RASPAKIVANJE TURSKOG USTAVA! Glasanje o novom ustavu u uslovima vanrednog stanja i suzpenzije deklaracija o ljudskim pravima!

Najnovije ankete dvije najstarije turske agencije za procjenu javnog mnijenja – Metropoll i A&G – pokazale su kako su Turci veoma podijeljeni povodom referenduma o povećanju ovlaštenja predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana. Za sada, razlika između “da” i “ne” manja je od pet odsto, a pristalice opcije protiv povećanja predsjedničke moći nadaju se da će ubijediti kritičare režima ne samo da izađu na referendum, već i da utiču na neopredijeljene kojih prema procjenama ima oko 20 odsto. 

Podsjećamo, referendum o novom turskom ustavu se dešava u periodu kada su u Turskoj suspendovane  evropske povelje o ljudskim pravima zbog uvođenja vanrednog stanja. Prema tome opozicija i neistomišljenici režima uskraćeni su za slobodu javnih okupljanja i protesta te su izloženi nemilosrdnom policijsko-represivnom aparatu. U neootomanskom žaru Erdogan i njegove pristalice žele republičko uređenje Turske zamijeniti neootomanskim feudalnim sistemom gdje je sva vlast skoncentrisana u jednoj osobi, u ovom slučaju predsjedniku. 

Također, raskidanje sa Ataturkovom tradicijom vraća Tursku u poziciju nasljednice Osmanskog carstva što sa sobom povlači i pozitivne, ali i mnogo negativnih stvari. Prije svega ponovo se mogu aktivirati pretenzije susjeda na dijelove turske teritorije, ali i svi međunarodni ugovori prema kojima je Osmansko carstvo budući da je gubitnik Prvog svjetskog rata trebalo isplatiti velike ratne odštete pobjednicima u ratu. Dakle, Turska praktično postaje pravni nasljednik Osmanskog carstva, a nad vratom joj visi hipoteka genocida nad Jermenima, Kurdistana i naravno status Bosfora i Dardanela.

Raspakivanje turskog Ustava, kao raspakivanje Daytona?

Ono što mnoge građane Turske brine, pored činjenice da se referendum događa u  periodu vanrednog stanja, jeste činjenica da se ovdje radi o promjeni cjelokupnog sistema, a ne nadopuni ustava kroz amandmane. Iako zagovornici ‘promjene ustava’ navode da su se svi svjetski ustavi donosili u periodima vanrednih i ratnih okolnosti, pravdajući poteze režima u Ankari, oni istovremeno zaboravljaju da su se Ustavi koje spominju donijeli samo jednom, i nikada nisu mijenjani osim nadopunama kroz amandmane, ali suštinski su stoljećima isti.

Takav je slučaj sa američkim ustavom. Ustav SAD je je nakon Američkog rata za nezavisnost, tačnije 1787., donio Ustavotvorni kongres Sjedinjenih Američkih Država. Bio je to prvi ustav u svijetu. Taj je Ustav na snazi i danas, ali je izmijenjen i dopunjen brojnim amandmanima. 

Pored toga, turski ustav iz vremena Ataturka je u suštini međunarodni ugovor. Naime, mirovnim sporazumom potpisanim u švicarskom gradu Lausanni, 24. jula 1923. službeno je okončan sukob koji je prvotno postojao između Otomanskog carstva i savezničkih država: Britanskog carstva, Francuske Republike, Kraljevine Italije, Carstva Japana, Grčke i Kraljevine Rumunije, od početka Prvog svjetskog rata. Izvorni tekst ugovora je na francuskom.

To je drugi pokušaj mira nakon propalog ugovora iz Sèvresa, koji je potpisan od strane svih navedenih stranaka, ali je kasnije odbačen od mladoturskog nacionalnog pokreta koji se borio protiv nepovoljnih uvjeta i značajnog gubitka teritorije. Ugovorom iz Lausanne okončan je sukob i definirane su granice moderne Turske Republike. U ugovoru je Turska odustala od svih potraživanja na ostatak Otomanskog carstva, a zauzvrat su saveznici priznali turski suverenitet unutar njenih novih granica.

Turska je ratificirala Sporazum 23. augusta 1923., a Grčka 25. augusta iste godine. Nakon toga, sporazum su ratificirali: Italija, 12. marta 1924., Japan, 15. maja 1924. godine, Velika Britanija, 16. jula 1924. Sporazum je stupio na snagu 6. augusta 1924. godine, kada su dokumenti o ratifikaciji službeno pohranjeni u Parizu.

Dana 22. oktobra 1923. godine na zasjedanju Velike narodne skupštine Turska je proglašena republikom, a Mustafa Kemal je proglašen za njenog prvog predsjednika. Skupština mu je tada dala naziv Gazi (Pobjednik). Kasnije 1934. godine Velika narodna skupština daje mu naziv Atatürk (Otac Turaka) u znak zahvale za sve ono što je učinio za turski narod.

Dakle, mirovni ugovor je bio baza turskog ustava, kojeg sada Erdogan pokušava promijeniti. Ukoliko mu to pođe za rukom, Turska se ponovo vraća u period nestabilnosti gdje teritorijalne pretenzije njenih susjeda mogu biti opravdane faktičkim odustajanjem Erdoganovog režima od principa Sporazuma iz Lausanne. Sličan slučaj je i sa Ustavom BiH, koji je prvobitno bio mirovni ugovor ratificiran i u parlamentima susjednih država, a čije bi jednostrano raspakivanje najvjerovatnije dovelo do nasilja i eventualno novog rata.

Prošle je godine aktuelni turski predsjednik prvi put eksplicitno osporio naslijeđe osnivača Republike Turske Mustafe Kemala Ataturka, nazvavši porazom Sporazum iz Laussane, kojim su udareni temelji modernoj Turskoj Republici, a za koji je najzaslužniji Ataturk. Na  sastanku sa pristalicama u Ankari, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je, govoreći o navodnom ‘puču’ prošlog ljeta, ničim izazvan izjavio: “neki su nas pokušali prevariti predstavljajući Sporazum iz Lausanne kao pobjedu”.

Da li je onda po Erdoganovom mišljenju bolji prethodni sporazum iz Sevresa (1920) o podjeli Turske, čija je mapa izgledala ovako. 

Put u diktaturu

Erdoganov režim sigurno neće sebi dopustiti da ne pobijedi u ovoj posljednjoj borbi protiv sekularne Republike Turske. Novi ustav će na ovaj ili ‘onaj’ način najvjerovatnije proći, a tek onda nastupa period mraka i bukvalne vladavine jednog čovjeka.

Povećanje ovlaštenja obezbijedilo bi Erdoganu još dva potencijalna mandata nakon 2019. godine, praktično bi eliminisalo poziciju premijera kao takvu, pošto bi postavljanje kabineta bilo potpuno van jurisdikcije parlamenta. Također, predsjednik bi mogao jednostrano da raspusti parlament, čime bi podredio zakonodavce sopstvenoj političkoj agendi.

Štaviše, amandmani bi omogućili predsjedniku da također jednostrano donosi zakone kroz predsjedničke dekrete, sve dok oni ne utiču na individualne slobode koje su zaštićene ustavom. Problem, međutim, jeste to što bi pravosudni sistem također na taj način bio pod predsjedničkom kontrolom, jer bi Erdogan imao moć da prema svojoj volji postavlja sudije vrhovnog suda.

Također, posebnim ukazom bi mogao odrediti koji su potencijalni parlamentarci ‘podobni’, a koji ne , za ulazak u parlament, bez obzira iz koje stranke dolazili. Uz to Erdogan bi dobio i mogućnost da postavlja rektore univerziteta i drugih javnih institucija. Ovakav ustav bi indivudualna prava i slobode građana stavio u drugi plan, a Turska bi od nekadašnje potencijalne članice EU mogla doći u rang sa Sjevernom Korejom.

Ekonomska kriza i udarac Evrope

Dugotrajna destabilizacija zemlje, koja je po sada već zvaničnim izvještajima njemačkih obavještajnih službi planirana i prije navodnog puča iz jula prošle godine, otjerala je iz Turske veliki broj stranih ulagača. Teroristički napadi, koji su rezultat agresivne politike režima u Ankari prema susjedima, ali i saradnje režima sa određenim terorističkim skupinama koje ratuju u Iraku i Siriji, su sa druge strane otjerali armiju od nekoliko desetina miliona turista na plaže drugih, sigurnijih država. Kriza u odnosima sa Rusijom je Tursku koštala desetine milijardi dolara, a posljednje trzavice sa Evropom prijete da prerastu i u ekonomski rat iz kojeg će deblji kraj sigurno izvući Turska.

Dakle, Turska ekonomija je već sada u krizi, a šta će se tek kada bude uspostavljen gotovo diktatorski režim u ovoj zemlji? Posljednja diplomatska kriza  će samo eskalirati nakon izbora u Njemačkoj i Francuskoj, tako da Turska može očekivati određene sankcije ekonomske prirode, ali i jedinstven stav EU po pitanju turskog genocida nad Jermenima. Najavljenim uvođenjem smrtne kazne, Erdogan je zatvorio vrata Evrope i to su mu u više navrata ponovili evropski zvaničnici.

Onda Turskoj ostaju tzv. ‘euroazijske integracije’, gdje će biti privjesak Rusije, ili tzv. ‘šangajska inicijativa’, gdje će biti privjesak Kine. A nemojmo se zavaravati, turska lahka industrija ne bi izdržala ni šest mjeseci pred naletom uvoza jeftine kineske robe, a kamo li još da ostane bez bogatog evropskog tržišta.

Iskustvo nas uči da tamo gdje je ekonomija zapala u krizu pojave se novi oblici ekstremizma i mračnih ideologija. Neootomanska Turska sa Erdoganom na čelu, uz urušenu ekonomiju, nemirno susjedstvo, kurdsko pitanje i ‘diplomatski rat sa Evropom’ tako može postati inkubator novog vala ekstremizma i terorizma, koji će najviše koštati obični turski narod.

 

 

 

(Global CIR)

Objavljeno u:

Komentiraj