Jutro nakon vanrednih izbora u okrugu Kouplend, koji su trebali pokazati da li će politički pejzaž Britanije nakon Bregzita zaista pogodovati konzervativcima, a naznačiti buduću katastrofu za liebarale, Stiven Parkinson, savjetnik za kampanju vladajuce stranke u Dauning stritu, dočekao je suočen s dilemom. Naime, nije znao kojim historijskim presedanom prvo da se pohvali.
Riječ je o prvom slučaju nakon 1982. godine da na vanrednim izborima vladajuća partija dobije dodatno mjesto u parlamentu. Takode, došlo je i do najvećeg izmještanja političkog spektra u pravcu vladajuće partije još od 1966. Konačno, posljednji konzervativac koji je dobio izbore u okrugu Kouplend, laburističkom žarištu bez premca, rodio se 1879. „Ovakav rezultat nas je razmazio“, rekao izjavio je zadovoljno Parkinson.
Uoči Brexita, vladalo je uvriježeno mišljenje da će eventualni izlazak Britanije iz Evropske unije rasparčati političku scenu u toj zemlji. Predviđalo se da će novonastala podjela najviše pogoditi upravo Konzervativnu stranku. Desilo se upravo suprotno. Rezultat referenduma je Britaniju pretvorio u efektivno jednopartijsku zemlju.
Da bi se razumjela dominacija Tereze Mej i torijevaca, mora se prvo razmotriti sastav njenih političkih protivnika.
Foto: Reuters, Britanski parlament
Pođimo od laburista. Najveća opoziciona partija se raspada pred našim očima. Rastura je rascijep izmedu socijalista i umjerenjaka, pripadnika srednje klase koji su glasali za ostanak, odnosno radnika koji su podržali izlazak iz unije. Njen lider, Džeremi Korbin, zaostaje u popularnosti za Terezom Mej u svim starosnim kategorijama birača. Dejvid Miliband, bivši sekretar za spoljne poslove, kaže da njegova stranka u najgorem položaju u posljednjih 50 godina.
Izbori koji su 23. februara održani u okruzima Kouplend i Stouk na Trentu, bili su vanrednog karaktera, raspisani usljed činjenice da su poslanička mjesta s njih delegirana u meduvremenu upražnjena. Do toga je došlo zato što su mladi, talentovani poslanici laburista, centrističkog opredjeljenja, napustili politiku.
Šta je s UKIP, čije je političko djelovanje morilo prethodnika Tereze Mej, Dejvida Kamerona? Protekli izbori pokazali su da su oni u čak gorem stanju od laburista. Njihov stranački lider koji je došao nakon povlačenja Nagela Faragea, Pol Natal, ophrvan je aferama koje su kulminirale otkrivanjem činjenice da on uopšte nije rođen u Stouku.
Foto: Reuters, Nagel Farage slavi Bregzit
Posljedice ‘jedopartizacije’
Posljedice „jednopartijizacije“ Britanije polako postaju očigledne. Odsustvo efikasne parlamentarne opozicije znači da glavni protivnici Tereze Mej dolaze iz redova njene stranke. Parlamentarna većina koju je naslijedila od svog prethodnika je dovoljno tanka da Mej mora uvažiti i njihove stavove. Imajući u vidu da se radi o konzervativcima, njena politika će svakako skretati u desno.
Takvo skretanje, upareno sa strogom imigracionom politikom kakvu je Tereza Mej uvijek zastupala, objašnjava činjenicu da je britanska premijerka, iako je svojevremeno podržala ostanak svoje zemlje u EU, preuzela kormilo Brexita. Sporadični i ublaženi kompromisi u pogledu radničkih pitanja teško da će uvrijediti čak i ‘tačerističke tradicionaliste’.
Ne morate biti pristalica Mejove da biste shvatili zašto ovakva situacija nije optimalna. Posljednjih 30 godina britanske historije nas uči da je vlast u periodima ovako slabe opozicije bila po pravilu loša. Rat u Iraku je samo jedan od primjera koji to ilustruju. Osim toga, činjenica da se politički život manje-više ograničava na prostor unutar jedne stranke znači da će se javnost baviti sitnim unutastranačkim zadjevicama i ličnim sukobima njenih lidera, umjesto širim i temeljnijim političkim pitanjima.
Jeremy Corbyn/Foto: Agencije
Nesposobna opozicija
Da je Džeremi Korbin ozbiljan protivkandidat, Tereza Mej bi morala da bude mnogo opreznija. Nažalost, njegovi nedostatci imaju i druge posljedice. Svoje saradnike Džeremi Korbin bira na osnovu njihove podobnosti, a ne sposobnosti. Brexit, ma kako bio sproveden, naznačit će ogromnu promjenu britanske države. Njegov tok će zavisiti od pomnog praćenja hiljada pravnih i legislativnih procesa. Trenutno nema ni traga dokazima da su laburisti spremni za tako nešto.
Nakon Brexita, bilo je pokušaja da se sklepa kakva-takva koalicija onih koji su bili za ostanak u Uniji, za koji je glasalo 48% izašlih birača. Bilo je govora i o stvaranju nove partije, „Demokrata“, po uzoru na pokret Emanuela Makrona u Francuskoj.
Problemi s kojima se ovakva inicijativa suočava su brojni: britanski politički sistem pogoduje tradicionalnim politickim strankama. Predstavnici eurofilskih opcija su u velikom broju slučajeva potrošena politička roba. Toni Bler je čak izjavio da rezultat prošlogodišnjeg glasanja nije bitan jer narod uvijek „može da se predomisli“.
Ko bi, dakle, mogao da se odupre Terezi Mej, osim ljudi iz vrha njene stranke? Britanija ulazi u period snažnih lokalnih lidera. Tu su Sadik Kan u Londonu i Nikola Sturdžen u Škotskoj, koja će pokušati da Brexit iskoristi u cilju raspisivanja ponovnog referenduma o nezavisnosti.
Ipak, svi navedeni činioci teško da će oslabiti vlast torijevaca, barem ne u skorije vrijeme.
