VELIKI ISKORAK BOŠNJAČKE POLITIKE: Vrijeme turkofilskih iluzija je završeno, vratimo se suštini ZAVNOBiH-a!

Gotovo da nema perioda u historiji naše zemlje u kojem bi se moglo reći da je bila ‘mirna Bosna’, kao što niko ne može pronaći niti jedan period kada je ‘Bosna šaptom pala’. Uvijek se ovdje ratovalo, bunilo, branilo i taj bosanski inat nekako je pronalazio načina da sačuva Bosnu uprkos svemu.

Ni danas nije mirno, čak šta više, mnogo je burnije nego u nekim ranijim vremenima. U cijelom svijetu se osjećaju promjene koje i nas, htjeli mi to ili ne, zahvataju, samo je pitanje kako ćemo odgovoriti na nove izazove koje nam sa sobom donose.

U ovim burnim vremenima portal Global CIR predstavljao je osvježenje u već učmalom medijskom prostoru. Osnovan od strane nekolicine entuzijasta pokušao je pomoći našem regionu Balkana, prije svega narodnim masama, a onda i političarima da shvate kako se budućnost ne može graditi na slijepom podilaženju raznim centrima moći.

Tako je naš cilj u Bosni prije svega bio ‘otvoriti oči’ ljudima koji su slijepo vjerovali kako će zvanična turska politika uraditi nešto spektakularno za ovu državu i kako politiku treba usmjeriti ka Erdoganovoj administraciji. Pored toga cilj je bio spasiti što veći broj ljudi od odlaska u Siriju, da se ne bore na strani gubitnika u tamošnjem ratu, a to se tek sada vidi, na strani ‘pobunjenika’ koje su svi izdali, pa čak i taj Erdogan koji se može smatrati kopredsjednikom projekta ‘Arapsko proljeće’.

Sa druge strane cijelom regionu nastojimo otvoriti jednu novu perspektivu, u kojoj ćemo ponovo moći raditi, stvarati i živjeti zajedno. Da bismo to postigli neophodno je bilo utvrditi minimalnu listu zajedničkih interesa, što nije bio težak posao jer dijelimo zajedničku prošlost, njegujemo slične jezike, nismo ‘dobro prošli’ raspadom Jugoslavije i na kraju zaslužujemo normalan život, stabilnost i mir.

Erdogan u neoosmanskom stilu/Foto: Agencije

Erdogan naišao na ‘tvrd orah’

Ko bi rekao, prije samo godinu dana da ćemo ovu Bosnu morati braniti ponovo od Turaka. A eto čini se da smo na pragu takvog scenarija, ako nismo i dobrano zakoračili u taj sukob. Naime donedavni ‘zaštitnik bošnjačkog naroda’ je iznenada promijenio ploču. Nema više ustaljenih uspavanki kako će nam u pomoć priteći 80 miliona Turaka, niti nam Erdogan čestita praznike na bosanskom.

Referendum u RS-u bio i prošao, a on ‘ni mukajet’. Dan državnosti, bio i prošao, a na twitteru ništa. Investicije obećane, a obećanja neispunjena i nikom ništa…Izgleda da nam se historija jednim dijelom opet ponavlja. Naivni Bošnjaci su ponovo imali iluziju da tamo neko misli na njih, da im želi dobro i da će im taj ‘fiktivni Erdogan’ pomoći.

Međutim, oni nisu znali da stvarnog Erdogana pokreću samo sopstveni interesi i borba za očuvanje vlasti. Kada je to u pitanju, neumoran je i nepokolebljiv. Tu bošnjačku iluziju pothranjivala je armija poslušnika zbog uskih ličnih ciljeva, čitava kolona raznih interesdžija po kojekakvim kulturnim centrima, turskim uredima za ovo i ono. Napraviše od Erdogana, u najmanju ruku evliju, a neki su išli dotle pa ga i halifom proglasiše.

Tako je Erdogan u svom zanosu hegemonističke taštine zatražio od cijelog svijeta da mu izruči, ni manje ni više do jučerašnjeg učitelja njegova Fethullaha Gulena, čovjeka koji je najzaslužniji što je Erdogan i prvi put došao na vlast. Ali hajd’ to, nego je zatražio da sve države svijeta pozatvaraju Gulenove obrazovne institucije, jer prema riječima zvanične Ankare tamo se propagira terorizam.

Poneko je i poslušao manijaka koji iz zatvora pušta kriminalce, a zatvara akademike i profesore. Čovjeka koji je učestvovao u razvaljivanju Sirije, pa je pustio u svoju zemlju milione izbjeglica, ali ne da bi im pomogao, nego da bi sutra njima ucjenjivao Evropu za novac. Siroti ljudi, iz Sirije su bježali zbog ‘Assadove diktature i ruske čizme’, a sada žive u Erdoganovoj Turskoj pod šatorima ili mostovima, i kako je Erdogan krenuo da se ‘okreće’ opet im ne gine ta ista ruska čizma.

Međutim, iako je očekivao da će u Bosni stvari oko Gulena proći glatko, Erdogan se grdno prevario, i ne samo oko Gulena. Prema nezvaničnim informacijama, turski zahtjevi su išli dotle da su predviđali rušenje svih objekata ‘Hizmetovih’ obrazovnih institucija u BiH, te njihovo ostavljanje u takvom stanju kako bi bile trajan dokaz šta se desi onome koji navodno ustane protiv Erdogana. Prevario se Erdogan i oko drugih planova za preuzimanjem bh. infrastrukture i vojnih kompleksa na koje je dok je kao ‘sultan’ pohodio Bosnu bacio oko. Išao je čak dotle da je i pojedine vojne baze zamišljao ispunjene turskim ‘askerima’, pa da onda iz srca Balkana, prijeti Evropi preko bošnjačkih leđa i da nam tako pomogne kao što je pomogao Turkmenima u Siriji i Iraku – riješio je njihovo nacionalno pitanje za sva vremena.

Trebamo li napomenuti kako su radikalni elementi i sa ‘druge dvije strane’ priželjkivali vezanje Bošnjaka za sudbinu Erdoganove Turske, vidjevši tako šansu za lakše odvajanje dijela bh. teritorije i njegovo pripajanje drugim državama regiona.

Ko je rekao Erdoganu ‘ne’ i šta se dešavalo na relaciji vrh SDA i Erdogan u proteklom periodu, malo je poznato, ali sudeći po tome ko je ovih dana izložen najžeščoj harangi i medijskom linču, onako iz čista mira, u konkurenciji nam samo ostaje, vjerovali ili ne, Bakir Izetbegović.

Bakir Izetbegović rekao ‘Ne’/Foto: Agencije

‘Ne’ turskoj hegemoniji

Sami rezultati lokalnih izbora u BiH održanih početkom oktobra ukazivali su kako u najvećoj bošnjačkoj partiji postoji neki unutarnji razdor. Tek kasnije kada su kolovođe pobune u SDA javno progovorili i oglasili se po raznim pitanjima koja oni vide kao goruća, postalo je jasno da to nisu samo oni. Neko drugi stoji iza toga, barem se tako može naslutiti.

I šta je Izetbegovićev grijeh? To što im je podijelio vodeće funkcije, omogućio nesmetan napredak u karijeri i što su imali, sudeći po mišljenima većine analitičara, ipak jednu slobodu da u demokratskoj atmosferi izraze svoje stavove, što u drugim strankama nije slučaj. Neko bi rekao da su se ‘osilili’, ali samo oni koji čitaju između redova znaju da su oni hajku na predsjednika SDA pokrenuli na nečiji mig, a taj mig je najvjerovatnije došao iz Turske.

Ne treba isključiti ni scenarij da je ova destabilizacija bošnjačkog političkog tijela dio zajedničke strategije Putina i Erdogana kojom žele dodatno oslabiti Evropu, a najbolji način je taj da joj se otme ili destabilizira Balkan. Naravno žrtve takvog scenarija bilo političke ili možda ratne ne bi bili Rusi i Turci, već Srbi i Bošnjaci.

Bakir Izetbegović je i sam svjedok da ni jedno obećanje, a bilo ih je mnogo, Turska nije ispunila prema Bošnjacima. Govorilo se o 10-20 milijardi mogućih ulaganja u bh. privredu i odatle je i došla ona poznata rečenica i obećanje o 100.000 radnih mjesta. Ali što se tiče toga ostali smo kratkih rukava. Dok su investicije odlazile u druge zemlje Balkana, Bošnjacima su stizali selami, emocije i tajne dove od ‘velikog vođe’.

Bez obzira na to koliko smo ranije kritikovali poteze Bakira Izetbegovića, pogotovo u domenu vanjske politike i odabira saveznika, danas slobodno možemo kazati kako njegovo ‘ne’ Erdoganu, uzimajući u obzir okolnosti i momenat u kojem je izrečeno, predstavlja prekretnicu savremene historije BiH, i u očima Bošnjaka ima težinu poput onog Titovog kada se suprotstavio Staljinu. Jer i Staljin je imao neke svoje planove za Jugoslaviju, mimo volje našeg naroda kao i Erdogan za Bosnu. I Jugoslavija je u usporedbi sa SSSR-om bila mala, kao što je i BiH u usporedbi sa Turskom. No kao što se ispostavilo i u prvom slučaju, tako će i u ovom drugom – odvažne sreća prati.

Ne trebaju nama strani tutori i vladari, već iskreni partneri koji će pomoći našim posrnulim ekonomijama i državama. Bošnjaci su oduvijek bili i ostali dio Evrope, sa njima se uvijek i o svemu moglo razgovarati osim o prodaji Bosne, Bosna je uvijek bila iznad svega. Balkan čini okosnicu cjelokupne evropske kulture i civilizacije i zaista nam ne trebaju azijsko-afrički tutori na političkom planu. Naravno, ekonomija, sport, kultura ne poznaju granice i sa svima treba imati prijateljske i dobre odnose, ali po pitanju integracija Balkanu je mjesto u sklopu Evropske zajednice naroda.

Šta možemo očekivati?

Prije svega jedno otrježnjenje od sluganskog mentaliteta koji su nametnule one strukture koje su i slavnog Huseina kapetana Gradaščevića izdale i priklonule se sultanu. Tada im se učinilo da je to pobjednička strana, a i sada im se samo čini. Neka se upitaju ko se danas sjeća sultana zulumčara – niko. A pitajte redom od Save do mora i od Une do Drine pa ćete vidjeti da svaki stanovnik BiH zna ko je bio Zmaj od Bosne.

Pored toga, možemo očekivati burnu zimu u političkom životu, prije svega bošnjačkog establišmenta, koji se sada osjeća približno onako kako se osjećala Hillary Clinton i njen tim kada su vidjeli da je ipak pobijedio Trump uprkos svim njihovim predviđanjima, kampanjama i manipulacijom javnosti. Treba se pomiriti sa realnošću, Hillary je izgubila.

I ono što je najvažnije, Bošnjaci se konačno mogu okrenuti sebi i svojoj Bosni te vidjeti šta sami za sebe i svoje komšije mogu uraditi. Za nadati je se da će i naši sugrađani raskrstiti sa ‘velikim prijateljima’ i politikama iz Beograda, Zagreba, Moskve pa da svi zajedno kao ljudi sjednemo i konačno krenemo naprijed. Nakon svih ovih godina, zaslužili smo to.

Nadu mi daje i reafirmacija antifašističkih vrijednosti kod bošnjačkih elita, koja nailazi na otpor konzervativaca iz redova svih naroda. Bošnjaci trebaju znati da je 25. novembra kreiran prvi i jedini ustav ove države bez uplitanja velikih sila. Tada je definirana jedina moguća država BiH, država svih njenih naroda i građana. Bošnjaci također trebaju shvatiti da bez obzira na sve manjkavosti i možda nepravedan odnos prema njima u bivšoj državi, Josip Broz Tito je odigrao ključnu ulogu i odbranio Bosnu kojoj je bila namijenjena sudbina ‘pokrajinske autonomije’ u sklopu Hrvatske i Srbije.

 

Delegati AVNOJ-a iz Bosne i Hercegovine Avdo Humo, Đuro Pucar i Rodoljub Čolaković u Jajcu, novembar 1943.

Kada će makar jedna škola biti nazvana po Avdi Humi i Husagi Ćišiću?

Svijest o državi njenoj važnosti koju je u odnosu prema Erdoganu pokazala bošnjačka politika nije od jučer. Mnogi su nas nebrojeno puta zadužili da ih se sjećamo zauvijek. Jednog sam već naveo, Husein kapetana Gradašćevića koji je bio nositelj pokreta za autonomiju u okviru Osmanskog carstva. Drugi je Avdo Humo, nosilac pokreta za republički status BiH u okviru nove Jugoslavije sa Titom na čelu. Pored njega sedamdesetih godina pojavila se čitava plejada bošnjačkih intelektualaca i političara koji su status Bosne i Bošnjaka dodatno učvrstili u okvirima tadašnje države kao što je bio Džemal Bijedić i braća Pozderci.

Sa koncepcijom Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u federativnoj Jugoslaviji, po kazivanju Avde Hume, krenuo je prvih dana novembra 1943. dio Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu (Rodoljub Čolaković, Avdo Humo) sa više uglednih građanskih političara iz istočne Bosne za Jajce, gdje su se nalazili Vrhovni štab i CK KPJ. Kad su stigli u Jajce, dobili su nacrt jedne odluke kojom je trebalo Bosnu i Hercegovinu konstituisati kao autonomnu pokrajinu neposredno vezanu za jugoslovensku federaciju. Taj nacrt odluke direktno je bio u suprotnosti sa koncepcijom PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu i političkom platformom oslobodilačke borbe, te je zbog toga vođena diskusija sa pojedinim članovima CK (Mošom Pijade, Sretenom Žujovićem, Milovanom Đilasom i Edvardom Kardeljom). Članovi CK KPJ, osim Kardelja, koji se složio sa Čolakovićem i Humom, zastupali su mišljenje da Bosna i Hercegovina ne može biti republika, “jer ne postoji bosansko-hercegovačka nacija i da je republika nacionalna kategorija. Osim toga, oni su sumnjali u definiciju o Muslimanima kao naciji, ne vjerujući čak da bi se, u socijalizmu Muslimani mogli razviti kao nacija …”.

Olga Humo (supruga Avde Hume) je krajem 2001. napisala kako je, u pripremama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, kucajući materijale, bila upoznata sa događajima vezanim za njegovo održavanje, navodeći kako je Avdo Humo “sa Rodoljubom Čolakovićem došao iz istočne Bosne na zasijedanje AVNOJ-a. Prvi razgovor u vezi sa zasijedanjem njih dvojica su imala sa Mošom Pijade koji je pripremao prijedloge i materijale. U vezi sa statusom Bosne postojala su dva prijedloga. Prvo je bio da se Bosna i Hercegovina podijeli između Srbije i Hrvatske, s tim što je Đilas tražio da istočna Hercegovina pripadne Crnoj Gori. Drugi prijedlog, koji je branio Moša Pijade, bio je da BiH dobije status autonomne oblasti. U vezi sa ovim prijedlogom ostalo je otvoreno pitanje kome bi ova autonomna oblast pripala, Srbiji ili Hrvatskoj. Srbi su htjeli da ona pripadne njima, a Hrvati, opet, branili su stav da treba da pripadne njima, s obzirom na okolnost da se za Srbiju već predviđaju dvije autonomne oblasti”.

Navedene prijedloge o budućem uređenju Bosne i Hercegovine delegacija PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu je odbila. I pored toga što je E. Kardelj prihvatio stanovište PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu, Pijade, Žujović i Đilas su i dalje zastupali svoje stavove. Zbog toga je rukovodstvo PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu otišlo kod Tita, što im je sugerisao i Kardelj, i iznijeli mu svoje nezadovoljstvo, neslaganje i argumente. Razgovor sa Titom trajao je četiri sata. Tom je prilikom Avdo Humo opširno govorio o etničkim i historijskim razlozima u prilog Bosne i Hercegovine kao republike, pri čemu ga je Rodoljub Čolaković podržavao.

Tito je tada “presudio” – prihvatio je koncepciju PK KPJ za BiH o Bosni i Hercegovini kao ravnopravnoj federalnoj jedinici i rekao: “Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna republika najmanje onoliko koliko su to Srbija i Hrvatska. I drugo, Muslimani moraju biti apsolutno ravnopravan narod, u mjeri koliko su to Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini”.

Tito se, u pogledu državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine, za razliku od “nekih rukovodećih drugova”, nikada nije dvoumio. To je potvrdio i prilikom posjete Bosni i Hercegovini u novembru 1979, kada je pored ostalog rekao : “Bosna i Hercegovina ne može pripadati ni ovom ni onom, već narodima koji je od davnina nastanjuju. Uostalom, to njima nije niko poklonio, već su to sami izborili u narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj su masovno učestvovali. Bilo je to jedino moguće i srećno rješenje, ne samo za narode Bosne i Hercegovine, već i za našu zajednicu u cjelini. U prošlosti je Bosna i Hercegovina uvijek bila kamen spoticanja. Sa našom narodnooslobodilačkom borbom ona se toga otarasila”.

Nažalost, na Ustavotvornoj skupštini od 18. januara 1946. Nisu uvažene definicije ZAVNOBiH-a, te su Bošnjaci izbrisani iz ustava nove Jugoslavije. Razboriti Husaga Ćišić, umni antifašist koji nije morao biti ni ateist ni komunist da bi bio to što jest: veliki političar, nedovoljno poznat čak i u akademskom krugu svoje domovine a nekmoli u širokim narodnim masama, jedini je koji je tada glasao protiv ustava izražavajući nezadovoljstvo statusom svog naroda.

Njegova predstavka koja je prethodila Ustavotvornoj skupštini od 18. januara 1946 – zatajena je a Ustav je izglasan – s jednim, Husaginim, glasom protiv! Nije želio da pred režiranom komunističkom historijom podloži svoj narod i svoju BiH koja je „unešena u Jugoslaviju“. Kao svjedok Drugog zasjedanja AVNOJ-a i njegovih zaključaka, piše „zaboravnim drugovima“:

„Prema ovim zaključcima AVNOJ-a, svaka federalna jedinica aktom tog svoga opredjeljenja, stekla je i pravo na svoje vlastito narodno ime, ali samo je to pravo uskraćeno bosanskoj federalnoj jedinici. Jedinici naime koja je po izvjesnim obrazloženjima, iznimno zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti Srba, Hrvata i tako nešto… Bh. jedinica na tzv. racionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata, nema nikakve garancije za svoj opstanak, niti može imati izgleda na miran društveni i državni život.“

Upozorio je i na nesklad između identifikacije Bošnjaka, kao zasebne nacionalne zajednice u najznačajnijim dokumentima iz rata, AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. ZAVNOBIH Bošnjacima snažno potvrđuju nacionalni status pod imenom „Musliman“ – dok ga kasniji, AVNOJ-ev, potpuno prešućuje, što je paradoks sam po sebi, pa upućuje pa zločestu igru koju je Husaga prozreo i pred svima objelodanio.

Bilo kako bilo, ZAVNOBIH je dokaz da je u Bosni i Hercegovini, ne samo moguć, nego i logičan zajednički život njenih naroda, da njihova zajednička država može da funkcionira za dobro svih i da dâ velike rezultate. Stoga je ZAVNOBIH od 1943. najznačajniji datum naše historije, datum koji potvrđuju milenijsko historijsko postojanje Bosne i pruža model po kojem se jedino Bosna i Hercegovina može razvijati, a njenim narodima omogućiti punu ravnopravnost i slobodu.

Prof. dr. Zlatko Lagumdžija u ‘Kući cvijeća’/Foto: Agencije

Nezavisnost Bosne i Hercegovine (1992.) je samo logični slijed i rezultat onoga što je cijela historija Bosne i Hercegovine iskazala i za što je ZAVNOBIH ostavio bitne političke i ustavno-pravne pretpostavke. Tekovine Narodnooslobodilačkog pokreta i antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu bile su značajan temelj odbrambenog rata 1992.-1995. za očuvanje Bosne i Hercegovine.

Na kraju valja kazati da je odmicanje bošnjačke politike od srednjovijekovnog erdoganovskog modela značajan iskorak, kojeg treba pratiti dalja modernizacija i politike i države. U tom oporavku i izgradnji autentične bošnjačke i bosanskohercegovačke politike najbolje može pomoći probosanska ljevica i građanski orijentirane stranke. Naravno one su danas usitnjene i pokušavaju se okupiti u zajednički blok. Tek sada se vidi koliko je SDP izgubio odlaskom profesora Zlatka Lagumdžije te koliko je cijeli pokret za građansku BiH izgubio na snazi posljednjih godina zbog unutrašnjih previranja i podjela.

Za očekivati je da će naredni period donijeti ukrupnjavanje lijevog bloka koji će nadamo se u dogledno vrijeme pokrenuti incijativu da makar jedna škola u Kantonu Sarajevo nosi naziv po narodnim herojima Avdi Humi (ili Husagi Čišiću), Bošnjaku kojeg je poslušao Tito, dao BiH status republike te konačno stavio tačku na tadašnje inicijative o podjeli BiH. Da bismo osigurali vječni pomen na žrtve pale 1992-1995. godine, nikada ne smijemo zaboraviti žrtvu koju smo podnijeli tokom Drugog svjetskog rata i narodno-oslobodilačke borbe, a koja je omogućila vraćanje i obnovu bosanske državnosti, a kasnije i nezavisnosti.

 

(Global CIR/Amel Jašarević)

1 Komentaron this Post

  1. Svaka cast na analizi nisam bolji procitao odavno!

    Reply

Komentiraj