DAN KADA JE ISTANBUL PONOVO POSTAO KONSTANTINIJA! Saveznici su već bili podijelili Tursku i Istanbul, ali su zaboravili na Mustafu Kemala Ataturka!

 Na današnji dan 1919. godine Louis Franchet d’Espèrey (Luj Franše d’Epere) ujahao na bijelom konju u Istanbul oponašajući sultana Mehmeda Fatiha (Osvajača) koji je to isto učinio 1453, jasno stavljajući do znanja cijelom svijetu da je osmanlijski suverenit nad prijestonicom okončan. Istanbul je ponovo postao Konstantinija (Konstantinopol).

Pojavio se plan da se u istočnoj Anadoliji stvori nezavisna jermenska država; francuske snage su umarširale u Kilikiju na jugoistoku; Grčka i Italija su položile pravo na jugozapadnu Anadoliju; Italijani su okupirali Marmaris, Antaliju i Burdur; 15. maja Grci su se iskrcali u Izmiru i počeli da napreduju ka unutrašnjosti Anadolije, ubijajući Turke i uništavajući sve pred sobom. Sve u svemu, turskom narodu je prijetio progon i apsolutni nestanak iz Evrope i Male Azije.

Historičari ipak ovlaš prelaze preko drugog istinskog oslobođenja Istanbula kada su turske snage 6. oktobra 1923. godine ušle u grad i konačno mu vratile njegovo ranije ime, ali ne samo to, vratile su ponos Turcima i sačuvale obraz svih muslimana svijeta. To je bila završnica turskoga rata za nezavisnost.

Samo jedan čovjek je imao hrabrosti, mudrosti i snage suprotstaviti se daleko nadmoćnijem okupatoru. Njegove čuvene riječi ‘Oni koji su skloni kompromisu, nikada ne mogu pokrenuti revoluciju’, jasno oslikavaju karakter neustrašivog borca u ratu, dok progresivnost njegovih ideja u miru svjedoči sljedeća izreka ‘Na krilima omladine ova nacija ima budućnost. Moramo odmah početi raditi na napretku, tako da, ako jednog dana Zapadnjaci kroče na Mjesec, mi ćemo se pobrinuti da tursko stopalo bude odmah pored njihovog.’

On je Mustafa Kemal Ataturk, neprikosnoveni lider koji je zaostalu naciju izveo iz srednjeg vijeka i uveo je u moderno doba, dajući joj tako novi osjećaj ponosa nakon mnogo decenija, pa čak i vijekova, uzastopnih poraza i poniženja.

U ranom djetinjstvu ocrtan životni put

Rođen je kao Ali (ime djeda) Riza (ime oca) oglu (sin) Mustafa 1881. godine u Solunu, koji je tada bio jedna od najvažnijih i najbogatijih luka Osmanlijskog carstva. U nekadašnjem formatu turskih imena, Mustafa je njegovo lično ime.

Njegov otac, Ali Riza, bio je poručnik u mjesnoj miliciji tokom Rusko-turskog rata 1877-78.; ovo sugeriše na mogućnost da je Kemalovo porijeklo bilo u otomanskoj vladajućoj eliti, premda mu je porodica vjerovatno bili na margini te elite. Majka, Zubeide Hanim, bila je rodom iz seljačke porodice zapadno od Soluna.

Ali Riza-efendi je preminuo kada je Mustafa imao samo sedam godina, no, bez obzira na to, odigrao je ključnu ulogu u njegovom životu. Kada se rodio, isukao je sablju iznad kolijevke mu i tako ga posvetio vojnoj službi; time što se postarao da se dječak upiše u modernu, sekularnu školu prije nego u vjersku koju je željela njegova majka, popločao je Mustafin put modernim shvatanjima, zbog čega mu je ovaj uvijek bio zahvalan.

Mustafa je, u svakom slučaju, ubrzo postao zanesen uniformama vojnih kadeta u svom solunskom susjedstvu i nakon osnovne škole upisao je srednju vojnu; ispit je polagao bez znanja majke koja je već odlučila da će joj sin biti trgovac. Tamo je dobio svoj prvi nadimak, Kemal, što znači “savršeni” ili “zreli”; dao mu ga je njegov duhovni učitelj, nakon čega je Mustafa postao poznat kao Mustafa Kemal.

Nakon Soluna prešao je u vojnu školu u Bitolju (tada Monastir), gdje je stekao mnogo prijatelja, među kojima je i Ali Feti, sa kojim će kasnije stvoriti i razviti Republiku Tursku. Nakon Bitolja upisao je Vojnu akademiju u Carigradu marta 1899. godine; tada je po prvi put u punosti iskusio sve čari, slobode i sofisticiranosti prijestonice, zahvaljujući novom prijatelju Ali Fuatu.

Vjerovatno je da se tek tada po prvi put susreo i sa političkim disidentima koji su se bunili protiv despotizma sultana Abdulhamida II. Mustafa Kemal se, međutim, tek na trećoj godini studija upleo u štampanje tajnih novina; uhvaćen je, ali mu je dopušteno da završi školovanje i tako je 1902. godine postao poručnik, među deset najboljih u svojoj klasi od preko 450 studenata.

Nakon toga, upisao je Otomanski vojni koledž na kojem je diplomirao 1905. godine kao peti u svojoj klasi od 57 mladića; prema tome, u vojnu službu je stupio kao jedan od najperspektivnijih mladih oficira u čitavoj imperiji.

Ataturkova porodica. Desno je on, u sredini mu je majka, a levo mu je sestra. Foto: Wikimedia Commons/kultur.gov.tr
Ataturkova porodica. Desno je on, u sredini mu je majka, a lijevo  sestra. Foto: Wikimedia

Zgrožen korupcijom i javašlukom u carskim službama pristupa ‘Mladoturskom pokretu’

Mustafina vojna karijera umalo se nije završila čim je počela, nakon što je otkriveno da je bio dio kružoka koji se sastajao i diskutovao o zloupotrebama carskog režima. Vlasti su saznale za to pošto što su u grupu infiltrirale sopstvenog špijuna, nakon čega su “zavjerenike” razbacali po udaljenim dijelovima imperije. Ali Faut i Mustafa Kemal su završili u 5. armiji stacioniranoj u Damasku. Kemal se u Siriji zgrozio ponašanjem korumpiranih činovnika prema lokalnom stanovništvu i nije mirovao, pa je bio jedan od osnivača tajnog Društva za otadžbinu i slobodu.

Međutim, već septembra 1907. godine je proglašen lojalnim oficirom i premješten je u rodni mu Solun, grad koji je vrvio disidentima. Tamo je ušao u najveću antivladinu grupu, Komitet za uniju i progres (KUP), koji je bio glavna organizacija mladoturskog pokreta.

Već naredne godine izbila je pobuna u Makedoniji i sultan je bio prinuđen da vrati na snagu ustav iz 1876. godine, koji mu je ponovo ograničio vlast i uspostavio predstavnički parlament: heroj ove mladoturske revolucije, Ismail Enver-paša, postat će Kemalov najveći rival, i pokazivat će mržnju prema njemu svom snagom sve do kraja života

Nije dugo prošlo, a već je 1909. godine revolucija bila u opasnosti. Naime, dve struje su postojale u mladoturskom pokretu, jedna koja je željela harmoniju i saradnju između muslimana i ne-muslimana u imperiji, i druga, koju je predvodio KUP a koja je željela centralizaciju i čvrstu tursku kontrolu nad državom. U noći između 12. i 13 aprila izbila je pobuna reakcionarnih elemenata u vojsci, a trupe iz Soluna su krenule pod vođstvom Enver-paše na Istanbul; stigli su 23. aprila, KUP je brzo preuzeo kontrolu, nakon čega je sultan Abdulhamid II bio prinuđen da abdicira.

Tako je Enver-paša počeo da se uzdiže i da napreduje, dok je Mustafa Kemal smatrao da vojska, sada kada je ispunila svoje političke ciljeve, treba da se povuče iz državnih poslova i da se ne miješa. Zbog toga što je pozvao sve oficire sa političkim ambicijama da daju ostavke na armijske položaje, povećao je netrpeljivost i Envera i ostalih vođa KUP-a prema sebi.

Uvidjevši da svoje ideje neće moći da sprovede u djelo prečicom, krenuo je drugačijim putem, pozivima da se reformiše vojska: prevodio je njemačke vojne priručnike na turski i kritikovao je obuku otomanskih regruta. Njegov ugled u vojsci je rastao, posebno kod ozbiljnijih oficira, a i mlađi su ga počeli cijeniti; međusobno poštovanje Mustafe i njih će se pokazati kao ključno, pošto će upravo oni doći pod njegov republikanski barjak kada kucne čas.

KUP-u je, međutim, bilo dosta i Kemala i njegove kritike, pa je prebačen u unutrašnjost, a poslat je i da posmatra francuske vojne manevre u Pikardiji.

Kemal-paša Ataturk 1911. godine u Libiji, tada osmanlijskom vilajetu Tripolitanija. Foto: Wikimedia Commons/tsk.mil.tr

Slali ga na frontove da bi ga se riješili

Iako su ga unaprijeđenja neprestano zaobilazila, on nije gubio vjeru u sebe i bio je među prvima koji su se odazvali pozivu da brane Libiju, tada osmanlijsku provinciju, od italijanske invazije; zbog malarije i problema sa očima povučen je s fronta i liječio se u Beču.

Oktobra 1912. godine izbio je Prvi balkanski rat, a on je dobio zadatak da brani poluostrvo Galipolje, strateški prostor koji čuva Dardanelski moreuz. Otomanska imperija je u roku od dva mjeseca izgubila skoro sve preostale posjede u Evropi, uključujući i Solun i Bitolj, mjesta od posebne važnosti za Kemala; u rijeci turskih izbjeglica bili su i njegova majka, sestra i očuh. Nakon Drugog balkanskog rata juna-jula 1913. godine Turska je obnovila diplomatske odnose sa Bugarskom, a njegov školski drug Ali Feti je postao ambasador u Sofiji. Kemal je izabran za vojnog atašea, i unaprijeđen je u čin potpukovnika.

Premda je bio ubijeđen da će Njemačka izgubiti Veliki rat ako do njega dođe, nije se premišljao kada je on zbilja i izbio i odmah je zatražio da dobije ratno namještenje. Enver-paša ga je pustio da se još malo “hladi” u Sofiji, ali je napokon popustio i dodijelio mu zapovijedništvo nad 19. divizijom čiji je zadatak bio da ponovo odbrani Galipolje. To će, može se reći, postati prekretnica u njegovom životu zato što je saveznički pokušaj zauzimanja ovog poluostrva 1915. godine propao upravo zahvaljujući vojnom geniju Kemalovom. Zgodna (i možda izmišljena) anegdota kaže da je tokom Galipoljske bitke pogođen šrapnelom, a da mu je život spasao džepni časovnik. Bilo kako bilo, ovim ratnim podvigom zakoračio je na svjetsku pozornicu, a Turci su počeli da ga slave kao “spasioca Istanbula”. 1. juna te godine je unaprijeđen u pukovnika.

1916. je prebačen na ruski front, gde je postao general i stekao zvanje paše; bio je jedini osmanlijski general sa kakvim-takvim uspjesima protiv Rusa. Kasnije te godine je preuzeo komandu nad 2. armijom u jugoistočnoj Anadoliji, gde je sreo pukovnika Ismeta koji će mu postati najbliži saradnik u narednim godinama. Nakon Februarske revolucije u Rusiji 1917. godine prebačen je u Siriju, gdje je bio zaprepašten očajnim stanjem u vojsci; dao je ostavku na položaj i bez dopuštenja se vratio u Istanbul, da bi nakon tromjesečnog odsustva bio u pratnji prestolonaslednika Mehmeda u državnoj posjeti Njemačkoj.

Nakon povratka u prijestonicu problemi sa bubrezima su ga bacili u postelju. U to vrijeme zbog loših higijsenskih uvjeta na frontu, prije svega nedostatka čiste pijaće vode, brojni vojnici su se žalili na oboljenja bubrega i jetre. Liječio se u Beču i Karlsbadu, gdje ga je sačekala vijest o smrti sultana Mehmeda V, kojeg je na tronu smijenio Mehmed VI. Kemal se vratio u Istanbul juna 1918. i odmah bio raspoređen natrag u Siriju, gdje se otomanska vojska raspadala po svim šavovima. Povukao se sjeverno da bi spasio što se spasiti može.

30. oktobra 1918. potpisano je primirje, a Enver-paša i ostali lideri KUP-a su pobjegli u Njemačku ostavljajući sultana samog da vodi vladu. Da bi osigurao svoj opstanak na prijestolu, Mehmed VI je počeo da sarađuje sa saveznicima koji su okupirali Carigrad i de fakto preuzeli kontrolu nad državom.

Saveznička ofanziva

Saveznici nisu časili časa i momentalno su počeli da razbijaju Otomansku imperiju. Franše d’Epere je u Carigrad ujahao na bijelom konju 8. februara 1919, oponašajući Mehmeda Osvajača koji je to isto učinio 1453, jasno stavljajući do znanja cijelom svijetu da je osmanlijski suverenit nad prijestonicom okončan. Pojavio se plan da se u istočnoj Anadoliji stvori nezavisna jermenska država; francuske snage su umarširale u Kilikiju na jugoistoku; Grčka i Italija su položile pravo na jugozapadnu Anadoliju; Italijani su okupirali Marmaris, Antaliju i Burdur; 15. maja Grci su se iskrcali u Izmiru i počeli da napreduju ka unutrašnjosti Anadolije, ubijajući Turke i uništavajući sve pred sobom. U svoj toj oluji dešavanja nalazio se Kemal-paša, užasnut prizorom savezničke flote koja je plovila Bosforom, užasnut okupacijom carskog grada od strane Britanaca, Francuza i Italijana.

Njegovom povratku u prijestonicu prethodilo je raspuštanje armija kojima je komandovao, ali ni on, kao ni saveznici, nije gubio vrijeme. Ono što je vidio natjeralo ga je da se zakune da će mrskog okupatora protjerati iz svoje domovine: počeo je da se sastaje sa biranom grupom prijatelja od povjerenja, među kojima su bili i Ali Fuat i Rauf Orbaj, otomanski mornarički heroj. Bilo im je jasno da će središte nacionalnog pokreta morati da se premjesti negdje u unutrašnjost Male Azije, a na ruku im je išlo to što su mnogi dijelovi Anadolije već bili de fakto u stanju građanskog rata, nakon što su lokalni Turci počeli da se organizuju u milicije, da nazivaju sebe “udruženjima za odbranu prava”, da napadaju ne-muslimane i da planiraju napade na okupacione snage.

Saveznici su tražili od sultana da zavede red, a veliki vezir je predložio Mustafu Kemala kao lojalnog oficira za poziciju generalnog inspektora 3. armije. Mustafa je uredio da pismeno naređenje bude tako formulisano da mu da vanredna ovlaštenja nad cijelom Anadolijom, ne samo nad vojskom već i nad provincijskim guvernerima.’

‘Sultan je zatočenik saveznika, došao sam da odbranim naciju i državu – Divan li je njegov osvajač i divna li je ta vojska!

Ataturk drži govor okupljenom narodu u Bursi 1924. godine. Foto: Wikimedia Commons/kultur.gov.tr

Sljedeći potez Kemal-paše se graniči sa genijalnim.

19. maja 1919. godine iskrcao se u Samsunu, na crnomorskoj obali Male Azije; mnogi savremeni Turci uzimaju ovaj datum za početak svoje moderne historije, a i sam Mustafa Kemal ga je kasnije navodio kao datum svog rođenja. Šta je uradio? Momentalno se oglušio o službeni povod svog prisustva u Anadoliji i otišao u Amasiju, dublje u unutrašnjost. Tamo je okupljenom narodu rekao da je sultan zatočenik saveznika i da je on došao da odbrani naciju i državu.

Saveznici su brzo reagovali i pritisli sultana da opozove Mustafu, koji je ignorisao svu komunikaciju sa Carigradom; sultan ga je zatim otpustio sa ove dužnosti i poslao telegrame svim provincijskim guvernerima u kojima ih je upozorio da ignorišu Mustafina naređenja, a izdat je i nalog za njegovo hapšenje. Kemal-paša je, međutim, lično dao ostavku na sve pozicije u vojsci 7. jula i otišao kao civil u Erzurum, u kojem je bio stacioniran general Kazim Karabekir sa svojim 15. armijskim korpusom jačine 18.000 ljudi. Trenutak je bio kritičan. Mustafa je bio civil, nije imao nikakav državni položaj, nije imao nikakvu vojsku iza sebe. Ali, Kazim se kockao i stavio je svoje trupe njemu na raspolaganje. To je bila, pokazalo se, prekretnica u savremenoj historiji Turske koja bi bila neprepoznatljiva da se to nije desilo.

Kazim je zatim pozvao da se sva “udruženja za odbranu prava” okupe na kongresu u Erzurumu 23. jula, gdje je Mustafa Kemal izabran za predsjedavajućeg. Izglasan je “Nacionalni pakt” koji je pozvao na nepovrijedivost otomanskih granica, tačnije, svih otomanskih zemalja u kojima žive Turci. Takođe je stvorena privremena vlada, poništeni su ugovori o posebnom položaju manjina, i stvoren je upravni odbor na čijem se čelu našao Mustafa Kemal.

Događaji su se zatim ređali kao na traci. Kemal je sazvao novi kongres u Sivasu sa ciljem da “Nacionalni pakt” proširi na sve muslimanske narode Otomanskog carstva, a takođe je obznanio i sultanov plan da ga uhapsi i razbije kongres. Veliki vezir je smijenjen. Nova vlada, koja je simpatisala Kemalov pokret, vratila mu je vojni čin i odlikovanja. Da bi bio na sigurnoj udaljenosti od neprijatelja, odabrao je Ankaru za sjedište privremene vlade, što se pokazalo kao mudro jer su saveznici 16. marta 1920. uhapsili veliki broj nacionalista uključujući i Raufa, i poslali ih na Maltu.

Zatim je došla reakcionarna vlada koja je raspustila parlament i natjerala vjerske velikodostojnike da Mustafu Kemala i njegove saradnike proglase nevjernicima koji zaslužuju da budu likvidirani na licu mjesta. Mnogi istaknuti Turci krenuli su da prelaze na njegovu stranu, poput Ismeta i Fevzija Čakmaka, sultanovog ministra rata koji će postati Kemalov načelnik generalštaba. Novi izbori su održani na teritorijama pod njegovom kontrolom i u Ankari se 23. aprila okupila Velika nacionalna skupština koja ga je izabrala za svog predsjednika

10. augusta saveznici su natjerali sultana da potpiše Sevrski sporazum kojim je Osmanlijska imperija rasparčana: egejska obala Male Azije bi pripala Grcima, kao i skoro sve zapadno od Istanbula; Istanbul, Galipolje i maloazijska obala Mramornog mora bi postali demilitarizovane zone pod međunarodnom upravom; jugozapadna Mala Azija bi bila okupirana od Italije, jugoistočna od Francuza, na istoku bi nastale jermenska i kurdska država, a samo bi sjeverna Anadolija ostala Turska.

Kemal-paša je odbio da prizna ovako ponižavajući sporazum, uzeo je oružje i drugu pomoć od SSSR-a  i krenuo na Grke i Jermene. Nakon početnih uspijeha protiv Grka, Francuzi i Italijani su se u dogovoru sa Kemalom povukli iz Anadolije; boljševici su zajedno sa Turcima uništili Jermeniju, a Lenjinov Sovjetski savez je postao prva država na svijetu koja je priznala novu vladu u Ankari.

Nacionalističke trupe vlade u Ankari oslobađaju Istanbul 6. oktobra 1923. i pobedonosno ulaze u njega. Foto: Wikimedia Commons/Cumhuriyetin 75 Yılı
6. oktobar 1923. – turska vojska ulazi u Istanbul

Međutim, Grci su se pokazali kao tvrđi orah nego što se mislilo, a napuštanje bojišta od strane zapadnih saveznika kao ishitreno. Krajem jula osvojili su Bursu i jurišali ka Ankari, ali su – nakon što je Kemal smijenio Alija Fuata i za komandanta odbrane postavio Ismeta – ipak bili zaustavljeni januara 1921. u Prvoj bici kod Inenija. Nekoliko mjeseci kasnije Grci su pokrenuli novu ofanzivu, ali su se nakon Druge bitke kod Inenija početkom aprila ponovo dali u bijeg (zanimljivo, kada je novi zakon 1934. godine odredio da svi građani Turske moraju da imaju prezimena, Ismet je odabrao da se preziva Ineni u čast ovih bitaka).

Grci su u julu ponovo napali i gurnuli Turke dalje ka Ankari, toliko blizu da se u gradu čulo dejstvovanje artiljerije. Kemalovi protivnici, na čelu sa Kazimom koji je postao zavidan, tražili su prvo da se njegova ovlaštenja ograniče, a zatim i da on lično preuzme komandu nad vojskom u ratu protiv Grka; bili su ubijeđeni da će Grci pobijediti i da će to uništiti njegovu harizmu i poštovanje koje uživa u narodu.

Kemal-paša je pristao, ali pod uslovom da mu se dodijele sva ovlaštenja koja je imala Velika nacionalna skupština. Misleći da znaju s kim imaju posla, njegovi protivnici su pristali. Strašna greška. Kemal-paša je razbio Grke u Bici kod Sakarije augusta-septembra 1921. i pokrenuo ofanzivu koja je Grke gurnula sve do Izmira i Egejskog mora.

Prvog novembra naredne godine, po nalogu Kemal-paše, Velika narodna skupština ukinula je sultanat. Mehmed VI je otišao u progonstvo. 24. jula 1923. potpisan je Lozanski sporazum kojim su evropske granice Turske zacementirane. U oktobru njegove snage su se ušetale u IstanbulAnkara je proglašena novim glavnim gradom. 29. oktobra proglašena je republika, a Mustafa Kemal je postao njen prvi predsjednik.

Ataturk u poseti sekularnom Istanbulskom univerzitetu koji je osnovao. Foto: Wikimedia Commons
Ataturk u posjeti sekularnom Istanbulskom univerzitetu  čiji je osnivač Foto: Wikimedia

Reformski put

Sa ciljem da zamijeni “udruženja za odbranu prava” stvorio je Republikansku narodnu partiju čiji je program bio oličen u “šest strijela”: republikanizam, nacionalizam, populizam, statizam (plan za formiranje državnih industrijskih preduzeća sa ciljem da Turska postane samodovoljna razvijena zemlja), sekularizam i revolucija.

Zapravo, osnovni princip je bila ideja permanentne revolucije – neprestanost promjene i stalna reforma države i društva – a ovih “šest strijela” se smatra i osnovom ideologije kemalizma, koja je u srži i korijenu Republike Turske (barem je bila, videt ćemo šta će se desiti sada).

Sa tim ciljem, 3. marta 1924. ukinut je kalifat (poglavari Otomanske imperije bili su kalifi, vjerski predvodnici svih muslimana na svijetu, još od 16. vijeka; nakon ukidanja sultanata, nasljednik Mehmeda VI, Abdulmedžid II, nastavio je da bude kalif), a zatim su ukinute i sve vjerske škole i vjerski sudovi, kao i religijska bratstva, odnosno sufijski redovi, uporišta konzervatizma.

Zabranjeno je nošenje fesa, a počelo je da se propagira nošenje zapadnjačke odeće. Kemal je, recimo, išao po Anadoliji i držao predavanja postavljajući Turcima primer tako što je nosio savremeno odijelo i cilindar, nakon čega je u Istanbulu nastupila trka za materijalom za šešire.

1926. godine uvedeni su švajcarski građanski, italijanski krivični i njemački trgovinski zakonici. Ohrabrivana je emancipacija žena, a 1934. godine im je dato pravo ne samo da glasaju na parlamentarnim izborima već i da budu izabrane. Ukinuta je poligamija, a brak je postao građanska institucija.

1926. arapsko pismo koje su Turci koristili skoro hiljadu godina zamijenjeno je latinicom, nakon čega je obrazovni sistem procvjetao, jer su mladi Turci počeli da se okreću zapadnim naučnim i humanističkim tradicijama. Jedna jako bitna reforma ticala se uvođenja prezimena, odnosno obaveznih porodičnih imena 1934. godine, i to sve po evropskoj formuli; skupština je Mustafi Kemalu dala prezime Ataturk.

Na spoljnopolitičkom planu, Ataturk je odlučio da odbaci sve iredentističke težnje ka bivšim imperijalnim posjedima, i da se pomiri sa svim susjedima, uključujući i Grčku sa kojom je izveo razmjenu stanovništva, pa tako više nema Turaka u Grčkoj a ni Grka u Turskoj. “Mir kod kuće, mir u svijetu” postala je krilatica turske diplomatije.

Naravno, nije sve išlo kao po loju i bez otpora, pa čak ni bez krvi, ali je generalno Turska išla naprijed a represija je bila minimalna koliko je to moguće sa revolucionarnim režimom. Postojao je širok konsenzus u vladajućoj eliti oko ciljeva nove Turske, a postojala je i težnja ka većoj demokratizaciji.

Posljednjih nekoliko godina svog života proveo je u palati Dolmabahče, bivšem domu otomanskih sultana, u kojoj je i umro 10. novembra 1938. godine u 09:05h (časovnik u toj sobi i dalje pokazuje to vrijeme).

Slikovni rezultat za ataturk churchill

Rekli su o Ataturku

“Ime Ataturk podsjeća ljude na povijesne uspjehe jednog od velikih ljudi ovog stoljeća, na vodstvo koje je inspirisalo tursku naciju, dalekovidnost u razumijevanju suvremenog svijeta kao i hrabrost i snagu vojskovođe…”

– John F. Kennedy

“Turska je povijest povezana s zapadnom i evropskom a Atatürkovi poduhvati su to učinili mogućim. ”

– Charles de Gaulle

“Najvrjedniji i najzanimljiviji državnik Evrope ne živi u Evropi danas, on živi u Ankari.”

– Franklin Delano Roosevelt

“Vjerovatno nijedan drugi lider 20. stoljeća nije učinio više za svoju zemlju od Ataturka. Donio je Turskoj neovisnost, promijenio je pismo i kulturu, te stvorio sekularnu demokraciju. I vjerovatno ne postoji general  u 20. stoljeću koji je imao bolje borbene instinkte, vještinu ili discipline. ”

– General Wesley Clark

“Bio je vojnik-državnik, jedan od najvećih vođa našeg doba. On je osigurao da Turska dobila svoje zasluženo mjesto među najnaprednijim nacijama. Također, on je vratio i samopouzdanje Turcima koje čini kamen temeljac velike nacije. Ponosan sam što sam bio jedan od Ataturka vjernih prijatelja. ”

– General Douglas MacArthur

“Prije svega, bio je graditelj, najveći graditelj nacije modernih vremena.”

– Andrew Mango, britanski autor i biograf

“Ataturkova smrt nije samo gubitak za Tursku, već je još veći gubitak za Evropu. On je spasio Tursku u ratu i oživio novi turski narod poslije rata.”

– Winston Churchill

“Musin Hidr je Šuajb, a Hidr Turaka je Ataturk.

-Fehim Tandač

Mi smo Ummet, prijatelji smo republike, prijatelji parlamenta.

Ataturkove misli

  • Ja nemam religiju, a ponekad poželim da su sve religije na dnu mora. Slab je vladar onaj koji se krije iza religije kako bi održao svoju vladu; on hvata svoj narod u zamku. Moj narod će usvojiti načela demokratije, naloge istine i učenja nauke. Praznovjerje mora otići. Svakome će biti dopušteno da poštuje i praktikuje vjeru po svojoj volji, svaki čovjek može slijediti vlastitu savjest, pod uvjetom da to nije u sukobu sa zdravim razumom ili da nije protiv slobode njegove okoline.

 

  • Dobar učitelj je poput svijeće – sebe troši kako bi osvijetlio put drugima.

 

  • Tamo gdje nema slobode, caruju smrt i uništenje.

 

  • Vodit ću svoj narod ovim putem sve dok njegovi koraci ne postanu čvrsti i dok dobro ne upozna put. Poslije će birati sami i vladati. Tada će moj posao biti završen.

 

  • Postoje dvojica Mustafa Kemala. Ovaj od krvi i mesa što stoji pred vama koji će preseliti. A drugi ste vi, koji ćete stizati i do najudaljenijih dijelova zemlje i širiti naše ideale braneći ih i vlastitim životom, ako treba. Zalažem se za snove ovog naroda i moje životno djelo je njihovo ostvarivanje.

 

  • Sloboda i nezavisnost su dio mog karaktera.

 

 

(Global CIR/Izvori: Hurriyet, Wikipedia, Brittanica)

1 Komentaron this Post

  1. Najvece Zlo koje je moglo Islamski svijet da nadze je upravo Ataturk ubedzen sam da je i on dio plana Britanskih Masona.

    Reply

Komentiraj