GEOPOLITIČKA NADMETANJA IZMEĐU SAD-a I RUSIJE: Niko ne navodi razuman razlog zašto su obje države toliko zainteresirane za Siriju?

Dok pratim tijek geopolitičkih nadmetanja između SAD-a i Rusije u Siriji, stalno ističem očigledan propust koji se iznova događa u svakom izvještaju mainstream medija o situaciji – nitko ne navodi razuman razlog zašto su obje države toliko zainteresirane za Siriju.

Naravno, postoje razne priče, kao ona da se obje zemlje ‘bore protiv terorizma’, ili da SAD podržava demokraciju u Siriji tako što pokušava svrgnuti “brutalnog diktatora” Assada. No, pretpostavljam da je, u ovoj fazi, većina ljudi prilično skeptična prema tim objašnjenjima. Gledajući natrag u 2003. godinu, netom prije invazije SAD-a na Irak, 15 milijuna običnih građana prozrelo je političku priču o invaziji kao zaštiti stanovništva Zapada od Saddamovih (ne postojećih) oružja masovnog uništenja i marširali su europskim ulicama izvikujući “ne želimo rat za naftu”.

Mnogi ljudi su znali stvarni razlog otimanja za Irakom, ali znaju li razlog otimanja za Sirijom? I što je s Rusijom? Vodi li Putin čisti ideološki rat protiv terorista i pomaže dugotrajnom savezniku Assadu da ostane na moći? Je li to dovoljan razlog da suvremena Rusija pokrene svoje prvo ikada vojno razmještanje velikog opsega u inozemstvu? 

U eseju iz listopada 2015., istaknuo sam realpolitiku iza rata u Siriji u to vrijeme. I tada je bilo, i još uvijek jest, sve oko prirodnih resursa, točnije nafte i naročito prirodnog plina. Duboko povezana s razvojem ova dva resursa, i s budućom konfiguracijom svjetske ekonomije, jest Euroazijska integracija i ‘novi Put svile’, drugim riječima, mreža kopnenih veza između Azije i Europe (više o tome ispod).

Energetska fazna promjena

Još od svojih početaka 1930-ih, vađenje i opskrbu saudijskom i bliskoistočnom naftom kontrolirao je SAD, što je zauzvrat omogućilo SAD-u da manipulira i kontrolira većinu razvijenog i razvijajućeg svijeta kroz 20. stoljeće. Kao dominantan izvor prirodne energije za većinu tijekom zadnjih 100 godina, većinu svjetskih potreba za naftom osiguravao je Bliski istok, posebice Saudijska Arabija, koja je danas i dalje najveći svjetski izvoznik nafte. Nafta pokriva 75% prihoda saudijske vlade, dok ostalih 25% dolazi od “naftnog turizma”. Tako da ako se i jedna zemlja u svijetu može opisati kao benzinska pumpa koja se predstavlja kao država, to je onda Saudijska ‘glavosjekačka’ Arabija.

Zbog svojeg promoviranja kulture osobnog bogatstva kod kuće i potrebe za ogromnom vojnom snagom kako bi pokrali bogatstvo drugih nacija, SAD je postao ogromna energetska svinja, te danas konzumira više naftnih derivata nego sljedeća tri najveća potrošača zajedno – Kina, Indija i Japan. Ove tri države imaju ukupnu populaciju od 2,7 milijardi, što je 9 puta više od one Sjedinjenih Država. I dok troši ogromne količine naftnih derivata, Amerika je također i najveći svjetski proizvođač nafte, pumpajući oko 10 milijuna barela na dan, malo više od Saudijske Arabije i Rusije. No, zbog svojeg ogromnog apetita, sve to potroši i mora osigurati istu količinu ponovno od drugih nacija.

Globalna energetska fazna promjena je u toku zadnjih 20 godina. Možda ste čuli za naziv ‘Peak Oil’ [Hubbertova teorija vrhunca, op. prev.], gdje su lako izvadljive naftne rezerve došle do svog vrhunca i više ne mogu nastaviti ukorak s globalnom potražnjom. Termin ‘lako izvadljive’ je ključan ovdje. Još uvijek postoje ogromne rezerve nafte pod našim nogama, ali one su onakvog tipa i na lokacijama koje ih čine mnogo skupljima za dovesti na tržište. Stvarnost ‘peak easy oil-a’ je bila najvjerojatnijeglavna pokretačka sila za američku invaziju Iraka i Afganistana. Preuzimanje iračkih naftnih polja za Zapadne kompanije je bilo viđeno kao neophodno kako bi se osigurao Američki način života, jaka Američka globalna hegemonija, kroz kontrolu energetskih resursa. No, pojavljivanje drugih resursima bogatih zemalja nesaveznica se nije moglo blokirati zauvijek, a današnja sposobnost Sjedinjenih Država da nastavi manipulirati svijet kroz opskrbu energijom ozbiljno je ugrožena.

Trenutne dokazane rezerve plina: tko ga ima (tamne boje) i tko ga treba (svijetle boje)

Prirodni plin se sve više gleda kao održiva zamjena za naftu. Kao relativno (u usporedbi s naftom) neiskorišten resurs, rezerve prirodnog plina su obilne. Prirodni plin je također čišći nego nafta i, iz geopolitičke perspektive Rusije i Kine, imat će instrumentalnu ulogu u Euroazijskoj integraciji. 

Osim pristupa nafti i plinu, invazija i (neprekidna) okupacija Afganistana osmišljena je i kako bi se postavila strateška američka vojna šahovska figura na ploču, točno između Kine i Irana, te između Rusije (uključujući srednjoazijske ‘istane’) i Pakistana i Indije, s pristupom Indijskom oceanu i plovnim putevima do Azije. Afganistan se također nalazi uz rutu jednog od planiranih ‘puteva svile’ koji bi se koristio za transport energetskih resursa i roba preko Euroazije i za ‘zašiti’ zemlje kontinenta zajedno u de facto ekonomski i politički savez.

Tako da je veliko američko vojno prisutstvo u Iraku i Afganistanu projiciralo američku moć na dvije vrlo strateške pozicije na globalnoj ‘šahovskoj ploči’ s namjerom da potisne Rusijom/Kinom predvođenu i dominiranu Euroazijsku integraciju. Američka kontrola Afganistana također ima bonus potencijalnog pristupa bilijardama $ u mineralnim resursima, kako je general David Petraeus vrlo jasno dao do znanja u 47 sekundi ovog intervjua iz 2010. dok je bio zapovjednik američkih snaga u Afganistanu.

Ukratko, dupe moje a ne “sloboda i demokracija”!

Sedam ratova, jedan cilj

2007. godine general Wesley Clark je prepričao diskusiju koju je imao u Pentagonu odmah nakon napada 11. rujna 2001.

Išao sam u Pentagon odmah nakon 9/11. Pošao sam dolje niz stepenice samo kako bih pozdravio neke ljude u Združenom stožeru koji su nekada radili za mene, i jedan od generala me pozvao unutra. Rekao je: “Gospodine, morate ući i popričati sa mnom na trenutak”. Pa kaže: “Donijeli smo odluku da idemo u rat protiv Iraka”. To je bilo oko 20. rujna. Ja sam mu rekao: “Idemo u rat s Irakom? Zašto?” Kaže on: “Ne znam…, pretpostavljam da ne znaju što drugo učiniti.” Pa sam mu rekao: “Dobro jesu li pronašli neke informacije koje povezuju Saddama s al-Kaidom?” On kaže: “Ne, ne…, nema ništa novog u vezi toga. Jednostavno su donijeli odluku da krenu u rat s Irakom…, izgleda da je stvar u tome što ne znamo što bismo učinili s teroristima, ali imamo dobru vojsku i možemo rušiti vlade”. Rekao je: “Izgleda da ako je jedini alat koji imaš čekić, onda ti svaki problem sigurno izgleda kao čavao.”

Nekoliko tjedana kasnije vratio sam se da ga ponovno vidim, a do tog vremena smo već bombardirali Afganistan. Pitao sam ga: “Idemo li još uvijek u rat s Irakom?” A on je rekao: “Oh, još gore je nego to”. Posegnuo je do svog stola, podigao komad papira i rekao: “Upravo su mi ovo dali od gore” — u prijevodu iz Ureda ministra obrane — “danas”…, “Ovo je memorandum koji opisuje kako ćemo riješiti sedam zemalja u 5 godina, počevši s Irakom, a zatim Sirijom, Libanonom, Libijom, Somalijom, Sudanom i, okončati s Iranom“. Upitao sam ga: “Je li to povjerljivo?” On kaže: “Da, gospodine.” Ja kažem: “Pa onda mi nemoj to pokazivati”. Vidio sam ga prije godinu dana otprilike, i pitao ga sjeća li se toga. Rekao je: “Gospodine, nisam vam pokazao taj memo! Nisam vam ga pokazao!”

Clarkovo prepričavanje ovog sastanka se čini istinitim, s obzirom da je SAD napao i pokušao uništiti već tri od ciljanih zemalja. No naizgledno neznanje o tome zašto se cilja tih sedam zemalja nije iskreno. Očiti razlog je američka kontrola nafte i plina u pokušaju da se zadrži njihova kontrola nad Europom (koja je drugo najveće tržište nafte i plina u svijetu), te potisnuti natrag Rusiju i Kinu i naziruću prijetnju (čak i tada) Euroazijske integracije. 

Libija je bila “očita stvar”. Nalazi se odmah preko puta Italije u Sredozemlju, njeni naftni resursi (najveći u Africi) bi mogli lako snabdijevati Europu mnogo godina. Ali pod Gaddafijem? Vođom koji se čvrsto postavio u anti-američkim stavovima (i s dobrim razlogom)? Nema šanse! Ako će Libija namiriti dio europskih (ili kineskih) energetskih potreba, onda će to biti pod američkom kontrolom. Tako da je Gaddafija i Libiju bombardirao NATO, uz neizostavne standardne ‘brutalni diktator’ optužbe, i marionetska vlast je postavljena. Međutim, četiri godine kasnije nakon NATO-ve kampanje, stvari su još prilično kaotične u Libiji, pri čemu Sjedinjene Države i saveznici još uvijek provode zračne napade na džihadiste koje su koristili kako bi svrgnuli Gaddafija, što dolazi s paketom američkog ‘mijenjanja režima’.

Somaliji tek predstoji da bude izravno ciljana za promjenu režima, što je i razumljivo s obzirom da tamo ne postoji pravilno funkcionirajuća vlada u zemlji već 20 godina (zahvaljujući SAD-u). Umjesto toga, kako je otkrio NY Times prije par dana, Obamina administracija je odobrila korištenje trupa Specijalnih operacija, plaćenika i zračnih napada u zemlji. Misija, koja se u vojnim krugovima genijalno naziva “Somalijska kampanja”, sadrži nekoliko stotina američkih vojnika u zemlji u bilo kojem trenutku, koji se navodno “bore protiv terorista”, termin koji pokriva sve i kojeg SAD koristi već desetljećima kako bi opravdao vojne intervencije vani u svrhu imperijalne ekspanzije i kontrole. Kontrola nad Somalijom, koja se nalazi nasuprot Jemenu, je viđena, zajedno s Jemenom, kao esencijalna od strane Washingtona kako bi kontrolirao Bab el-Mandeb prolaz i Adenski zaljev kroz koje prolaze ogromne količine nafte i drugih sirovina, uključujući i velike količine nafte na putu za Kinu i Aziju.

Jemen nije bio na Clarkovoj listi, ali Ratno zrakoplovstvo i Mornarica SAD-a aktivno bombardiraju tu zemlju već 2 godine koristeći Saudijsku Arabiju, čije su zračne snage zapravo američke zračne snage pod drugim imenom. Cilj ove ubilačke kampanje je spriječiti Iranom podržane Huti pobunjenike od preuzimanja vlasti u zemlji kako Iran ne bi povećao svoju kontrolu nad Arapskim poluotokom i njegovim strateškim plovnim putevima.

Sudan također još nije podvrgnut tradicionalnoj promjeni režima, ali umjesto toga je zapetljan u “građanski rat” još od 2003., u kojem se sudanska vlada bori s pobunjenicima koje podržava Washington (zvuči poznato?). 2011. godine, Sjedinjene Države i njezine saveznice, s uvijek-grotesknom Samanthom Power na čelu ‘humanitarnog’ histeriziranja, orkestrirale su podjelu zemlje.

Nova država, Južni Sudan, drži većinu naftnih resursa. Prije cijepanja, Sudan je činio 8% kineskog naftnog uvoza, a Kina je uvozila gotovo 80% sveukupnog izvoza Sudana. Građanski rat i podjela Sudana je prema tome bio očigledan pokušaj Sjedinjenih Država da uskrate Kini važnog strateškog partnera koji je primio desetke milijardi $ u kineskim investicijama proteklih godina. 

Još od 2001., Sjedinjene Države iznajmljuju vojnu bazu u sićušnoj naciji Džibutiju, koji se nalazi direktno nasuprot Jemena i na Bab el Mandeb prolazu i dijeli malu granicu sa Somalijom. Nedavno su američki F-16 vojni zrakoplovi tamo razmješteni zbog eventualnosti “moguće krize u Južnom Sudanu”. Japan je uspostavio vojnu bazu tamo 2011. godine i upravo je najavio planove širenja te baze kako bi se “suprotstavio kineskom utjecaju”. Kina je nedavno započela raditi na svojoj prvoj ikada prekomorskoj pomorskoj bazi u toj zemlji. Ova regiju treba pažljivo pratiti.

Minni Minnawi, vođa Darfurskog oslobodilačkog fronta/Sudanske oslobodilačke vojske, koji je opalio prve pucnjeve u građanskom ratu 2003. u Sudanu, s Georgeom W. Bushom 2006.

Dakle, to nas ostavlja s Irakom, Sirijom, Libanonom i Iranom. Irak je već “osvojen” i njegova naftna polja su predana američkim korporacijama. Iran je oduvijek predstavljao problem zbog svoje veličine i stoga je bio zadnji na Clarkovoj listi. Zadnjih godina, Washington je odlučio ne napasti ovu perzijsku naciju izravno i umjesto toga je izabrao neutralizirati je držeći se Afganistana i “rješavajući” Siriju i Libanon prvo, time ometajući potencijalni iranski izvoz nafte i plina Kini i Europi, koji su (nadali su se) trebali zamijeniti s naftom i plinom iz Saudijske Arabije i od ostalih prijateljskih glavosjeka u zaljevskim monarhijama.

Kao što sam istaknuo u svojem prošlom uratku, jedan od planova za post-Assadovu Siriju je bio izvoziti katarski plin Europi preko Sirije i Turske. Drugi plan je bio iskoristiti plinska i naftna polja koja leže uz sirijsku obalu. No, u prvom planu biznisa je bilo osigurati da Rusija ne dođe tamo prva. Kako bi se to postiglo, Assadova Sirija mora biti uništena.

Povjerljivo dopisivanje američkog State Departmenta kojeg se domogao Wikileaks jasno pokazuje da su Sjedinjene Države radile na tome da potkopaju sirijsku vladu još od 2006. preko poticanja sektaških napetosti, izolirajući Siriju politički, te financirajući oporbene grupe u državi.

Roland Dumas, bivši francuski ministar vanjskih poslova, rekao je za francusku nacionalnu televiziju da su mu 2009. godine dužnosnici Ureda za vanjske poslove Velike Britanije rekli o tajnim pripremama za “napadače koji će upasti u Siriju”.

Američko slanje povjerljivih poruka iz 28. travnja 2009., koje su poslane CIA-i, Vijeću nacionalne sigurnosti, državnom tajniku, Bijeloj kući, Parizu i Londonu, pokazuje da su operacije ‘promjene režima’ već krenule u Siriji u to vrijeme.

“Američka politika će možda ciljati manje na poticanje ‘promjene režima’ i više prema ohrabrivanju ‘reforme ponašanja’. Ako se ova pretpostavka održi, onda bi se ponovna procjena trenutnog SAD-om sponzoriranog programiranja koje podržava anti-SARG frakcije [SARG – Syrian Arab Republic Government, tj. Vlada Sirijske Arapske Republike, op. prev.] unutar i izvan Sirije, mogla pokazati produktivnom također.”

Rezerve na Sredozemlju

CGGVeritas je jedan od najvećih svjetskih seizmičkih istraživača i jednim dijelom ga posjeduje francuska vlada. 2005. godine s njim je ugovor sklopilo sirijsko Ministarstvo nafte i mineralnih izvora kako bi se provela seizmička istraživanja za sirijsku naftu i plin. 2011. godine, studija se pojavila u GeoArabiji, žurnalu naftne industrije kojeg objavljuje u Bahrajnu bazirana konzultantska firma – GulfPetroLink, koju sponzoriraju neke od najvećih svjetskih naftnih kompanija, uključujući Chevron, ExxonMobil, Saudi Aramco, Shell, Total, te British Petroleum. Studija je identificirala “tri sedimentarna bazena locirana u moru kod Sirije” za koja se utvrdilo da bi mogla sadržavati količine nafte i plina od “milijardu barela/višestrukih bilijardskih kubnih stopa”.

Te iste godine, CGG Veritas je imao ekskluzivni ugovor sa sirijskom vladom u pružanju tehničke podrške na Međunarodnoj ponudi koju je organizirala Sirija za firme koje su se mogle prijaviti kako bi obavljale istraživanje, razvoj i proizvodnju naftu i plin iz tri morska bloka u Sredozemnom moru kod sirijske obale. Studija nastavlja:

“Aktivnost istraživanja se zadnjih godina povećala u istočnom Sredozemlju nakon serije velikih otkrićamultibilijardskih kubičnih stopa plina koje su pronađene u južnom levantskom bazenu”, napisao je Steve Bowman, autor izvješća. “Postupci licenciranja su određeni da će biti najavljeni tijekom 2011. za morska područja kod Sirije, Libanona i Cipra, za koja se vjeruje da dijele snažne geološke sličnosti s ovim otkrićima.”

  1. godine, američko Ministarstvo unutarnjih poslova objavilo je godišnji pregled istraživanja mineralnih nalazišta pod nazivomMinerals Yearbook vladine agencije US Geological Survey, u kojem stoji da je Syrian Petroleum Co. u vlasništvu sirijske vlade…:

“…surađivao s nekoliko međunarodnih naftnih kompanija, poput Chinese National Petroleum Co. (CNPC), Gulfsands Petroleum Ujedinjenog Kraljevstva, Oil and Natural Gas Resources Corp. Indije, Royal Dutch Shell plc. Ujedinjenog Kraljevstva, te Total SA Francuske, kroz podružne kompanije.”

Drugim riječima, nema američkih kompanija. Također primijetite da su izdavanja licenci za razvoj sirijskih plinskih polja bila planirana za 2011., ali, slučajno, sirijska ‘revolucija’ je započela te iste godine. 

U prosincu 2014., Institut strateških studija Ratne škole vojske SAD-a izradio je izvješće nazvano Regionaliziranje plina istočnog Mediterana: Energetska sigurnost, stabilnost, te uloga Sjedinjenih država. Izvješće citira US Geological survey iz 2010. koji je odredio da bi regija – uključujući Cipar i izraelske morske zone, morske (i neke kopnene) teritorije Sirije, Libanon i palestinski teritoriji – mogla sadržavati čak 1,7 milijardi barela nafte i do 122 bilijarde kubnih stopa prirodnog plina, ostavljajući pritom čak dvije trećine potencijalne baze resursa još neotkrivenom.

“Istočno Sredozemlje svjedoči nezabilježenom otkrivanju prirodnih resursa još od kasnih 2000-ih, kada je Izrael, a nakon toga i Cipar, napravio svoja prva značajna priobalna otkrića ugljikovodika u mnogo godina. Ova otkrića su se od tada pokazala i značajno većima nego bilo koji drugi resursi prethodno istraživani u istočnom Sredozemnom moru. U vrijeme ovog pisanja, oni se sastoje prvenstveno od prirodnog plina, iako se očekuje da će se tekući resursi također pronaći pod morskim područjem, uključujući i u potencijalno ugljikovodicima bogatim vodama Libanona i Sirije.”

Izvješće također ističe da:

“Jednom kada sirijski konflikt bude razriješen, mogućnosti za sirijsku morsku proizvodnju su visoke […] potencijalni naftni i plinski resursi se mogu razviti relativno glatko jednom kad politička situacija dozvoli bilo koje nove istraživačke napore u tim morskim teritorijima.”

Naravno, politička situacija u 2011. je već dozvoljavala razvoj sirijske nafte i plina, ali tada su Zapadom podupirani džihadisti pregazili Siriju dok je Washington vrištao da se smijeni Assada.

Govoreći o potencijalno velikom Izraelovom dijelu morskih plinskih polja, izvješće tvrdi:

Sigurnost Izraela i stabilnost Levanta […] leži u srcu američke vanjske politike u regiji. […] Vojna podrška SAD-a svojim saveznicima u slučaju izbijanja konflikta oko prirodnih resursa u istočnom Sredozemlju može se pokazati ključnom u upravljanju budućim mogućim konfliktom, to uključuje i suradnju u procjeni različitih rizika povezanih s raznim izvoznim mogućnostima regije.

Bilo koja odsutnost vidljive američke diplomacije i tehničke pomoći mogla bi dovesti do postupne promjene savezništva među nekim dijelovima regije prema rastućim silama i potencijalno novim posrednicima mira poput Rusije – koja već provodi snažan interes u razvoju plina istočnog Sredozemlja – i posebice Kine.”

Tako da kao odgovor na pitanje o stvarnim namjerama Rusije i SAD-a u Siriji: Rusija brani svoje pravo da joj vitalne ekonomske veze s Europom i Bliskim istokom ne budu uništene od strane SAD-a; a SAD, eto, nameće svoje izuzetno pravo na uništavanje vitalnih ekonomskih interesa bilo koje druge nacije koja bi zaprijetila (koristeći svoja prirodna prava) američkoj hegemoniji. No šira slika se proteže daleko od same Sirije, i geografski i u svojim implikacijama za našu kolektivnu budućnost.

Kina i odvajanje Euroazije

Dok Sjedinjene države pokušavaju prisiliti Europu da ‘diverzificira’ svoju opskrbu prirodnim plinom podalje od Rusije i dok nastoje kontrolirati zalihe nafte i plina na Bliskom istoku koje Kina očajno treba kako bi hranila svoju rastuću ekonomiju, Rusija, Kina i Iran aktivno diverzificiraju i proširuju svoje tradicionalne ekonomske veze.

Kao što je već istaknuto, Kina snažno investira u afričku naftu, željeznice, ceste i infrastrukturu električne energije kako bi transportirala naftu do obale. Prošloga mjeseca kineske firme su dovršile projekt željeznice duge 656 km na relaciji Etiopija-Džibuti. Potpuno nova električna željeznica povezuje glavni grad Etiopije Adis Abebu s obalom Džibutija. Kina također gradi autoceste i dubokomorsku luku u Pakistanu kako bi povezala Kinu izravno s Arapskim morem, te već radi na drugoj željeznici i morskoj luci u Bangladešu. Sve to je u skladu sa ‘String of Pearls’ planom Kine za regiju Indijskog oceana, pripreme koje uključuju i prve ikada kinesko-indijske zajedničke vojne vježbe koje su se održale u indijskoj državi Jammu i Kašmir prije par dana. Kada uzmete u obzir i “liniju od devet crtica” – potraživanje Kine za Južnim kineskim morem, ono što vidimo je stvarni bijeg Kine iz ekonomskog i političkog ‘zatvora’ kojeg je Washington pokušao nametnuti najvećoj ekonomskoj i vojnoj sili Azije.

Nevezano za njezine snažno utjecajne poteze u Siriji, Rusija je nedavno ponovno postigla sporazum s Turskom o plinovodu Turski tok koji će dostavljati ruski plin Europi; dovršila je prodaju $900 milijuna vrijednih S-300 raketnih sustava Iranu; te je potpisala mnoštvo sporazuma s Indijom na nedavnom samitu BRICS-a u Goi, uključujući i više milijardi $ vrijednu prodaju S-400 raketnog sustava i dogovore o izgradnji vojnih helikoptera, mornaričkih fregata i željezničkih veza između dvije države. Dodatno, ruski energetski div Rosneft je kupio drugu po veličini indijsku rafineriju nafte, što uključuje i franšizu od 2700 benzinskih pumpi.

Ovo su sve pametni potezi s obzirom da Indija, nacija od 1,3 milijarde ljudi, uvozi 80% svoje ukupne nafte, koja dolazi većinom s Bliskog istoka. No izgleda da nastupa promjena. Kao znak da je Rusija ozbiljna u vezi svoje želje za multipolarnim svijetom, Rosneft je objavio da će opskrbljivati svoju novu indijsku akviziciju s venecuelanskom naftom. Povrh svega toga, Rusija i Indija su započele razgovore o izgradnji $25 milijardi vrijednog ruskog plinovoda iz Sibira do Indije.

Izgleda da Iran slijedi primjer Rusije i Kine planirajući morsku luku u Chabaharu (u partnerstvu s Indijom) na iranskoj obali Arapskog mora koja će ne samo omogućiti otpremanje ogromnih iranskih energetskih resursa Indiji i Aziji, nego će i pružiti izlaz na more Afganistanu kako bi mogao iskoristiti bilijarde dolara u mineralima koje toliko želi (i trenutno nezakonito svojata) SAD.

Primijetite da je gornja slika vizija Kine i ne oslikava ruske i iranske ekonomske koridore koji su svejedno potpuno kompatibilni s kineskim modelom. Kineski model ili One Belt One Road: The Silk Road (OBOR) [Jedan pojas jedan put: Put Svile, op. prev.] je opisan kao inicijativa koja uvelike nadmašuje razvoj linearnih veza između Europe i Azije.

Zapravo, Peking nastoji uspostaviti sveobuhvatnu Euroazijsku infrastrukturnu mrežu. Transregionalni koridori bi trebali povezati kopnene i morske rute. Kao primarni ulagač i arhitekt euroazijskih infrastrukturnih mreža, Peking stvara nove, s Kinom kao centrom, cjevovodne, željezničke i transportne mreže. Dodatno ovome kinesko vodstvo je fokusirano na proširenje luka duboko na moru, naročito onih u Indijskom oceanu. 

S OBOR-om kinesko vodstvo primarno nastoji ostvariti tri glavna cilja:

– ekonomsku diverzifikaciju
– političku stabilnost i
– razvitak multipolarnog globalnog poretka

Politički govoreći, kinesko vodstvo se nada da će OBOR inicijativa stabilizirati zapadne provincije Kine, kao i susjedne problematične točke, poput Pakistana ili Afganistana.

Sveobuhvatni cilj je biti aktivnim dijelom u uspostavljanju multipolarnog svjetskog poretka. Kina nastoji imati konstruktivnu ulogu u reformi međunarodnog sustava. OBOR inicijativa je namijenjena da bude temelj nove vrste međunarodnih odnosa. Kinesko vodstvo govori o uspostavljanju “zajednice zajedničke sudbine”. Glavni elementi su veća povezanost u Euroaziji, “suradnja u kojoj svi pobjeđuju”“uzajamni napredak i blagostanje” kao i podržavanje UN-ovog principa ne-miješanja u unutarnje poslove drugih država.

Kinesko vodstvo govori o inkluzivnom procesu, što znači da su sve uključene strane pozvane oblikovati i promovirati “Ekonomski pojas Puta svile” i “Pomorski Put svile 21. stoljeća” u skladu sa svojim vlastitim ekonomskim interesima.

Prvi koraci institucionalizacije su već pokrenuti. Nedavno osnovani AIIB i Fond Puta svile služe financiranju projekata. U svibnju, Kina i Rusija su se složile da povežu inicijativu Put svile s ruskim Programom razvoja Dalekog istoka za Sibir. Dodatno ovome, Moskva i Peking su se složili da povežu Euroazijsku ekonomsku uniju s OBOR-om. Štoviše, u lipnju su Mađarska i Kina potpisale Memorandum o razumijevanju kako bi zajednički promovirali inicijativu Put svile.

Vidite li sada zašto je anglo-američko carstvo toliko zabrinuto? 

Nije možda najbolji način za prikazati poantu ali, ako bi se horda izvanzemaljaca u ogromnim matičnim brodovima spustila na Zemlju kako bi porobila čovječanstvo, i ako bi jedina nada čovječanstva za slobodu ležala u tome da sve zemlje svijeta ostave svoje razlike postrani i ujedine se u suočavanju s egzistencijalnom izvanzemaljskom prijetnjom, možete se okladiti u svoju guzicu da će Sjedinjene Države biti jedine koje će vući svoje pete i pričati da će stati na stranu “umjerenih izvanzemaljaca” u nadi da će sje..ti Rusiju i Kinu. 

Ono što vidimo da se odigrava na svjetskoj pozornici je sukob civilizacija, sukob između dva fundamentalno različita pristupa životu u međunarodnim odnosima. S jedne strane, imamo viziju multipolarnog svijeta ekonomske i političke stabilnosti, gdje rat ne samo da nije željen nego je i kontraproduktivan, gdje nacije poštuju suverenitet drugih i prave sporazume koji su uzajamno korisni. S druge strane, imamo unipolarni svijet gdje jedna nacija ima licencu za kontrolu, iskorištavanje i uništavanje drugih nacija koje ne predaju svoje resurse globalnom hegemonu.

Možda biste se trebali zapitati – u kojem svijetu bih ja radije živio/živjela?

(Global CIR/Autor: Joe Quinn/Sott.net)

Komentiraj