KONAČNA PACIFIKACIJA KOLUMBIJE: Hoće li pregovori kolumbijske vlade i FARC-a konačno donijeti mir Kolumbiji?

Juan Manuel Santos, kolumbijski predsjednik koji je prošle godine dobio Nobelovu nagradu za mir zbog potpisivanja sporazuma o prekidu neprijateljstava, nakon pola stoljeća sukoba, s najstarijim kolumbijskim gerilskim pokretom FARC-EP (Fuerzac Armadas de Colombia – Ejército del Pueblo) sad je krenuo u završnu fazu pregovaranja za uspostavljanja mira s drugim po snazi kolumbijskim gerilskim pokretom, ELN-om (Ejército de liberación Nacional – Vojskom nacionalnog oslobođenja ) čije bi postizanje napokon dovelo do potpune pacifikacije Kolumbije, pa tako predsjednik Santos ovih dana najavljuje KONAČNO uspostavljanje paz completa (potpunog mira ) u Kolumbiji.

Taj pokret predstavlja jednu od najzanimljivijih latinskoameričkih gerila. Nastao je na valovima kubanske revolucije kao specifična mješavina marksističko-lenjinističke ideologije, teologije oslobođenja, Cheove “teorije Foca” (revolucionarnog žarišta) i radikalnog nacionalizma. Dakle, radi se o tipičnim latinskoameričkim posebnostima – pošto se bilo gdje drugdje na svijetu ovakva revolucionarna mješavina” kršćanske ideologije, marksizam i radikalnog nacionalizma teško može zamisliti. Ovaj pokret djeluje u Kolumbiji još od 1964. godine. Za razliku od FARC-a koji je imao oko 6 500 gerilaca, ELN je kontrolirao gerilske snage koje su varirale u rasponu od 1 500 pa do najviše 3 000 boraca. U ovom trenutku se pretpostavlja da ima pod kontrolom između 1 500 i 2 000 obučenih gerilaca, s tim da je zadnjih 5 godina dosta intenzivirao svije djelovanje .

Ovaj pokret djeluje u “najratobornijim” predjelima zapadne Kolumbije, u krugu poznatom pod imenom ABC (Arauca, Boyaca i Casanara ), zatim sjeveru Santandera, zonama Choco, Cauca i Nariño. Ovaj je pokret osnovala grupa revolucionara na čelu s Fabiom Vasquez Castañom koji su bili uvježbavani na Kubi nakon Castrovog rušenja Batistine diktature. Specifičnost ovog gerilskog pokreta je u tome što ga nakon Castañine smrti vode uglavnom svećenici, predstavnici pokreta “teologije oslobođenja”. Najpoznatiji od njih je, svakako, bio kultni svećenik i gerilska ikona kompletne Latinske Amerike, Camilo Torres Restrepo – koji gine 1996. godine u svojoj 34. godini života u oružanim sukobima s vladinim snagama.

Tih godina vojska kreće u žestoke antigerilske akcije tako da početkom 70-tih godina prošlog stoljeća, nakon niza poraza i unutarnje krize ENL-a na čelo “Vojske Nacionalnog oslobođenja” dolazi svećenik Manuel Perez Martinez alias Cura Perez (pop Perez). On širi svoju legendu širom latinskoameričkog kontinenta, a ELN predvodi zajedno s Nicolasom Rodriguezom Bautistom, alias Gabinom. Pop Perez se zalaže za “kršćansko-marksističku Kolumbiju”. Na čelu s njim i Gabinom ELN uspijeva preživjeti najžešću ofanzivu vladinih snaga na ovaj pokret, koja se odvijala između 1973-1974 godine s ciljem da ih se potpuno uništi. Ovaj legendarni “pop-gerilac” umire u svojoj 45. godini 1998. godine. Danas su najistaknutiji lidera ELN Antonio Garcia i Francisco Galan.

Pripreme za ove pregovore trajale su dugo, gotovo tri godine. Tako se 2016. godine održala serija pripremnih razgovora između vladinih i ELN-ovih predstavnika u Ekvadoru, Brazilu i Venezueli na kojima su u svojstvu promatrača prisustvovali i predstavnici Kube, Čilea i Norveške. Obje strane su izjavile u Caracasu kako će konačni javni pregovori započeti 27. listopada 2016. godine.

Samo tjedan dana nakon toga Kolumbijci na referendum odbacuju postignuti sporazum o uspostavljanju mira potpisan od strane predsjednika Santosa i predstavnika gerilskog pokreta FARC, Timochenka. “Pregovarački stol” trebao je početi sa svojim radom u Quitu, glavnom gradu Ekvadora 27. listopada 2016. što su obje pregovaračke strane prihvatile još u vrijeme trajanja svojih tajnih sastanaka 2014. godine. Ti su se pregovori trebali održavati na simboličkom mjestu Quita u La Capilla del Hombre – ali “pregovarački stol” nije započeo s radom jer gerilci ENL-a nisu oslobodili bivšeg kongresnika Odina Sancheza, koji je bio u njihovim rukama. Na očekivani, ali neodržani početak pregovora došao je tada i sam ekvadorski predsjednik Rafael Correa u pratnji pet svojih ministara.

Zadnje tri godine, prije otpočinjanja pregovora, koji ipak napokon počinju sada, u ožujku – vodili su se preliminarni razgovori i to u ciklusima, a taj će se način rada nastaviti i dalje. Dvije potkomisije rade na izradi dokumenata koji trebaju ostvariti dva koncepta: 1) Način uključenja, inkorporiranja pripadnika ELN-a u kolumbijsko društvo i 2) Način jačanja međusobnog povjerenja i razrade humanitarnih akcija koje će doprinijeti prekidu postojećih sukoba. Na preliminarnim se razgovorima dogovorio i sastav pregovaračkih timova obje strane kao i razrada i način donošenja zakona o amnestiji gerilskih vođa i “oprostu” pripadnika ELN-a, kao i uvjeti oslobađanja bivšeg kongresmena Sncheza. Ovo se rješavalo na samom kraju – ali su u ove tri godine pređeni i napravljeni svi nužni, potrebni prethodni koraci za konačan početak javnog pregovaranja.

Preko 400 predstavnika različitih društvenih pokreta krenulo je iz Kolumbije u Quito da bi potpomogli početak pregovora, a posebno su došli predstavnici sa zapada Kolumbije gdje se vode najžešći sukobi. U pregovorima s ELN-om bi se trebalo dozvoliti predstavnicima kolumbijskog društva, civilnih udruga i zajednica da na pregovarački stol mogu staviti pitanja zdravlja, obrazovanja i kvalitete življenja kolumbijskog ruralnog stanovništva. Njihov je stav kako se ne može samo razgovarati u Ekvadoru za “pregovaračkim stolom”, nego se treba razgovarati i u samoj Kolumbiji u najugroženijim zajednicama i područjima sukoba.

Predstavnici gerile ta pitanja stavljaju također u prvi plan, a ne problem prekida borbi, otmica, neprijateljstava i amnestije. Ta “humanitarna pitanja” se ističu kao glavna pošto su ona, odnosno njihovo nerješavanje, bili osnovni izvor i razlog dugogodišnjih sukoba. To su upravo pitanja uvjeta života ruralnih zajednica u područjima u kojima i postoje najžešći sukobi gerile i vladinih trupa. Po njima se treba uvažiti “duh kolumbijskih regija”.

Cilj vlasti je sklopiti sličan sporazum kao onaj koji je postignut s FARC-om u studenom prošle godine. Uvjeti za pregovore s ELN-om su ostvareni nakon trogodišnjih preliminarnih priprema i oslobađanja Odina Sancheza do kojeg je ipak došlo nakon što je bio u zarobljeništvu od travnja 2014. godine. Inače, svojevrstan kuriozitet je da je Odin Sanchez Montes de Oca bio “zamjenski zarobljenik”. On je naime dragovoljno, kao zarobljenik, “zamijenio” svog brata Patrocinia, koji je u rukama ELN-a bio dvije godine, ali se jako razbolio pa ga je on zamijenio u zarobljeništvu “dok se otkupnina ne isplati”.

Nakon njegovog oslobađanja Vlada je, u znak dobre volje, oslobodila dva zarobljena gerilca ELN-a, tako da se tu u stvari radilo o svojevrsnoj razmjeni. Sve je to umalo zakompliciralo i zarobljavanje vladinog vojnika Fredya Morena do kojeg je došlo 28. siječnja ove godine, dakle nakon prevladavanja svih peripetija – ali su ga, na sreću, gerilci oslobodili 7. veljače ove godine i predali ga u ruke Međunarodnog Komiteta Crvenog Križa, predstavnicima civilne udruge Defensoria de Pueblo i katoličke crkve u okrugu Arauca. Upravo će katolička crkva u ovoj zadnjoj kriznoj situaciji odigrati ključnu ulogu kako bi se pregovori ipak nastavili jer je ELN, na jedan čudan način, na svom čelu uvijek imao i svećenike. Doduše to su bili svećenici kojih se “službena crkva” odricala, a posebno Vatikan – koji nikada nije dobronamjerno gledao ni na pojavu “teologije oslobođenja”, a još manje na gerilce-svećenike ili svećenike-ministre u revolucionarnim vladama (poput Sandinista u Nikaragvi ).

Uglavnom, kako Vlada tako i ELN držali su u tajnosti svoje višegodišnje kontakte i pregovore tako da tek u ožujku 2016 godine objavljuju zajednički plan od 6 točaka za otpočinjanje formalnih javnih pregovora. Velika se važnost daje civilnom društvu i udrugama civilnog društva na koje, recimo, kod nas vlast uvijek gleda s dozom velike sumnje, kao na nekakav permanentan izvor remećenja “postojećeg poželjnog reda stvari”. A u Kolumbiji se danas obje sukobljene strane slažu kako baš u ruke civilnog društva treba dati izradu mehanizama za uspostavljanje mira, priznavanja “prava na istinu”, pravdu i odštetu žrtava, predaju oružja i za prijelaz iz stanja “gerilskog djelovanja” u stanje “legalne politike”. Njima se daje posebna važnost i kod izrade plana izvršavanja postignutih sporazuma i dogovora.

Dogovoreno je da svaka delegacija ima po 30 članova, ali da u neposrednim pregovorima može sudjelovati samo po 10 predstavnika svake zainteresirane strane. Šef delegacije ELN-a je Pablo Beltran – član Comando Central ( COCE ) ELN-a, a šef vladine delegacije je Juan Camilo Restrepo. Pablo Beltran (to mu je “ratno ime”, a u stvari se zove Israel Ramirez ) je izjavio: “Sudjelovat ćemo na ovim pregovorima uvjereni u to kako moramo promijeniti ono što se promijeniti mora, kako bi se otvorila vrata demokracije koju moramo ponuditi Kolumbiji”. Na istoj ceremoniji Juan Camilo Restrepo je rekao kako se “upravo nalazimo pred prilikom da zatvorimo stranicu rata” u Kolumbiji. Zanimljivo je kako su njemu upravo gerilci ELN-a ubili oca. Prije odlaska u Quito Crist je na Twitteru napisao: “Idem u Quito da uspostavim pregovarački stol s ELN-om, s grupom koja mi je ubila oca. Prihvatio sam poziv predsjednika Santosa jer vjerujem kako bez oprosta nije moguće uspostaviti mir”.

Predviđa se kako će pregovori trajati oko mjesec i po dana. Razmišljalo se i o tome da se pregovori održe u Venezueli, ali se predsjednik Santos radije opredijelio za Ekvador radi turbulentne situacije u Venezueli. Doduše, u Ekvadoru ima i onih koji pozdravljaju ove pregovore, ali smatraju kako bi i Ekvador trebao poraditi na svojoj unutarnjoj većoj demokratizaciji. Tako se javio bivši ekvadorski gerilski vođa Juan Cavija koji je bio na čelu “subverzivne grupe” Alfaro Vive Carajo (AVC) koji su oružje predali ekvadorskoj vladi predsjednika Rodriga Borja (1988-1992.). Po njemu se Ekvador sada našao u “paradoksalnoj situaciji” jer se u Ekvadoru pregovara o miru i demokraciji u Kolumbiji, a u njemu se njeguje “sustavna netolerancija”.

Oko 1500-2000 boraca ELN-a u ovom se trenutku još uvijek nalazi na 26 frontova u zapadnim kolumbijskim zonama. Pripisuju im se 9221 žrtve od čega su njih 73 posto žrtve otmica, a 27 posto je vezano za selektivna ubojstva i nanošenje imovinske štete. Vlasti smatraju kako je ELN u zadnje tri decenije napravio oko 15 000 različitih zločina. U ovom trenutku vladi predsjednika Santosa preostaje još oko dvije godine i deset mjeseci vlasti, a pregovori bi trebali otpočeti 27. ožujka 2017. godine tako da bi u nove izbore on mogao krenuti kao neprikosnoveni kolumbijski mirotvorac.

Na održanu ceremoniju koja se organizirala u Quitu, u sjedištu Universidad Catolica del Ecuador kojeg vode jezuiti, ovaj put ekvadorski predsjednik Correa nije došao, ali su joj prisustvovali petorica biskupa i dva svećenika predvođeni nadbiskupom Calija Dariom de Jesus Monsalveom. Sa svoje strane, monsinjor Monsalve pozvao je obje strane na prekid neprijateljstava i na prekid vatre, kao i na to da gerilci ELN-a odmah prestanu s otmicama ljudi. Vladu su predstavljali ministrica rada Clara Lopez i ministar unutarnjih poslova Juan Fernando Cristo. Nakon ove ceremonije predstavnici ENL-a su se u Centro de Cultura našli s oko četiri stotine predstavnika relevantnih udruga civilnog društva. Glasnogovornica civilne udruge Congreso del Pueblo, Marylen Serena, koji također sudjeluju u radu “pregovaračkog stola” – objasnila je kako u ovim pregovorima očekuje razlike od onog načina na koji su se u Havani vodili pregovori s FARC-om. Razlika bi se trebala sastojati baš u tome što se u ovim pregovorima na stol trebaju staviti i pitanja od interesa za zajednicu, pitanja problema svakodnevnog života ljudi na tim područjima. Predstavnici ELN-a su pozdravili zahtjeve civilnog društva pa je predstavnik gerilaca Aureliano Carbonell izjavio kako su i oni “dobrodošli na pregovaračkom stolu”. Predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos je sve pozvao “na borbu za ljubav prema ljudskom biću i na suprotstavljanje strahu…”. Cilj je prekid neprijateljstava, zaustavljanje sukoba i participacija svih u društvu kroz njegove legalne institucije.

Pregovori će se održavati na hacienda Cachampamba koje se nalazi 30-tak kilometara sjeverno od glavnog grada Ekvadora Quita. Ona je u vlasništvu jezuita i osiguran je besprijekoran mir i sigurnost svih učesnika pregovaračkog stola. Kao gosti se očekuju ministar vanjskih poslova Ekvadora Guilluame Longa kao i drugi predstavnici Ekvadora, Brazila, Čilea, Kube, Norveške i Venezuele.

Kolumbijski predsjednik Santos ohrabren je uspjehom sporazuma o uspostavljanju mira između Vlade i FARC-a jer je demobilizacija FARC-a praktički završena i to prema riječima Sergia Jaramilla, Alto Comisionado de Paz. Na konferenciji za medije održanoj 6. veljače ove godine u sjedištu “de la Presidencia de Republica”, on je obavijestio javnost kako su 5 784 gerilaca FARC-a, od njih 6 3000, već stigli u 26 uspostavljenih tzv. “prijelaznih zona normalizacije”. U tim se “zonama” odlaže oružje, a bivši gerilci se pripremaju i osposobljavanju za uključivanje u kolumbijsko društvo i civilni život.

U Kolumbiji se ovaj sporazum između Santosa i gerilskog vođe Timochenka ipak uspješno realizirao usprkos negativnom ishodu referendum o njemu, a u međuvremenu je bivši predsjednik Kolumbije Uribe, koji je predvodio snage koje su se suprotstavljale prihvaćanju sporazuma između Vlade i FARC-a, sklopio “veliki pakt” s aktualnim predsjednikom Kolumbije Santosom, a i crkva se veoma založila da se s gerilcima ELN-a također realizira sličan, ako ne i još uspješniji sporazum. Mislim da nema razloga za sumnju kako u tome i gerilci i predstavnici vlasti neće uspjeti – a od čega bi najviše trebali profitirati građani Kolumbije u kojoj bi se napokon prekinuli polustoljetni međusobni sukobi, rat i tragedija, ali sve to pod jednim uvjetom – da jačaju demokratski procesi u društvu i da se poboljšavaju životni uvjeti najugroženijih slojeva Kolumbije.

 

 

(Global CIR/Autor: /h-alter.org)

Komentiraj