‘BREXIT’ JE IRSKOJ DAO POVIJESNU ŠANSU ZA UJEDINJENJE: Hoće li je Irci znati iskoristiti?

Piše: N. Babić

Referendum o izlasku Velike Britanije iz Europske Unije je bez sumnje jedan od ključnih događaja 2016. godine. Naime, Britanci su odlučili napustiti EU, što je izazvalo krizu u Bruxellesu, ali i samom Ujedinjenom Kraljevstvu.

Referendum o članstvu Ujedinjenog Kraljevstva u Europskoj uniji održan je 23. lipnja ove godine, a odlukom Engleza i Walesa Velika Britanija više neće biti članica EU, dok su Škoti i stanovnici Sjeverne Irske većinom glasovali za ostanak.

Nakon Brexita Konzervativna stranka 11. srpnja 2016. bira novu premijerku, Teresu May, koja je na toj poziciji naslijedila Davida Camerona. Što se tiče Škotske, tamo je referendum  o neovisnosti održan 18. rujna 2014. I Škoti su tada odlučili da žele ostati dio Ujedinjenog Kraljevstva.

No, to se tiče Sjeverne Irske, situacija je puno kompliciranija. Paradoksalno, 2016. se obilježava stota obljetnica od “Uskršnjeg ustanka” kojeg je Irska Republikanska Armija (IRA) podigla na Uskrs 1916. godine. Ustanak je britanska vojska ugušila s preko 16 tisuća vojnika, a koristila je i artiljeriju i mornaricu. Preko pola od 500 ubijenih su bili civili.

Nakon ove pobune, koja je inspirirana tradicijom militantnih seljačkih društava, koja su promicala ideju slobodne Irske, IRA se stotinu godina borila za slobodu od britanskog ugnjetavanja i pripojenje matičnoj domovini – Republici Irskoj.

Pružajući narodni otpor, IRA je posezala i za terorom, zbog čega je od strane Londona stavljena van zakona. Međutim, ozakonjeni državni teror Velike Britanije u Sjevernoj Irskoj nije bio ništa manje okrutan.

Primjer je masakr “Krvava nedjelja”, što je uvriježeni naziv pokolj koji se dogodio 30. siječnja 1972. godine u gradu Deriju u Sjevernoj Irskoj, kada su pripadnici britanskog 1. padobranskog bataljona ustrijelili 26 demonstranata tijekom marša kojeg je organizirala Udruga za građanska prava Sjeverne Irske. Trinaestero ljudi, od kojih je šestero maloljetnika, ubijeno je na licu mjesta, a jedan je čovjek preminuo kasnije od povreda zadobivenih tijekom ovog incidenta. Demonstrante su gazila i vojne vozila, a veliki broj svjedoka, uključujući prolaznike i novinare, tvrdili su da ubijeni demonstranti nisu bili naoružani. Petorica demonstranata koji su ranjeni su pogođeni u leđa dok su bježali.

Sjeverna Irska je godinama bila sinonim za teror Irske Republikenske Armije, s jedne strane, ali i državni teror Velike Britanije s druge. Čak i nakon djelomičnog odbacivanja oružanog otpora, a stranka Sinn Féin je ušla u Skupštinu Sjeverne Irske, ideja ujedinjenja svih Iraca nikada nije nestala. Iz tog su razloga većim dijelom Irci bili zadovoljni ulaskom i Irske i Velike Britanije u EU, jer su tako “nestale” kolonijalne granice koje dijele jedan narod i jednu zemlju – Irsku.

Sada se stvari radikalno mijenjaju. Prvo, sam Brexit za Britance vjerojatno i neće donijeti ništa dobra, jer se već sad naslućuje da će Velike Britanija dovršiti posao kojeg je započela Čelična lady Margaret Thatcher, a koji je blokiran brojnim europskim zakonskim aktima i podaktima. S druge strane, što je logično, očekuje se i ponovni rast nacionalizma i željom za ujedinjenjem među Ircima, a kojim će smjerom krenuti ta borba, teško je predvidjeti.

Brexit je uskrsnuo politiku Margaret Thatcher

U širem kontekstu, Brexit daje priliku Londonu da dovrši revoluciju koju je započela Margaret Thatcher, na što upozorava bivši britanski ministar financija Nigel Lawson.

Nesporna činjenica je da su, unatoč beskrupuloznoj kampanji zastrašivanja u kojoj su stalno govorilo o navodnim katastrofalnim ekonomskim posljedicama Brexita, glasači Ujedinjenog Kraljevstva izlaskom iz EU bili vođeni političkim motivima i odlučili su postati neovisna demokracija. U neku ruku je to apsolutno logično rješenje, jer je i sama Europska unija, prije svega politički, a ne ekonomski projekt, odnosno, projekt usmjeren na stvaranje punopravne političke unije – Sjedinjenih Europskih Država.

Međutim, nije tajna da Britanci to ne žele. Nedavno je Mervyn King, bivši čelnik Bank of England, napisao: “Zašto moram postati član teniskog kluba, ako ne igram tenis i ne sviđa mi se ta igra? Da jednom mjesečno nekomu glumim zamjenu?”

U neku se ruku možemo složiti s pristalicama Brexita. Štoviše, to je poptuno legitimno razmišljanje i odluka, ali koja krije jedan trik. Naime, ne postoji “britanska nacija” i većinski Britanci su, uz pomoć Walesa, svoju volju nametnuli Škotima i Sjevernoj Irskoj, a da ne govorimo o nastavku provedbe paklenog plana Margaret Thatcher i njene “neoliberalne revolucije” u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Nigel Lawson je izjavio kako je 1980. bio član vlade Margaret Thatcher, koja je transformirla britansku ekonomiju i “postigla velike uspjehe”. O “uspjesima reformi” njene vlade ne treba trošiti riječi i dovoljno je reći da je osiromašila britansku srednju klasu, uništila radništvo i sindikalne pokrete, privatizirala sve što se moglo i svu moć predala u ruke šačici finnacijske i poduzetničke oligarhije u zemlji.

Lawson se ne stidi reći da je Margaret Thatcher postigla uspjeh koji je u to vrijeme bio “priznat u cijelom svijetu”. Zapravo, sve što je Tacher napravila je bila reforma ekonomije kroz radikalnu “liberalizaciju tržišta”. Danas, 2016. godine, lako je objasniti što to znači. 

Međutim, Velika Britanija reformirala ili ukinula neke zakone, a ulaskom u EU  se obvezala da će poštivati neke na koje uopće ne može utjecati. Sada sljedbenicima politike Margaret Thatcher Brexit daje priliku riješe ovaj problem i Ujedinjeno Kraljevstvo vrate u kolosijek radikalnih neoliberalnih politika, čime misle da će od Velike Britanije učiniti “najdinamičniju i najslobodniju zemlju u cijeloj Europi“, odnosno, jednom riječju, dovršit će posao kojeg je započela Margaret Thatcher.

Za Britance, opet govorimo uvjetno o “Britancima” kao jednoj naciji, sada je ključni izazov zaključiti trgovinski sporazum s Europskom unijom, koji bi trebao regulirati poseban odnos u jedinstvenom tržištu. No, za mnoge taj sporazum i nije neophodan, jer brojke navodno govore da i prije i poslje jedinstvenog tržišta s EU on Velikoj Britaniji nije donio ništa dobra.

Što se tiče otvorenih granica, Brexit je pokazao da se britanski narod s tim ne slaže. London sada igra na kartu pravila Svjetske trgovinske organizacije, koje mora poštovati i EU, a kod kuće će se vratiti na reforme koje nije uspjela provesti Margaret Thatcher. Aktualna premijerka Theresa May, osim što je iz Konzervativne stranke kao i njezin idol, bit će oduševljena da može odraditi ovaj dio posla.

Iako su se banke bojale Brexita, status Londona kao jednog od najvećih globalnih financijskih centara je neupitan, a banke u samostalnoj Velikoj Britaniji će imati puno manje razloga za brigu, nego da podliježu i tromom zakonodavstvu EU. Zbog toga sada konzervatvci tvrde da je nepotrebno gubiti vrijeme na duge pregovore o izlasku iz EU i da je to potpuno uzaludno i besmisleno trošenje vremena na pokušaje da se zaključi trgovinski sporazum s Europskom unijom.

Elita Konzervativne stranke smatra da bi se Vlada trebala fokusirati na razvoj i plan Velike Britanije kao neovisne države koja se nalazi izvan tog bloka.

Nigel Lawson nije ni glup ni naivan, a da u dovršetku neoliberalne revolucije Margaret Thatcher ne vidi opasnost koja dolazi iz Sjeverne Irske. On razumije da se Irci ne povode isključivo za ekonomskim ciljevima, odnosno da irsku naciju ne čini zbir racionalnih pojedinaca “homo economicus”. Nigelu Lawsonu je prvo na pamet palo pitanje sigurnosne suradnje s Republikom Irskom, plašeći se povratka u drugu polivinu XX stoljeća i uskrsnuće IRA-e, koja ne želi podijeljeni irski narod.

Za Irce je u ovom trenutku najmanje važno pitanje razumne deregulacije i ekonomskih modela koje jeVelika Britanija prihvatila s EU, a navodno je odustala od onih koji su se uspješni pokazali 1980.

Sjevernu Irsku ne zanima ni novac kojeg London neće morati uplaćivati u Bruxelles, jer je stoljeće borbe za ujedinjenje Irske pokazalo da London ne može kupiti lojalnost Iraca. Vraćanjem na politike Margaret Thatcher jaz između Londona i Sjeverne Irske će se sigurno povećati, a već postoje naznake da bi Irci, barem u ovom trenutku, mogli posegnuti za demokratskim instrumentima u borbi za ujedinjenje.

Zapravo, iz kojeg razloga su Škoti imali to pravo, Velika Britanija je imala pravo odlučivati o ostanku ili izlasku iz Europske unije, a Irci ne bi trebali imati pravo da se na referendumu izjasnehoće li ostatio dio EU, i tako se ujediniti s Republikom Irskom, ili žele i dalje biti dio Ujedinjenog Kraljevstva, što je teško zamisliti.

Nakon Brexita slijede Irexit i Scotexit?

Optimalno rješenje za Irce da nakon stoljetne borbe za ujedinjenje ostvare svoje povijesne težnje jest – referendum. Naravno, on ujedno znači i raspad Ujedinjenog Kraljevstva, što bi za ostatak svijeta bila najmanja šteta. No, ovaj se scenarij čini više nego izvjestan, a alternativa je ionako ponovno rasplamsava nje oružanog otpora, čega je svjestan i bivši ministar financija Lawson.

Nedavno su i Škoti najavili kako opet razmišljaju o refrendumu o izlasku iz Velike Britanije, a najavila ga je osobno na usta Nicola Sturgeon, čelnica Škotske nacionalne stranke. Tako Škoti nimalo ne zaostaju za ponosnim Ircima. Većina Škota ne želi napustiti EU jer su tijekom godina uspostavili gospodarske veze s kontinentalnom Europom, što je vrlo važno za lokalno gospodarstvo.

Škoti tvrde da će slučaju izlaska iz EU morati ponovno proći kroz sve krugove pakla europske birokracije, što im je ekonomski neisplativo i lakše im je izaći iz Velike Britanije.

Theresa May osjeća snažan pritisak iz Sjeverne Irske i Škotske, iako nema sumnje da ima “spremne odgovore” na težnje ova dva naroda. Da se danas u Škotskoj održava referednum o izlasku, na odgovori bi pozitivno odgovorilo 62% glasača. Situacija je slična u Irskoj. Ni Belfast ili Dublin ne žele napustiti EU. Razlog je dijelom isti kao onaj u Škotskoj, ali i zato što su stanovnici Sjeverne Irske ojačali veze s Republikom Irskom, domovinom od koje ih više nisu dijelile granice Ujedinjenog Kraljevstva.

Danas u Irskoj radi mnogo stranih farmaceutskih tvrtki, iz sektora strojarstva, poljoprivrede, energije, a sve su usmjerene na izvoz. Ako budu morali izlaziti iz EU, na birokraciju da sve usklade će potrošiti godine. Naravno, bez obzira na ekonomiju, većina Iraca se protivi Brexitu i počinju otvarati pitanje mogućeg ponovnog ujedinjenja dvije Irske. Za sada još uvijek kroz institucije i demokratskim putem.

Declan Kearney, čelnik stranke Sinn Fein, kaže da sada aktivno raste osjećaj unionista u obje republike. Trenutno Kearney radi na mogućnosti održavanja foruma u suradnji s Republikom Irskom, gdje je Sinn Fein postavio pitanje o potrebi da Sjeverna Irska ostane u eurozoni. Ali što je s južne strane? Oni se, također, protive odlasku Sjeverne Irske iz EU.

Ako se održi referendum o ujedinjenju Irske, na što Irci imaju pravo Sporazumom iz Belfasta, rezultati će za Ujedinjeno Kraljevstvo biti razočaravajući. Nema sumnje da bi se dvije Irske ujedinile.Možda ne jednako kao Istočna i Zapadna Njemačka, jer Republika Irska ne namjerava apsorbrati sjever, nego je ostankom u EU samo želi otrgnuti iz kandži Velike Britanije. Ovim scenarijem bi se Velika Britanija vratila u granice s kraja XII stoljeća, na sjeverozapadu zemlje, te na 1707. godinu granica na sjeveru.

Istina, postoji pitanje Falklandskih Otoka, britanske prekomorske kolonije, inače teritorij Argentine, koja je na farsi od referenduma 2013. godine s 99% glasovala za ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu.No, ovdje govorimo o odcjepljenju Škotske i Irske, bez kojih od Velike Britanije ostaje područja Engleske i Walesa, koja nemaju geopolitičku i ekonomsku težinu Ujedinjenog Kraljevstva.

Za otočane, budući da se metropola polako raspada, i može ići ispod krila bliže, može nastupiti vrijeme kada će zauvijek umrijeti ostaci već sad bivšeg “carstva”. Mnogi tvrde da je za sve kriva poltika EU prema migrantima, što je samo dio istine i zagovornici Brexita su se samo koristili ovim izgovorom da provuku dio biračkog tijela. Istina, Britanci su umorni da migracijsku politiku plaćaju iz svog džepa i ljudi su s pravom optužili Europsku uniju za “pretjeranu toleranciju”. No, s druge strane, zemlje odakle dolaze izbjeglice su poharane ratovima i ekonomski jednako i od vlade u Londonu. Kako god bilo, proces je već započeo, jer je Velika Britanija uvijek i bila nezavisna, a migracijska politika je poslužila samo kao okidač.

Međutim, za Irce se ukazala povijesna prilika da ostvare ono što nisu uspjeli u sto godina oružane borbe, terorizma, patnje i trpljenja državnog terora od strane Londona. Što im je sada činiti? Prihvatiti ishod referenduma ili tražiti ostanak u EU, što za njih zapravo znači ujedinjenje dvije Irske?

Irci, zajedno sa Škotima, na referednumu za ostanak u EU bi sigurno rekli “da”, a njihovo prisilno zadržavanje bi značilo možda i građanski rat. S druge strane, može li London pustiti Irsku i Škotsku? Ne treba ni pričati o gubitku “ugleda” na međunarodnoj sceni, uz gubitak 68% površine, sa svim vrstama vrijednih resursa. Teško je da će Velika Britanija na to pristati, ali to Irce i Škote ne smije odvratiti od ostvarenja njihovih nacionalnih interesa.

Konačno, ako Theresa May i pokuša reformirati sustav u federaciju, to bi bio kraj monarhije, aBritanci su poznati kao konzervativci i tradicionalisti.

Hoće li Velika Britanija uspjeti izaći iz ove krize i hoće li preživjeti monarhija, za Irce i Škote bi trebalo biti potpuno nevažno. Ovakve prilike se nacijama ukažu jednom u nekoliko stotina godina i ne smije ih se propustiti.  

(Global CIR/N. Babić)

Komentiraj