BITKA ZA MILIJARDE ZALEĐENE NA SJEVERU! Rusija pokreće novi hladni rat i zauzima nepresušna naftna polja pod ledom!

“U dalekoj galaksiji” ili “tamo gdje još niti jedan čovjek prije nije bio”, dakle početnim rečenicama iz legendarnih “Ratova zvijezda” i “Zvjezdanih staza” mogao bi se opisati Arktik. Jer, stvarno je daleko, na vrhu globusa i tamo ljudi idu dosta rijetko. Prvi je navodno do Sjevernog pola, središnje točke Arktika stigao Robert Peary, inženjer u američkoj mornarici, 6. travnja 1909. U njegovoj su pratnji bili Matthew Henson te četiri Inuita, Ootah, Seeglo, Egingwah i Ooqueah.

Kasnija će istraživanja dovesti u pitanje Pearyjev uspjeh – on nije mogao dovoljno precizno odrediti poziciju Sjevernog pola – te će se čovjekom koji je stigao do središta Arktika, najviše točke na sjevernoj polutci, smatrati norveški istraživač Roald Amundsen koji je onamo stigao 12. svibnja 1926. Dakle, tek prije 90 godina.

A ljudi su za Arktik znali još od davnih vremena: Feničani, isti oni koji su nam ostavili novac (pa od tada ljudi kažu da se više ni oko čega nije teško dogovoriti), znali su da se iza skandinavskih zemalja more pretvara u nešto neugodno. Dakle, kad su tako pasionirani moreplovci, za koje se vjeruje da su bili stigli i do Amerike (mit o Odiseju koji je, nakon što mu je dosadilo sjediti doma s Penelopom kojoj se vratio nakon kratkih 20 godina izbivanja, otplovio iza Herkulovih stupova – današnji Gibraltar – potvrđuje da se plovilo Atlantikom), za neki prostor tvrdili da je neugodan, onda im se stvarno može vjerovati.

Domovina Djeda Mraza

Arktik je u modernoj imaginaciji ostao mjesto na kojem živi Djed Mraz, ali danas je i ta bajka razbijena jer sada svi znaju da živi u Finskoj, možete ondje posjetiti i njegovu kuću – i gdje je jako, jako hladno. Ime je dobio prema grčkoj riječi za medvjeda, arktos, pa je odatle uslijedio i pridjev sjeverni (jer su medvjedi bili na sjeveru – jasno, misli se na zviježđe Velikog medvjeda u kojem je zvijezda Sjevernjača), arktikos. Hrvatska enciklopedija ga tumači: “Arktik, područje oko Sjevernoga pola unutar srpanjske izoterme od 10 °C, odnosno iznad 66 °N; obuhvaća 26,4 milijuna km² (od čega 18,5 milijuna km² mora i 7,9 milijuna km² kopna) s 1,28 milijuna stanovnika (1996). Arktičko i subarktičko područje sastoji se od rubnih dijelova Eurazije i Sjeverne Amerike, Sjevernoga ledenog mora (Arktički ocean) i njegovih otoka (izuzevši priobalne otoke Norveške) i sjevernih dijelova rubnih mora Atlantskoga i Tihog oceana”.

I tu bi negdje naša priča prestala da nije došlo do Hladnog rata. Koji je završio padom Berlinskog zida, ali se onda opet vratio jer, kao što je poznato, povijest nije linearna nego ciklična, obrasci se ponavljaju s promjenama koje donosi vrijeme. Ruska je vojska 24. siječnja objavila slike svojih vojnika kako vježbaju u arktičkoj zoni. I nije to slučajno, naime 16. siječnja je u Norvešku stigao kontingent od 330 američkih marinaca koji su stigli kako bi ojačali obranu NATO saveznika od ruske prijetnje za koju će svatko iz moskovskog političkog establišmenta reći da je nepostojeća.

Štogod javno govorili u Rusiji, nepobitna je činjenica da se dogodio strateški obrat u strategiji Kremlja koji je sve vidljiviji. Ukratko, Vladimir Putin je 2000. godine dobio ekonomski gotovo uništenu Rusiju kojom su harali oligarsi. NATO je stigao na ruske granice, a onda je Zapad udario i na Ukrajinu, vitalnu stratešku točku za rusku sigurnost. Te 2004. godine Vladimir Putin je još bio preslab da bi ugušio “narančastu revoluciju”, ali ubrzo će mu događaji početi ići na ruku – prije svega rast cijena nafte. Barel je 2004. prešao cijenu od 50 dolara da bi pred američke izbore 2008. stigao i do 120 dolara. Novca, dakle, za Rusiju koliko se može poželjeti. I troškovi su bili veliki, trebalo je popraviti životni standard, ali ostalo je i za vojsku i za rezerve. S kojima se moglo mirnije dočekati udar globalne krize tijekom koje je cijena nafte bila relativno stabilna. To je razdoblje kad Moskva redefinira svoju doktrinu i vraća u pojmovnik svoju zonu interesa. Koja se brani svim sredstvima. To je najbolje osjetio Mihail Saakašvili, nemušti predsjednik Gruzije, koji je 2008. pokušao vojnom akcijom vratiti Južnu Osetiju. Ostala je zapamćena njegova slika na televiziji kako u strahu od odjeka ruskog topništva grize kravatu. Oboje uživo.

Klimatske promjene

Ruska se zona interesa proteže od Pacifika, preko srednje Azije (sad je umro i uzbekistanski diktator Islam Karimov pa se i ta zemlja sve više približava Moskvi), a posebno je interesantno da je Rusija sve aktivniji čimbenik u Afganistanu (da, istom onom koji je okupirala 1979. godine posramivši američkog predsjednika Jimmyja Cartera) pa sve do Arktika. Koji je postao točkom oko koje se glože zemlje koje svojim ozemljem dopiru do tog, za Feničane neugodnog, dijela Zemlje. No, kako je riječ o civiliziranim zemljama, one su prije 20 godina (proslavljeno u rujnu prošle godine) formirale Arktičko vijeće u kojem je osam članica: Kanada, Danska, Finska, Island, Norveška, Rusija, Švedska i SAD. Postoje jasno i promatrači među kojima se svakako ističe Kina koja je taj status dobila 2013. godine. Deklaracija govori da je Arktičko vijeće “vodeći međunarodni forum za promicanje suradnje, koordinacije i interakcije arktičkih država, arktičkih autohtonih zajednica (moramo navesti one najpoznatije: Eskimi, Aleuti, Čukči, Korjaki, Jukagiri, Laponci, Komi, Hanti, Mansi, Neneci, Ostjaci, Tunguzi, Eveni, Nganasanci, Evenki, Jakuti, Selkupi) i drugih arktičkih stanovnika oko zajedničkih arktičkih tema, posebno vezanih uz održivi razvoj i očuvanje okoliša na Arktiku”.

Russian Defense Ministry

 I da, ovo Vijeće stvarno lijepo radi, bavi se ozbiljnim stvarima, ali ono ima jedan problem. Riječ je o multilateralnoj organizaciji kroz koju je teško ostvarivati vlastite interese, stoga zemlje u izravnom dodiru s Arktikom u velikoj mjeri djeluju autonomno (konačno, Rusija je odbacila multilateralni Pariški sporazum o nepromjenjivosti granica u Europi kako bi anektirala Krim, a američki je predsjednik Donald Trump rekao da sve stvari treba rješavati bilateralno, pa i zaprijetio oduzimanjem novca UN-u). Naime, kako je zatoplilo – za one koji ne vjeruju da postoje klimatske promjene neka samo usporede slike arktičke snježne kape kad je Vijeće osnovano i danas – tako je Arktik postao dostupniji. Pa su istraživanja potvrdila da se ispod tog relativno brzo topećeg leda skrivaju rezerve nafte i plina kojima bi ekvivalent bio 412 milijardi barela nafte: pomnožite to sa sadašnjom cijenom barela od 50 dolara i zavrtjet će vam se u glavi; toliko blago da se rijetko i spominju rezerve zlata, platine i ostalih metala.

An aerial view shows a storage facility owned by Lukoil company at the Arctic port of Varandei October 22, 2013. REUTERS/Olesya Astakhova (RUSSIA - Tags: ENERGY) - RTX14L06

Olesya Astakhova / REUTERS

 Već 1932. godine Sovjetski Savez je otvorio sjeverni pomorski put, najbržu liniju od Azije do Europe koja za 60 posto smanjuje trajanje putovanja kroz Panamski ili Sueski kanal koja je tada bila otvorena vrlo kratko tijekom godine, ali sada, što zahvaljujući zatopljenju, što modernim tehnologijama, postaje sve korištenija ruta. Prema stručnim analizama, sjeverni pomorski put bi već 2030. mogao biti otvoren devet mjeseci godišnje. Upravo je ovaj potonji podatak bio jedan od ključnih razloga zbog kojih je Kina zatražila mjesto promatrača u Arktičkom vijeću jer bi svako skraćenje pomorskog prometa ovoj izvoznoj ekonomiji donijelo nove profite (a nije da ih ne trebaju bez obzira na stalan gospodarski rast iznad 6 posto). Arktik je bio točka nadmetanja Zapada i SSSR-a pa su u Moskvi bjesnili kad je američka nuklearna podmornica Nautilus 1958. godine uspjela proploviti ispod Sjevernog pola. Odgovor je trebalo čekati sve do 1977., kad je ruski atomski ledolomac Arktik postao prvi brod koji je došao do najsjevernije točke zemaljske kugle.

Ledena kapa

A onda je odmrzavanjem Hladnog rata sve zamrlo, nafte je bilo svuda, cvala je suradnja i kao da je lav legao pokraj janjeta. Da ne bi. Rusija je odlučila i prije Gruzije pokazati da bez nje nema nikakvog dogovora oko razgraničenja pa su 2. kolovoza 2007. dvije podmornice zaronile ispod ledene kape i na dubini od 4300 metara zabile jedan metar veliku rusku zastavu izrađenu od titana. Naime, još 1948. godine sovjetski su istraživači otkrili podmorski hrbat Lomonosov koji se proteže od ruskog teritorija prema Arktiku pa Moskva smatra da se njezina teritorijalna prava mjere upravo prema tom grebenu. Na koji je u konačnici i zabijena zastava. Što, jasno, spore ostale zemlje oko Arktika.

I tu se nije stalo – podsjećamo na ranije iznesenu tezu o ruskim zonama interesa koje više ne smiju biti dovedene u pitanje. U rujnu 2014. Rusija objavljuje da je poslala šest brodova s osobljem i opremom kako bi otvorili vojnu bazu u arktičkom prostoru iz doba Hladnog rata koja je zatvorena 1993. godine. Ruske su novinske agencije mirno objavile da je riječ o “jačanju prisutnosti u regiji”. Moskvu su, kako su izvijestili ruski izvori, zabrinule aktivnosti Kanade i Norveške (nije nikakva tajna da sve države koje okružuju Arktik cijelo vrijeme rade na tome da prošire svoj prostor dalje od 200 nautičkih milja koje im odobrava Međunarodna konvencija o pravu mora UN-a. I tu se sukobljavaju i članice NATO-a, primjerice SAD i Kanada. Jer, cilj je osigurati što više teritorija pod svojom kontrolom) pa je Putin 2013. naredio povratak na Novosiberijske otoke na dalekom sjeveru. Admiral Vladimir Koroljov je tada objavio da će se baza vratiti stalnom funkcioniranju. No, Kremlj nije imao na umu samo oživljavanje starih baza. Ruski ministar obrane Sergej Šojgu će u listopadu 2015. ponosno zaključiti:

“Ne skrivamo to: gotovo smo završili izgradnju baze na Novosibirskim otocima, na otoku Kotelni. To je velika vojna baza, takve ovdje nije bilo u sovjetskom razdoblju”.

Russian Defense Ministry

 Sve se ovo, treba napomenuti, događa u razdoblju zapadnih sankcija pod kojima trpi Rusija i u trenutku kad je Rusija već vojno aktivna u Siriji. Da o Ukrajini ne govorimo. Šojgu je tom prigodom, kako je prenio kanal Russia Today, najavio da će ruske trupe trajno biti raspoređene na Arktiku 2018. godine opremljene svom potrebnom opremom i oružjem visoke tehnologije. Najavio je i niz manjih baza uz Čukotku, kurilske otoke i Cape Shmidt. I već u prosincu agencija TASS javlja da je u funkciju stavljeno šest baza: Nagurskoje, Rogačevo, Srednji Ostrov, Temp, Mis Shmidta i Zivozdni. Pogled na zemljovid potvrđuje jasnu stratešku namjeru – stvoriti obruč oko Arktika od Norveške do Aljaske i tako eliminirati moć postojećih norveških, kanadskih i američkih baza. I može se bez većih dvojbi zaključiti da je Rusija uspostavila vojnu strukturu koja je spremna u bilo kojem trenutku braniti interese Kremlja. I sasvim je jasno da joj na tom planu nitko od ostalih članica Arktičkog vijeća nije ravan. I da je razmještaj 330 marinaca u Norveškoj obrana kišobranom od tajfuna. U tim su bazama zatvoreni gradovi, zračne luke, borbeni položaji, a u njima se nalazi “više stotina vojnika” – stvarna je brojka, razumljivo, tajna. Vojni su izvori tada TASS-u potvrdili da se tijekom 2016. godine nastavlja izradnja i poboljšanje arktičke infrastrukture. “Jačanje borbenih skupina u arktičkoj zoni se planira završiti do kraja 2016. godine, a tijekom 2017. planira se završetak konstrukcije preostale infrastrukture posebno mreže zračnih luka kako bi Arktik do 2018. bio dom samodostatnih mobilnih borbenih skupina”, rekao je neimenovani izvor iz ruske vojske. Slike s početka ovog teksta potvrda su da su planovi ostvareni. Dodatni podaci, koje je objavio Reuters, ističu da je u bazi na Aleksandrovoj zemlji 150 vojnika koji ondje mogu bez kontakta s ostatkom zemlje preživjeti 18 mjeseci. Nosi ime “Arktički trolist” i ondje se očekuje raspoređivanje zrakoplova MiG-31 ili/i SU-34. Baza na otoku Kotelni nosi ime “Sjeverna djetelina”, a u njoj će biti raspoređeno 250 vojnika s protuzračnim sustavima.

Arktičko vijeće

U siječnju 2016. ruski je ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov napisao da je “Rusija uvijek smatrala Arktik teritorijem dijaloga uz uzajmno uvažavanje” te dodao kako se “nada da su naši kolege iz Arktičkog vijeća svjesni opasnosti poduzimanja konfrontacijskog pristupa i uvoza tenzija”. I upravo u skladu s tim upozorenjem Moskva je reagirala na razmještaj američkih marinaca: iz Gornjeg doma parlamenta stigla je izjava da “Kremlj marince smatra izravnom vojnom prijetnjom. Norveška zbog toga postaje mogućom vojnom metom moskovskog moćnog arsenala, uključujući nuklearno oružje”. Ovakav je model reakcije uobičajen za ruski međunarodnopolitički diskurs: izvršna se vlast u pravilu suzdržava tako oštrih reakcija, a svi znaju da se bilo koji zastupnik ne bi usudio izaći s takvom tezom i pozivati se na Kremlj a da se nije konzultirao o tome. Da ne bi bilo zabune: američki su marinci raspoređeni u Vaernesu koji je stotinama kilometara daleko od ruskog ozemlja.

Da situacija nije bezazlena, potvrđuje vijest da je ove srijede američko ministarstvo obrane objavilo dorađenu vojnu strategiju za Arktik koja predviđa jačanje američke mornarice kako bi se odvratila ruska agresija. Novi američki ministar obrane, general James Mattis, marinac, već je bio najavio da će tražiti više novca za mornaricu tako da ova dorada strategije ne treba čuditi iako je počela još za prijašnje administracije (u Pentagonu tvrde da je Arktik bio “siroče” u doba kad su svi bavili kineskim otocima i uništavanjem terorista Islamske države, što je Moskva mudro iskoristila). Hladni se Arktik sakrio iza vrućeg pijeska Sirije i Irake pa se izgubio i iz javnog diskursa. Rusija ga je vratila sama. Brojke su više nego jasne: Moskva je uspostavila novo arktičko zapovjedništvo, četiri nove operativne borbene brigade, 14 novih zračnih luka, 16 luka s dubokim gazom i 40 ledolomaca, od kojih šest nuklearnih, dok je još 11 u izgradnji. Svega toga Mattis je više nego svjestan (SAD trenutno ima samo jedan upotrebljiv ledolomac) te je tijekom svog senatskog saslušanja izjavio da je “Arktik ključni strateški teren. Rusija poduzima agresivne korake kako bi ojačala svoju prisutnost. Ja ću na prvo mjesto staviti razvoj integrirane strategije za Arktik”. Sve to jasno predstavlja novi problem za predsjednika Donalda Trumpa koji se nada poboljšanju odnosa s Rusijom, dok s druge strane i sam zagovara jačanje vojnih kapaciteta, posebno mornarice, te zaštite američkih nacionalnih interesa koji su ondje nedvojbeno ugroženi. “Ruska vojna aktivnost na Arktiku je u određenoj mjeri provokativna i mogla bi pokrenuti utrku u naoružanju”, rekao je za Reuters Mihail Barabanov, glavni urednik Moscow Defense Briefa. A svaka utrka u naoružanju lako završi u korištenju tog naoružanja – zašto bi ga se inače gomilalo.

 

 

((Global CIR/JL)

Objavljeno u:
  1. […] BITKA ZA MILIJARDE ZALEĐENE NA SJEVERU! Rusija pokreće novi hladni rat i zauzima nepresušna naftn… […]

Komentiraj