TAJNI DOGOVOR NETANJAHU-PUTIN? Izraelski premijer uspostavio je čvrst savez s novim gazdom Bliskog istoka?

Izraelski premijer, duboko posvađan s Obamom, uspostavio je čvrst savez s ruskim predsjednikom, novim gazdom Bliskog istoka. Trump je već najavio bezrezervnu potporu Izraelu. Je li na pomolu veliki trojni savez?

Benjamin Netanjahu, premijer Izraela, prvog dana nove 2017. susreo se s policijskim inspektorima. Tema razgovora bili su “neprikladni pokloni” od strane premijerovih prijatelja biznismena, ali zasad bez optužbi za korupciju. Iz Netanjahuova ureda izjavili su da istražitelji nisu ništa otkrili, naprosto zato što se nema što otkriti. Glasine koje su širili neki izraelski mediji raspast će se kao balon od sapunice – zaključili su.

U okruženju

Smrknutom izraelskom premijeru epizodica s policijom na temu veza s bogatim donatorima samo je kamenčić u cipeli u krajnje složenoj situaciji u okruženju koju zasad vodi prilično uspješno.

Ako se susjedima postavi pitanje zašto je Izrael pošteđen od DAIŠ-a, svi će odgovoriti isto. Damask, Bejrut ili Teheran, svejedno, tvrde da Izrael u tajnom komplotu sa zaljevskim kraljevinama, u prvom redu Saudijskom Arabijom i Katarom, podržava  terorizam i njegovu udarnu pesnicu DAIŠ, te je stoga logično i pošteđen od napada. Po njima, Netanjahu podriva regiju snujući takozvani Veliki Izrael, proširen na susjedne teritorije. Iz Izraela pak priznaju da su pružali nešto pomoći sunitima, ali samo na Golanskoj visoravni, i to u obliku liječenja ranjenih u borbama sa sirijskom vojskom i paramilitarnim snagama. To je trajalo određeno vrijeme, ali je prije nekoliko mjeseci prestalo, o čemu su tada izvijestili i vodeći mediji poput Haaretza.

Što je doista izraelska Vlada planirala u vezi sa sirijskom krizom teško je reći, jer se u tako visokoprofilnoj igri nitko sam od sebe ne provaljuje, no činjenica je da se Izrael od rujna 2015. vrlo brzo prilagodio novoj realnosti u Siriji, pa i na cijelom Bliskom istoku. U rat započet 2011. uskočila je Rusija sa svojim vojnim kontingentom, i to na poziv Bašara al Asada, čime je Vladimir Putin formirao savez u kojem su osim Sirije još dva smrtna neprijatelja – Iran i libanonski Hezbolah s kojim su Izraelci ratovali ne tako davne 2007.

Kad je riječ o Iranu, moćni IDF (Izraelske obrambene snage) godinama je pikirao na njihove nuklearne reaktore. Očekivalo se da uz američku potporu pripreme i izvedu supertajnu misiju bombardiranja Bušera i drugih postrojenja. Njihove zračne snage sposobne su proći ispod radara svih regionalnih protuzračnih obrana, što su svojevremeno i dokazali kad su razorili irački nuklearni reaktor u izgradnji Osirak južno od Bagdada, nakon neuspješnog iranskog pokušaja da napravi isto.

Zahlađenje

Ali, plan kontra Irana je otpao nakon što je lipnju ove godine pod pokroviteljstvom Baracka Obame postignut sporazum s Iranom o sprečavanju razvijanja nuklearnog oružja u zamjenu za stupnjevito skidanje sankcija. Bio je to vjerojatno najveći vanjskopolitički uspjeh američkog predsjednika za cijeli svijet osim za Izrael. Benjamin Netanjahu Obami nikad nije oprostio što je, po njegovu mišljenju dakako, omogućio Teheranu da potajno razvija nuklearne potencijale kad je opće poznato da je prvi cilj Izrael.

Odnosi dvojice lidera su potonuli ne samo zbog Irana nego i zbog Obamina oklijevanja da izravno vojno intervenira u Siriji. Asad se našao na ciljniku već 2013. nakon napada bojnim otrovima u Istočnoj Guti, ali mu je glavu u zadnji tren spasila ruska diplomacija. Putin je vjerojatno u uvjeravanju Obame tajno zaprijetio i protubrodskim raketama Bastion raspoređenim po obali i oko Tartusa, inače jedine ruske baze na Mediteranu. Sljedećih godina bilo je još prijetnji intervencijom koje su ostale na tome. Konačno, američka suzdržanost u sprečavanju izglasavanja rezolucije Vijeća sigurnosti o izraelskim naseljima na Zapadnoj obali potpuno je zahladila odnose, iako je u međuvremenu Washington obilato darivao Izrael pošiljkom State of the art bombardera F-35.

Neodlučnost Washingtona u Siriji i ulazak Rusa u rujnu 2015. premijera Netanjahua usmjerili su prema Moskvi. Do današnjeg dana više se puta susreo s Putinom nego s bilo kojim liderom neke zemlje, a telefonski kontakti su gotovo svakodnevni.

Kad su Rusi počeli ofanzivu u Siriji, izraelski je premijer od Putina zatražio da njegovi bombarderi ne lete uz granice sa Sirijom želeći uspostaviti mini zonu zabrane leta u kojoj njegovo superiorno zrakoplovstvo i dalje može haračiti. Putin je odbio riječima da je u Siriji legalno na poziv predsjednika i Vlade i da će djelovati u cijelom zračnom prostoru. Na kraju tog prvog sastanka dogovorili su se o osnivanju zajedničkog kontrolnog tijela na razini zrakoplovnih zapovjedništava s ciljem izbjegavanja sudara u zraku. Iako su ruski bombarderi znali upasti u izraelski zračni prostor i to više puta, zanimljivo je da Izrael, za razliku recimo od Turske čiji je F-16 oborio ruski Su-24, nikad nije ni službeno prosvjedovao. Po izraelskim medijima bilo je i bliskih susreta u zraku, ali uz odvajanja nakon identifikacije.

Udari na Siriju

Tajni dogovor Netanjahu – Putin ostavio je izraelskom zapovjedništvu mogućnost djelovanja uz granice Sirije i Libanona uglavnom na sirijske snage ili libanonski Hezbollah, što su gospodari bliskoističnog neba redovito i upražnjavali sve donedavno. U međuvremenu, nakon što je Damask objavio da su oborili F-16, a Izraelci jasno demantirali, izleti u zračni prostor Sirije su se prorijedili. Zadnji veliki napad na skladište oružja kod Damaska izveden je raketom ispaljenom s izraelskog teritorija. Sirija je, izgleda, ili dobila nove protuavionske sustave ili je uz pomoć ruskih inženjera izvela upgrade postojećih S-200. Bez obzira na to Izrael u arsenalu ima dovoljno sredstava da udari po Siriji kad procijeni da treba, znajući da se Rusi neće umiješati.

Dogovor Netanjahu – Putin toliko je čvrst da nije bilo reakcije čak ni kad je Moskva Iranu isporučila jedan od najboljih protuavionskih raketnih sustava današnjice S-300, odnedavno raspoređen uz jedno od njihovih nuklearnih postrojenja. Pobunili su se Amerikanci, ali iz Izraela ni glasa. Tko zna dubinu i povijest neprijateljstva između Teherana i Tel Aviva mora biti iznenađen izbjegavanjem konfrontacije po bilo koju cijenu. Očito je da s Moskvom postoji tajni sporazum najvišeg reda koji isključuje sve ostalo iz krajnje turbulentnih regionalnih odnosa.

Vladimir Putin, po svemu sudeći, garantirao je mir tako što će držati pod kontrolom svoje vojne saveznike u situaciji kad asadovski antiizraelski blok broji stotine tisuća do zuba naoružanih sirijskih, libanonskih i iranskih milicija. Ako je doista tako, dobri odnosi s Rusijom, novim gazdom Bliskog istoka, moraju biti prioritet izraelskog premijera. Inače u njegovoj zemlji koja godišnje primi barem 3,5 milijardi dolara subvencija iz Sjedinjenih Država živi najmanje milijun Židova naseljenih nakon raspada Sovjetskog Saveza, a jedan od njih je i ministar obrane Avigdor Lieberman, rodom iz Kišnjeva u Moldaviji. I Benjamin Netanjahu obiteljski potječe iz Poljske (otac mu je rođen u Varšavi).

Rusija je nedavno na Vijeću sigurnosti glasala protiv Izraela, ali Netanjahu nije podigao glas, iako je sankcijama zaprijetio svima, pa čak i Ujedinjenim narodima. Tisak se narugao kako je toliko bijesan da je na listu sankcija stavio i Antarktiku. Moskva je usput procijenila da se pitanje mora riješiti lokalno u izravnim pregovorima s Palestincima i ponudila sponzorstvo. Dok se čeka odgovor, u Ovalni ured Bijele kuće sjest će Donald Trump s jasnom najavom pune potpore Izraelu. Uz Putina on je već sad jedini moćni lider o kojemu Netanjahu misli sve najbolje. Bit će zanimljivo pratiti kako će se rješavati vječiti sukob s korijenima od Isusa Krista do nas, uz posredovanje Donalda Trumpa i Vladimira Putina.

 

 

 

(Global CIR/Jutarnji)

Objavljeno u:

Komentiraj