, zdravstvo i osnovni lijekovi moraju biti dostupni svima, kao i obrazovanje. Po njegovim rečima, prijelazna vlada ozbiljno je planirala smanjiti klasne razlike između građana Burkine. Da bi to dokazao on tvrdi da je naklonjen zakonu o „délit d’apparence“ te da ne vidi ništa loše u tome da lica koja posjeduju mnogo više od većine građana moraju deklarisati i opravdati izvore svoje privatne svojine.

Izbori su bili planirani za oktobar 2015. godine. Međutim uveče 17. septembra, nepunih mjesec dana pred izbore organizovane od strane tranzicione vlade, desio se državni udar u Burkini Faso.

Kao vođa pučista izdvojio se general Žilber Dijendere. On je 17. septembra uveče nominovan za predsjednika CND-a (Nacionalnog saveta za demokratiju), koji je sastavljen od ljudi iz RSP-a (predsjdničke garde) i koji su 16. septembra popodne upali na sastanak ministara u predsjedničkom kabinetu i kidnapovali, između ostalih, predsjednika trazicione vlade Mišela Kafanda i prvog ministra Isaka Zidu, pri čemu su najavili ostavke ove dvojice kao i raspuštanje čitave vlade.

General Žilber Dijendere, desna ruka bivšeg predsjednika Compaora, kategorički negira svaku vezu sa njim i tvrdi da su se oni odlučili na ovaj potez zbog «teške predizborne nesigurnosti u zemlji izazvane mjerama isključenja» aludirajući na zabranu učestvovanja na izborima svima onima koji su podržavali Compaoraov projekat o promjeni ustava.

Međutim, ubrzo je uhapšen Žilber Dijendere, te se još uvijek nalazi u zatvoru pod optužbama za pokušaj državnog udara, a kasnije je optužen i za ubistvo Thomasa Sankare.

Naime vojni sud Burkine Faso je prije dvadesetak dana izdao međunarodni nalog za hapšenje bivšeg predsjednika Blaise Compaore, osumnjičenog za ubistvo revolucionarnog lidera Tomasa Sankare. Pukovnik Sita Sangare, šef vojnog pravosuđa Burkine Faso i tužilac u slučaju Sankare, potvrdio je nalog za hapšenje u izjavi za lokalne medije.

Blaise Compaore sa francuskim predsjednikom Hollandom

Proteklog oktobra, autopsija posmrtnih ostataka Sankare je potvrdila da je bivši vođa Burkine Faso preminuo od povreda deset metaka u grudi, glavu i noge. Međutim, pravni zastupnici njegove porodice su rekli da među ekshumiranim posmrtnim ostacima nije pronađen DNK.

Početkom ovog mjeseca, general Žilber Dijendere, vođa skorašnjeg državnog udara i saveznik bivšeg predsjednika Blaise Compaorea, takođe je bio optužen za ubistvo Sankare.

Dakle, naslijeđe i duboki pozitivni trag koji je ostavio Thomas Sankara na svoju domovinu i narod, ipak nisu zaboravljeni, premda se društvo susreće sa pritiscima neokolonijalista. Međutim, teško je da će ikada više na čelu Burkine Faso biti čovjek koji će  živjeti u dvosobnoj kućici, ići na posao biciklom i živjeti za revoluciju – takav je bio ‘Afrički Che’. Nakon četverogodišnje vladavine našli su mu tek 350$ na računu. 

 

(Za Global CIR Alen Kalender/Izvori: RT, TeleSUR, Agencije, Wikipedia/9. 01. 2016.)

Komentiraj