RADIO KOLINDA I HIBRIDNI RATOVI: Novo geopolitičko pozicioniranje na Balkanu

Medijski rat koji je svojim izjavama o “radikalnom islamu” izazvala predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović refleks je svojevrsnog nesnalaženja, odnosno pokušaja snalaženja u novim geopolitičkim pozicioniranjima nakon Brexita, pobjede Donalda Trumpa na izborima u SAD-u i jačeg angažmana Rusije na Balkanu.

Čini se kao da živimo u zgusnutim geopolitičkim vremenima posljednjih nekoliko mjeseci. Politički rezovi u euro-atlantskom svijetu (referendumi u Italiji i Velikoj Britaniji, predsjednički izbori u SAD-u) i njihovi efekti na “vanjsku i sigurnosnu politiku” prema našem regionu ponajviše podsjećaju na vrijeme pred Prvi svjetski rat, kada se Balkan našao u interesnom klinču različitih sila, a onda ostao zapisan u događajnoj povijesti i kao – doslovno – okidač za sve ono što će se kasnije desiti u Velikom ratu. Teško se trenutno oteti refleksu komparacije ta dva perioda uza sve specifičnosti potpuno različitih vremenskih i političkih konteksta.

Ali miris baruta kao da se namjerno širi, pa samim tim i dojam stalnog predratnog zauzimanja startnih pozicija regionalnih silica. I tako iz mjeseca u mjesec. Pogotovo u kontekstu “zaredalih” izbora – od izvanrednih parlamentarnih u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Makedoniji do referenduma i lokalnih izbora u BiH. Svaki od tih događaja dobio je svoje mjesto u geopolitičkim mjerenjima. Pobjeda HDZ-a u Hrvatskoj na krilima Plenkovićeva zagovora mainstreamizacije politike, označena je kao faktor stabilizacije odnosa u EU i regionu. Referendum u RS i lokalni izbori u BiH provedeni su u scenografiji predratnog stanja, izbori u Crnoj Gori su predstavljeni kao najizravniji sukob Rusije i euro-atlantskih sila iznjedrivši i nekakav osujećeni pokušaj državnog udara, dok se izbore u Makedoniji gledalo kao na poraz ili uspjeh europske liberalno-demokratske linije koja je u stalnom uzmaku i na unutar-političkom planu, a i na frontu vanjske i susjedske politike.

Ekstatično svašta

A taj uzmak doživio je svoj vrhunac posljednjih nekoliko tjedana, što curenjem, što javnim objavljivanjem nekoliko dokumenata. Prvo je Europski parlament 23. studenog na svom zasjedanju u Strasbourgu donio Rezoluciju o strateškoj komunikaciji Europske unije za borbu protiv propagande. Ukratko, riječ je o dokumentu koji se bavi tzv. hibridnim ratom koji protiv Europske unije i njenih vrijednosti vode Ruska Federacija i Daeš. U spomenutom dokumentu “razotkrivaju” se mehanizmi tog hibridnog rata (s puno većom pažnjom na slučaj Rusije) s posebnim naglaskom na njegov medijski aparat koji je direktno usmjeren protiv koherentnosti Europske unije i njenih liberalno-demokratskih vrijednosti s ciljem “potkopavanja europskog političkog narativa”. Bez jasnog imenovanja detektiraju se i “domaći izdajnici” u vidu zemalja članica, odnosno političkih opcija koje slabe koherentnost Europske unije svojom suradnjom s Rusijom.

Riječ je, u najmanju ruku, o ekstatičnom dokumentu koji žanrovski ne odgovara standardnim birokratskim pisanijama Europske unije. Ruska Federaracija i njen “informacijski rat” izjednačavaju se s hladnoratovskim metodama, a pohvaljuje se angažman zemalja proizašlih iz hladnoratovske podjele na rasvjetljavanju kontinuiteta današnjeg Kremlja sa sovjetskom politikom i otkrivanju komunističkih zločina (sic!). Tako bi se suprotstavilo “falsificiranju” povijesti kao glavnoj metodi moskovskog aparata, a u svemu tome veliku ulogu bi imala i popularna kultura koja bi poslužila kao “sredstavo za izražavanje zajedničkih ljudskih vrijednosti i priopćavanje politika EU-a”. U pokušaju da se bar površno odredi autorska intencija ili atribucija te rezolucije, nisam dalje odmakao od zamišljanja scene uraganskog briainstorminga bivšeg britanskog obavještajca, nizozemskog tehnokrata, stručnjaka za razvoj publike s Malte i nekog poljskog Hasanbegovića iz Europskog parlamenta. Iako dokument pršti ideologemima koje bi bilo dugoročno produktivno analizirati u ovom političkom kontekstu, puno važnijim mi se čini ton i stil dokumenta koji više odgovara jauku s bolesničke postelje nego nekoj vitalnoj vanjskopolitičkoj strategiji.

NATO trbuhozborstvo

Drugi, puno trezveniji, ali ne manje vremenski promašen ili zakašnjeli dokument, dolazi s druge briselske adrese i označen je kao rezultat NATO-samita u Varšavi održanog na ljeto ove godine. Zagrebački Večernji list njegove je dijelove taktički pustio upravo jučer u javnost u jeku novog diplomatskog dramoleta u režiji Aleksandra Vučića i uz asistenciju hrvatske vanjske politike. Iako je dokument nastao nekad u isto vrijeme kad i spomenuta rezolucija Europskog parlamenta (krajem studenog, početkom prosinca) tek sad je pušten u javnost. Međutim, već ga se ranije moglo iščitati. Naime, u intervju za malo poznati američki tjednik koji se bavi sigurnosnom i vanjskom politikom, Defense News, predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović ponovila je sažetak spomenutog dokumenta i teze koje su pobrojane u jučerašnjem Večerenjaku, kao i terminologiju koja je korištena u Rezoluciji Europskog parlamenta.

Pa da ponovimo, vanjskopolitičke i sigurnosrne prijetnje Hrvatskoj (kao i cijelom euro-atlantskom bloku) su hibridni ratovi koje vode Ruska Federacija sa svojim europskim saveznicima te Daeš sa svojim ćelijama i borcima-povratnicima. Bosna i Hercegovina predstavlja rasadište oba hibridna rata. Direktna i najbliža ekspozitura ruske hibridne taktike je Republika Srpska na čelu s Miloradom Dodikom. Jednako tako, povratak ratnika Daeša s Bliskog istoka u BiH predstavlja svojevrsnu prijetnju sigurnosti regiona. Pritom je, u skladu s vlastitom standardnom medijskom izvedbom, obje konstatacije koje stoje i u NATO i EU dokumentima presvukla stilskom opravom dociranja i pretjerivanja (službeno 260 ratnika, kod Grabar Kitarović tisuće džihadista) i ponovila ih nekoliko puta u par dana.

Sve je odrađeno u skladu s nesjasnim budućim vanjskopolitičkim perspektivama. Naime, iako su izrečene konstatacije u skladu s službenim stavovima EU i NATO-a, Grabar Kitarović si je dala oduška pa je o hibridnim ratovima govorila u hibridnoj formi. Osim povećanih brojki džihadista, umjesto nešto blaže službene terminologije EU-a i NATO-a, Grabar Kitarović je koristila etiketu “radikalnog Islama” govoreći o sigurnosnoj prijetnji iz BiH, sintagmu koju je inaugurirala američka desnica, a ovdje je poslužila kao indikator vanjskopolitičkog ambijenta praznog prostora između završetka izbora u SAD-u i inauguracije nove administracije. I dok se predsjednica RH htjela lukavo provući kroz taj period, stvorila je pravi mali medijski rat između Zagreba i Sarajeva.

Nedostatak politike nesvrstavanja

No bez obzira na (ne)taktičnost hrvatske predsjednice, službeni Zagreb je u tim gibanjima očito opet na sebe patnički preuzeo ulogu “ante muralisa”, kakav god bio ishod preslagivanja u NATO-u . Što izjavama predsjednice, što izjavama premijera, službeni Zagreb se želi predstaviti kao najvredniji i najvjerniji đak NATO i EU politika u trenutku kada one izgledaju najmanje koherentne, pogotovo zbog izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU, ali i zbog najavljivanog zaokreta američke vanjske politike čiji će izravni predstavnik biti “ruski igrač”, novi državni tajnik Rex Tillerson. U takvim post-Brexit i post-Obama međunarodnim odnosima, za očekivati je da se UK i SAD neće toliko baviti ni Bosnom i Hercegovinom, a ni Balkanom općenito, ali očito hoće Hrvatska.

To valja imati i na umu kada čitamo ova dva dokumenta, pogotovo onaj NATO-a koji je parafiran poslije američkih izbora, ali pisan kao zaključak samita održanog puno prije izbora pa ga se može gledati kao “posljednji” dokument “starog” NATO-a. Službena Moskva je svjesna svega toga i već je “izletila” s inicijativom B-4 koju je predložio potpredsjednik Državne Dume Sergej Železnjak, a koja pretpostavlja tzv. vojnu neutralnost četiri balkanske države: Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije. Nakon desetljeća i pol relativne dominacije koherentne, ali nerijetko nespretne politike euro-atlantskog bloka u Jugoistočnoj Europi, u budućnosti nas čekaju neka drukčija preslagivanja. Pritom se na političkoj sceni svih spomenutih država već lagano desilo preslagivanje prema interesima i željama različitih sfera. Ono što drastično nedostaje, politička je opcija koja bi se jednako kritički odnosila prema svim centralnim silama.

 

(Global CIR/Bilten.org/Mario Kikaš)

Objavljeno u:

Komentiraj