BANKARI MOGU ODAHNUTI: Uskoro će svi ne-fašistički glasači u Francuskoj biti prosto primorani da glasaju za političara koji želi ukinuti socijalnu državu, otpustiti hiljade radnika i produžiti radno vrijeme?

Dobre vijesti za Evropu“ je naslov jednog komentara francuskih preliminarnih izbora. Autor teksta je investiciona banka koja se zalaže za programe štednje. Naravno da je njima dobra vijest to što će François Fillon (francuski Thatcher) vjerovatno biti protivnik Marine Le Pen (francuskog Mussolinija) u drugom krugu francuskih predsjedničkih izbora u maju sljedeće godine. Ima li bolje vijesti za jednu investicionu banku od te da će uskoro svi ne-fašistički glasači sa ljevice, centra i desnice biti prosto primorani da glasaju za političara koji želi da ukine socijalnu državu, otpusti hiljade radnika i produži radno vrijeme?

Privatna banka koja je pozdravila Fillonovu kandidaturu zove se Berenberg. „Uz malo sreće”, uvjerava svoje klijente njen glavni ekonomista Holger Schmieding, „2017. će biti godina prilika, umjesto rizika”. Bila bi to „prilika“ za Fillonovu vladu da bez uvjerljive socijal-demokratske opozicije sprovede mjere „rasta“ koje bi smanjile plate i socijalna davanja, uz povećanje radnog vremena i bogaćenje klijenata ove privatne banke koji čuvaju 40 milijardi eura u njoj. Ovo je samo jedan primer pogrešne računice evropske političke elite.

Predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker izjavio je za austrijske medije da nema odustajanja od dalje federalizacije Evrope, niti izlaska država članica iz ekonomske stagnacije koju je nametnuo Brisel. Za koji dan ćemo baš u Austriji vidjeti koliko se isplati strategija „duplo ili ništa“ evropskog centrizma. Tamo se u nedjelju ponavlja drugi krug predsjedničkih izbora, uz izjednačene šanse ekstremnog desničara Norberta Hofera i kandidata zelenih Alexandera Van der Bellena. Ljevica i centar se trude da u zadnji čas pridobiju radničke glasove.

U Italiji će istog dana vlada lijevog centra najverovatnije izgubiti referendum koji bi trebalo da ojača izvršnu vlast na štetu parlamenta. Ako premijer Matteo Renzi podnese ostavku i tržišta kolabiraju, a Evropa nametne plan spašavanja banaka koji će opljačkati štednju običnih građana, do Božića ćemo dobiti veliku italijansku bankarsku krizu i krizu evrozone.

Ovaj niz glupih poteza zaokružuje zahtjev MMF-a od Grčke o novim budžetskim rezovima. MMF ne razmišlja o posljedicama ovakve odluke u vezi sa učestalim napadima grčkih neonacista na imigrantske kampove po grčkim ostrvima, jer kao i Evropska komisija i Evropska centralna banka – ne diže pogled sa svojih pravilnika i budžetskih izvještaja.

Evropska elita kao da je obuzeta žudnjom za smrću. Svim poznavaocima evropske kulture zamisliva je ova morbidna mogućnost. Thomas Mann u svom romanu iz 1912. Smrt u Veneciji kroz romantičnu opsesiju bolesnog starca opisuje želju za smrću kosmopolitske evropske kulture. Glavni lik Aschenbach se prijavljuje u kozmopolitski hotel u Veneciji zahvaćenoj epidemijom kuge, sa namjerom da umre. Mann je ovo delo napisao dvije godine prije stvarne smrti evropskog kozmopolitizma, predosjećajući njegov skori kraj.

U ovom romanu gradske vlasti negiraju epidemiju kuge i tako doprinose njenom širenju. Iako se često pojednostavljeno tumači kao priča o ljubavi i gubitku, Smrt u Veneciji se bavi željom za samouništenjem onoga što Mann naziva „evropskom dušom“. Njegov narativ u ovom i nekim drugim romanima analizira slabosti transnacionalne kulture u trenucima krize. Za Manna je pažljivo izgrađen multikulturni svijet hotelskog lobija, gdje Poljaci govore francuski, Italijani se oblače po pariškoj modi, a orkestar svira dijelove mađarskih operata – krhka iluzija. Čim se okrnji, sve se raspada.

Danas multikulutralnost nije tako lomljiva tvorevina kao u vrijeme belle epoque. Sloboda putovanja zagarantovana Šengenom je (barem za bijelce) realnost. Erazmus program za razmjenu studenata neposredno je uticao na živote preko 4 miliona studenata. Mladi Evrope kroz programe „gradovi kulture“ oblikuju novu stvarnost na berlinskoj umjetničkoj sceni, na velikim muzičkim festivalima kao što je Benicàssima u Španiji ili u razuzdanom noćnom životu u modernom Beogradu.

Ako se potrudimo, možemo da uništimo ovu izvornu kulturu globalizacije koja opstaje samo van svijeta politike. U tipičnom evropskom baru, kafiću ili na plaži, tolerancija postoji samo zato što ljudi ne insistiraju na svojim nacionalnostima i religijama. Mladi ljudi time implicitno pretpostavljaju da je politika budalaština i da nije važna. Ali sada su politika i nacionalizam zakucali na vrata i izazvali paralizu i strah.

Kada sam mlade ljude u Ferari na sjeveru Italije upitao kako bi odgovorili na širenje ksenofobije, većina mi je govorila o genuino clandestino – pokretu koji se zalaže za povratak poljoprivredi i raskid sa zvaničnom ekonomijom kao strategiji preživljavanja pod programima štednje. „Gotovo je, nema nade, desnica je pobijedila”, odgovaraju mladi ljudi koji nisu aktivisti već deca iz malih gradova koju troše svoju mladost životareći kod babe i dede.

Tako da Fillon protiv Le Pen nije „dobra vijest za Evropu“, niti je to Junckerovo obećanje da će istrajati na greškama koje su nas dovele u ovaj položaj, niti je to insistiranje MMF-a da Grčka dokrajči svoju demokratiju i Renzijeva odluka da igra na sve ili ništa sa italijanskim bankarskim sistemom.

Samouvjerena transnacionalna elita iz Huntingtonovog opisa nacionalnih vlada kao „ostataka prošlosti čija je jedina svrha da omoguće globalne operacije ove elite“ – više ne postoji. Ona sada biva zamijenjena ekstremno desničarskim međunarodnim pokretom, koji čine Trump, Farage i ljudi iz Breitbart Newsa. To je zajedništvo koje jača, dok globalističko kopni. Ovo se može spriječiti odbacivanjem zahtjeva za većom štednjom i privatizacijom, za dužim radnim vremenom i manjim platama. Treba da prestanemo da uništavamo budućnost mladih generacija. Zato lijevi centar što prije treba da francuskim građanima ponudi nekog boljeg od Fillona.

 

(Global CIR/Autor:/Pescanik.net)

Komentiraj