AKTIVISTIČKO NOVINARSTVO: Šta je novinarstvo nego zalaganje za ono što je od javnog interesa!

Novinarstvo, kao i sve oko nas, se stalno mijenja. Pod uticajem razvoja tehnologije, ali i sa društvenim i političkim promjenama kojima smo svjedoci, novinari stalno moraju preispitivati svoju ulogu i ulogu svoje profesije.

Nažalost, suštinske diskusije o tim pitanjima na našim prostorima su rijetke, dok je novinarstvo još uvijek prilično konzervativno, a medijima vladaju ljudi i ideje koji su savladali novinarstvo u prošlom sistemu ili tokom ratova. U takvom novinarstvu ne problematizira se autocenzura, ne iskazuju kritički stavovi, politička propaganda nije problem, kao i politička pristrasnost. Mediji u takvom okruženju odbijaju zauzeti jasan stav i stati na stranu građana, pozivajući se na misterioznu ideju objektivnosti. Takav stav kao i izbjegavanje da se kaže puna istina, stvari nazovu pravim imenom, jedan je od uzroka nepovjerenja prema medijima kod građana, ali doprinosi i općoj apatiji društva, kako kod nas tako i svuda u svijetu.

U takvom okruženju, aktivističko, zagovaračko ili građansko novinarstvo, skoro da nemaju priliku za razvoj. Isto tako, rijetke su debate među kolegama o novim novinarskim formama, ali i o pitanjima koja postavljaju novinari širom svijeta već decenijama. Na fakultetima, odsjecima za žurnalistiku, još uvijek je prošlo stoljeće (i to osamdesete godine prošlog stoljeća), i tu nema nade da će nešto krenuti na bolje.

Predanost istini i utvrđivanju činjenica

Možda jedno od najprisutnijih pitanja među novinarima danas je pitanje angažovanog novinarstva i novinara koji sebe nazivaju aktivistima novinarima. Jedna od njih je Naomi Klein koja sebe opisuje kao autoricu i novinarku aktivistkinju.

“Pod tim podrazumijevam novinare koji su bliski određenim pokretima koji se zalažu za društvene promjene. Nisam propagandista tih pokreta, nego sam predana istini i utvrđivanju činjenica. Ali sam isto tako ponosna što sam dio tih pokreta”.

Na neki način novinari su otvoreno postajali aktivisti tokom rata u Bosni i Hercegovini. Više strani nego domaći od kojih se dobar dio lako opredijelio za propagandu, nalazeći mane aktivizmu ili ga uopće ne prepoznajući. Christiane Amanpour, novinarka CNN-a, koja je izvještavala iz BiH tokom rata, među prvima je vrlo jasno zauzela stav.

“Prisiljena da razmišljam o tome šta u novinarstvu zaista znači objektivnost, shvatila sam da u situacijama kakva je rat u Bosni, gdje je počinjeno etničko čišćenje i genocid, imamo dužnost stvari nazivati pravim imenom i govoriti istinu. Objektivnost u tom smislu znači prikazati obje strane, ali nikada ih ne izjednačiti moralno. Tako da sam jasno govorila ko je agresor a ko su žrtve, i vrlo sam ponosna zbog toga. Mislim da smo kao novinari uradili pravu stvar i tako smo na kraju bili dio razloga zbog kojeg je svijet intervenisao”, rekla je Amanpour. Isto su tada uradili, između ostalih, i Ed Vulliamy, Panny Marshall, Martin Bell. Danas, kada se vode neke druge bitke, novinari aktivisti poput Glenn Greenwald, Amy Goodman, Naomi Klein, stalno propituju novinarstvo, objektivnost i javni interes.

Aktivističko novinarstvo podrazumijeva korištenje svih mogućih vrsta medija i svake mogućnosti za zagovaranje pitanja od javnog interesa. Novinari aktivisti su često usamljeni u takvom pristupu dok prvi otvaraju određena pitanja u javnosti, te su nerijetko izloženi napadima. Takvo novinarstvo je suprotno od propagande. Bazirano je na činjenicama, dok otvoreno podržava određeni stav kada je riječ o specifičnim pitanjima koja su od javnog interesa.

Novinari aktivisti obično se fokusiraju na ljudska prava, socijalnu pravdu, zaštitu okoliša, rad vlasti, političku korupciju… Zagovornici kažu da je aktivističko forma istraživačkog novinarstva, a novinare aktiviste porede sa zviždačima, ljudima koji rizikuju svoje živote i karijeru da bi ukazali na probleme važne za javnost.

Novinari aktivisti odbacuju princip objektivnosti kao nemoguć tvrdeći da svaka osoba ima neki stav, politički ili lični, svjesno ili nesvjesno. Dio njih tvrdi da su ekonomski pritisci, sa kojima se danas suočavaju svi mediji u svijetu, forma korporativne cenzure koja, smatraju, nije drugačija od političke cenzure.

Principi novinara aktivista

Novinari aktiviste u svom radu drže se nekoliko osnovnih principa:

  • da moraju jasno, na samom početku teksta, pokazati svoju poziciju
  • izvještavati istinito, tačno i kredibilno. Ne širiti propagandu, ne izvlačiti citate i činjenice iz konteksta, ne izmišljati i ne producirati činjenice, niti ih sakrivati
  • ne davati isti prostor neistomišljenicima, ali svakako imati predstavljen i njihov stav
  • istražiti argumente koji su suprotni stavu koji novinar ima, ukazati na njih, i postavljati kritička pitanja ljudima sa kojima se slaže
  • izbjegavati slogane i polemike. Umjesto toga artikulirati kompleksna pitanja jasno
  • biti fer i detaljan
  • navesti neutralne izvore kako bi naglasili činjenice.

Generalno govoreći, novinarstvo podrazumijeva govorenje istine. Aktivizam, pak, uključuje i zalaganje za određena ubjeđenja za koja osoba vjeruje da su istinita i pravična.

Objektivnost kao maska za propagandu

Za razliku od novinara aktivista, oni koji se drže klasičnog pristupa i dalje se pozivaju na princip objektivnosti i neutralnosti. Kritičari kažu da mainstream mediji koji zagovaraju objektivnost i neutralnost često takvim stavovima maskiraju određene političke ideje. Takvi mediji nerijetko nameću način razmišljanja većine, potpuno zanemarujući marginalizirane glasove u politici i javnoj sferi.

Tradicionalno, zagovaranje i kritika su ograničeni samo na komentare, a mediji su obavezni da prave jasnu distinkciju između vijesti i komentara. Aktivističko novinarstvo pomjera tu granicu te daje onom ko piše mogućnost da jasno kaže svoje stavove.

Protivnici novinara aktivista bi rekli da takav pristup dovodi u pitanje novinarsku profesiju, te otvara prostor za diskusiju ko je danas uopće novinar a ko ne.

Druga strana tvrdi da nema potrebe za jasnim granicama jer samo takav pristup znači otvoreno zalaganje za slobodu govora za sve, a ne samo kao privilegija za neke. Na taj način se štite svi građani koji imaju informacije i žele govoriti o korupciji i nepravdi. Baš građani novinari bili su jedini pouzdan izvor tokom protesta u Turskoj, Egiptu, ali i kada se priča o Black Lives Matter pokretu ili Occupy Wall Street, protestima u Makedoniji i Srbiji, plenumima u Hrvatskoj i BiH, kao i situaciji sa izbjeglicama danas.

Napraviti granicu između novinara i aktivista, odnosno građana koji izvještavaju o stvarima od javnog interesa, u interesu je onih koji imaju moć. Oni će tu granicu pokušati iskoristiti da uguše slobodu govora pretvarajući je u privilegiju odabranih. Takvim vlastima, ali i nekim organizacijama koje su pod kontrolom onih na vlasti (kakav je UN), odgovara da se precizno definiše ko su novinari. Oni koji se zalažu za specijalni tretman za novinare ili njihovu pravnu zaštitu (a takvih kod nas ima dosta), ustvari dovodi u opasnost sve aktiviste novinare i građane novinare i potencijalno ugrožavaju njihovu slobodu govora.

Sloboda govora ispred svega

Ne zaboravimao da su tradicionalni novinari, kojima bi u ovom slučaju bila zagarantovana veća prava, baš ti kojima se često ne može vjerovati i koji se bave propagandom.

Srećom, novinari se opiru tim pokušajima u cijelom svijetu već decenijama. Jer, ukoliko bi došlo do te distinkcije, ljudi kao Julian Assange ili Edward Snowden bi bili vječno udaljeni iz javne sfere, vjerovatno procesuirani, što bi bio ogroman gubitak za široku javnost. Baš oni su učinili ogroman korak u borbi za slobodu govora, ali je ono što su učinili još više zamaglilo granicu između profesionalnih i građana novinara, odnosno otvorilo je prostor za aktivističko novinarstvo.

Article 19, globalna organizacija koja se bavi zaštitom slobode govora, ne pravi razliku između profesionalnih i građana novinara.

“Svi imaju pravo da izraze svoje mišljenje; to pravo uključuje slobodu da imaju stav bez da neko utiče na način na koji oni traže ili primaju informacije i ideje”, princip je za koji se zalažu.

Kritičari kažu da novinari koji izražavaju svoj stav su loši novinari, te da upropaštavaju novinarstvo kao profesiju. Također tvrde da takav pristup ruši sve profesionalne norme, te ga porede sa širenjem glasina, žutim novinarstvom, senzacionalizmom. Kažu i da aktivističko novinarstvo može u konačnici ugroziti ugled tradicionalnog pristupa, te dovesti u pitanje izvore informacija. Prema njima, takvo izvještavanje potencijalno može dovesti do toga da publika koja nema stav, razvije stav pod uticajem medijskih izvještaja.

No, ako krenemo od stava da posao novinara jeste da izvijesti ono što je istina, a da se pri tome vodi javnim interesom, onda aktivističko novinarstvo ne predstavlja problem.

Jedan od zagovornika aktivističkog novinarstva je profesor Jeff Jarvis sa City University of New Yrok Škole novinarstva koji kaže da, ako novinarski tekst nema aktivističku poziciju, onda to i nije novinarstvo.

“Zar nije zagovaranje principa i javnog interesa pravi zadatak novinara? Izbor koji pravimo kada odlučujemo o čemu da izvještavamo ili ne, i šta javnost treba da zna, je zauzimanje stava. Na kraju krajeva, šta je novinarstvo nego zalaganje za ono što je od javnog interesa”.

 

 

(Global CIR/Autor: Nidžara Ahmetašević/Media Centar/www.media.ba)

Komentiraj