ČOKOLADNO NAORUŽANJE I ĐUVEČKE BLOKADE: Nacionalno pitanje na Balkanu nije moguće riješiti u okviru kapitalističkih odnosa!

Unatoč formalnom rješavanju pitanja koja su dovela do rata 1990-ih godina te zajedničkom “evropskom putu”, lokalne elite postjugoslavenskih država i nakon 20 godina pokazuju se nesposobnima izaći iz spirale neprestanog međusobnog sukobljavanja. Unutrašnji odnosi i međunarodni položaj novih država kao da uvjetuje da poslušnost prema velikima uključuje i neprestano obnavljanje neprijateljstva prema susjedima.

Završetak 2016. godine obilježile su diplomatsko-medijske čarke na liniji evropejci i nacionalisti na vlasti u Srbiji protiv evropejaca i nacionalista na vlasti u Hrvatskoj. Iako je ovakvo stanje uobičajeno, a tenzije na liniji vlastodršci te nacionalistički ideolozi Beograd-Zagreb već predstavljaju dio folklora, ipak su neke od posljednjih manifestacija ove pokazno-propagandne vježbe nadmašile dosadašnja iskustva, pa i očekivanja. Možda bi se neko zapitao šta još može da bude dramatično poslije rata devedesetih godina prošlog vijeka i užasnih zločina počinjenih u njemu: rušenja gradova, ubijanja zarobljenika i civila, zlostavljanja, protjerivanja i etničkog čišćenja…

Stvar je, međutim, u tome što ne mora svaka drama da ima elemente tragedije, poneka može da bude i tragikomedija, kao što djeluju ove posljednje epizode iz historijskog rivaliteta koji je novijeg datuma proizvodnje (gledano u historijskim skalama), ali je zato dovoljno intenzivan da djeluje kako je oduvijek bio tu. Šta, u stvari, znači – noviji datum? Ako bismo pogledali unazad sto godina, preci današnjih nacionalista i njihovi duhovni oci bili bi vjerovatno iznenađeni kada bi vidjeli ovako uzavrelu situaciju. Početkom 20. vijeka u Srbiji Hrvate niko nije posmatrao kao potencijalne protivnike. Tradicionalni protivnik tadašnjem srpskom nacionalizmu bio je bugarski nacionalizam, jer su se ove dvije balkanske države često suprotstavljale oko kontrole teritorija koje je za sobom ostavljala umiruća Osmanska imperija.

Više ratova je vođeno, što direktno između Srbije i Bugarske, što u okviru širih sukoba poput Drugog balkanskog ili Prvog svjetskog rata. Hrvata, Albanaca, a naročito Bošnjaka nije bilo ni na vidiku što se tiče neprijateljstava sa srpskim nacionalistima. Naravno, nije nužno podsjećati na događaje koji su uslijedili nakon Prvog svjetskog rata, raspada Austro-Ugarske imperije i stvaranja Kraljevine SHS. Na kraju tog perioda došao je Drugi svjetski rat i stvaranje tzv. NDH, čija je historija i dinamika izbacila Hrvate na vrh top-liste neprijatelja u viziji srpskih nacionalista. Razumije se, u periodu postojanja SFRJ, ovo neprijateljstvo je bilo rezervisano za pripadnike četničke i ustaške emigracije u prvom redu.

Neriješena pitanja

Također, ne bi imalo nikakvog smisla prepričavati serije događaja od raspada zajedničke države do danas, ali, nekako poslije smrti Franje Tuđmana i pada Slobodana Miloševića sa vlasti, stvoreno je očekivanje da bi bilo prirodno i normalno da dođe do određene normalizacije odnosa, naročito u svjetlu proklamovanih evropskih puteva i vrijednosti. Međutim, ni četvrt vijeka od prestanka života u istoj državnoj zajednici, dvije susjedne republike nisu u stanju da u potpunosti razriješe kontradikcije i napetosti koje su nacionalističke politike sukobljavanja svarile. Vjerovanje da će Evropska unija svojim autoritetom nad političarima iz regiona riješiti ove probleme ispostavlja se kao naivno.

Evropska unija, za sada, uspijeva da se nekako izbori sa pojedinim pitanjima koja iskrsavaju, ali je jasno da će se varničenja nastaviti i dalje. Uviđajući takvu mogućnost, oni koji se bave “otvaranjem poglavlja” sve češće govore o tome da bilateralna pitanja treba rješavati odvojeno od procesa pridruživanja. Napetosti među republikama koje su prošle kroz rat, što zbog neraščišćenih računa, a njih ima, uprkos tome što svi vole da se prave blesavi i govore kako je sve u redu, prosto se podrazumijevaju. Možda se to može pripisati upravo ratu i nesrećama koje su se u njemu dešavale, ali neraščišćeni računi su postojali i prije rata. Prosto, historijska je činjenica da se nacionalna pitanja, onako kako ih postavljaju nacionalisti, zapravo i ne mogu ruhešiti u okviru kapitalističkih država koje sebe postavljaju kao nacionalne sa značajnom ulogom vjerskih faktora.

Paradoksalno je to što su ta nacionalna pitanja bila mnogo bliže rješenju u Jugoslaviji nego poslije nje. Ratovi iz devedesetih su samo još jedna komponenta, veoma značajna i historijski bliska, ali nisu uzrok i nisu koruhen problema, a svakako nisu način da se ruheši bilo šta, kao što i sami možemo da vidimo. U takvim okolnostima, česta varničenja se prosto podrazumijevaju, a u vrijeme predizbornih kampanja gotovo da postaju folklor. Povrh svega, poslije određenog perioda kada je djelovalo da stvari zaista počinju da se sliježu, iako se ne može reći da je uopšte bilo perioda lišenih svake zategnutosti i prepucavanja, došla je 2015. godina kada zategnutost počinje da se povećava u trouglu Beograd-Zagreb-Sarajevo. Bila je to godina jubileja: dvadeset godina Srebrenice, dvadeset godina Oluje i dvadeset godina Dejtona.

Izborne tenzije

Takođe, ne treba zaboraviti i da je to bila izborna godina u Hrvatskoj. Tadašnji premijer Zoran Milanović u više navrata je iskakao iz labavo postavljenih granica prihvatljivosti, a sve je to tumačeno njegovim nastojanjem da se dodvori nacionalistima i veteranima – riječju, kao neka vrsta populizma. Skoro da je i zaboravljeno da je jedno od tada gorućih pitanja bila, u to vrijeme vrlo aktuelna, “balkanska ruta” za bliskoistočne izbjeglice, što je Milanović koristio za svoja ultradesna skretanja, usmjeravajući svoj bijes prema Srbiji na liniji stare srednjeevropske šovinističke lozinke o barbarskom Balkanu spram evropske uređenosti, pri čemu on podrazumijeva da se zna ko predstavlja koju stranu u toj alegoriji.

Rezultat je bio loš po njega, a Hrvatska je ušla u period tijesne većine i uskoro u novi izborni ciklus. Sa druge strane, izbori koji su u Srbiji održani u prvoj polovini upravo istekle godine  nisu donijeli povećanje antihrvatske retorike. Naravno da su i političari u Srbiji podjednako naciononalistički demagozi, ali je činjenica da srpski nacionalizam u ovom trenutku ima nešto drugačiju listu neprijatelja i prioriteta. Istovremeno, ne može se poreći da su političari u Srbiji značajno promijenili svoj stil. Od aktuelnog državnog rukovodstva prosiječan stanovnik Hrvatske ili BiH bi očekivao mnogo agresivniju retoriku imajući u vidu političke pozicije tokom devedesetih, a i kasnije, sve do odvajanja od stranke u kojoj su postali politički bitni, a to je Srpska radikalna stranka.

Oni svoj šovinizam jesu ostavili u svojoj bivšoj stranci koja doživljava povratak na političku scenu sa povratkom njenog neprikosnovenog lidera Vojislava Šešelja. Čim se vratio u stranački život, obnovio je svoju strast za antihrvatskim ispadima, zapalio je jednu zastavu, ali i otkrio ljubav prema Kolindi Grabar-Kitarović koja je više puta bila meta njegovih tvitova. Može se reći da je on jedini političar koji je nacionalističko nadgornjavanje po ovoj liniji stavio na prvo mjesto, ali ni njega to nije dugo držalo. Došli su izbori, on se vratio u Skupštinu i ponovo bacio u tekuća pitanja.

Latinično-ćirilični nesporazumi

A u Srbiji u ovom trenutku odnosi sa Hrvatskom nisu tekuće pitanje, čak ni kada se uzme u obzir evropska agenda i kratkotrajna blokada otvaranja jednog od poglavlja od strane Hrvatske kao članice EU. Naime, nedavno je Hrvatska blokirala otvaranje poglavlja 26 koje se odnosi na prava manjina. Vučić je napustio Međuvladinu konferencju u Briselu, izjavivši da mu je dosta “hrvatskog iživljavanja” i najavio neku promjenu u smislu smanjenja tolerancije na ovakve poteze. Međutim, nikakve promjene nije bilo, a Hrvatska je odblokirala poglavlje posle sedam dana. U toku te sedmice nije bilo naročitih reakcija, jer je proevropski politički prostor bio fokusiran na činjenicu da dva poglavlja jesu otvorena, a da je treće pitanje vremena.

Iako je objavljena vijest o tome da je predstavnik Vlade Srbije popisao protokol o udžbenicima na latinici, ipak je dominantno mišljenje da je ovako brza promena mišljenja plod pritisaka na hrvatsku stranu od evropskih zvaničnika. Sa druge strane, došlo je i do svojevrsnog paradoksa, jer nacionalistička desnica u ovom času Evropsku uniju vidi kao većeg protivnika, pa su oni više navijali da blokada otvaranja poglavlja ne bude skinuta. Na ovom primjeru se može djelimično razumijeti osnovni uzrok asimetrije u prioritetima dva suprotstavljena šovinizma. Iako, treba spomenuti i to da je blokada baš ovog poglavlja doživljena kao težak cinizam, imajući u vidu da se u Srbiji odnos Hrvatske prema manjinama ocjenjuje kroz prizmu razbijanja ćiriličnih tabli, te otvorenog negiranja komponente etničkog čišćenja u okviru operacije “Oluja”. Na isti način treba posmatrati i najnoviji slučaj opskurne regionalne mini-trke u naoružanju.

Poslije nabavke polovnih MIG-29 iz Rusije, nabavka američkih helikoptera je protumačena kao NATO ujdurma. Jer, u ovom trenutku niko u Srbiji ne misli da ima jedne ozbiljne osobe u Hrvatskoj koja ovdašnju vojsku, sa ili bez MIG-ova, doživljava kao ozbiljnu prijetnju. Naravno, svi smo svjedoci afere sa čokoladicama “Pionira” iz Subotice koja je uglavnom izazvala smijeh sa istočne strane granice. Ima nečega utješnog u toj ujdurmi; kada incidenti i potezanje teških reči o ratu iz neposredne prošlosti, ipak dovoljno daleke da je ne pamti vjerovatno ni jedan dio roditelje te djece napadnute čokoladom, kada dakle dođe do ovakvog cenzorskog preturanja po poklonima za djecu, onda je to moguća najava činjenice da takve je takvim argumentima vrijeme za penziju.

Rehabilitacija parole

Na neki način, stvar gotovo da i jeste takva; jer, novi pokušaj afere sa namirnicama ne izaziva ni smijeh, teško da se na to neko i obatire. Riječ je o vijesti koju je od ovdašnjih medija, za sada, preneo samo “Blic”, a uz njega još i Al-Jazeera koja je regionalni medij, o tome kako se na jelovniku Hrvatskih oružanih snaga nalazi i đuveč uvezen iz Srbije – “srpski đuveč”, kako ga zovu. U namjeri da istjeraju priču o đuveču, došli su opet do činjenice da je taj đuveč došao do vojničke trpeze preko javnih nabavki, još jedne evropske tekovine. Napomenimo i to da je jedno od dva otvorena poglavlja onda kada je Hrvatska stavila blokadu bilo upravo ono o javnim nabavkama.

U međuvremenu je Srbija kupila devet Airbusovih helikoptera “H-145M”, koje plaća, kako premijer sa ponosom ističe, po programu brzog plaćanja, što je, kako tvrdi, “iznenadilo Nijemce”. Da li treba očekivati odgovor sa hrvatske strane u vidu dokupljivanja helikoptera ili nekog drugog naoružanja, uskoro ćemo saznati. Ovaj primjer je odlična ilustracija za one koji ne znaju šta znači spoljna politika oslonjena na četiri stuba: malo migova, malo airbusa, a šta još, vrijeme će pokazati.

U vrijeme postojanja SFR Jugoslavije, zvanični stav vlasti, partije i celokupnog aparata bio je da je nacionalne protivrječnosti na prostoru tadašnje Jugoslavije moguće riješiti samo u okviru socijalističke zajednice ravnopravnih naroda. To je, razumije se, bilo shvaćeno kao izvjesna dogma, a kao takva je i tretirana. Izgovarana naizust, na časovima Opštenarodne odbrane i društvene samozaštite ili kardeljevski shvaćenog marksizma, nije bila predmet razmišljanja, važnije je bilo zapamtiti formulu. Sada, kada više nema socijalizma, kao ni zajednice ravnopravnih naroda, ta formula postaje nešto jasnija.

Možda će biti perioda kada će u Beogradu i Zagrebu stolovati nekakve vlade koje neće htjeti da na temu međunacionalnih odnosa podižu rejting. Međutim, djeluje sve manje moguće da će nacionalni interesi, onako kako ih doživljavaju ideolozi u okviru postojećeg sistema, biti ostvarivi bez sukoba sa nacionalnim interesima prvih susjeda. Kojih, kao što znamo, ima više, sa zajedničkom historijom, ali sa različitim pogledom na nju. Stvar je u tome što ni u jednoj od bivših republika nema spremnih da na datu temu nešto i kažu u javnom prostoru, jer vidimo da je nepoželjnost jugoslovenskog naslijeđa nešto oko čega postoji konsenzus na svim stranama.

Bratstvo u siromaštvu

Zato im, naravno, nikakav problem ne predstavlja da se između bivših članica federacije sada razgovara preko posrednika sa Zapada. Iako bi svakom centru moći bio dar sa neba ovakav raspored snaga, po onome što se za sada čuje u procesu pridruživanja Srbije – i njima je dosta. Pored stava da bilateralna pitanja treba ostaviti po strani u procesu pridruživanja, samo skidanje blokade je bilo iznenađujuće brzo i lako. Jeste, potpisan je ugovor ili aneks ugovora ili protokol na daleko nižem nivou od samog vrha vlasti o udžbenicima i sve je to ostavilo utisak da je na hrvatsku stranu izvršen pritisak da popusti. Tačnije, Aneks su potpisali predstavnici Zavoda za udžbenike, Ministarstva prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja i predstavnika sedam nacionalnih manjina, a ministar spoljnih poslova Hrvatske je objavio da su se stekli uslovi da se blokada ukloni.

Iako opasnost od nekakvog krvavog scenarija nikada ne treba potcijeniti, stvari se sada razvijaju tako da dogme na kojima su nastale nove samostalne države na zgarištu jugoslovenske državne zajednice sve više zvuče kao prazne parole koje se uče naizust, a kada se dobije ocjena, one postaju suvišne i besadržajne. Jer, nakon velikih riječi i očekivanja ljepše strane historije, u jugoslovenskim republikama imamo nešto što je zajedničko: ogroman odliv stanovništva, veliku nezaposlenost i sve veće siromaštvo. Čak ni najokorjeliji rodoljubi-domoljubi otadžbina ili domovina sa svojim zastavama, valutama, himnama i naravno samo svojim suverenim spoljnim dugovima nemaju adekvatan odgovor na taj izazov realnosti. Jer, to su pojave protiv kojih se nije moguće boriti polovnim avionima, helikopterima, blokadama ili konferencijama za novinare.

Takozvana Međunarodna zajednica, od koje su regionalni moćnici toliko zavisni, ne može ili ne želi da riješi ove probleme, to je jedino što može da se zaključi poslije četvrt vijeka od praktičnog preuzimanja odgovornosti za ove prostore. Čak i da ima, ili je imala najbolje namjere, a čak i da nema unutrašnje probleme koje može da prevaziđe, očito je da više nema razloga da postoji tračak nade da će oni ulogu koju su sami preuzeli uspjeti i da ispune. Opet, ima li mjesta gdje jesu uspeli? Šta nas, opet dovodi do opšteg mjesta: nacionalno pitanje na Balkanu nije moguće riješiti u okviru kapitalističkih odnosa, što opet znači da se ključ rješenja ovih problema nalazi u rukama onih koji su krajnja meta podizanja panike oko čokoladica ili đuveča, onih koji su razočarani, izdani, onih koji odlaze…

 

 

(Global CIR//Bilten.org)

Komentiraj