Na ovogodišnjem Festu prikazan je film hrvatsko-finsko-makedonske koprodukcije “Oslobođenje Skoplja”, a Rade Šerbedžija, autor filma, upitan da se osvrne na savremeni trenutak i nove-stare probleme u regionu, kaže da više ne može da priča o tome.
“Čini mi se da nikad nije bilo gore”, rekao je.
Film je rađen po uzoru na kultnu predstavu, komad Dušana Jovanovića, a sa njom se rodilo i pozorište KPGT.
“To je jedna od najvažnijih predstava u kojoj sam sudjelovao”, rekao je Rade Šerbedžija za Blic. “Izvanredan tekst, savremena drama, savremena u jezičkoj fakturi, u temi, u karakterima, u jednom modernom savremenom teatru. I nije u pitanju samo naša predstava koju je režirao Ljubiša Ristić i koja je bila odlična. Treba reći da su postavke rađene i u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani. U Skoplju je režirao Unkovski. I sve su bile dobre. A mi smo s našom proputovali cijeli svijet. Bile su to zanimljive putešestvije, kao šta je i proces rada bio jedan od onih koji te obiježe za čitav život.”
Priča je data iz ugla dječaka koji odrasta kroz ratne užase dok mu se otac bori sa partizanima, a majka se zapošljava kod njemačkog oficira kako bi od nacista spasila sestrinog supruga.
“Uvijek je važna dobra tema, da su dobro skrojeni karakteri, ali moj osnovni razlog zbog koga sam film radio jeste taj dječak,” dodao je Šerbedžija. “Dijete od desetak godina koje od svog rođenja živi na jedan lijep način. Nije bitno da li je porodica bogata ili siromašna. Dijete je dijete. Igra se, gleda rijeku, potok, šumu, trči s drugarima, osluškuje ptice, gleda nebo, gleda i otkriva jedan čarobni svijet. I odjedanput sve premreže neke uniforme, namrštena lica, strah, crne stvari, smrti, stradanja… Počinju padati bombe na njegov grad, ljudi oko njega umiru, nesreća na sve strane. I on odjedanput upoznaje užas od života. Umjesto čari djetinjstva, u kojima odjekuje ljepota življenja, ono odjedanput spoznaje užas. I nema nijedne generacije koju nije zahvatio rat. Na našem prostoru posebno.”
To je bio, objasnio je, njegov razlog za film i dodao da smo u današnjem svijetu mi opet svjedoci užasnih ratova.
“Mi kao odrasli ljudi se često angažujemo, antiratni borci i ostrašćeni ljudi. Ali svi zaboravljaju na djecu, kroz koji pakao ona prolaze.”
Na pomen odnosa koji u filmu imaju njemački oficir i dječakova majka, a koji je kod Dušana Jovanovića “zagonetan”, Šerbedžija je objasnio da nije želio da razvija punu melodramatsku priču.
“Ne mora se sve objašnjavati, ni u životu vam ne djeluje sve baš objašnjeno”, istakao je.
(Global CIR/Agencije)
