UDAR NA REPUBLIKU: Na proljeće referendum o ustavnim promjenama u Turskoj

Turska planira da u martu, aprilu ili maju sljedeće godine održi referendum o ustavnim promjenama kojima bi bila povećana ovlašćenja predsjednika, rekao je danas potpredsjednik Vlade Nuretin Čanikli. On je izjavio da će predsjednički i parlamentarni izbori biti održani zajedno 2019. godine.

Čanikli je rekao televiziji “Haber” da će vladajuća stranka AK danas dostaviti parlamentu svoj prijedlog ustavnih promjena i da će ga nacionalnistička opoziciona stranka MHP podržati. Za održavanje referenduma o izmjeni Ustava potrebna je podrška najmanje 330 od 550 poslanika u turskom parlamentu.

Vladajuća satranka AK ima 316 poslanika, a MHP 39. Čanikli je odbacio mogućnost održavanja prijevremenih izbora prije 2019. godine.

Na prošlomjesečnom sastanku sa pristalicama u Ankari, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je, govoreći o navodnom ‘puču’ ovog ljeta, ničim izazvan izjavio: “neki su nas pokušali prevariti predstavljajući Sporazum iz Lausanne kao pobjedu”.

Sporazum koji je spomenuo zapravo je onaj kojim je i službeno završen Prvi svjetski rat. Njime je Turska potpisala konačan mir s Italijom, Francuskom i Britanijom, a te su sile istodobno odustale od svog ranijeg plana podjele današnje Turske na svoje kolonije i “sfere utjecaja”. Zbog toga je Sporazum u Lausanni dugo slavljen kao svojevrsni rođendan Turske Republike izgrađene na ruševinama Osmanskog Carstva.

Izgleda da je Erdoganu bliža ideja da vlada jednim malim dijelom Anadolije kako je to potpisao tadašnji Otomanski sultan Mehmed VI, nego li da upravlja moćnom Republikom Turskom koju je utemeljio Mustafa Kermal Ataturk.

Tadašnji sultan je, kako bi osigurao svoj opstanak na prijestolu počeo da sarađuje sa saveznicima koji su okupirali Carigrad i de fakto preuzeli kontrolu nad državom. A rezultat toga je bio katastrofalni Sporazum iz Sèvresa. Sadašnji ‘sultan’ također šuruje sa ondašnjim savezničkim državama, a ta saradnja može uroditi samo jednim plodom – malom i podijeljenom Turskom.

Karta Turske predviđena sporazumom iz Sevresa

Pojednostavljeno rečeno, mapa Turske je prema ovom sporazumu trebala izgledati ovako: egejska obala Male Azije bi pripala Grcima, kao i skoro sve zapadno od Istanbula; Istanbul, Galipolje i maloazijska obala Mramornog mora bi postali demilitarizovane zone pod međunarodnom upravom; jugozapadna Mala Azija bi bila okupirana od Italije, jugoistočna od Francuza, na istoku bi nastale jermenska i kurdska država, a samo bi sjeverna Anadolija dijelom gotovo uništene Otomanske Turske.

Sultan je osim isplate ratnih separacija pristao i na ograničavanje armije te ukidanje ratne mornarice Otomanskog carstva.Otomanski bi ‘hilafet’ samim tim ostao kao papinska država iz 19. vijeka sa 50.000 simbolično naoružanih vojnika.

Ugovor iz Sevresa je prije svega zbog dobitaka Grčke i Armenije oštro odbijen od strane turskih nacionalista i parlament je odbio da ga ratifikuje..

Kemal-paša je odbio priznati ovako ponižavajući sporazum, uzeo je oružje i drugu pomoć od sovjetskih boljševika i krenuo na Grke i Armene. Nakon početnih uspjeha protiv Grka, Francuzi i Italijani su se povukli iz Anadolije; boljševici su zajedno sa Turcima uništili Armeniju, a SSSR je postala prva država na svijetu koja je priznala nacionalnu vladu u Ankari.

Mirovnim sporazumom potpisanim u švicarskom gradu Lausanni, 24. jula 1923. službeno je okončan sukob koji je prvotno postojao između Otomanskog carstva i savezničkih država: Britanskog carstva, Francuske Republike, Kraljevine Italije, Carstva Japana, Grčke i Kraljevine Rumunije, od početka Prvog svjetskog rata. Izvorni tekst ugovora je na francuskom.

Karta Republike Turske prema sporazumu iz Lozane

To je drugi pokušaj mira nakon propalog ugovora iz Sèvresa, koji je potpisan od strane svih navedenih stranaka, ali je kasnije odbačen od mladoturskog nacionalnog pokreta koji se borio protiv nepovoljnih uvjeta i značajnog gubitka teritorije. Ugovorom iz Lausanne okončan je sukob i definirane su granice moderne Turske Republike. U ugovoru je Turska odustala od svih potraživanja na ostatak Otomanskog carstva, a zauzvrat su saveznici priznali turski suverenitet unutar njenih novih granica.

Turska je ratificirala Sporazum 23. augusta 1923., a Grčka 25. augusta iste godine. Nakon toga, sporazum su ratificirali: Italija, 12. marta 1924., Japan, 15. maja 1924. godine, Velika Britanija, 16. jula 1924. Sporazum je stupio na snagu 6. augusta 1924. godine, kada su dokumenti o ratifikaciji službeno pohranjeni u Parizu.

(Global CIR/Agencije)

Objavljeno u:

Komentiraj