Građanima je prodana fora da smo sad u tržišnom gospodarstvu u kojem je uloga države navodno minimalna. I svi koji su ukazivali na to da država i dalje treba imati ulogu bili su izvrgnuti ruglu i medijskom prebijanju.
Kolaps Agrokora najveći je hrvatski poraz otkad postojimo kao samostalna država. Činjenica da će o sudbini tvrtke, a time i dobrog dijela gospodarstva, odlučivati strane banke, dovoljno govori o situaciji. Dotle se Vlada prijeti Lex Agorokorom i istovremeno moli Boga da ga nikada neće morati primijeniti.
Najveću odgovornost što je do ovoga došlo nose hrvatske političke i gospodarske elite koje su, osim pogubnog načina privatizacije, kreirali i čudnovatog kljunaša od gospodarskog modela čija pogubnost i nakaradnost sada izbija na površinu. Građanima je prodana fora da smo sad u tržišnom gospodarstvu u kojem je uloga države navodno minimalna. I svi koji su ukazivali na to da država i dalje treba imati ulogu bili su izvrgnuti ruglu i medijskom prebijanju. Međutim, paralelno s tim napravljena je šema u kojoj je o glavnim gospodarskim tokovima u zemlji odlučivalo valjda ne više od par desetaka upućenih. Tko je bio unutra, prosperirao je i postajao stup društva. Tko je bio vani, bio je prepušten tržištu na hrvatski način, sa svim hororima koji su pritiskali poduzetnike koji nisu bili pripušteni u povlašteni krug. Bila je to dogovorna ekonomija pod krinkom tržišne. I sva njena izvitoperenost sada izbija na površinu – od akrobacija s neplaćanjima do brutalnog gaženja onih na dnu piramide. Cijelo to vrijeme politika, njeni ključni akteri, u najboljem su se slučaju pravili da se ništa čudno ne događa, a u najgorem sudjelovali u cijeloj priči, ponekad je i kreirali.
Kolika je panika u domaćoj gospodarskoj eliti, pokazuje i to da se sada od još donedavno prezrene države – koja navodno samo baca klipove pod noge uspješnim poduzetnicima – sada očajnički traži da se uključi kako sve ne bi otišlo k vragu. Hrvatska se, odnosno njeno društvo i građani, sada nalazi između čekića i nakovnja. S jedne strane imamo Antonia Alvareza trećeg, čovjeka koji bi u sjedećih nekoliko dana trebao preuzeti vođenje i restrukturiranje Agrokora. Nema sumnje da se ovdje, bez ozbzira na njegovu bizarnu estradnu karijeru, radi o čovjeku koji zna svoj posao. Njegova stručnost nije upitna, ali jest njegova lojalnost. Ona je u prvom redu, naravno, usmjerena prema onima koji će ga postaviti, dakle prema dvjema ruskim bankama. Gotovo je sigurno, ako mu se daju odrješene ruke, da će Agrokorove bilance relativno brzo izgledati puno bolje. Međutim, kako će izgledati Hrvatska, veliko je pitanje. S jedne će strane biti tvrtka Agrokor s puno boljim financijskim izvješćima. S druge postradali veliki i mali dobavljači, nove tisuće nezaposlenih, odnosno konačno i brutalno suočavanje Hrvatske s kapitalizmom 21. stoljeća za koji je nitko nije pripremio.
Druga je varijatna da na scenu iskoče oni koji su odgovorni što je tome tako. Aktivira li Vlada Lex Agrokor i izgura sa scene Alvareza trećeg, gotovo sigurno ne bismo imali situaciju u kojoj bi se na osnovi dosadašnjih pogrešaka počela mijenjati gospodarska politika. I kroz spašavanje Agrokora udario temelj za zdravo gospodarstvo. Umjesto toga upravljanje bi ponovo preuzeli dečki koji su nas i doveli u ovakvu situaciju. Ove dvije varijante su jedna gora od druge. Treće nema.
(Global CIR/Piše: Zlatko Crnčec /Novi List)
