KOJOM BI DRŽAVOM ‘SULTAN’ ERDOGAN VLADAO DA NIJE BILO ATATURKA? Sultani i halife na koje se poziva, sveli su nekada moćno carstvo na ‘komad’ Anadolije!

Prije nekoliko dana, aktuelni turski predsjednik je prvi put eksplicitno osporio naslijeđe osnivača Republike Turske Mustafe Kemala Ataturka, nazvavši porazom Sporazum iz Laussane, kojim su udareni temelji modernoj Turskoj Republici, a za koji je najzaslužniji Ataturk.

Na prošlosedmičnom sastanku sa pristalicama u Ankari, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je, govoreći o navodnom ‘puču’ ovog ljeta, ničim izazvan izjavio: “neki su nas pokušali prevariti predstavljajući Sporazum iz Lausanne kao pobjedu”.

Sporazum koji je spomenuo zapravo je onaj kojim je i službeno završen Prvi svjetski rat. Njime je Turska potpisala konačan mir s Italijom, Francuskom i Britanijom, a te su sile istodobno odustale od svog ranijeg plana podjele današnje Turske na svoje kolonije i “sfere utjecaja”. Zbog toga je Sporazum u Lausanni dugo slavljen kao svojevrsni rođendan Turske Republike izgrađene na ruševinama Osmanskog Carstva.

Izgleda da je Erdoganu bliža ideja da vlada jednim malim dijelom Anadolije kako je to potpisao tadašnji Otomanski sultan Mehmed VI, nego li da upravlja moćnom Republikom Turskom koju je utemeljio Mustafa Kemal Ataturk.

Tadašnji sultan je, kako bi osigurao svoj opstanak na prijestolu počeo da sarađuje sa saveznicima koji su okupirali Carigrad i de fakto preuzeli kontrolu nad državom. A rezultat toga je bio katastrofalni Sporazum iz Sèvresa. Sadašnji ‘sultan’ također šuruje sa ondašnjim savezničkim državama, a ta saradnja može uroditi samo jednim plodom – malom i podijeljenom Turskom.

Ugovor iz Sèvresa

Ugovor iz Sèvresa (franc. Traité de Sèvres) bio je jedan u nizu ugovora koji su ozvaničili poraz Centralnih sila u Prvom svjetskom ratu. Sporazum je potpisan 10 augusta 1920. u izložbenom prostoru u Nacionalnoj tvornici porculana u  francuskom gradu Sèvresu.

Sporazum je označio početak podjele Otomanskog carstva, a njegov krajnji cilj bilo je konačno uništenje ‘Bolesnika na Bosforu’. Dokument je podrazumijevao odricanje od svih ‘neturskih’ teritorija koje su bile dio Otomanskog carstva i njihovo ustupanje pod savezničku upravu. Između ostalog to znači ustupanje istočnog Mediterana, britanski mandat nad Palestinom i francuski mandat nad Sirijom.

Sir George Dixon Grahame potpisao je ugovor u ime Velike Britanije, Alexandre Millerand za Francusku, i grof Lelio Bonin Longare za Italiju. Avetis Aharonian, predsjednik Delegacije Prve Republike Armenije bio je jedan od potpisnika, a  jedina država saveznica koja na sporazum nije pristala bila je Grčka.

Četiri potpisnika u ime Otomanskog carstva su bili opumoćenici sultana Mehmeda VI: veliki vezir Damat Ferid Pasha, ambasador Hadi paša, ministar obrazovanja Rešid Halis, i Rıza Tevfik.

Pojednostavljeno rečeno, mapa Turske je prema ovom sporazumu trebala izgledati ovako: egejska obala Male Azije bi pripala Grcima, kao i skoro sve zapadno od Istanbula; Istanbul, Galipolje i maloazijska obala Mramornog mora bi postali demilitarizovane zone pod međunarodnom upravom; jugozapadna Mala Azija bi bila okupirana od Italije, jugoistočna od Francuza, na istoku bi nastale jermenska i kurdska država, a samo bi sjeverna Anadolija dijelom gotovo uništene Otomanske Turske.

Sultan je osim isplate ratnih separacija pristao i na ograničavanje armije te ukidanje ratne mornarice Otomanskog carstva. Otomanski bi ‘hilafet’ samim tim ostao kao papinska država iz 19. vijeka sa 50.000 simbolično naoružanih vojnika.

Ataturk ne pristaje na sporazum i pokreće ‘Turski rat za nezavisnost’!

Ugovor iz Sevresa je prije svega zbog dobitaka Grčke i Armenije oštro odbijen od strane turskih nacionalista i parlament je odbio da ga ratifikuje..

Kemal-paša je odbio priznati ovako ponižavajući sporazum, uzeo je oružje i drugu pomoć od sovjetskih boljševika i krenuo na Grke i Armene. Nakon početnih uspjeha protiv Grka, Francuzi i Italijani su se povukli iz Anadolije; boljševici su zajedno sa Turcima uništili Armeniju, a SSSR je postala prva država na svijetu koja je priznala nacionalnu vladu u Ankari. Nažalost, dogovor tadašnje Republike Turske i SSSR-a je izigran ulaskom Turske u NATO 1952. za vrijeme premijerskog mandata Adnana Menderesa.

Grci su samostalno nastavili rat. Krajem jula osvojili su Bursu i jurišali ka Ankari, ali su – nakon što je Kemal smijenio Alija Fuata i za komandanta odbrane postavio Ismeta – ipak bili zaustavljeni januara 1921. u Prvoj bici kod Inenija. Nekoliko mjeseci kasnije Grci su pokrenuli novu ofanzivu, ali su se nakon Druge bitke kod Inenija početkom aprila ponovo dali u bijeg.

Ataturk na bojištu 1922. godine. Foto: Wikimedia Commons

Grci ipak nisu odustajali, u julu su ponovo napali i gurnuli Turke dalje ka Ankari, toliko blizu da se u gradu čulo dejstvovanje artiljerije. Kemalovi protivnici, na čelu sa Kazimom koji je postao zavidan, tražili su prvo da se njegova ovlaštenja ograniče, a zatim i da on lično preuzme komandu nad vojskom u ratu protiv Grka; bili su ubijeđeni da će Grci pobijediti i da će to uništiti njegovu harizmu i poštovanje koje uživa u narodu.

Kemal-paša je pristao, ali pod uslovom da mu se dodijele sva ovlaštenja koja je imala Velika nacionalna skupština. Misleći da znaju s kim imaju posla, njegovi protivnici su pristali. Strašna greška. Kemal-paša je razbio Grke u Bici kod Sakarije augusta-septembra 1921. i pokrenuo ofanzivu koja je Grke gurnula sve do Izmira i Egejskog mora.

Prvog novembra naredne godine, po nalogu Kemal-paše, Velika narodna skupština ukinula je sultanat. Mehmed VI je otišao u progonstvo. 24. jula 1923. potpisan je Lozanski sporazum kojim su evropske granice Turske zacementirane. U oktobru nacionalne snage su se ušetale u Istanbul. Ankara je proglašena novim glavnim gradom. 29. oktobra proglašena je republika, a Mustafa Kemal je postao njen prvi predsjednik.

  1. marta 1924. ukinut je otomanski halifat, a zatim su ukinute i sve religijske škole i religijski sudovi, kao i sufijski redovi – najveća uporišta feudalizma.

Nacionalističke trupe vlade u Ankari oslobađaju Istanbul 6. oktobra 1923. i pobjedonosno ulaze u njega. Foto: Wikimedia Commons

Praktično preko noći ukinute su kaste feudalnog shvatanja islama. 1926. godine uvedeni su švicarski građanski, italijanski krivični i njemački trgovinski zakonici. Ohrabrivana je emancipacija žena, a 1934. godine im je dato pravo ne samo da glasaju na parlamentarnim izborima već i da budu izabrane. Ukinuta je poligamija, a brak je postao građanska institucija.

Šta podrazumijeva Sporazum iz Lausanne?

Mirovnim sporazumom potpisanim u švicarskom gradu Lausanni, 24. jula 1923. službeno je okončan sukob koji je prvotno postojao između Otomanskog carstva i savezničkih država: Britanskog carstva, Francuske Republike, Kraljevine Italije, Carstva Japana, Grčke i Kraljevine Rumunije, od početka Prvog svjetskog rata. Izvorni tekst ugovora je na francuskom.

To je drugi pokušaj mira nakon propalog ugovora iz Sèvresa, koji je potpisan od strane svih navedenih stranaka, ali je kasnije odbačen od mladoturskog nacionalnog pokreta koji se borio protiv nepovoljnih uvjeta i značajnog gubitka teritorije. Ugovorom iz Lausanne okončan je sukob i definirane su granice moderne Turske Republike. U ugovoru je Turska odustala od svih potraživanja na ostatak Otomanskog carstva, a zauzvrat su saveznici priznali turski suverenitet unutar njenih novih granica.

Turska je ratificirala Sporazum 23. augusta 1923., a Grčka 25. augusta iste godine. Nakon toga, sporazum su ratificirali: Italija, 12. marta 1924., Japan, 15. maja 1924. godine, Velika Britanija, 16. jula 1924. Sporazum je stupio na snagu 6. augusta 1924. godine, kada su dokumenti o ratifikaciji službeno pohranjeni u Parizu.

Ataturkov obračun sa ‘parazitima Otomanskog carstva’

Po zaokruženju granica moderne Turske države Ataturk se morao razračunati sa parazitima Otomanskog carstva – institucijom otomanskog hilafeta, odnosno religijskom administracijom.

Degradirani ‘hilafet’ u Otomanskom carstvu imao je ulogu, današnjim rječnikom rečeno, političkog komesara. To znači da je kod pokorenih naroda uništavao osjećaj za prostor, vrijeme i jezik, a veličao jedinstvo po religiji. Problem je što je institucija hilafeta imala i silu koju je mogla primijeniti prema neposlušnicima (krivovjernicima), ali je koristila i najznačajnije sredstvo vladanja, autoritet samog Boga. To dalje znači da je ‘hilafet’ kao institucija bio jedini zadužen za tumačenje ‘volje Božije i poruke u Kur’anu časnom zapisane’. Ne treba napominjati da je većina vjernika, posebno pokorenih naroda bila nepismena, a o neznanju arapskog jezika da i ne govorimo.

Ataturk je, prirodno, u takvoj instituciji hilafeta vidio najveću opasnost po napredak nove sekularne i građanske Republike Turske. Zašto? On je bio  prvi, a dugo i jedini muslimanski lider, koji je imao snage i hrabrosti da princip ‘jedinstva u religiji’ zamjeni evropskim principom ‘jedinstva po prostoru i vremenu’. Tako je Tursku odvojio od religije i navodnih „viših“ ciljeva te ju uveo u red evropskih nacionalnih država određenih, vlasništvom nad prostorom i jezikom (Turska država, turski narod, turski jezik).

U tom cilju proklamovao je jednakost svih građana pred zakonom, (ovdje je u stvarnosti realizovao islamski princip po kom su svi ljudi pred Bogom isti, princip koji je praksom ‘feudalnog islama’ pretvoren u farsu); proveo je agrarnu reformu, odbacio ulogu navodnog ‘hilafeta’ odvajajući institucije religije od države, potpomogao je moderno građansko i krivično zakonodavstvo, uveo latinicu umjesto arapskog pisma, iz Ustava uklonio privilegiju državne religije, zabranio nošenje zara, fesa i feredže, žene su dobile ravnopravnost, ali i izborno pravo.

Treba li naglašavati da su ove reforme nailazile na protivljenje velikog sloja parazitarnog dijela društva? Čovjek koji je znao izbaciti okupatore iz Turske u more, znao je kući sjeći „glave i fesove“ kod onih koji ih nisu sami htjeli skinuti, jer je put u sekularnu i građansku Tursku vodio samo u jednom pravcu.

Vođe turskog nacionalističkog pokreta 1919. godine. Ataturk je u sredini. Foto: Wikimedia Commons/Directorate General of Press and Information of the Prime Ministry of the Republic of Turkey

Ono gdje Ataturk nije stigao u potpunosti preokrenuti situaciju, bila je sama vjerska organizacija – nije uspio da obezbjedi Turskom narodu ono što je uspio Luter kršćanskim narodima, slavljenje Svete knjige na svom jeziku. U praksi nije uspio da sprovede ideju da Bog, Kur’an nije poslao sultanima i religijskoj administraciji, već svakom Božijem robu.

Nije uspio da natjera ulemu da prevede Kur’an časni na turski jezik i poput Martina Lutera objasni vjernicima da je Bog upravo svakom od njih poslao poruku u Kur’anu časnom i da pred tom porukom ne smiju praviti tri grijeha: ne znati čitati, ne čitati, ali i čitati a ne razumjeti. Na ta tri grijeha su ih sultan i religijska administracija vijekovima nagonili, obezbjeđujući na neznanju podanika (vjernika) sebi i sultanatu privilegije koje su i dovele do raspada imperije.

Gdje bi da se vrati Erdogan?

Ne treba biti previše pametan pa izvući zaključak koji od navedenih sporazuma je bio bolji za Tursku i turski narod, ali očito da Erdogan ima problema da to shvati. Sanjajući veću Tursku, odnosno obnovuOtomanskog carstva zaboravlja da će mu ‘saveznici i mentori’ ponuditi upravo onu kartu na koju je pristao vlasti željan sultan Mehmed VI, a ona koju je u krvi izborio Ataturk bit će zauvijek poništena.

Međutim, postavlja se razumljivo pitanje: Kako je Erdogan sa ovakvim stavovima uopće i došao na vlast? A odgovor je vrlo jednostavan, iskoristio je najmoćnije oružje manipulacije – religiju.

Svoj program je upakovao u nazovi religijska načela, a koja se u suštini svode na feudalno srednjovjekovno poimanje religije, tzv. feudalni islam. Ovim sistemom ‘Bogom danih kasta’ služili su se Ataturkovi prethodnici pa su tako cijeli turski, a i druge pokorene narode, držali u mraku neznanja. Erdogan je na dobrom putu da silom vrati te davno oprobane recepte manipulacije religijom, koji su osmišljeni tako da on, njegova porodica i odabrana kasta vladaju bez ograničenja.

Za ostali narod je pripremio zatucanost, neobrazovanost, neznanje, fanatizam,  siromaštvo – drugim riječima kazano, omogućio im je ‘kmetsko pravo’. Samo tako unazađen narod će moći prihvatiti da njime vlada najbeskrupulozniji sloj elite, spremne i na žrtvovanje vlastitog naroda radi vlasti nad parčetom zemlje.

(A.Jašarević/Global CIR/Izvori: Wikipedia, telegraf.rs, Fromkin, David (1989). A Peace to End All Peace: Creating the Modern Middle East, 1914-1922., luteriorlovic.blogger.ba, arhiva Global CIR-a)

Komentiraj