2017. DONOSI PROŠIREN ANGAŽMAN RUSIJE U LIBIJI: Kako je Kremlj kupio ratom razorenu Libiju?

Jedanaestog januara ove godine, ruska vojska je na nosaču aviona “Admiral Kuznjecov” bila domaćin generalu Kalifi Haftaru, najuticajnijem komandantu u Libiji i lideru takozvane “istočne vlade”. Prema navodima ruskog Ministarstva odbrane, libijski general je poveden u obilazak postrojenja bojnog broda, prije nego što je održao zajedničku konferenciju za štampu s ruskim ministrom odbrane Sergejem Šojguom. Nakon toga, Haftar je navodno potpisao memorandum o razumijevanju kojim se obezbjeđuju medicinske zalihe za samoproklamovanu Libijsku nacionalnu armiju.

Ruski nosač aviona je bio na putu od voda Sirije ka svojoj matičnoj luci u Rusiji kada se zaustavio naspram libijske obale, signalizujući na taj način podršku Rusije koju LNA (Libijska nacionalna armija) i njeno rukovodstvo uživaju, umjesto međunarodno priznate i u UNu etablirane vlade nacionalnog dogovora u Tripoliju i libijskog političkog sporazuma postignutog u UN-u.

Agilah Saleh, predsjednik predstavničkog doma u Tobruku i nominalni lider ove koalicije posjetio je Moskvu 13. decembra kad se sastao s ruskim ministrom inostranih poslova Sergejem Lavrovim i drugim zvaničnicima. Saleh i Lavrov su razgovarali o procesu libijskog političkog dijaloga, implementaciji LPA sporazuma, libijskoj ekonomiji, bezbjednosnim i pitanjima protivterorističkog djelovanja.

Rusija nastoji da na međunarodnoj pozornici uspostavi dominaciju nad Libijom sličnu onoj koju uživa u Siriji. Uprkos jasnoj podršci koju pruža vlastima istočnog dijela zemlje, Rusija je pokušala da dopre i do drugih libijskih frakcija, poput GNA i lidera Misrate. Izvještaji navode da je Moskva uručila pozive premijeru GNA Fajezu Al Seraju, kao i predsjedniku savjetodavnog Državnog savjeta Abdulrahmanu Sveliju. Ovome su prethodili i raniji sastanci na istoj relaciji koji su se ticali kako libijskog mirovnog procesa, tako i nabavke naoružanja iz Rusije.

Još od svrgavanja Moamera Gadafija, Rusija nije uživala snažnu ulogu u Libiji. Umjesto nje, tranzicijom vlasti nakon zbacivanja starog lidera rukovodile su SAD i Evropa, ali i lokalne, odnosno regionalne sile, poput Egipta, Turske, Katara, i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ipak, Rusija je ostala predana interesu u ovoj afričkoj zemlji i postepeno je ojačavala svoju ulogu u njenim procesima, kao dio šire geopolitičke igre širenja uticaja na Bliskom istoku. Pored toga, Libija spada u domen interesovanja ruskih kompanija i privrede.
Procjenjuje se da je do ustanka 2011. godine Rusija s Libijom imala potpisane sporazume o nafti, gasu i naoružanju u vrijednosti između 4 i 10 milijardi dolara. Njeno aktivno uključivanje u procese postgadafijeve Libije počinje maja 2016. godine, štampanjem istočnolibijskih dinara u vrijednosti od 4 milijarde u ruskim štamparijama novca. U svjetlu rastuće krize nedostatka gotovog novca u Libiji, vjeruje se da će se ovaj običaj nastaviti. Na vojnom planu posmatrano, značajne su dvije Haftarove posjete Moskvi u posljednjih 7 mjeseci, pri čemu su održani sastanci sa sekretarom ruskog Saveta za nacionalnu bezbjednost Nikolajem Patruševim.

Pred Rusijom su dva potpuno različita, ali jednako moguća izbora vezana za dalje uključivanje u libijsku krizu. Prvi izbor podrazumijeva mekši, diplomatski pristup političkim pregovorima koji bi uključili sve značajne faktore libijske političke scene. Rusija bi u tom slučaju ponudila rješenje kakvo do sada nisu uspjele da obezbijede SAD, Evropa i UN. Moskva je tako nešto i pokušala, ali za sada bez uspjeha.

Lokalni izvještaji govore o posjeti ruske delegacije libijskom gradu Misrati u isto vrijeme kada je Haftar primljen na “Admiralu Kuznjecovu”. Iz nekog razloga, ova paralelna posjeta nije objavljena i nije dobila značajnu medijsku pažnju. Ipak, ovakav ruski pristup mogao bi da se pokaže neodrživim imajući na umu veze koje pojedini libijski faktori održavaju sa zapadnim zemljama, u prvom redu Italijom, Ujedinjenim Kraljevstvom i SADom. Ovaj proces zahtijeva širi obim saradnje sa zapadnim zemljama, što je u svjetlu ukrajinske krize i sankcija koje je Zapad uveo Rusiji teško zamisliti.

Druga opcija podrazumijeva agresivan pristup kojim bi Rusija podržala Haftara i vlasti istočne Libije, pomogla im da povrate ravnotežu moći i eventualno zauzmu Tripoli čime bi kontrolisali najveći dio libijske teritorije i energetskih izvora. Prolazak “Admirala Kuznjecova” pored libijske obale i ugošćavanje Haftara – stvari koje nisu mogle da prođu nezapaženo od strane medija u zemlji i inostranstvu – nagovještaj su da Moskva naginje ka ovoj opciji. To bi značilo veće uključivanje Rusije i zahtijevalo značajnu količinu resursa, što Moskva možda neće moći da priušti, obzirom na njen obiman angažman u Siriji, i ekonomsku krizu koja je potresa.

Ali, procjene Moskve mogu biti drugačije. Avantura u Libiji bi mogla da se isplati unosnim naftnim, gasnim i sporazumima o naoružanju, a saveznička vlada u ovoj mediteranskoj zemlji bi mogla da posluži kao vrijedna moneta u geopolitičkim pregovorima sa Zapadom. U početku, ovo bi podrazumjevalo pomoć ruskih vojnih i ekonomskih stručnjaka, ali, nakon ukidanja embarga na uvoz oružja u Libiju, i neposredno snabdijevanje oružjem. Libija je s Rusijom 2009. potpisala sporazum o nabavci vojne tehnike u vrijednosti od 4,2 milijarde dolara i pojedinci očekuju da se on uskoro sprovede u djelo.

Bilo kako bilo, 2017. godina će vjerovatno donijeti proširen angažman Rusije u Libiji što će dovesti do pojačanih tenzija sa Zapadom. Iako potezi koje će Moskva načiniti ostaju nejasni, njene namjere su sasvim jasne.

 

 

(Global CIR/Newsweek/Al Monitor)

Objavljeno u:

Komentiraj