ALEPO – Pobjeda nad terorizmom i ustaljenim neistinama

U više od pet i pol godina rata u Siriji enormna je količina neistina, manipulacija i doslovnih fabriciranja događaja na osnovu čega su osvanuli brojni novinski napisi i izvještaji UN-a, a koji su dosegli  kritičnu razinu izvještavanjem o Alepu.

Piše: Matija Lukač

Glasnogovornik UN-ovog ureda za ljudska prava Rupert Colville objavio je 13.12. da su primili iz više „izvora s terena“ vijest o 82 ubijena civila u Alepu, te kako Sirijska vojska ubija civile, žene i djecu na licu mjesta, bilo na cesti, bilo u kućama, te kako su ulice istočnog Alepa prepune ljudskih tijela. Kasnije je Colville ublažio izjavu rekavši da se takve informacije ne mogu neovisno potvrditi. Iako su „aktivisti“ imali kamere i svu potrebnu tehniku, kao i pristup internetu za koji još uvijek nije jasno odakle im, nikakve slike niti videa o počinjenim „masakrima“ nisu izlazile u javnost. Samo riječi „aktivista s terena“ uz mnoge slike iz Gaze, Iraka, Pakistana, ili slike stare više mjeseci ili godina, kao i u jednom slučaju slika iz muzičkog videa.  No i to je bilo dovoljno da se pokrene velika medijska hajka.

Kako su mnogi sirijski vojnici imali članove obitelji u istočnom Alepu koji su služili kao živi štit i taoci terorističkim skupinama, izjava da Sirijska vojska ide od kuća do kuća i ubija sve redom je izvan svake pameti. Zamislite sebe u situaciji sirijskog vojnika i da su na području koje napadate upravo vaši najmiliji. Uzmimo zdrav razum i logiku i zapitajmo se da li bi išli nasumce ubijati civile i na taj način dovesti u opasnost živote svoje porodice, ili porodice mnogih suboraca? Upravo tu logiku je predstavio UN, a dalje mediji kojima je ionako demonizacija bilo kojeg pripadnika sirijskih oružanih snaga standard.

Nije li upravo UN tvrdio da se u istočnom Alepu nalazi 250 tisuća civila, iako je sada vrlo jasno da je brojka više nego upola manja? Upravo ta činjenica je jasan pokazatelj da se „dokazi“ prikupljaju na osnovu lažnih podataka fabriciranih upravo od objava raznih aktivista na društvenim mrežama i samoproglašene sirijske civilne zaštite pod nazivom „Bijele kacige“ koja je direktno povezana sa sirijskim ogrankom al-Kaide, a za što postoje mnogi neoborivi dokazi. Spomenimo da je osnivač „Bijelih kaciga“ Britanac i vojni oficir James Le Mesurier, a organizacija je financirana od strane vlada SAD-a, Velike Britanije, Njemačke i Nizozemske. Toliko o tome koliko je ta organizacija uistinu sirijska.

Sjetimo se samo koliko puta je uništena posljednja bolnica u Alepu. Izvještaji o uništenim bolnicama u Alepu su išli do te razine da su mnogi neupućeni u sirijski sukob i sami uvidjeli da nešto nije u redu u cijeloj toj priči. Kako se uništila posljednja bolnica, dvije nove posljednje bolnice su nicale doslovno preko noći. Osim posljednje bolnice nizali su se posljednji doktori, pedijatri, klauni, posljednja jabuka… A na kraju su počele izlaziti i posljednje poruke „aktivista“ i „novinara“, kao i djevojčice Bane Alabed poznata po svojim tviter objavama iz istočnog Alepa. Sve te posljednje poruke u kojima su se doslovno opraštali od svijeta upravo imaju svoj nastavak u kojem su svi živi i nepovrijeđeni izašli iz Alepa.

Prema riječima samih stanovnika istočnog Alepa koji su napokon izašli iz tog pakla, upravo je skupina Džabhat Fatah al-Šam, odnosno sirijski ogranak al-Kaide Džabhat al-Nusra ta koja je cijelo vrijeme vladala tim dijelom grada. Dakle, ronjenje krokodilskih suza za istočnim Alepom je doslovno, bez imalo sumnje u izrečeno, ronjenje krokodilskih suza za al-Kaidom. Činjenica koja je degutantna sama po sebi, jer tko bi rekao da će 15 godina nakon napada na nebodere Svjetskog trgovinskog centra danas mnogi plakati za skupinom koja je direktno odgovorna za taj gnjusni čin.

Dramatična svjedočanstva o životu pod okupacijom terorističkih skupina govore o konstantnim egzekucijama, strahu i maltretiranju, a jedini koji su bili privilegirani su teroristi i njihove obitelji. Ostali su ostavljeni u patnji i gladi da se sami snalaze na razne načine, i naravno kao živi štit koji je prijeko potreban terorističkim skupinama u borbi protiv sirijskih oružanih snaga. Možda upravo zbog zločinačkog i nehumanog tretmana terorističkih skupina prema civilima čak do 90% onih koji su izašli iz istočnog Alepa ne žele ići u provinciju Idleb gdje vladaju iste horde zla, pa su radije ostali pod okriljem službenih sirijskih vlasti i pod zaštitom Sirijske Arapske Armije. Činjenica koja sama po sebi dokazuje kakav stav imaju sami Sirijci u svojoj najvećoj većini prema vlastima. No, to se zna od samih početaka sirijskog konflikta, i da se upravo ta podrška većine naroda Sirije poštovala, do rata ne bi ni došlo.

Romantiziranje sirijske „revolucije“ možda je imalo nekog smisla daleke 2011. godine, iako vrlo malo jer sami prosvjedi nisu imali punu podršku niti konsenzus unutar samog naroda Sirije, ali to činiti danas kada se zna da je alternativa sadašnjem sirijskom političkom vodstvu najbrutalniji oblik vladavine po uzoru na državu koja se najviše trudi uvesti „demokraciju“ u Siriju, Saudijsku Arabiju, onda se stvarno treba zapitati zašto političke elite i mediji i dalje inzistiraju na smjeni „režima“. Mnogi Sirijci koji su se usudili u prvim danima „mirnih prosvjeda“ dići svoj glas i ukazati na brutalne laži koje se serviraju od stranih novinskih kuća i izvještajnih agencija, bili su otimani, mučeni i ubijani, poput poznatog sirijskog glumca palestinskog porijekla Muhameda Rafee. Takvih slučajeva je nebrojeno.

Podrška terorizmu može biti direktna i indirektna, svjesna ili nesvjesna. Podrška naoružanim skupinama u Siriji koje mnogi nazivaju „pobunjenicima“ jeste u pravom smislu podrška terorizmu. Kako se sve „pobunjeničke“ skupine bore rame uz rame s rebrandiranom skupinom Džabhat Fatah al-Šam, odnosno sirijski ogranak al-Kaide, uz poneke iznimke kada se ubijaju između sebe zbog podijele plijena ili povampireni za vlašću, ne može se tvrditi da sirijski „pobunjenici“ nisu duboko povezani s terorizmom. Također, teroristička skupina Ahrar al-Šam koju mnogi mediji svrstavaju u „umjerene pobunjenike“, a koja je na američkom spisku terorističkih organizacija, ne može biti relevantan faktor u bilo kakvom obliku političke budućnosti Sirije. Na terorističku skupinu Džaiš al-Islam (Vojska Islama) uopće ne treba trošiti riječi, jer ime te „umjerene“ skupine govori samo po sebi. Ostale brojne i marginalne skupine nisu vrijedne spomena, jer poznata je činjenica da bez skupina Džabhat Fatah al-Šam, Ahrar al-Šam i Džaiš al-Islam oružane „revolucije“ jednostavno nema.

Također, legitimiziranje termina „naoružana opozicija“ je vrlo opasna kao i podrška političkih elita i vlada zapadnih država u smjeni režima, iako ti režimi pravno imaju sav legitimitet prema UN-u. Dokaz tome je da su predstavnici Sirijske Arapske Republike još uvijek u UN-u i nema nikakvih pravnih temelja da ih se smjeni i postave ljudi koji su, budimo iskreni, ništa drugo nego potkupljeni od zaljevskih monarhija i zapadnih sila. Osim što se podrška terorističkim skupinama u Siriji već mnogo puta Europi obila o glavu u smislu terorističkih napada poput posljednjeg u Berlinu, dolazimo i do jedne hipotetske pretpostavke koja je možda i opasnija od samog terorizma: ako vlade zapadnih zemalja otvoreno podržavaju smjene režima i oružane pobune protiv legitimnih vlada drugih država, te otvoreno propagiraju i naoružavaju razne terorističke i ine skupine, imaju li stanovnici zapadnih zemalja jednako to pravo da na silu ruše poretke u vlastitim državama? Ovo je stavka o kojoj političke elite uopće ne razmišljaju, a možda i razmišljaju, i jednom u budućnosti nekome bi stvarno moglo pasti na pamet da upravo taj argument iskoristi za poticanje nasilja i nedjela. Naravno, nitko normalan ne bi želio rat u svojoj državi, ali zašto onda inicirati i podržavati rat u drugim državama? Ne poželi drugom ništa što sam sebi ne bi poželio, reklo bi se, ali u realnom svijetu ako meni crkne krava, neka komšiji crknu dvije. I upravo tako se vlade zapadnih država ponašaju. A ronjenje krokodilskih suza za civilima je ionako fasada i sredstvo pri postizanju ciljeva apsolutne dominacije, kako na Bliskom Istoku, još više kod kuće. I toga bi svi trebali biti svjesni.

Zato je pobjeda Sirijske vojske i saveznika i oslobađanje grada Alepa time veća, jer su na vidjelo izašle mnoge neistine, kao i činjenice koje se u suprotnosti kose sa službenim zapadnim tvrdnjama i ustaljenim narativom o brutalnosti sirijskog „režima“. Slavlje građana na ulicama Alepa povodom oslobođenja, te postavljanje Božićnog bora u naselju Aziziyah gdje su svi zajedno, kršćani i muslimani zajedno slavili, dokazuje prkos te nacije, ali i veliki ponos. Jer Sirijci su duboko svjesni uzroka rata koji im je nepravedno nametnut,  znaju za što se bore i protiv koga se bore. I pošto se zna kakva je alternativa, poraz nije opcija. Toga bi svi trebali biti svjesni.

 

 

(Global CIR/Piše: Matija Lukač)

Komentarion this Post

  1. Čestitke za GC,a i samom autoru g. Lukaču!Hvala što ste od onih rijetkih koji se bore za istinu i promoviraju istinu!
    NAJLJEPŠI POZDRAVI ZA VAS!

    Reply
  2. Svaka cast na tekstu, moram priznati da sam jedva cekao na analizu poslijednjih zbivanja u Halepu.

    Reply
  3. tekst kida! sve pohvale autoru.

    Reply

Komentiraj